IN THE COURT OF THE CRIMSON KING

Sedam dana nakon kraja prijelaznog roka manje-više znamo sve o ovoj sezoni. Doduše, još je otvoreno nekoliko playoff mjesta, moguće je da se netko pojača ponekim otpisanim veteranom do kraja, ali to finaliziranje rostera teško će biti više od šminke.

Znamo sljedeće – četiri momčadi su pokazale više od svih i sve osim njihovih međusobnih dvoboja u završnici bit će iznenađenje. Sumnjam da ćak i Denver može biti toliko neozbiljan da si dozvoli podcijeniti Dallas ili Oklahomu. Dakle, četvorka koja će se boriti za naslov uključuje Nuggetse, Magic, Lakerse i Cavse. Bez Bostona i bez Spursa, koji ne pokazuju znakove poboljšanja. Svi ostali jednostavno nisu dorasli.

U ovom periodu nagledao sam se utakmica (trudim se držati ritam od barem jedne dnevno, a u nedjelju je ta brojka porasla na četiri u komadu), ali po važnosti susreti Cavsa protiv Nuggetsa i Magica svijet su za sebe – praktički, u pitanju su playoff dvoboji, borba za što bolje startne pozicije, i doslovno i figurativno. Ono, treba se protivniku uvući u glavu. I, nažalost po Cavse, sve miriše na još jednu reprizu lanjske situacije. Gdje nakon dominacije u regularnom djelu slijedi neminovni pad u najvažnijem trenutku.

Sad, obzirom na to da su Cavsi jedini od Izazivača napravili ozbiljnu promjenu za vrijeme prijelaznog roka, dio razloga za ova dva poraza možemo pripisati i aklimatizaciji na Jamisona. Ali, nemojmo se zavaravati, puno ozbiljniji dio krivice leži na nečemu s čim Cavsi već duže vrijeme imaju problem. Nečemu što im visi kao kamen oko vrata i vuče ih prema dolje, znatno otežavajući put prema prvom naslovu. A to su

a) pogrešan trener
b) Jamesova zbunjenost u pogledu vlastitih mogućnosti

Idemo redom. Već smo o tome govorili (a ako Cavsi ne osvoje naslov, govorit će o tome svi, garantiram vam), ali Mike Brown nije dorastao trenutku. Ova momčad ima sve potrebno da osvoji naslov, i priče o lošim suigračima više ne prolaze. Shaq igra iznad svih očekivanja, praktički anulira Howardov učinak. Jamison je sve što im je trebalo, čovjek koji može zabiti lakoćom, čovjek koji će individualnim kvalitetama olakšati muke nečemu što znamo i pod nazivom ”igra u napadu Cavsa”.

Koliko puta smo slušali priče o tome kako Cavsi imaju jedan od kompleksnijih napada u ligi, sve te akcije u kojima se prolazi kroz trostruke blokove, križanja, promjene strana. Ono, Flex na kubik. I onda zadnjih 10 sekundi, nakon sve te muke, lopta završi kod Jamesa na vrhu reketa. Sad, što je to ako ne znak da trener ne zna kako prijeći tu posljednju prepreku, dati završnu glazuru svome projektu?

Gle, Brownu je ovo prvi posao i odradio ga je fantastično. Cavsi su, zahvaljujući upravo njemu, postali jedna od najboljih obrambenih ekipa lige. Obrana donosi naslov, a Cavsi je imaju. Svi koji se boje da Jamison nije profil igrača koji im je potreban, jer nije dobar obrambeni igrač, nek’ se ne brinu. Ako je Brown uspio uklopiti Shaqa, Jamison će biti dječja igra.

Brown pada na onome gdje je trener najvažniji. Na pripremi i na odnosu s igračima. Ovo što on radi je posao vrhunskog asistenta. Dakle, ono što u Bostonu radi Tom Thibodeau. A, iako nikad nisam mislio da ću ovako nešto izjaviti, Cavsima fali Rivers. Ne zbog svog briljantnog taktičkog uma, već zbog sposobnosti da manipulira igračima kako bi iz svakoga izvukao ono što je napotrebnije momčadi.

Cijela ova situacija me podsjeća na Pistonse, kada ih je, par sezona prije osvajanja naslova vodio Rick Carlisle. Joe Dumars je hladnokrvno, preko noći, maknuo Carlislea, čovjeka koji je izgradio temelje budućih prvaka svojim fanatičnim pristupom obrani, i doveo iskusnog Larrya Browna. Carlisleu je to bio prvi pravi posao, i to iskustvo mu je pomoglo da kasnije u Pacersima napravi još bolji rezultat. Ali Dumars je znao da, ako misli osvojiti naslov, mora imati čovjeka koji zna kako se to radi, a ne nekoga tko tek uči. Jer s druge strane je, ne zaboravite, čekao Phil Jackson.

Istu stvar moraju napraviti i Cavsi. Pozdravite Mikea Browna i dovedite iskusnog trenera koji se neće:

– bojati Jamesu u facu reći da je pogriješio u obrani (nadam sa da svatko sa zdravim očima zna da James nije materijal za najbolju obrambenu petorku, jer se njegova obrana svodi na trenutke koji završavaju na NBA actionu)

– bojati pozvati time-out nakon isforsirane trice i upozoriti Jamesa da ima boljih opcija na raspolaganju (prvenstveno ulaz, u kojem je nazustavljiv i koji će u 90% slučajeva rezultirati dodatnim slobodnim, te povratna loptu suigračima koji svi redom gađaju trice preko 40%)

– bojati reći Jamesu da je vrijeme da se posveti treniranju post igre jer ovo što sada pruža je ispod svake razine (koliko puta ste ga gledali kako primi loptu u postu protiv potpuno inferiornog igrača i onda ne zna što sa sobom, osim nekakvog poluhoroka za koji mu još treba skok unazad kako bi dobio dodatni prostor)

– bojati ukazati Jamesu da je činjenica kako grize nokte na klupi malo previše, jer nema više 18

– bojati ukazati Jamesu na činjenicu da glupiranje prije tekme ili poslije nekog vrhunskog poteza nema smisla ako ćeš u isto vrijeme, svaki puta kada ti ne ide kako si zamislio, nestati (što se posebice odnosi na padove ili krive doskoke nakon kojih još narednih minutu-dvije radi grimase i pipka zglobove kao da je u najmanju ruku nešto slomio)

Cavsi će biti korak iza protivnika sve dok se apsolutno vrte oko ugađanja Kralju. Mislim, jedan Denver ima, bez premca, najboljeg i najhladnokrvnijeg ubojicu u trenutcima kada se lomi utakmica – Anthonya. I bez obzira na to, momčad nema ništa protiv toga da zadnji šut završi u rukama Billupsa, ili čak Smitha. Orlando ima Lewisa, ali i Nelsona, te čak i Cartera. Lakersi imaju Kobea, ali Phil je napravio takav posao da znamo kako će momčad odigrati svoj maksimum kada je najpotrebnije.

Paradoks je da, usprkos tome, u široj javnosti prevladava slika o Anthonyu i sličnima kao sebičnim igračima, a o Jamesu kao o košarkaškoj Majci Terezi. Međutim, istina je u detaljima. Uočite kako Anthony možda nije takav asistent, ali u stanju je maknuti se i napraviti prostora drugima. James to još ne može, pobjednički šut suigrača mora doći od njegove povratne. Ali nije to ništa što se ne da ispraviti, Kralj će kad-tad naučiti vjerovati suigračima. Međutim, trenutno to još ne zna. A ne zna pomoći ni sebi.

Jer Kralj umjesto ulaza, koji mu je zaštitni znak, bira šut iz vana. U trenutcima kada se utakmica lomi, kada lider mora biti na visini zadatka, on je taj koji čini razliku između pobjede i poraza. Čovjek koji se ne srami dodati ključnu loptu suigračima, i na čemu mu svaka čast, istim tim suigračima uzima kruh iz ruku trošeći nešto što bi trebala biti njihova odgovornost – šut iz vana. Gle, košarka je sport u kojem najbolji pojedinac zaslužuje imati zadnju loptu. Samo kažem da je ne moraš nužno opaliti s osam metara. Jer, ako nećeš ići na ulaz i koristiti snagu i brzinu koje te čine najboljim košarkašem na svijetu, tada automatski daješ prednost jednom Kobeu ili Melu. Jer njima je šut s poludistance razlog postojanja, i kada se upustiš u revolveraški obračun s njima – gubiš. Svoju veličinu možeš dokazati i tako da ideš svojim putem, a ne nužno onim koji su toliki već prošli.

Ja više ne želim slušati o Jamesu kao ultimativnom košarkašu (a to se posebno odnosi na tebe, Simmonse). Ne budite licemjeri. Više nema opravdanja. Pa čak ni u Mikeu Brownu. Kralj ima vrhunske podanike, koji su u ove dvije utakmice dokazali da se bez problema nose s Orlandom i Denverom. Naslove su osvajali i slabiji rosteri od ovoga što ga imaju Cavsi. Momčad ima sve na oba kraja terena. Sada joj samo treba pravo, zrelo vodstvo. Koje se najbolje očituje u zadnje tri minute. Ni u jednom trenutku nemam namjeru reći da je Kralj sebičan namjerno, ili da sabotira momčad jer želi svu slavu za sebe. Ništa tako prizemno nije u pitanju. Samo kažem da Kralj još ne zna što je potrebno za biti na vrhu jer se još nije suočio s vlastitim limitima (a nije očito ni dotaknuo dno, iako se kroz zadnjih nekoliko godina nakupilo bolnih poraza). Za njega je sve do sada bila jedna velika igra. Međutim, ako misli osvajati naslove, onda je vrijeme da se prestane igrati i neka se uhvati posla. A posao najčešće nije zabavan, ali ga treba odraditi.

Osobno navijam za Finale između Denvera i Orlanda. Ne samo zato što bi u pitanju bilo jedno od luđih Finala koje ćemo imati prilike gledati u životu, već i zato što bi taj dvoboj doveo do laganih promjene u pogledu na svijet. Zaboravite na krvave rovovske obrane, zaboravite na komplicirane kontrolirane napade. Sve se svodi na borbenost i požrtvovnost u obrani, odnosno na kreativnost i talent u napadu. Tko može biti pametan i prognozirati išta s ovakve dvije ekipe, koje su u stanju ne samo pobjeđivati dobre i gubiti od loših, već u istoj utakmici pokazati svoje najlošije i najbolje strane?

Zvuči sjajno, zar ne? Tko ne bi uživao u nečemu što možemo smatrati oproštajem od dosadne košarke koje je krasila Spurse, Pistonse i Lakerse. Ali i ne samo oproštajem od racionalnosti, već i od super-zvijezda koje dominiraju nad igrom. Jer i Denver i Orlando imaju (pre)više heroja. Da, Melo i Howard su glavni, oko njihovih talenata izgrađene su momčadi, ali ljudi odluke su i Billups, Smith, Lewis, Nelson pa i Bidrman i Barnes. Bio bi ovo povratak ABA košarke i NBA s kraja sedamdesetih, kada su pobjeđivale momčadi sastavljene od gomile podjednako dobrih košarkaša. Ono, da se ljudi podsjete da nije samo potrebno imati tri zvijezde i sedam statista, već i da momčad s devet igrača u rotaciji ima smisla i da svatko ima svoju ulogu.

Najluđe od svega, promjena paradigme bi dovela i do toga da bi svi sveučilišni tirani i sve Repeše ovog svijeta shvatili kako se svijet ne vrti oko njih. Košarka je sport koji, kao nijedan drugi, ovisi o pojedincu, ali samim time je važnija i uloga najslabije karike. Ako me kužite. U košarci je sreća najmanje važna. U seriji od sedam, uvijek će proći bolji. Ma kako trenirao zonu, i ma kako trenirao šut, ako je protivniku stalo, a talentiraniji je, može vas ubiti pick ‘n’ rollom. Ne komplicirajte život.

Zato hoću Denver-Orlando. Jer ne želim gledati Kralja, barem dok se još nije pretvorio u pravu legendu i kompletnog igrača, da diže pehar dok svi svršavaju uokolo. Ne želim da se Mike Brown vodi u povijesti kao veliki trener, a da još nije vidio svijet oko sebe otvorenih očiju. Želim da cijelo ljeto imam glupi osmjeh na licu zato što su dvije takve momčadi, van svake pameti, došle do kraja. Na račun originalnosti.

Nešto sam skužio što se tiče Van Gundya. On djeluje kao da nema pojma što radi, ali što ako je baš to tip trenera kakav treba Magicu? Što ako samo on može tolerirati ovakvu momčad sastavljenu od potpunih psihopata, čistu antitezu svega onoga što je do sada donosilo uspjeh u igri? Svaki drugi trener odavno bi Nelsona zakopao na dno klupe, ali ne i Stan. I onda Nelson zabije ključne lopte. I tako svaki put. Ista stvar je s Rashardom. Kažem vam, svaki drugi trener bi pukao (ovi sveučilišni s deset kilograma gela u kosi bi se vjerovatno ubili). Ne i Stan. On mirno kaže svoje, iako je svjestan da ga nitko ne sluša. Igrači naprave po svome, ali dok se onako bore u obrani i u bitnim utakmicama, što im možeš zamjeriti. To što nema logike u tome što rade? Ali funkcionira!

Uglavnom, svjestan sam da su Cavsi i Lakersi na svoj način odlični. I svjestan sam da imamo šanse za Finale između Denvera i Orlanda ne toliko zbog veličine tih ekipa, koliko zbog činjenice kako Kralj nije dosegao svoj vrhunac. I da, na kraju ćemo vrlo vjerovatno gledati Lakerse i Cavse i uživati. Možda ću čak navijati i za Cavse, ako James u međuvremenu zauzda hormone i ako se vrati Big Z (ovo s navodnim stopiranjem njegova povratka od strane lige je obična sprdnja, pravila su jasna a po njima Cavsi imaju pravo vratiti Ilgauskasa, isto kao što su to prije njih napravili mnogi – to što ovakav čin možda nije idealan, e to je nešto s čime se svaki put bavimo par dana a onda zaboravimo do sljedećega puta).

Ali, barem dok se to Finale ne dogodi, uživajmo u mogućnosti svijeta bez centralizma, svijeta koji je u stanju okrenuti fokus od dvoboja pojedinaca na dvoboj momčadi. Oslobodimo se narcisoidnosti 20-og stoljeća i uživajmo u NBA, tom fantastičnom spoju najboljeg i najgoreg što čovjek ima za ponuditi. Drucker vs Friedman, Srića vs Škegro, Kissinger vs Obama, Ghandi vs Bush. Sve to imamo prilike gledati u jednoj od boljih završnica zadnjih godina. OK, možda i ne, ali tko to može dokazati?

Stoga, prije svega, uživajmo u sezoni u kojoj imamo četiri legitimna pretendenta na tron. Svaki ima svoje mane i vrline, svakoga se može simpatizirati zbog ovoga ili onoga. Meni čak i ovo ludilo Denvera i Orlanda zna ići na živce, jer često donosi kontra-efekt, momčad sama sebe upuca u nogu. Ali, zar nije slična stvar i s ovim, nazovimo ih, ozbiljnim momčadima, zar i Cavsi i Lakersi nisu sami sebi najveći neprijatelji?

I zar nije upravo ova kompleksnost košarke, kao sporta u kojem su pojedinci i način kako funkcioniraju pojedinačno i u timu važniji od taktike i bilo kakve teorije igre, nešto što cijelu stvar čini još zanimljivijom? Da ne duljim više, samo želim reći da će ovogodišnja NBA završnica po svemu sudeći biti vrhunska i da je nitko normalan ne smije propustiti. Ovoliku količinu čiste životne energije teško možete naći igdje drugdje a da je sve što vam treba – flat rate.

Stern, lovu očekujem na računu do kraja tjedna.

3 thoughts on “IN THE COURT OF THE CRIMSON KING

  1. sramota, red je da se bar malo komentira..

    a iskreno neznam ni šta bi napisao, kada se oko većine slažemo. možda je meni samo malo više svejedno tko naleti na koga u playoffu, mogu biti i mavsi protiv spursa, samo neka počne. Uopće neću postavljat neke velike zahtjeve za playoff, jer se bolim da nas je prošli playoff previše razmazio. Pa da nam nebudu odmah naduvane face kada neka serija nebude išla kroz sedam utakmica i pet produžetaka. Ali da bi bilo bolje gledat ove parove što si spomenuo, sigurno da.

    E sad što se tiče ovog za Cavse. Baš sam nešto razmišljao tko bi mogao biti taj trener za Brona, i iskreno od svih ovih što su trenutno aktivni u ligi ni jedan (osim zen mastera) neznam koji bi pasao u profil. Jedini koji mi ovako padaju na pamet su dinosauri aka Rudy i Rileya (obadva sa geliranom kosom). Ili klonirat nekog lika od genetskog materijala Jeff van Gundya i Stanislava Pešića.

    btw vrijeme do playoffa će nam sigurno uskratiti i march madness 😀 (osmiiijeeh na licuu kao neka curica čim pomislim) i ispunjavanje bracketta. A nisam odgledao pet utakmica ove sezone.

  2. Joe care, nisi ništa propustio, ja gledam NCAA non-stop i samo zbog toga više cijenim NBA (igru, ne nužno atmosferu, da se razumijemo)

    moj trener za Cavse? Larry Brown, naravno. Ionako će napustiti Bobcatse, njihov plafon bit će ovogodišnji plasman u playoff, plus ima karizmu koja može na kraj s LBJ-om

    jebenti, žao mi je što nisam bar pasus posvetio nečemu što se malo tko pita – što ako LBJ nije toliko dobar koliko svi misle? ono, čak i ja ovdje nekako u rukavicama govorim da će osvojit naslov ako sredi par sitnica, kao da je to sigurno. mislim, što ako ga ne osvoji, gdje je zadano da hoće? ne može sam, nije ni Oscar dok Kareem nije stigao u Buckse, nije ni Magic bez Kareema…

  3. meni je praktično životna opsesija postala da LBJ ne osvoji naslov. baš bih ga volio gledati s nekih 35 kako potpisuje minimalne ugovore s contenderima samo da ne ode u povijest bez naslova…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *