JESUS VAN GUNDY

Prije nego sljedećih dana nastavim sa nizanjem loših NBA momčadi, i da, taj niz počinje već od broja 14, mali osvrt na jučerašnju poslasticu. Naime, Božić je dan u koji Stern ulaže ogromne nade. Dok ostali sportovi uglavnom odmaraju, NBA se pokušava nametnuti kao prvi izbor svim ljudima dobre volje koji nemaju preveliku obitelj ili jednostavno ništa pametnije za raditi. Izborom utakmica uglavnom u tome i uspije, jer kao što znamo male su šanse da dobijemo lošu tekmu kada jednu nasuprot drugoj staviš dvije vrhunske NBA ekipe. Barem je tako bilo do sada.

Jer, meni više ništa nije jasno. Da li je u pitanju Stan Van Gundy, koji je dan ranije prozvao ligu zbog nepotrebnog gomilanja utakmica na Božić, usput optuživši sve slične meni koji na taj najviše vole ležati doma i gledati sport na TV, da smo jadni jer nemamo pametnijeg posla. Ma nabijem te debeli. Radije se pobrini da ti jebena momčad konačno nauči dvije akcije za slučaj da vam ne upada trica.

Što je bio slučaj sinoć. Ali idemo redom. Od gostovanja Miamia u New Yorku i nisam očekivao puno, stoga me je utakmica uglavnom ostavila ravnodušnim. Osim dvije stvari. Prva je potpuni nedostatak ikakve energije kod Mikea D’Antonia. Čovjek koji je uvijek imao nešto za reći sudcima danas djeluje poput izmorenog starčića koji jedva čeka da napusti ovaj svijet. Još jučer mi je Mike D. izgledao kao netko pred kim su najbolje godine, a danas ima više sjedih od Jerrya Sloana. Koji je deset godina stariji, ali i barem dvadeset puta življi u ovom trenutku.

Druga stvar je pak onaj osjećaj čuđenja koji me zahvati uvijek kada pogledam tekmu Knicksa. Kako ova momčad može dobiti ikoga? Stvarno, kako? Istina, očito je da konačno igraju ozbiljno u obrani, za razliku od početka sezone odrađuju svoj posao, ali to ih i dalje ne spriječava da plivaju u zadnjoj liniji obrane kao Duje Draganja. U biti, jednostavno imaju tako loše balansiran roster da im svaka momčad može naći manu koju će iskoristiti koliko treba. Miami je tako sve držao pod kontrolom spremno koristeći dekoncentraciju Knicksa na igru iza leđa, odnosno bez lopte. Dok cijela obrana Knicksa postavlja nekakvu zonu, netko iz Heata se već prišulja iza leđa i postavi na zicer.

Mislim, to nema veze s treniranjem, već su neki igrači jednostavno ili nezainteresirani ili neinteligentni. Lijepo je vidjeti Leea i Galinaria kako onako visoki i bijeli trče gore-dolje po parketu, ali mala je od toga korist. Posebice od Galinaria koji je tipična europska prevara. Meka ruka je tu, i ništa više. Hype koji mediji stvaraju oko njega pak najbolje će doći Knicksima, možda uspiju uvaliti nekome ugovor Currya ili Jeffriesa, ako prodaju Talijana kao novu veliku bijelu nadu. Naravno, teško da iza toga stoji nekakav master plan – ne sumnjam da će, ako Talijan ostane u New Yorku, Walsh spremno iskrcati sličnu lovu kakvu je dobio Bargnani.

Stvarno ne kužim što je tim ljudima, kako tako naivno mogu nasjedati na trendove. Bargnani je isti igrač kao Ryan Anderson, a sumnjam da će Anderson ikada u životu zarađivati više od 5 milja godišnje. Kevin Love će sutra imati isti ugovor kao Bargnani ili kao Galinari, a čovjek je kompletan igrač koji može sve što i oni, dok oni ne mogu ni u snu ono što može on.

Uglavnom, nakon Knicksa i Heata krenuli su Celticsi protiv Magica. Jedino pozitivno što se može reći o ovoj, kako je Emir nazvao, užasnoj utakmici, je kako borbenosti nije nedostajalo. Igre pak nigdje. Doduše, Celticsi su kontrolirali susret cijelo vrijeme, i to usprkos činjenici da je Tony Allen dobio popriličnu minutažu. I dalje je lopta u njegovim rukama pravi horror svakome ljubitelju košarke. Ali, ako išta može radovati Celticse, to je činjenica da za njih ima budućnosti i nakon što velika trojka ode u rezalište.

Rondo, Perkins i Big Baby možda nisu najtalentiranija jezgra za graditi buduću momčad, ali svojim pristupom, radom i upornošću nikome neće biti lak protivnik. Plus, Celticsi uvijek dijele loptu, te čak i kada im ne ide (a to je sinoć bio slučaj), barem je lijepo vidjeti da igraju kao ekipa.

Magic je pak još jednom pokazao da nema pojma što da radi kada im zatvoriš šut iz vana. Njihova logika je jednostavna – ubit ćemo vas tricama, a ako se ohrabrite braniti sva naša četiri tricaša, bacit ćemo loptu Dwightu. E, pa protiv Bostona to je malo teže, zato što Perkins može potpuno ravnopravno stajati s Howardom u reketu. Obzirom da Dwight talentom i dalje nije ništa bolji od Perka, Orlandu ostaju samo trice. Koje sinoć nisu upadale, i automatski Boston nije imao problema svih 48 minuta. Užas od košarke, ponajviše zato što je i ovako loš Orlando bio par trica daleko od pobjede na kraju.

Nelson, Carter i Lewis mogu probiti liniju obrane. Ne uvijek, ali mogu, a posebice to vrijedi za Vincea. Time bi automatski otvorili prostora i ostalima. Ali ne, zašto bi oni to radili? Do zadnje četvrtine, kada je Carter imao seriju od par ulaza i kada je Lewis skoro doveo Orlando do egala, ulazi su bili zadnja opcija, sve se svodilo na ishitrene šuteve, silovanje lopte i bježanje od odgovornosti.

Tko je uopće u Orlandu šef? Dwight? Nelson bi to htio biti, ali Nelson je treća napadačka opcija, i to u najboljem slučaju. Carter? Pa njega je sinoć Scalabrine bacio na pod kao da je Papa. Jebeni Škalabrin! Vinceu je trebalo dobre dvije trećina da dođe k sebi. A Van Gundya neću ni spominjati. Odnosno hoću, uskoro.

Šteta, stvarno šteta tolikog talenta. Ova momčad je od strane menađmenta složena savršeno. Nisu to samo ljudi koji vole potezati tricu, već su to redom sve sami specijalisti za tricu. Jedino u njihovoj izvedbi 25 trica po tekmi nisu grijeh, već logika. Imaju skok, imaju obranu, imaju nekoliko opcija u napadu koje mogu odigrati 1 na 1 ili preko pick igre doći do prostora za nešto napraviti. Ali očito nemaju ideju, niti su u stanju (osim stihijski) odigrati poštenu utakmicu. Znam, i ja sam više puta isticao da je upravo ta stihija njihovo oružje i dio njihova identiteta, ali dajte barem ugradite maleno zrnce kontrole u to što radite.

Koja je poanta cijele priče? Pa možda je došlo vrijeme da se dovede trener koji zna što je potrebno da se osvoji naslov. Jer Stan je ovu momčad definitivno počeo gubiti. Simpatično je biti prijatelj sa svojim igračima, ali ispadi su sve češći. Dwight ga sprda pred svima, i ma koliko to bilo simpatično, sigurno nije dobro za odnose među odraslim profesionalcima. Lewis ga ne sluša, i super je što oni to mogu srediti, ali i to je nešto što definitivno ne doprinosi odnosima među suigračima. Ovim momcima treba čvrsta ruka. A ne čvrst trbuh. Jer ovako, nerezonskim šutiranjem trica i sam manje od 30 koševa na poluvremenu, podsjetili su me na Cibonu. Kada vas nešto podsjeti na Cibonu, to bogami nije dobar znak.

Što se treće tekme tiče, nije bila puno bolja. Još borbenija, ali opet bez ljepote. Fascinantan je način na koji su Lakersi cijeli susret odigrali bez vanjske linije. Čak je i poslovično užasni komentator Sportkluba čije ime neću spominjati (a i tko mi je kriv što sam pohlepno odlučio gledati tekmu na velikom ekranu, umjesto da nastavim s laptopom kao do tada, i da uživam uz komentare pametnijeg Van Gundya), primjetio da je Jackson malo kasno uveo Browna.

Kobe, umjesto da preuzme u ruke organizaciju igre i šut iz vana, samo je dodatno radio gužvu u reketu, koji je i ovako bio prekrcan. James je odigrao ok, ali opet uz gomilu bačenih cigli, ali prava razlika su bili Williams i West – zabili su ono što su morali iz vana, i na to nije tko imao odgovoriti. Jedini način da Lakersi ovo dobiju bio je da potpuno zavladaju reketom. A nisu, zato jer se ukazao – Shaq. Čovjek je odigrao tekmu kakvu centar veteran njegove mase i pedigrea treba odigrati. Usidriti se pod koš, zatvoriti linije kretanja u obrani, i na drugoj strani zakucati što se da. Ono što je fascinantno je kako Shaq može imati više energije nego jedan Bynum. Navikli smo da Bynum igra toplo-hladno, ali jedno je odigrati loše, a nešto skroz drugo igrati kao da te uopće nije briga.

Čovjek ima potencijal za dominirati, a ponaša se poput djeteta. Dodaj i činjenicu da je Kobe sinoć, frustriran što mu ne ide od ruke, ubio momčad stalnim svađanjem sa sudcima, negativnom energijom i odbijanjem da češće doda loptu Gasolu, i ovo nije moglo drugačije završiti.

Srećom, nakon ovog mučenja odgledao sam kako San Diego rastura Tennessee. Prava ekipa je prava ekipa, bez obzira na sport. Čak je i Stari, koji inače ne voli football je ima previše praznog hoda, danas gledajući snimku Phillipa Riversa u akciji, samo rekao ”tko zna, zna”. NBA, barem po onome sinoć, ove godine nema svoje Chargerse, ali ako bi jednu momčad trebao izabrati u ovom trenutku kao prvaka, to je Boston. Jebiga, nisam ni završio s ovim power rankingsima, a već ih mijenjam. Ali znamo da samo mijena stalna jest.

Gle, zamijeni sinoćnjeg Tonya Allena Pierceom i imaš gotovu tekmu već na poluvremenu. Celticsi imaju dovoljno širine i oružja, ali prije sve igraju kao ekipa. Samo to. Nisu doktori, i oni više ovise o borbenosti nego o nekom briljantom potezu, ali dišu kao jedan. Dok ostali imaju više grešaka nego dobrih poteza, Celticsi i greške rade forsirajući igru na pravi način. Osim kada je Tony na parketu, naravno. Nisu briljantni, ali su najmanje iritantni. Veterani su ranjivi, ali njihovi mladi lavovi su spremni preuzeti teret i nadoknaditi pad kvalitete. Da li su samo zato bolji od ostalih? Ne, naravno da ne. Nitko ne može garantirati da Boston ima prolaz protiv Magica, Cavsa i Lakersa. Samo hoću reći da u ovom trenutku, za mene, Boston predstavlja jedinu momčad za koju bi koliko-toliko navijao da osvoji naslov. Ostali me zanimaju kao i all-star domaće nam lige.

3 thoughts on “JESUS VAN GUNDY

  1. Portland i Denver su daleko od reflektora odigrali najbolju utakmicu večeri, prava poslastica. Za razliku od Kobstera i LBplesača, ovdje je Roy u trenucima kad se tekma lomila čuvao Mela. Uglavnom, Blazersi su uz najbolju publiku u NBA borbenošću nadoknadili ozlijeđeni roster.

  2. Farmar i Vujačić su KRIMINALNI. Pogotovo prvi, dva airballa, jedan šut kao da baca kamen plus par izgubljenih lopti. Beno Udrih se pored njih čini kao all star.

  3. orlando ima jos jedan problem a to je maximalno iskoristavanje howarda. na stranu sto je rebound i block masina,dwight me razocarao svojim igrama ove sezone. jos otkako je usao u ligu bilo je vidljivo da se radi o vrhunskim fizickim predispozicijama, ali i manjkom tehnike. ali je potencijal bio tu. 5 godina kasnije… nismo se bas makli od toga. lako je igrati protv dalemberata ove lige, ali gledam ga protv perkinsa koji je jedan solidan, ali ne i vrhunski centar (ako takav uopce i postoji danas u ligi). ja gospon kendricka stvarno postujem, on ono sto radi, radi dobro: masa, muska rovovska obrana, i one 2 finte u napadu koje uvijek prodaje, ali ne mogu rec da se radi o klasi. howard bi ga morao izvozat. i sta se dogodi.. frajer ne moze mrdnuti. on jednostavno nema poteza i bespomocan je kad ga maknes metar od kosa. panic alarm se pali. i svi zmire na taj problem. orlando bi moro poceti raditi akcije za howarda i probati iskoristiti cinjenicu da je jaci od svih pokretnih centara, a pogotovo da je brzi od svih teskih centara (kao perkins i shaq).jer jednom kad se oni postave na njega, pisi kuci propalo. howard bi mogao u dogledno vrijeme postati najdominantniji igrac lige kao sto je shaq bilo 2000tih, jer ruku na srce, danas je teski deficit na petici, ali neku mu treba utuvit u glavu da je vrijeme da se prestane zadovoljavati sa dobrim, i da krene pucati na vrhunsko. a tesko da ce se dogoditi u orlandu, jer se orlando ove godine igra kosarke.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *