ZOI!PUNK – A TRIBUTE TO VANCOUVER 2010

Protekla dva tjedna nijednom nisam upalio FM 2010 kako bih Sedanu opet donio poneki trofej i tako oplemenio sivu boju koja vlada u tom gradu (najsiviji grad u kojem sam ikad bio); nisam se niti živcirao što mi se posljednje epizode Oza, kojeg ponovo gledam, jako sporo skidaju, a ono što je najgore – nisam ni gledao toliko NBA utakmica. Protekla dva tjedna moj MaxTV prijemnik cijelo vrijeme je bio upaljen na kanalu 402, odnosno Eurosportu. Jer, Eurosport je ta dva tjedna od 0 do 24 bio posvećen samo Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru. A ZOI su zakon! I svaki ljubitelj sporta mora cijeniti ovo natjecanje jer je količina suludih sportova na ZOI-u fascinantna.

U svakom sportu se mogu dogoditi ozljede i svaki sport zahtjeva ogroman fizički napor, ali sudionici ZOI-a su priča za sebe. Evo, za početak možemo poči od ove dvije premise: ozljede i fizički napor.

O ozljedama koje ti se mogu dogoditi u nekim sportovima prisutnim na ZOI-u je možda i bespredmetno diskutirati. I prije početka događanja u Vancouveru svijet je ostao šokiran smrću gruzijskog sanjkaša Nodara Kumiratišvilia koji je na jednom treningu izletio sa staze koju su organizatori očigledno odlučili napraviti najtežom na svijetu, a uz to nisu ni pripremili dovoljno zaštitnih mjera kako bi se sanjkaši/boberi/skeletonci prilikom izlijetanja donekle osigurali od najgorega. Činjenica kako su u Vancouveru na ovoj stazi izlijetali i najbolji sanjkaši te posade boba iz najjačih zemalja govori kako nije problem bio u neiskustvu Gruzijca i ostalih sudionika iz malih zemalja (uključujući i našu Cool Runnings ekipu). To potvrđuje i skraćivanje zaletišta za natjecanja pa su muškarci startali sa ženskog starta, a žene s juniorskog. Sve kako bi se događalo što manje nesreća. Ali i to ponekad nije bilo dosta. Izlijetalo se i dalje, a većina ovih anonimnijih olimpijaca bila je sretna što su preživjeli obje/sve četiri utrke. Još će se sigurno pričati o ovoj stazi i nadam se kako će odgovorni dobiti što ih zaslužuje. MOO sigurno neće oprostiti mrlju koja je pala na natjecanje radi Kumiratišvilijeve smrti. Samo su to malo pospremili pod tepih dok Igre ne završe, a poprilično sam siguran da će se sada ići u malo žešću istragu.

Opasni nisu samo bob, sanjkanje i skeleton. Opasan je i veliki broj drugih sportova. O ozljedama u alpskom skijanju znamo dovoljno jer su Kostelići & Co. posljednjih godina od Hrvata napravili stručnjake za skijanje. Skijaški skokovi su priča za sebe. Činjenica kako se skupina luđaka na skijama spušta brzinom 95 na sat, onda skoči i leti 130 metara je fascinatna sama po sebi, a sva je sreća da posljednjih godina nema toliko padova koliko ih je bilo prije. I, naravno, sreća je da se Eddie Edwards odavno umirovio. Opasnost na cross utrkama snowboarda i free style skijanje je dio priče o tim sportovima, a i drugi sportovi sa ZOI-a u sebi nose veliku mjeru opasnosti.

Fizički napori koje moraju preživjeti sportaši na ZOI-u su strašni. Jebemu, zamislite na skijama trčati 50 kilometara. Ili se ‘brzo klizati’ 10 kilometara. Svaki sportaš koji je prošao cijljem u tim disciplinama (kao i sportašice na 30 km trčanja, odnosno 5 km klizanja) je heroj, a lica na kojima se ogledala njihova iscrpljenost nakon prolaska cilja su odavala samo bol i zadovoljstvo što su, eto, ipak uspjeli napraviti planirano. Biatlonci su priča za sebe. Sposobnost da se u kratkom vremenu, nakon kruga-dva trčanja po snijegu, smire i koncentriraju na pogađanje meta me stvarno fascinira. Pogotovo kada te mete pogađaju bez većih problema poput onih najboljih. Ili, recimo, hokej. Napor hokejaša najbolje se očitava u činjenici da se napadačke postave izmijenjuju skoro svakih minutu i po. Ili, recimo, nordijska kombinacija. Jebote, oni prvo skaču pa za dvije-tri ure trče 5 ili 10 km. Koji je njima kurac?

A da ZOI budu zakon pobrinula se i činjenica kako jako mali broj sportaša iz zimskih sportova ima status zvijezda. O lovi ne moramo ni pričati. Hokej je, naravno, iznimka, ali samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Ni alpsko skijanje, vjerojatno najpopularniji sport poslije hokeja, ne donosi veliku lovu. Najboljih 10-ak može reći kako imaju solidnu ušteđevinu, svi ostali vjerojatno zarađuju manje nego prosječni igrač Slaven Belupa, a da o Dinamovcima i Hajdukovcima ne pričam. Kada je već to tako, nacionalni savezi su se sjetili pa ove sportaše zaposlili u svojoj vojsci, policiji, karabinjerima ili čemu već ne. Na taj način su ljudima osigurali plaću i posao nakon završetka karijere, a sponzorski ugovori i nagrade na natjecanjima su samo dodatni bonusi.

Same ZOI su početkom 90-ih bile na aparatima. Nije bilo velikog zanimanja za njih pa je zato i MOO odlučio prebaciti ih s prijestupnih godina u parne. Jebiga, svi su se sponzori lijepili na Ljetne OI pa je za ZOI ostajalo malo love. Kada su ipak pobjegli od prijestupnih godina, situacija se malo promjenila, a MOO nije stao samo na tome već je napravio dosta drugih koraka kako bi Igre dodatno popularizirao.

Prije svega u program su uvršteni novi sportovi koji privlače mlađu publiku. Tu mislim na snowboard i freestyle skijanje koji su postali jedni od gledanijih natjecanja na ZOI. U drugim sportovima radile su se neke preinake pa su tako staze za biatlon i skijaško trčanja kraće, odnosno trči se više krugova kako bi gledatelji na licu mjesta mogli vidjeti što više toga. U skijaškom trčanju uveden je i sprint, a osobno sam najviše fasciniran bio momčadskim/ekipnim sprintom gdje su dva sportaša/sportašice branili boje svoje zemlje svaki trčeći po tri puta u štafeti. Ono, odtrčiš krug pa se malo odmoriš, pa opet krug pa opet odmor pa opet krug i onda gledaš hoće li ti partner/partnerica ostvariti dobar rezultat. Totalno suludo. Biatlonci za slijedeće ZOI u Soči najavljuju mješane štafete što bi moglo biti zakon, a nadam se kako u MOO više ne razmišljaju o premještanju nekih dvoranskih sportova s LJOI na ZOI. Rukomet i mali nogomet bili su glavni favoriti za to, ali meni to ne bi bilo – to. Jebemu, ZOI trebaju imati veze sa snijegom i ledom i to je to. Ako će rukometaši igrati na snijegu ili ledu, onda može. Ovako, neka se trpaju na LJOI i kukaju kako ih nitko ne gleda radi atletike, plivanja, gimnastike, košarke, itd…

Činjenica kako su ovogodišnje Igre održane u Kanadi bila je dobra radi termina prijenosa. Doduše, da je umjesto devet sati vremenska razlika bila, recimo, sedam sati, bilo bi još bolje jer su neki prijenosi ipak bili prekasno (prije svega hokej), ali blaženi Eurosport je ionako svaki dan prije početka prijenosa donosio sve snimke natjecanja od dana ranije pa se malo toga moglo propustiti.

Vancouverske igre obilježilo je i toplo vrijeme što nije dobro radi globalnog zatopljenja, ali sada nećemo o tome (ni sada ni ikada, jer je to sve ionako hrpa sranja kako bi neki dodatno zaradili, – opa.u.). Organizatori su se potrudili kako bi učinili sve što je u njihovoj moći da se sva natjecanja regularno održe. Da nije bilo smrti nesretnog Gruzijca, organizacija bi, barem iz moje fotelje, dobila prolaznu ocjenu. Ovako…

…ovako neću više puno pričati općenito već ću izlistati mojih 20 junaka ovih ZOI. Živimo u eri stvaranja lista, pa evo još jedne:

20. Hrvatska bob reprezentacija – Preživjeli su. Je li išta drugo bitno?

19. Kineski klizački parovi – Umjetničko klizanje baš i ne volim pa ga nisam ni gledao na OI. Jedini trenutak kada sam ipak bacio pogled bilo je finale parova kada su Kinezi potpuno razbili sve ostale, prije svega Ruse. Oni koji su osvojili srebrno bili su mi bolji od zlatnih, ali u taj se sport ionako ne razumijem. Bilo mi je samo fora što su baš Kinezi dominirali.

18. Giuliano RAZZOLI (Italija, alpsko skijanje) – Razzoli nije tu zato što je kao apsolutno iznenađenje osvojio zlato u slalomu – iako mu svaka čast na tome. Razzoli je tu jer je iza sebe ostavio Ivicu Kostelića. Mislim, nije da ja nešto mrzim Kostelića bez obzira što mu one izjave o Nijemcima i drkanje gitare nikada neću oprostiti, ali tko bi njemu i njegovim medijskim dupeliscima stao na kraj da je osvojio zlato. I ovako ga dižu u nebesa, a sva sreća da je počela HNL pa se naši sportski novinari ipak vraćaju nikada objašnjenoj fascinaciji hrvatskim nogometom. Kada smo već kod dupelizaca gotovo da mi je žao što nisam slušao kako Bruno Kovačević dramatizira u prijenosu slaloma. To mora da je bilo za anale (prenosio je Prasićko i naravno da je skakao od sreće kada je drugi iz prve vožnje izletio sa staze, pravi sportaš – op.u.).

17. Adam MALYSZ (Poljska, skijaški skokovi) – Veteranske dvije srebrne medalje. Sada može mirno u penziju. Nadam se samo kako će se odlučiti baciti u trenere jer će mi inače njegov brk jako nedostajati.

16. Bill DEMONG & Johnny SPILLANE (SAD, nordijska kombinacija) – Moram priznati kako nisam baš gledao ovaj sport prije Vancouvera pa nisam ni znao da su Amerikanci u njemu dobri, što je poprilično čudno jer ni u skokovima ni u trčanju nisu pri vrhu. Očigledno su pronašli neku kombinaciju za spoj ta dva sporta. Istina je da nisu uspjeli osvojiti momčadsko zlato i da je Jason Lamy Chappuis odlučio nastupati za Francusku, a ne za SAD u kojem je rođen, ali Amerikanci su ipak obilježili ovaj sport. Spillane je uspio osvojiti tri srebra, a Demong zlato i srebro.

15. Magdalena NEUNER (Njemačka, biatlon) – Dva zlata i jedno srebro. Sasvim dovoljno. Još samo da se riješi misterij zbog čega nije nastupila za njemačku štafetu koja je i bez nje bila brončana.

14. Apolo Anton OHNO (SAD, short track) – Svašta je taj proživio u karijeri, a junak je bio još prije osam godina u Zemlji mormona. Sada se opet u dvije pojedinačne discipline dovukao do medalja. Nije bio bolji od Jung-Su Leea, ali nekako mislim da je i ovo bilo dovoljno.

13. Škotska momčad u curlingu – Aktualni su svjetski prvaci, a u Vancouveru su ispali u četvrtfinalu. Moja teorija zavjere je da su to namjerno napravili jer se na OI moraju natjecati pod imenom Velika Britanija. A osvajanje zlata za Kraljicu i nije neka fora među Škotima. Među junacima su i radi činjenice kako ih je totalno zakon slušati dok raspravljaju o taktici za vrijeme natjecanja. Ono, gdje ćemo sa slijedećim kameonom, zašto baš tako i slično.

12. Petter NORTHUG (norveška, skijaško trčanje) – Jedno pojedinačno zlato, jedno zlato u momčadskom sprintu, srebro u štafeti i još jedna pojedinačna bronca. Dovoljno za herojstvo, a njegov nejverojatni sprint u zadnjih 500 metara nakon što je prije toga odskijao 49,5 km je stvarno fascinantan.

11. Tony RAMOIN (Francuska, snowboard) – Cross u snowboardu, pa i u freestyle skijanju, su mi najzanimljivije discipline ovih novih sportova. Upravo je Ramoinova brončana medalja pokazatelj zašto je ovaj sport totalno zanimljiv. Čovjek nije baš bio neki favorit, ali iz utrke u utrku njegovi protivnici su padali pa je on tako koristio priliku da dođe do finala. I onda opet slična situacija. Ni kriv ni dužan do bronce. Zakon.

10. Martina SABLIKOVA (Češka, brzo klizanje) – Dva zlata i bronca u totalno suludom sportu. U biti svi oni koji su osvojili medalje u najdužim disciplinama (5 km za žene, 10 km za muškarce) su totalni heroji. Bol na njihovim licima sve govori.

9. Justyna KOWALCYK (Poljska, skijaško trčanje) – Mogla je među junakinjama biti i Marit Bjoergen, ali Kowalcyk ju je prestigla u foto finišu baš kao i u utrci na 30 km. Bez obzira na tu zlatnu medalju i dodatno pojedinačno srebro i broncu, Kowalcyk me najviše impresionirala u štafeti u kojoj je svoju dionicu istrčala senzacionalno, ostaviviši protivnice pun kurac iza sebe. Doduše, ostale Poljakinje nisu baš nešto pa nisu imale ni šansu za medlaju, ali Kowalcyk je dala sve od sebe iako je mogla tankirati i čuvati se za 30 km.

8. EUROSPORT – Žalim sve one koji su bili osuđeni na praćenje ZOI na HRT-u. Uz činjenicu kako naša dalekovidnica nije pratila bogznakoliko događanja, ni komentatori nam nisu baš nešto. Zapravo, potpuno je zabrinjavajuće da nas Eurosport komentarima debelo šiša iako je riječ o britanskim komentatorima koji nisu baš na ‘ti’ sa snježnim sportovima. Europsort je ZOI odradio odlično. Prebacivao se sa sporta na sport kako je gdje bilo zanimljivije, sve ono što se nije moglo prenositi izrazvno davali su u snimkama, imali su dosta intervjua, malih najava, a jingleovi su bili gotovi samo par minuta nakon kraja pojedinog natjecanja. Redovno su izvještavali i o poredku među osvajačima medalja, a sve to bez studijskih emisija na kakve nas HRT iz nepoznatog razloga navikava. Mora se priznati kako neki komentatori na Eurosportu nisu bili na visini zadatka, ali većina je odradila posao odlično. Super je i što bez imalo problema u prijenosima odgovaraju na pitanja koja dolaze preko e-maila, a komentator na skijaškim skokovima je sjajan.

7. Bode MILLER (SAD, skijanje) – Odjebo je Bode Miller američku reprezentaciju. Pa joj se vratio. Putovao je Europom u svojoj kamp kućici idući tako od utrke do utrke na kojima je u posljednje vrijeme sve češće ispadao ili ih je završavao na lošoj poziciji. A onda je došao Vancouver i Miller je osvojio potpuni komplet medalja. Zlato u kombinaciji, srebro u super g-u, bronca u spustu. A već je bio proglašavan bivšim skijašem. Sada je opet heroj. Ko bi doli… (zamisli da se ranije ostavio alkohola? – op.u.)

6. Sydney CROSBY (Kanada, hokej) – Prije svega moram reći kako sam jedino hokej gledao na HRT-u, a ne na Eurosportu. Mi-Cho ovaj sport komentira sasvim solidno iako ga ima priliku pratiti jednom u četiri godine. A kako ovi na Eurosportu hokej prate i rijeđe, onda je ipak Mi-Cho bio favorit. Upravo je on nakon finala rekao kaku su Kanađani komentirali kako ne smiju izgubiti tu utakmicu jer će onda Ameri snimiti film o tome. A kraj ZOI-a na kraju je ispao sladunjavije od bilo kakve hollywoodske romantične komedije. Najveći junak najvaćeg kanadskog sporta postiže odlučujući pogodak u produžetku. Može li bolje? Još kada se tome doda kako je ta zlatna medalja Kanađane stavila u poziciju najuspješnije države na jednim ZOI ikada, onda je dramatika još veća. Pljesak kojeg je Crosby dobio prilikom dodjele zlatnih medalja i fanatično pjevanje kanadske himne je bio kraj kakvog su organizatori samo poželjeti mogli. Doduše, meni su u glavi tada bili Terence i Phillip, ali što ću.

5. Julia MANCUSO (SAD, skijanje) – Možda Mancuso nema zlatnu medalju s ovih Olimpijskih igara, ali ima dvije srebrne. Osim toga, Macuso je imala i jedinstveni način proslave svojih medalja. Zajedno sa svojom prijateljicom, britanskom (!) skijašicom Chemmy Alcott ona je svoje medalje proslavila u otvorenom bazenu i to za svakog muškarca zanimljiv način. Slikale su se tako njih dvije u trenutku kada je Alcott držala Mancuso za sise. Pred masu ljudi. Još da su nam dostupne slike ili, još bolje, kakav video proslave njih dvije u ‘privatnom aranžmanu’ to bi bilo to. Mislim, ako su ovako razuzdane pred ljudima, kakve su tek kada ih nitko ne vidi…

4. Petra MAJDIČ (Slovenija, skijaško trčanje) – Odletila je sa staze i slomila tri rebra da bi poslije toga nastupila u sprintu i osvojila broncu. Toliko ju je željela da se na proglašenju pobjednika pojavila u invalidskim kolicima došavši direktno iz bolnice. To se zove sport!

3. Jakov FAK (Hrvatska, biatlon) – Ne mogu biti objektivan kada je Fak u pitanju. Broncu s prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva proglašavali su slučajnom, nitko ga u nas nije smatrao ozbiljnim, a on onda na Olimpijskim igrama opet sve ponovi. Pa mu ni to nisu priznavali jer je imao bolje vremenske uvjete od većine natjecatelja a ta teorija je držala vodu jer je Fak u slijedeće dvije utrke bio dosta loš. I onda on u zadnjoj opet bude u Top 10. Zakon! A sada tek slijedi prava stvar – hoće li Fak ostati Hrvat ili će postati Janez? Nitko mu ne može ništa reći ako nas odluči odjebati. Slovenci su prema njemu bili fer, mi nismo. Nismo ga čak ni zaposlili u vojsci, kao što to većina zemalja radi s biatloncima ili skijaškim trkačima, kako bi smanjili jaz između vrijednosti njegova rezultata i primanja.

2. Andre LANGE (Njemačka, bob) – Četiri uzastopna zlata na Olimpijskim igrama u sportu u kojem je na nekim stazama najvažnije preživjeti. Što više reći?

1. Simon AMMANN (Švicarska, skijaški skokovi) – Prije osam godina zvali su ga Harry Potter, sada baš i ne voli da ga tako zovu. Iako je ove godine u vrhu Svjetskog kupa, opet ga nitko nije smatrao favoritom, barem ne pored svih silnih Austrijanaca koji zadnjih godina skijaške skokove čine dosadnim sportom. Misli, koga zanimaju pobjede Njemaca ili Malih Nijemaca u ovoj plemenitoj vještini? Kada je Janne ipak već bio u penziji pa se ni od povratka nije trebalo puno očekivati (a svejedno je ostao četvrti, naravno), na vidiku nema dobrih novih Finaca, a ni Norvežani ni Japanci kao druge i treće opcije nisu baš nešto, onda mi je drago da su Austrijance sjebali Malysz i Ammann. A Ammann je bio stvarno dominantan. S ova dva zlata ukupno ih ima četiri i to ga stavlja među najveće u ovom sportu. A to je, barem za mene, velika stvar. Jako velika stvar. Još da su Švicarci uspjeli pronaći još tri skakača pa da Ammann nastupi i u momčadskoj konkurenciji. Toliko su svi osim Austrijanaca bili prosječni (da ne kažem loši) da bi dva Ammannova sjajna skoka, a moglo se to od njega očekivati, mogla Švicarce dovesti i do medalje.

8 thoughts on “ZOI!PUNK – A TRIBUTE TO VANCOUVER 2010

  1. Moram zamjerit što si izostavio Iveka, bez obzira na antipatije prema personi njega i Gipsa, te onim telećim facama Prasićka, Ćosoglava i Bruna, ove dvije medalje su jeben rezultat. Ali, poštujem odluku, posebice s obzirom na svu ovu pozitivnu sportsku ljubav koju si iskazao.
    Da dodam dvije crtice koje nisam htio ubaciti kao opaske:
    – cijenim sve sportove i rizik koji ovi ljudi preuzimaju svaki puta kada izađu na stazu ili što već, ali hokej je ipak za nekoliko razina iznad svega. i zato imam osjećaj da je cijeli turnir bio ipak svojevrsni antiklimaks. cijela ta priča sa pauziranjem NHL na niti dva tjedna, svela ga je na svojevrsno odrađivanje posla. svjestan sam da tu nema nekakvih velikih priprema, ali i na primjeru Kanade bilo je očito kako im je trebalo utakmica i utakmica da pronađu ikakvu kemiju. o finalu možda najbolje govori reakcija moga Starog – kada je Amer zabio u zadnjoj sekundi za produžetak, popizdio je što ne može u krevet, nego mora čekat još 15 minuta plus koliko već bude trebalo da stvar završi. jednostavno, sve je nekako ostavilo dojam odrađenoga, Kanada je osvojila zlato i to je to. bez onih epskih borbi na koje sam inače navikao, već sutradan su se svi vratili u svoje klubove i već igraju. Finska, Švedska a posebice Rusija nikada slabiji, a ovi slabi nikada konkurentniji (manje NHL igrača = bolje priprema možda?). moram priznati da mi je draže bilo ono vrijeme kada bi Kanađani skupili igrače koji nisu u playoffu, pa bi jedan Rick Nash u svojih 30-ak minuta bio prevaga. ovako, izađe Nash, uđe Crosby. jebeni all-star, puno zvijezda ali malo tekme. ipak, jedna me stvar oduševila – mladi Amer Patrick Kane. Znam ga iz Chicaga, ali ne u ovako zvjezdanom izdanju. nastavi li na ovoj razini, Blackhawksi imaju šanse napravit korak naprijed
    – Mi-cho zaslužuje da prenosi NHL, ne kužim zašto ne bi u fušu dogovorio neki posao na Sportklubu kojem odlični prijenosi propadaju zbog očajnih komentatora. a kad sam kod očajnih komentatora, toga ima i na Eurosportu – dva Britanca koji komentiraju prijenose košarke. postoje li išta neprirodnije od Britanca i košarke?

  2. Tekst skoro kao da sam ga ja pisao. Jedina razlika što su se ovdje ZOI mogle pratit na četiri kanala (Eurosport i tri javne televizije) pa se skoro ništa nije moglo propustiti (opet sa malom greškom da prva tekma USA – KAN nije išla uživo, nego ujtru kao snimka).
    I kako da nisi našao mjesta za Shauna Whita, možda jer je momak ispao nešto kao đikan zimskog sporta, pa vjerovatno zato nije zaboravljen nego zaobiđen ??

    Prije par godina slično mislio o Ivici, sad se malo popeo u rejtingu. Svako tko je jednom bio pošteno strgan zna koja volja treba za to i tu me već na prošlim igrama dobio..

    Mancuso izgleda kao super ekipa. Fora mi je bila i gledat njemačku žensku curling ekipu (NJŽCE), jer su glavne protagonistice bile poput yinga i yanga, na jednoj strani mlada, zgodna(http://www.ufosun.com/attach/1/1748364243.jpg) a druga koje je bila i kapiten ružna baba (http://www.spox.com/de/sport/mehrsport/wintersport/0912/Bilder/schoepp-andrea-514.jpg) i cijelo vrijeme se derala na sve oko sebe.. fascinantno

    Dobro i da su igre prošle, sinoć bio na koncertu Skynyrda (ili onog što je ostalo od njih), sad mi je više do gana i fudbalerke nego do skija 😀

  3. Joe, moram priznati kako mi je snowboard/pipe jako dosadan pa zato nema Whitea (ako se dobro sjećam u kojem je on sportu, ne da mi se guglati)…

  4. nego Joe, sto kazu Svabe zasto Neuner nije trcala u stafeti. to me stvarno zanima

  5. A ono, ona kaže da je to bila njena odluka, jer se nakon dvi zlatne nije mogla 100% fokusirat na štafetu pa je rađe prepustila drugima, na čemu se joj ove kao vječno zahvalne, dok trener tvrdi da je to bila njegova odluka jer je Neuner često sklona greškama pri gađanju, pogotovo kada nije potpuno skoncetrisana (kao naprimjer na 15km pojedinačno nakon njene prve zlatne). The truth is somewhere in the middle.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *