POWER RANKINGS – ”ADVENTURELAND” EDITION

7. JAZZ

+

Deron Williams u tišini, daleko od pažnje vječno usmjerene na Kobea ili Brona, ima još jednu fenomenalnu sezonu. Treću za redom, s tim da ove godine ima jedna novost. Ne, ne mislim pri tome na činjenicu da je konačno izabran na all-star, o takvim glupostima ne vrijedi razbijati glavu. Mislim, prije dvije godine brojke su bile iste, a i Jazz je bolje kotirao. Ne, ovdje govorim o stavu.

Deron je uvijek ostavljao dojam nekoga tko ima muda i tko se ne boji preuzeti odgovornost. Ali od ove sezone on ne preuzima samo odgovornost, već doslovno kontrolu nad utakmicom, u maniri najvećih. Da li je stvar u bradi, ne znam. Ali znam da Deron Williams ove godine igra kao prava zvijezda i da je njegova novopronađena sposobnost da digne igru na veću razinu kada je najpotrebnije glavni razlog zašto Jazz, u sezoni koju smo svi unaprijed smatrali izgubljenom, po prvi puta u eri Derona i Boozera uspijeva pobjeđivati na strani.

Drugi plus je onaj već pomalo klasični i dosadni. Sloan. Da, Utah opet ima šest igrača sa dvoznamenkastim brojem koševa u prosjeku, predvodi ligu po broju asistiranih koševa i opet od nikuda izvlači bezimene likove koji doprinose. Ali nije u pitanju nikakva čarolija, već najobičniji sistem. Sloanov sistem donosi rezultat, iz svakoga izvlači maksimum. Svi vi koji sada pomislite – kakav maksimum, a Williams ne zabije nego 19 koševa u prosjeku – istog trenutka prekinite čitanje, napustite blog i ne vraćajte se. Jer vi ne kužite ništa.

Treća stvar koju ne smijemo zanemariti su ozljede. Po prvi puta, nakon tko zna koliko sezona, Jazz nema problema s ozljedama. Istina, Korver se tek vratio na parket, ali osim sitnih problema poput trenutnog Boozerova, raznih istegnuća i uganuća koja se riješe nakon par utakmica, Jazz uglavnom igra punom snagom.

Svi ovi faktori zajedno uspijeli su potpuno u stranu staviti sve eventualne probleme oko kemije i činjenice da Boozer neće još dugo biti član ove momčadi. Osjećaj besciljnosti, pojačan i time što klubom nakon smrti dugogodišnjeg vlasnika Millera zasigurno dominira manje obiteljska a više poslovna atmosfera, ipak nije prevladao. Jerry Sloan je preozbiljan čovjek da bi mislio na sutra, a dobra vijest je što istu takvu osobnost danas ima Deron. Navijači Jazza, sretnici, mogu u miru uživati u još jednom desetljeću pobjeda i uspjeha.

Obzirom da je momčad profesionalna i potpuno fokusirana na ovu sezonu, neće dobiti minus zbog toga što Boozer uzima minute Millsapu. U biti jedini nedostatci su na parketu, i svima su već dobro znani. Na cijeloj toj odličnoj i dugoj klupi nema poštenog blokera koji bi zatvorio reket. Napad je fantastičan, obrana će uvijek biti borbena i uporna, ali kada nemaš pravu peticu, posebice u obrani, jednostavno se ne možeš braniti protiv Howarda i Bynuma ovoga svijeta.

X

Dugo vremena sam mislio da je to Boozerov ugovor, ali sada više ne znam. Mislim, ako ostane do kraja sezone, Jazz ostaje jedina ekipa na Zapadu koja može zaprijetiti Nuggetsima. Protiv Lakersa i dalje nemaju šanse, ali polufinale Zapada s Nuggetsima moglo bi biti pravi spektakl. Ako ga trejdaju, što mogu dobiti zauzvrat? Koji igrač na tržištu je dostupan, te u isto vrijeme garantira korak naprijed?

Kopao sam po trade machineu i našao sam samo jednu opciju. Brandon Haywood i Caron Butler za Boozera i Fesenka. Naravno, trade otpada jer bi Washington sigurno tražio i prvi pick drafta, a Jazz to neće dati. Sve što bi Wizardsi dobili u ovom slučaju je brisanje zadnje godine Butlerova ugovora iz knjiga, a za takvog igrača i takav ugovor mogu dobiti mnogo više. Jazz bi pak posudio pravog centra do kraja sezone, te na ljeto imao Butlerov ugovor kao mamac za novi trade.

Ali, kao što sam rekao, svako eventualno pojačanje pasti će na razgovoru oko picka na ovoljetnom draftu. Stoga, jasno je koji je x-faktor za ovu momčad. Kako Knicksi stoje solidno, vjerovatno će imati tek par posto šanse za dobiti jedan od prva tri picka. Obzirom da je D’Antoniu poraza na vrh glave, ne treba očekivati ni da će Knicki pasti niže od pozicije gdje su danas. Dakle, Jazz čeka izbor negdje oko osmog, devetog picka. I uz malo sreće čeka ih Cole Aldrich.

Recimo da Kansas, kojega biram za budućeg NCAA prvaka, nekim čudom ispadne prije Final Foura i to baš zbog lošijih partija Aldricha. Momku padnu akcije, i Jazz ga doda svome rosteru. Preko noći si riješio pitanje prave petice koja može zatvoriti reket. Da se razumijemo, nije Aldrich novi Lopez ili Kaman, prije je Przybilla s ponekim napadačkim potezom, ali je legitimna petica koja kontrolira skok i blokira svakog naivca koji ušeta u reket s namjerom da položi loptu u koš.

Draft je inače krcat pravim centrima, ali ni Monroe a posebno ne Pittman nisu takve klase u obrani. Donose mogućnost igre s pravim centrom, ali Aldrich je skakački i blokerski za klasu iznad. Opet, moje mišljenje je da, u slučaju da ne bude Aldricha, Jazz ne smije propustiti ni Monroea. Iako je na svim draft listama Monroe pao ispod lutrijskih pickova, te se uglavnom kreće oko 20-e pozicije, pitam ja vas zašto propustiti pravu peticu radi nekakvih atleta kakvih danas ima na svakom koraku? Monroe je možda više old-school tip igrača, nešto kao Hibbert, ali zna sve. Jazzu ne treba letač za NBA action, treba im centar.

Budite mudri, Jazzeri.

8. BLAZERS

+

Slično kao i Jazz, i oni su izbjegli sve potencijale smetnje u svlačionici. Doduše, nisu to riješili ozbiljnim pristupom već čistim slučajem. Naime, Blazersi su djelovali poprilično smušeno, kao ekipa koja ne zna kako napraviti korak naprijed, dok nisu počeli otpadati redom Batum, Outlaw, Fernandez, Blake, Oden i Przybilla. Nakon toga više nije bilo problema – McMillan se nije imao što misliti kome dati minute, već su priliku dobili oni zdravi.

Sudbina je tako zaslužnija za sve što se dogodilo od ikakvog McMillanovog genijalnog plana. Čim su se stvari ogolile, i čim je nestalo prilike za mudrovanje, mr. Sonic je jednostavno sve vratio na staro. Daj loptu Royu i makni se. I eto Blazersa opet na vrhu. Najluđe od svega, tamo su i dalje iako je Roy bio sljedeća žrtva epidemije ozljeda.

Da se razumijemo, nije McMillan preko noći postao negativac, obrana i dalje funkcionira zahvaljujući njemu. Ali greška mu je što na početku sezone nije bio vjeran onome što je do sada bilo dobro, što nije ostao postojan, već se strašljivo priklonio eksperimentima. Čim je, zbog ozljeda, nestalo pritiska rezultata, i McMillan je nekako živnuo, te je pravi gušt gledati ga kako s ovim rosterom dolazi do pobjeda.

Naravno, bez svojih centara Blazersi su pod košem šupljiji od Jazza. Ali bore se 48 minuta, izvlače maksimum i vrati li se Roy uskoro, ne samo da im neće pobjeći playoff, već bi konačno mogli i do drugog kruga.

Pitanje je koliko dugo će trebati protivnicima da shvate kako se kroz njihov reket lakše šetati nego prosjećnim hrvatskim trgom u nedjelju ujutro. Također, kada se Roy vrati, a Blazersi neće žuriti obzirom da su svjesni kako je ova sezona ionako tek uvod u prave stvari koje ih čekaju u novom desetljeću, pitanje je koliko će opet proći do nove ozljede.

X

Brandon Haywood je ono što im treba, imaju čak i mladih talenata koje mogu ponuditi, a tko zna, možda se u jednadžbu uključi i Steve Blake. Obzirom da ima kuću u Portlandu, ionako će se dogodine sigurno vratiti. Manje je važno misle li da je grijeh dati Rudya ili Batuma za par mjeseci rentanja Haywooda, jer izbora gotovo da i nema. Ili to, ili će do kraja sezone gledati Juwana Howarda kako glumi žestokog momka pod obručima.

Jasno je kako od planova o uključenju u borbu za vrh nema ništa dok je Oden out, te je krpanje ovogodišnjeg sastava kako bi se nešto izvuklo iz ove tužne sezone glavni prioritet. Ali, ako čemo gledati širu sliku, onda je Oden definitivno najvažniji x-faktor ove momčadi. Može li biti zdrav i dati im zatvoreni reket i dodatnu napadačku opciju? Sve ovisi o tome, doslovno svaki budući trade. Ostati pri deset igrača dubokoj klupi, ili trejdati sve mladiće za nekoliko pravih veterana, sve to nije bitno dok ne znamo odgovor na glavno pitanje. Može li Oden biti treći uz Roya i Aldridgea? Samo su dva potencijalna odgovora na to pitanje, a jedan mi tjera suze na oči. I još je realniji.

9. THUNDER

+

Nevjerojatno dobra obrana za ovako mladu ekipu. U mogućnosti su na terenu imati petorku dugorukih obrambenih napasti, što uz njih mogu još samo Bullsi, te u nekoliko minuta preokrenuti susret.

Durant je sve što smo željeli, čudesan igrač i fantastičan suigrač, ali ne zaboravimo da je još uvijek klinac koji ni sam nije svjestan koliko je dobar. Dobra vijest je što će jednog dana skužiti, a onda – spašavaj se tko može. Ne vidim ekipu koja će moći dobiti Thunder u gustoj završnici.

A porazi u gustim završnicama su nešto što im se danas uglavnom događa. Previše griješe u napadu, posebice u važnim trenutcima. Koliko god obrana bila nevjerojatno dobra za ovako mladu momčad, toliko je napad očekivano klimav.

Nagledao sam ih se, i iako ih stavljam visoko što je očiti znak da im vjerujem, ništa me još nije natjeralo da promijenim mišljenje koje sam formulirao još lani. Durant, Sefolosha i Westbrook su jedini sigurni kao članovi jezgre, Harden dobar kao šesti igrač, Ibaka obećava kao bloker i skakač, ali Green mi nikako ne paše u ovu momčad.

S Durantom nemaš potrebe slagati nekakvu ludu momčad, jer Durant je sam po sebi noćna mora za sve obrane. Westbrook je brzanac koji će biti čudo kada sazrije, već je ove sezone pokazao napredak u čitanju i uopće shvaćanju igre. Sefolosha je stoper, Harden all-round zamjena za svu trojicu, te im pod košem trebaju još dva visoka od kojih će jedan zatvarati a drugi širiti reket. Green se ne uklapa ni u jednu kategoriju. A odličan je igrač, i imao bi vrijednost u nekom drugom sistemu.

Da, momci su sjajna klapa i lako je zaboraviti koliko su mladi. Šteta ih je razdvajati. Ali Presti je pametniji od toga i nema sumnje da će napraviti sve što treba da se momčad razvija kako treba.

X

Nikakav trade ih ne bi dignuo na veću razinu, iako nam je još svjež lanjski propali pokušaj dovođenja Tysona Chandlera. Očito je da traže pravu peticu, nekoga tko bi držao sredinu dok Ibaka ne stasa. Krstić je sjajan u napadu, i dok njegov pick ‘n’ pop s Westbrookom funkcionira, i Thunder se lakše kotrlja. Ali, reket je i njima slaba točka, i mogu zahvaliti samo toj rastrčanosti i borbenosti što protivnici to teže koriste nego protiv Jazza ili Blazersa.

10. GRIZZLIES

+

Čekaj, gdje su Spursi, Sunsi i Mavsi? Kakav je ovo bezobrazluk, staviti ekipe poput Memphisa ili Oklahoma Citya, koje cijelo vrijeme vise na granici plasmana u playoff, ispred? Ma to uopće nije bezobrazluk, već najobičnije nepoznavanje i nepoštivanje materije!

I znate što, možda i jeste. Ali kao čovjek koji koristi svaki slobodan trenutak da gleda NBA, pa makar i samo zadnju ili prvu četvrtinu, imam pravo na svoje dojmove i mišljenja. Mišljenje je ionako jedna poprilično nebitna stvar, jer većina ljudi ga ima. Još se samo nazadni pojedinci poput Hrvata, zaglavljeni u nekoj vremenskoj anomaliji, uzbuđuju kada netko ne misli poput ”njih”. Ja taj pojam ionako ne poznam. Cilj mojih dojmova nije biti u pravu, već izraziti se. Ako se netko pritom zabavi, nitko sretniji od mene. A kad bi se još netko složio, pa to bi već bilo ravno orgazmu, znači da postoji još netko pametan na svijetu. (Hrvat će sada pomisliti – kakav arogantni seronja, a normalna osoba – kakav seronja. Razlika je ogromna.)

Gle, znam da brojke po ničemu ne favoriziraju ove dvije mlade momčadi, te su veterani s razlogom ispred. Logično bi bilo očekivati da će baš veterani biti ti koji će lakše podnijeti teret i pritisak važnih utakmica koje dolaze u ovo doba godine. Jer netko će morati ranije na odmor. Ali ja ne mogu protiv svojih očiju, a ono što su one vidjele u zadnjih mjesec dana govori kako su ove dvije momčadi jednostavno bolje od konkurencije.

Sigurno sam i pod utjecajem smjene genracija, oduševljava me pomisao kako ćemo idućih deset godina Jazz, Blazerse, Thunder i Grizzliese gledati kao što smo to radili proteklo desetljeće s Spursima, Sunsima, Mavsima i Lakersima. Međutim, ne mogu protiv sebe.

Memphis i OKC su možda momčadi s najboljom kemijom trenutno u ligi. Thunder nije nikome iznenađenje, ali Memphis? Sa Zachom Randolphom, Rudyem Gayom i OJ Mayom? Tinsleyem? Tolika skupina sebičnih gubitnika odjednom je postala nesebična i ozbiljna košarkaška skupina?

Gle, budite sigurni da će Mayo, Gay i Zach i dalje potrošiti svoju kvotu lopti, te da Memphis nikada neće biti Jazz ili Boston gdje svi gledaju da jedan drugome namjeste zicer. Ali po prvi put u životu ovi igrači shvaćaju kako ne treba silovati šut, već da je dobro dati loptu suigraču ako se nalazi u boljoj poziciji. Shvaćaju da ne mogu samo uzimati te da nešto moraju i dati momčadi. Kako je Lionel Hollins uspio prodati duh svojih Blazersa ovoj skupini, ne znam. Samo znam da funkcionira.

Randolph je u prilici pokazati sav svoj napadački talent, meku ruku, lakoću igre leđima košu, a sve što zauzvrat treba je koristiti svoju snagu i masu u obrani i skupljati skokove. Mayo može pucati iz vana koliko želi, a sve što zauzvrat treba je biti stoper i uznojiti se pokušavajući uštopati najboljeg protivničkog swingmana. Gay pak samo treba biti Gay, all-round atleta.

Imati tri igrača koji su u stanju 1 na 1 zabijati cijelu noć nema previše momčadi. Još ako su sva trojica fokusirana na pobjeđivanje, imaš opasnu ekipu. Ali da bi ona dosegla potencijal, treba ti identitet. A u slučaju Memphisa on se zove Marc Gasol.

Sam sebi sam dosadio hvaleći Gasola, ali pogledajte samo jednu utakmicu i sve će vam biti jasno. Svaka kretnja ovoga čovjeka vodi samo koristi. U obrani drži reket i dirigira, i iako nikada neće biti atleta koji će kupiti svaku loptu ili blokirati svaki nesmotreni ulaz, barem će smetati. Napad se ionako vrti oko njega, bilo da igra licem ili leđima košu, bilo da asistira ili postavlja blok.

Sad, znam da Marc definitivno nije Walton, ali obzirom da Hollins dolazi iz Blazersa u kojima se sve vrtilo oko centra, zašto bi bilo nemoguće da je zamislio nešto slično u Memphisu? Opet, sumnjam da je mogao i sanjati da će Gasolova nesebičnost ovako utjecati na sve, a prvenstveno na Randolpha koji očito vrlo dobro zna tko mu omogućuje ovaj preporod kroz koji prolazi, i koji svaku priliku koristi da iskaže ljubav prema svom centru.

Problem očito nikada i nije bio u ovim klincima, nego u našim očekivanjima. Sve što je njima trebalo bio je trener koji će vjerovati u njih, a ne netko poput Iavaronia tko je vrtio očima svaki put kada bi napravili grešku. Hollins je trener godine, i tu uopće nema rasprave. I ne samo trener, već i čovjek godine, jer je doslovno spasio karijere a možda i mentalno zdravlje nekolicine mladih ljudi.

Nedostatak playa nije problem, obzirom da Gasol služi kao pokretač te da imaju dovoljno igrača sposobnih samih sebi kreirati izgledne situacije. Kada imaš talenta, košarka uopće nije toliko komplicirana igra. Problem je taj što na toj poziciji nemaju ni približno kvalitetna igrača koji bi nadopunjavao ovu četvorku.

Momčad bolje funkcionira s Tinsleyem na parketu, što je još jedna priča za ne vjerovati, to kako je jedan sebični play koji uživa u carinjenju lopte odjednom otkrio smisao života i postao radnik koji prenosi loptu, pazi je i gleda da uvijek završi u pravim rukama. Conley pak nije ni približno tako siguran s loptom, te svaki put kada mu se i pruži prilika da nešto odigra uglavnom će zeznuti, jer jednostavno nema talenta za igrati na ovoj razini. Conley je i dalje jedan solidan NCAA play, s dobrim šutom iz vana i igrom od linije za tri do linije za tri. Na bilo što između koša i spomenute linije zaboravite. Kako mu je ovo treća sezona i kako je dogurao do respektabilne 22 godine, mislim da s popriličnom sigurnošću možemo reći kako nikada neće biti ništa više od prosjećnog back-up playa.

Tu je i pitanje obrane. Ova momčad je na početku sezone bila užasna u tom segmentu, ali nakon što su shvatili da je pobjeđivanje cool, te da ga nema bez obrane, trud je očit. Samo, činjenica je da osim Mayoa nemaju igrača stoperskog potencijala. Gasol i Zach mogu se gurati u reketu, Gay, Mayo i Conley neće tek tako dopustiti da ih se pretrči, ali teško da mogu računati na pojedinačni bljesak u trenutcima kada se utakmica lomi.

Kako se još nisu uigrali dovoljno da timski zaustave protivnika, a kažem, obzirom na neke navike teško je očekivati da će Gay ili Zach ikada u potpunosti shvatiti principe kretanja i pokrivanja u obrani, tu bi im dobro došao jedan pravi razbijač. Ili kada bi Randolph dio snage koju koristi u napadu iskoristio na suprotnoj strani. Ovako protivnik uvijek može računati da će zabiti više.

Također, osim Tinsleya i nemaju pretjeranu podršku s klupe. Carroll, Young, pa čak i Hasheem donose zdravu dozu energije na parket, ali često bez učinka. Zuje, ali meda nigdje.

X

San ili java? Mislim, ova momčad, može li opstati? Ili će se sve raspasti pred prvim problemom? Odgovor na ovo pitanje dobit ćemo ovog ljeta, kada će mlada momčad biti pred izazovom. Što s Gayom? Zadržati ga i nastaviti započeto, ili ga pretvoriti u veterana. I ako da, u kakvog veterana? Gasol, Zach i Mayo su nedodirljivi, ali jedna jedinica tipa Fishera dobro bi došla. A ni pojačati klupu ne bi bilo loše.

Ušli u playoff ili ne, Grizzliesi su već debelo nadmašili sva očekivanja. Za ostati na ovom kursu, kako bi nam ponudili zanimljivu playoff seriju, sve što trebaju je držati se nesebične igre koja je do sada donosila rezultat. Previše su kvalitetni da ne uspiju. Kako prije ljeta ne bi trebalo biti nikakvih zahvata na rosteru, ne vidim razloga da san ne potraje do kraja sezone.

11. MAVS

+

Ja i dalje ne kužim ovu momčad, ali kužim da imaju neviđenu sreću u završnicama. Da nisu dobili desetak tijesnih utakmica s par koševa, dojam o sezoni do sada bio bi potpuno drugačiji. U normalnim uvjetima, momčad pola takvih utakmica izgubi, pola dobije, a Mavsi nikako da izgube. Valjda im se vraća za sve teške poraze ovih godina, tko zna. Ali znam da u pravoj playoff seriji nemaju što tražiti.

Terry i Dirk su i dalje glavni nositelji i pravi razlozi zašto tako često napuštaju guste završnice kao pobjednici. Napad je standardno bezidejan, kada Kidd ne pronađe nekoga u ranoj fazi napada, sve se svodi na izolacije za Dirka ili Terrya. Kada njima upada, ostaje više prostora drugima. Obrana je pak druga priča, Rick Carlisle uspijeva iz njih izvući maksimum, te im nitko ne može osporiti da se ne trude. Samo, rezultati su upitni, ponekad ta aktivnost donese rezultat, ali uglavnom ne.

Mavsi nemaju pravoga stopera. Marion igra dobro i još uvijek može braniti sve igrače na terenu osim centara. Ali ostali su u igri 1 na 1 ispodprosjećni. Carlisle je majstor za složiti pravu timsku obranu, ali što ti vrijedi biti u pravo vrijeme na pravom mjestu kada često nemaš kako zaustaviti protivnika? Terry i Dirk su premekani za svoje pozicije, Dampier kao jedino pravo prisustvo u reketu previše uzima napadu povećanom minutažom, a o tome da kraj Kidda može protrčati i Zdravko Škender više neću govoriti. Ta klupa koju je Cuban ovoga ljeta natrpao nije loša kada treba zabiti, ali za obraniti se od nje nema velike koristi.

X

Mavsi su napadački potentniji od Spursa, a obrambeno od Sunsa. Što je dovoljno da u ligi dinosaura budu prvi. U NBA ligi pak očekuje ih utješni playoff nastup i častan poraz. O x-faktorima smo mogli pričati ovoga ljeta, dok smo mogli nagađati hoće li ovoliko pridošlica učiniti napad Mavsa toliko eksplozivnim da im omogući da preskoče Denver.

Sada znamo da se tako nešto neće dogoditi. Usprkos svim novim imenima, ovo je i dalje ista ekipa. Možda, da je Mike D’Antoni tu, možda bi tada napad bio dovoljan. Ovako, imaš dojam da se Carlisle muči da složi obranu koja je spremna srušiti se svakog trena, a da zanemaruje napad koji se nije bitnije mjenjao još od Nashova odlaska.

Cuban bi mogao stvari učiniti zanimljvijima kada bi ugovor Josha Howarda zajedno s njegovim vječno ozljeđenim gležnjevima poslao npr. u Sixerse zajedno s Dampierom za Iguodalu i Dalamberta. Tada bi Carlisle u trojki Marion-Iggy-Dalambert imao nekoga s kim može slagati svoju obranu, dok se Kidd, Terry i Dirk brinu za napad. Samo, čini se kako je Cuban uvjeren kako ovo ljeto ima šanse za dovesti barem Chrisa Bosha u Dallas te da se ne želi igrati s salary capom. Šteta. Svijet je ljepše mjesto kada se Mark Cuban igra.

12. BOBCATS

+

Larry Brown je složio momčad po svom ukusu, naučio ih igrati obranu te pametno u napadu, a dovođenjem Captain Jacka dobili su i onu napadačku iskru koja im je toliko nedostajala. Dok Jackson nije došao, Bobcatsi su bili momčad bez strijelca koju je bilo jednostavno zatvoriti, sada kada imaju prvu napadačku opciju ostaje dovoljno prostora Diawu, Feltonu i posebice Wallaceu da igraju svoju igru.

Upravo ta prevelika ovisnost o Jacksonu. Wallace je čudo od igrača, ali realno Gerald će uvijek skupiti više ukradenih i blokada nego što će zabiti skok-šuteva. Čovjek je previše ovisan o fizikalijama i iako zaslužuje respekt zbog svih tih skokova, ulaza i obrane, činjenica je kako on nije zvijezda. Bobcatsi idu onoliko daleko koliko ih Jackson odvede. Playoff svakako, moguća je i borba u prvom krugu s bolje postavljenom ekipom. Ali to je to, ulaskom u playoff ova momčad doseže svoj vrhunac. Što tada?

X

Brown više nema što mijenjati, osim da još jednom zavrti iste ove igrače koje je doveo. Gerald Wallace bi sjajno legao ekipama poput Memphisa ili Portlanda, te bi se u tom smjeru nešto trebalo napraviti, obzirom da ovakva momčad nema previše smisla. Sve je puno veterana s ogromnim ugovorima, a ni jedan ne garantira bolje dane.

Uglavnom, dok Jackson zabija i dok napad funkcionira, Brown će znati voditi ovu momčad prema playoffu. Iduće sezone pak imat će istu momčad, možda bez Feltona. U jednom trenutku Brown će shvatiti da se bolje ne može, da nisu nova Atlanta, jer nemaju mlade igrače koje treba čekati već islužene veterane iza kojih su najbolji dani. U tom trenutku navijači Bobcatsa shvatit će da bi ova fantastična sezona i ove sjajne igre mogle dugo vremena biti jedina lijepa uspomena koja im ostaje.

5 thoughts on “POWER RANKINGS – ”ADVENTURELAND” EDITION

  1. – jedna stvar meni neide u glavu: andrei kirilenko? koj vrag se njemu dogodio? sve godine je lošiji i lošiji, a nema ni 30 još pobogu. ko da ga je negdje 2006.e neki čarobnjak preko noći zamijenio lošijim bratom blizancom
    – blazersima treba centar odma! ja se nebi odreko rudya, prije blake-a, batuma, pa čak i outlaw-a. mislim, tko je onaj pendergraph, kak već, otkud se taj stvorio?
    – jeff green jest nekakav odd man out u okc-ovom sistemu, al mi se neizmejrno sviđa ko igrač, fajter i agresivac, to treba
    – kidda u penziju potjerat, puškom ako treba, žalosno je gledat kako se vuće ko invalid

  2. Ne znam za Andreia, meni se ne čini da igra išta lošije nego inače. Dapače, ove sezone ga začudo izbjegavaju ozljede pa djeluje lepršavije nego ikad. Ili mi se to čini zbog frizure, koja je apsolutno najluđa NBA frizura trenutno. Ma je ne bi imao problema s njegovim učinkom nikada, jer tip je rijetko, rasno all-round krilo, da nema taj očajni ugovor. Skoro trećina salary capa na petog, odnosno šestog igrača? Užas. Zamisli kad se riješe tog tereta?
    Ali, kažem opet, zurka je toliki zakon da mu sve opraštam, baš sam gledao sinoć kako su dobili Mavse, valjda je taman prije utakmice oprao kosu, izgledao je kao moja tetka kad dođe od frizera s kompletnog tretmana.

  3. meni se čini kako će ovaj power ranking završiti s ovim djelom, odnosno neće biti obrađeni svi klubovi – jbg, lijena šibenska guzica rides again! 🙂

  4. pa nije ni onaj prvi power ranking završio, zašto bi ovaj.

    Moram priznat da je NBA prilićno nastradala u mom schedulu, ove godine nisam još pogledao komplet utakmicu. Neka još prođe ovo sranje od All-Stara pa se ponovo bacam na gledanje. Kako Ukić stoji, jel igra više?

    U nedelju superbowl, hell yeah!

  5. Ma koji PR nije završio?
    Gle, umjesto da kenjate budite konstruktivni i napišite nešto pametno o ligi. A ne samo kenj kenj kenj. Ko pravi Rvati.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *