POWER RANKINGS, VOL. 3

Odbrojavanje se malo odužilo, i naravno da je došlo do promjena na vrhu. Ovaj dio liste koji nam je ostao za proći nije upitan, od broja 14 do 30 rasporedile su se iste momčadi. Koje ću odraditi u zadnja dva izdanja ovih prvih, pravih power rankingsa. Nakon trećine sezone mislim da na dnu većih promjena neće biti, ali vrh je u konstantnoj mjeni. Pa da na brzinu prođemo i njih.

1. Boston – bez obzira na niz poraza, ovo što su do sada pokazali sasvim je dovoljno da ih smatramo itekako opasnima. Ostali sličnu karakternu crtu baš i nisu pokazali, posebice Orlando (jedini od vrhunskih momčadi koji niti trenutka ove prve trećine sezone nije pokazao da misli ozbiljno). Celticsi su do sada gubili zato jer bi ih napale ozljede, ili bi forma veterana bila nešto lošija, ali čim su donekle kompletni i odmorni, u stanju su pokazati da njihov momčadski duh, obrambena energija i upornost koja je krasila šampionsku ekipu, još uvijek stanuje na njihovoj adresi. Dok je kemija tu, sposobni su za najveće stvari.

2. Cleveland – Lakerse su razbili na silu, ali Houston i Atlanta pali su na račun čiste košarkaške egzekucije. Cavsi konačno štimaju, i to štimaju tako da se minusi koje donosi Shaq jedva i primjete kraj pluseva. Bilo vam drago ili ne, ova momčad trenutno djeluje kao i onaj lanjski Cleveland koji je gazio sve pred sobom.

3. Lakers – po meni, sjajna je stvar što nisu prvi, jer to je i znak da se sezona zahuktava. Lakersi imaju previše mana da bi tek tako šetali kroz ligu, kao što su radili dobar dio sezone. Ali bez obzira na lošu klupu i beskorisnu vanjsku liniju, kad Kobe uspije naći balans s Gasolom, imaju itekako dovoljno oružja. Srećom po ostale, taj balans i dalje više dolazi sam od sebe, nego od njihove sposobnosti da ga pronađu. Plus, i prvaci su. Ali nemojmo se zavaravati, nisu takvi prvaci da na površinu izvlačimo legendarni Rudyev citat. Jebiga, nad njima uvijek visi sjena Kobeove potrebe za dominacijom, koja je u stanju narušiti kemiju. Ne mora se pojaviti, ali može.

4. Orlando – šteta talenta, Van Gundy počinje ići na živce, bla bla bla. Sve znamo. I dok ne počnu igrati obranu, dok Dwight ne krene s dominacijom pod koševima, nećemo ih ni spominjati kao ozbiljne kandidate za naslov. Pa makar doveli i Marka Pricea i Reggiea Millera u svoju tricašku eskadrilu.

5. Atlanta – sad me zanima sljedeće – hoće li, kada nakon dvije trećine sezone shvate da imaju nedostatke koje nikakva borbenost ne može nadoknaditi, pasti s razinom energije i upornosti? Ili će i dalje nastaviti igrati punom snagom, i kao momčad i kao pojedinci?

6. Denver – ok, možda sam pretjerao navlačeći tezu da imaju šanse otići do kraja ako uspiju uhvatiti prednost domaćeg terena. Jednostavno, nisu dovoljno dobri, i ma koliko Carmelo zabijao, i ma koliko Smith ludovao, nikada neće moći dovoljno dobro odigrati obranu da pokriju greške. Kojih i dalje ima previše. A i kako je ovih nekoliko tekmi pokazalo, Chauncey im je više od playa. Chauncey je trener, savjest, otac i duh sveti ove momčadi. Bez njega za kormilom, prava su run and gun banda.

7. Phoenix – hej, i dalje teško igraju protiv ozbiljnih momčadi, i dalje gaze uglavnom loše, uvijek će biti ekipa koja može igrati samo jedan stil, ali prošlo je već trećina sezona a oni ne da posustaju kvalitetom izvedbe, već su sve bolji i bolji. Izgleda da nas ona jedna klasična playoff serija sa Sunsima ne može izbjeći ove sezone. I drago mi je zbog toga.

8. Dallas – srce me boli staviti ih ovako visoko, jer mislim da će i Spursi i Jazz biti bolji kako sezona bude odmicala. Ali, čovječe, dobivaju da i sami ne znaju kako. U biti znam. Nemaju napadačku igru, ali uvijek će pojedinačno napraviti dovoljno stvari. Nisu obrambeni stručnjaci ali se bore, guraju i čupaju. Rick Carlisle, još jednom, po tko zna koji put, kapa do poda jer držiš njihovu koncentraciju na razini.

9. Spurs – izgleda da se stvari pomalo slažu, ali i dalje to nije dovoljno da bi rekli kako su bolji nego lani. A lani su pregaženi od Dallasa u prvom krugu. Mislim da je sve rečeno, bez prave obrane nema ni borbe za naslov.

10. Utah – obzirom da se ne mogu pouzdati u obranu, da ni sami ne znaju ne čemu su, a još su ostali i bez fajtera kakav je Harpring (a njima itekako dobro dođe svaki fajter), još su i dobri. Predobri čak. Zahvaliti Deronu Williamsu.

11. Portland – sreća ih je potpuno napustila, sezona je pred kolapsom, i što se dogodi? Probudi se ponos. Ovo su konačno Blazersi kakve želimo, jedino što nemaju dovoljno oružja/talenta da se vrate na visoke pozicije koji su prošle sezone zasluženo osvojili.

12. Houston – nedostatak klase se itekako osjeti protiv kvalitetnih ekipa, ali i dalje je ovo momčad koja će svaku večer dati sve od sebe. Uz to se Adelman može osloniti na dugu klupu i vrhunske karaktere. Situacija s McGradyem riješena kako treba, bez puno priče. Nisi nam potreban, doviđenja. Ako želi igrati odrekni se par milijuna, a ako ne želiš, dogodine te pretvaramo u pozitivnu financijsku situaciju. U biznisu nema mjesta emocijama, a pitanje je zašto bi ih i bilo? Obzirom koliko love su isplatiti T-Macu, zar je onih par sjajnih partija u prvoj rundi vrijedno nekakvih povijesnih kvalifikacija?

13. Oklahoma – ostavljam Houston ispred zbog iskustva, iako iz tekme u tekmu Durant i društvo pokazuju da su dovoljno sazreli. Ali tanki su, dovoljno da im ne dam prednost u eventualnoj playoff seriji između njih i Rocketsa.

A sada, možemo se posvetiti ostalim momčadima. Gdje smo ono, stali? Ah, da, na preostaloj najmanje lošoj ekipi Istoka.

PREOSTALA NAJMANJE LOŠA EKIPA ISTOKA

14. MIAMI

Wade možda jeste životinja (sorry ali nema boljeg opisa za golu fizičku snagu koju taj čovjek posjeduje), ali ta životinja ove sezone djeluje pomalo sedatirana. Ili bi bolje bilo reći da se nakon lanjske sezone, u kojoj se nije štedio ni sekunde i u kojoj je očito htio dokazati što sve može kada hoće i kada je spreman, ove Wade ipak igra pametnije. Čuva se za budućnost koja bi u Miamiu trebala biti poprilično svjetla.

Miami je i bez lanjskog Wadea peta ekipa na Istoku. Dijelom zato što su ostali očajni, ali dijelom i zato što igraju ozbiljnije, a to mogu zahvaliti Rileyevskom stilu koji njeguje trener Spoelstra. Možda čovjek i jeste na daljinski upravljač, ali hej, nije bitno kakav je upravljač ili prijemnik, već tko njima upravlja. Što želim reći? Zamisli situaciju da sjediš s djevojkom i ona gleda nekakve infotainment vijesti cijelo vrijeme. Dolores, Lokalni Đikan, Vlatka. Daljinski u njenoj ruci ne vrijedi kurca jer šalta između kanala sličnih sadržaja. Onda zamisli da sjediš s prijateljem koji gleda sport. I šalta između San Diego Chargersa, Globalnog Đikana i hokejaškog turnia na Olimpijadi (koji će, btw, ove godine biti saaaaaaaaaaaaaavršen). E pa Spoelstra je taj sportski program. Daj mi ga, pa makar daljinski ne bio u mojoj ruci.

OK, ovo baš i nije bilo pametno, ali nema veze. Zadnji je dan Stare Godine, a rankingsi moraju ići. Treba li još što dodati o Heatu? Pa, recimo samo da Beasley napreduje kao igrač, ali i da je dalje uglavnom – papak. Čovjek odigra utakmicu sezone protiv Toronta, iste momčadi kojoj Roko Ukić utrpa dvoznamenkasti broj koševa (trebalo bi uvesti kaznu, npr. dodatni poraz za sve momčadi kojima Ukić utrpa dvoznamenkasti broj koševa), i onda krene lajati uokolo kako je dosta loših igara, kako je došlo vrijeme da okrene novu stranicu i postane igrač kakav može biti. Sljedeća tekma, nema više obrane Raptorsa, i eto nama opet dobrog starog Beasleya. Poanta je, kao i uvijek, ne obećaji ako ne možeš ispuniti. Kakav klaun.

I da, moram spomenuti kako i Jermaine O’Neal igra standardno. Ono, toliko standardno da bi se netko dogodine mogao zaletiti i pomisliti kako ne bi bilo loše imati ga na klupi kao trećeg visokog. Čovjek još može zabiti oko koša, ali nikada neće biti sposoban izdržati kontakt. Nikada. Više nije ni smješno kako nakon svakog skoka ili udarca stane i gleda u koljena da vidi je li sve na mjestu.

DONJI DOM ZAPADA (JOŠ JEDNOM BOLJI OD DONJEG DOMA ISTOKA)

15. MEMPHIS

Od ultimativnog zla, ekipe koja gleda samo kako životariti, bez ambicije da nešto napravi, preko noći postali su mlada momčad za koju navijaju svi fanovi košarke. I to s razlogom, jer stvarno igraju dobro. Dogodilo se čudo, ali eto – Randolph se uklopio u ekipu, i dao im baš ono što im treba, i što su sanjali kada su ga doveli ovo ljeto. I dalje troši lopte, ali i šljaka, plus zauzima prostor pod košem kao malo tko. Na oba kraja terena.

Conley je i dalje loš, ali sada su iza njega Marcus Williams (koji jednu večer igra sjajno i onda dvije užasno), te Tinsley koji je i bez šuta i nakon godinu dana pauze, za ovu dvojicu all-star.

Međutim, cijela poanta je da lopta kruži, zbog čega ih slabiji playevi i ne koštaju previše. Gay i Mayo su ionako ti koji kreiraju s loptom u rukama, a kada se spuste pod koš do Randolpha i Gasola, još su u boljoj situaciji. Randolph će jedan ne jedan zabiti, a Gasol odigrati povratnu koje će uglavnom dovesti do zicera.

Balans unutrašnje i vanjske linije je odličan, ali sve bi bilo uzalud bez Gasola. On je taj koji ih povezuje u momčad svojim razigravanjem, plus je postao ozbiljna napadačka opcija, čime otvara još više prostora ostalima. Mlađi Gasol je ukratko pravi old-school centar, igrač oko kojega se sve vrti, iako to uvijek ne djeluje tako.

Na koji način je od brata pokupio dio napadačkog arsenala (oko koša je od tipa koji ima poluhorok i zna položiti od table postao čovjek sa nekoliko pivot poteza, sjajnim prvim korakom, mekim polaganjem i čak finger rollom) nije mi jasno, ali ispada kao da Grizzliesi nikada i nisu poklonili Gasola Lakersima. Ok, nema takav šut i neće biti strijelac kao brat, ali tvrđi je pod košem i najbolja moguća kopija. Što je za ekipu klimave obrane itekako bitno. Ukratko, od šljakera Marc je postao prava igračka opcija, i po meni bez premca igrač koji je najviše napredovao. I da, samo zahvaljujući tome što mogu spustiti loptu njemu, zauzeti položaje i odigrati pravi napad, Grizzliesi su napravili ovakav skok.

Još samo da spomenem legednu Blazersa Lionela Hollinsa koji se kao trener snalazi odlično. Situacija nije laka, puno je mladih vatrenih igrača, puno čudljivih veterana, ali Hollins među njima pliva vrhunski, sjajno rotira i drži ih na okupu.

16. NEW ORLEANS

Pokazuju znakove života, West igra sve bolje, Paul nije u top-formi ali je i dalje opasan, Okafor se konačno osjeća kao dio ekipe, a i oni lagano kuže što mogu od njega očekivati. Samo, problem su svi ostali. Svi ostali veterani mislim. Jer dobili su klince koji su odlaskom Scotta konačno došli do minutaže, osim Wrighta kojega je Scott dokrajčio. Srećom, nije isto stigao napraviti s Thorntonom i Collisonom, a zanimljivo, znate tko je glavni krivac za to što Scott ne voli mlade igrače? Da, JR Smith. Kakav car.

Cijela momčad je živnula, ali dok je na klupi čovjek odgovoran za ovaj kaos od rostera, GM Bower, teško će iz sive zone. Izbor je jednostavan – ili rebuilding, ili u borbu s ovim što imaju. Dakle, novi trener i novi program su nepohodni. Do tada, moraju dati priliku mladima, makar zato da im nabiju cijenu za nekakav budući trade.

17. SACRAMENTO

Gle, nisu toliko dobri da zaslužuju ovu poziciju, ali barem su ugodno iznenađenje za razliku od ove krame s Istoka. Kako pobjeđuju nije mi jasno, ali nazire se par razloga. Prvo, bore se. Imaju nekoliko vrhunskih igrača koji ne znaju igrati drugačije nego punom snagom. Drugo, imaju trenera koji vrlo dobro zna kako iskoristiti talen koji ima na raspolaganju. Drugim riječima, ako imaš igrača kao Evans koji je nazaustavljiv u pohodu na koš, onda mu daš loptu da napada koš. Ako imaš šutera kao Udrih, onda mu ne daš da glumi playa, već ga stavljaš u situacije u kojima može pucati otvorene šuteve.

Evans, iako bi ga sad mnogi prikazali kao nekakvo čudo, uopće nije ništa više od onoga što smo očekivali. Nije play, gubi gomilu lopti, ali ono što je iznad očekivanja je brzina kojom je naučio koristiti svoje fizičke prednosti. Ogroman je, jak i dugih ruku. Sve usporedbe s Wadeom su imale smisla, ali samo što se tiče ulaza u reket i realizacije iz njega. Šut, osjećaj za asist, obrana, i masa drugih stvari nedostaju. Ali, čovječe, ponekad ti stvarno i ne treba ništa drugo nego imati savršeno tijelo za to čime se baviš. Pitajte samo Jamesa.

Što nas dovodi do sljedećeg, a to je Kevin Martin. On je višak. Moraju ozbiljno razmisliti što s njim jer Evans je dvojka budućnosti. Kako je Kevin mekan i sklon ozljedama, definitivno se više isplati graditi momčad oko nekoga od čelika. Plus, totalno su drugačiji igrači, dok Evans još ne vlada vlastitim sposobnostima i snagom, Martin je izvukao maksimum iz svoga tijela. Idealno bi legao u momčad koja treba pravu šutersku dvojku, i sad treba naći nekoga tko ima nešto dati zauzvrat. Jedino da sklonost ozljedama i bahati ugovor ne odvrate recimo jedan Jazz od eventualnog transfera. Jebiga, uvijek postoji opravdana sumjna da će se ozljediti dok pakira kofere.

Uglavnom, imati ovako dobar rezultat s ovako sumnjivim rosterom i sa ovako praznom dvoranom, ogroman je uspjeh. To što je desetak borbenih igrača koji svaku večer zarađuju svoju plaću dovoljno da vas drži na 50 posto efikasnosti ujedno govori i o tome koliko je liga slaba ove sezone. Ali imati takvu efikasnost, a igrati u konferenciji koja je duplo jača i teža od Istoka, na kojem imaš osjećaj da su svi u minusu, govori nešto i o potencijalu i prije svega karakteru momčadi. Ma koliko ne kužio kako pobjeđuju, činjenica je da Kingsi svojom širinom muče mnoge, i zato im svima redom skidam kapu. Kvragu, na stranu Casspi, Hawes, Nocioni, Udrih i Rodriguez, koji svi imaju svoje role u ekipi, ali čak je i jedan Dontae Green dobar.

18. CLIPPERS

Nemaju sreće, ozljeda Griffina koštala ih je barem tri-četiri pobjede, ali budimo iskreni – sreću ni ne zaslužuju. Barem ne dok je na klupi Dunleavy, koji ionako istu stalno izaziva svojim suludim potezima.

Ostalo? Pa recimo samo da je Baron Davis bivši, navodno je u formi, nema problema s ozljedama, a opet očigledno je kako više nema eksplozivnosti koja ga je krasila. Bez nje, on je tek loš šuter sklon krivim odlukama s loptom.

Kaman je dobar, uvijek solidna opcija u napadu, Camby još uvijek može pomoći, ali obojica zajedno ne vrijede ni pola onoga što bi im na parketu donosio Griffin.

Ipak, samo zbog jednog čovjeka stavljam ih ovoliko visoko, a to je Eric Gordon. Osim što ima prekrasan šut, Gordon je prava rasna all-round igračina, dvojka na pragu all-star kvalitete. Već sada je negdje na pola puta između čistog šljakera poput jednog Kerrya Kittlesa i rasnog strijelca kakav je Ray Allen.

Uglavnom, Clippersi u njemu i Griffinu imaju budućnost, a što se ove sezone tiče, nikome neće biti lako braniti Gordona, te u isto vrijeme ove mrcine pod košem. Naravno, pod uvjetom da Dunleavy i Davis prestanu vući vlastitu momčad unazad.

I tako se moram vratiti par godina unatrag, kada sam za vrijeme drafta upozoravao da će Gordon biti propuh. Gledajući ga onako zdepastog, neuglednog i sporog, grozio sam se kako itko u njemu može vidjeti budućeg NBA igrača. Navodno je bio fantastičan šuter, samo što je tada to bilo nemoguće vidjeti zbog ozljede ruke. Užasan postotak šuta, velika potrošnja i mizeran učinak bile su stvari koje su iskakale.

Uglavnom, mislio sam, ako i bude precizniji kada se oporavi, i dalje će biti jednodimenzionalan strijelac iz vana. Kakva greška. Gordon je sve samo ne osuđen na vanjski šut. Iako ne izgleda kao atleta, brzinom i spretnošću parira svima. Uz to, jači je od prosječnog beka-šutera, i to toliko da se bez problema gura s jednim Kobeom u reketu. Ima sjajan prvi korak, ulaz, a i majstor je za iznuditi slobodna. Ispada da mu je ta nezgodna fizionimija najveći plus, iako je pitanje hoće li kao i većina korpulentnijih bekova biti sklon ozljedama.

Iako bi se dalo navesti neke argumente po kojima su ekipe koje ćemo nabrojiti idućih dana možda jednako dobre ili čak i bolje od ove tri momčadi sa Zapada koje nemaju šanse za playoff, mislim da je pošteno izdvojiti ekipe od kojih nitko ništa nije očekivao i koje se vrte oko 50 posto, a igraju u težoj konferenciji. A ove jadnike s Istoka koji nas razočaravaju svakim danom, ostavimo za novi post i Novu Godinu. Svoj desetorici čitatelja u ime uredništva želim svako dobro!

2 thoughts on “POWER RANKINGS, VOL. 3

  1. – rudyev citat niti ne spominjat u istoj rečenici s lakersima! da, imaju šampionskog u sebi donekle, al na onaj negativni mehanički način.
    – hahahaha, price-a i reggie-a van gundy-u, da, nek im se na treninzima pridruže još i chuck person i dale ellis, a nek dovedu i terry millsa da pokaže dwightu da i centri mogu trice zabijat, pa nek bude raspašoj totalni, hahaha
    – iskreno se nadam da hawksi neće pasti, igraju jebeno uzbudljivo, i fakat ne kužim koj vrag im nema više publike??
    – phoenix me ne prestaje oduševljavat! amare zabija i s dalje od 3 metra, a dudley je novi jerome williams iz najboljih dana.
    – u eventualnoj seriji rocketsa i okca-a, čak bi dao prednost okc-u. durant će bit zvijer u budućnosti, čak i ako ostane ovak žgoljav.
    – SRETNA NOVA!

  2. Dudley!

    DUDLEY!!

    Koji car!

    Ne znam, jebe me se šta nisu igrali Artest, Garnett i Pierce, meni Lakersi i Boston ne spadaju u loše momčadi. Zezam se, ali stvarno, taman kada me je prvi put stigla sumnja kako bi se i ove godine mogao propustit playoff, dođu ove zadnje dvije pobjede. Jo gušta na godišnjem se dić ujutro i pogledat gaženje Lakersa i Celticsa… S tim da fanovi Sunsa pričaju kako bi Garnett stoposto bija igra da je Pierce zdrav, a ovako se nije tija tlačit bez razloga, kad su znali da će spušit. Go Suns!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *