PRINT YOUR BRACKETS – WEST

WEST

Kad ova regija već nije jaka kao Midwest, a ono je barem neizvjesna. Relativno, jelte, jer kad pogledam svoj bracket, opet ispada da će prva dva nositelja igrati u Elite Eight fazi. Sad, Syracuse kao prvi nositelj ne ulijeva preveliko povjerenje, već u drugom krugu mogli bi imati teškoća s Gonzagom, ali postavimo stvari ovako – ni ti eventualni izazivači nisu ništa bolji, odnosno ne ulijevaju povjerenje.

Evo, Gonzaga nije bila u stanju osvojiti ni svoju slabašnu konferenciju, što dovoljno govori – momčad je to koja ima talenta, ali nema karakter i upornost koja odvaja najveće od onih malo manje velikih. Tako da ne vjerujem da će se poklopiti večer u kojoj će Matt Bouldin (novi Chase Budinger) konačno nekoga potopiti svojim vanjskim šutom. Momak nije loš, ali nekako mi se čini da u četiri godine nije previše napredovao (a ako me pitate zašto sam uopće Gonzagu gledao kroz cijeli taj period, poštenog odgovora nema). Iako ima nekoliko solidnih suigrača (bek Steven Gray koji se brine za kontrolu lopte, aktivno krilo meke ruke Elias Harris, visoki i tromi centar Robert Sacre – sve potencijalna pojačanja Zadra), problem je što više ostavljaju dojam ekipe koja ide na Pitchforkov festival nego na NCAA turnir. Od njih je ‘Cuse sigurna.

Roster Syracuse prepun je solidnih igrača, atleta koji znaju svoju ulogu na terenu. Ali, fali im raznovrsnosti. Slično kao i West Virginia, krcati su swingmanima, ali nemaju prava rješenja na ključnim pozicijama, nemaju playmakera i ozbiljnu post opciju. Ipak, najveći plus za Syracuse je činjenica da imaju čovjeka koji je u stanju dignuti razinu igre kada je najpotrebnije, čovjeka koji može preuzeti odgovornost.

Wes Johnson budući je NBA igrač i mene užasno podsjeća na legendu Netsa Kerrya Kittlesa. Sličan šut, slična fizička građa, jak u obrani te u tranziciji, ali prije svega igrač koji ništa ne forsira već uzima samo kvalitetne šuteve. Doduše, Wes je nešto viši i fizički jači, ali stil igre je sličan. Sad, ako vam je glavni igrač u biti netko tko podsjeća na vječnog igrača zadatka, to nije nužno dobro, ali u ovoj konkurenciji Johnson je više nego dovoljan.

Nažalost, nakon njega sve redom su prolaznici koji ni u nekoj drugoj NCAA momčadi ne bi imali bitnije uloge, što u biti govori da je glavna snaga Syracuse stil igre, obrana i dubina klupe. Problem bi mogao biti što previše toga ovisi o Andyu Rautinsu, bijelom šuteru koji pokušava igrati playa. Praktički, Rautins je drugi čovjek, on je taj koji diktira ritam i pokušava biti lider, iako je u biti tek osrednji šuter iz vani (barem za jednog bijelog brata). Podsjeća me malo na Kirka Hinricha u tome što je Kirk isto šuter koji je često prisiljen uzimati lošije šuteve jer mu samo oni ostaju, obzirom da uglavnom on distribuira loptu, umjesto da čeka u kutu na svoj otvoreni šut. I tu bi stala svaka sličnost s Kirkom, da ne bude zabune.

Prvim nositeljima neće biti lako ni u Sweet 16, u eventualnom dvoboju protiv Butlera. I ne, ne smatram da je Vanderbilt prijetnja Butleru u drugom kolu. Naime, puno toga u igri Vanderbilta vrti se oko osrednjih bekova i centra O.J. Ogilvya, za kojega je Stari, šokiran time što u ovom natjecanju nitko nije u stanju spojiti dva šuta za redom, mrtav-hladan izjavio da dotični ne bi imao mjesta ni u ekipi Dubrave. Nije lagao, Ogilvy je užasan, a u Vanderbiltu puno toga vrte oko njega. Treba li još što dodati?

Butler je pak žilava ekipa koja je u stanju zabiti i koja ima odličnu napadačku opciju u bijelom bratu Gordonu Haywardu, o čijem profi potencijalu još nemam formirano mišljenje, ali koji je na ovoj razini, i to u ulozi centra, nezaustavljiv. Sad, reći da Butler igra s centrom bilo bi preambiciozno, recimo da su od onih momčadi koje igraju s tri beka i dva krila, iako im i ta dva krila igraju kao – bekovi. Momčad je to koja je itekako ranjiva, ali ima prednost pred mnogim konkurentima, a to je da su svjesni svojih limita, igraju obranu, rade i šutiraju, te se nadaju najboljem.

Kako god okrenuli, Hayward ima potencijal biti dobar profesionalac, jer u NBA ga sigurno nitko neće gurati pod koš. Meni osobno čini se boljim i korisnijim igračem od Kylea Singlera, iako to ne znači previše. Kvragu, po svemu sudeći Single je novi Adam Morrison, a Hayward bi mogao biti novi Joe Alexander. Ma, hajdemo dalje samo da ne mislim o tim depresivnim stvarima.

Drugi dio ždrijeba me bedira jer već u drugom krugu donosi nam međusobni dvoboj Kansas Statea i Brigham Younga. Obzirom na konkurenciju u tom dijelu ždrijeba (slabašni Pittsburgh – momčad su sa srcem, ali lanjski odljev talenta ipak je ostavio traga – i još slabašniji Xavier), ovo je susret za Sweet 16. Ovako ćemo se najvjerojatnije vrlo rano oprostiti od sjajnog Jimmera Fredettea (kakvo ime, Jimmer, totalni zakon), koji neće moći sam protiv dvoglavog bekovskog čudovišta K-Statea. Uglavnom, da sam navijač Jazza, svakako bi držao na oku Jimmera, jer momak je stvoren da igra u Salt Lake Cityu, iako je rodom iz New Yorka. Potrošio bi i pick Knicksa na njega, jer duo Korver-Fredette s klupe vjerovatno bi dvoranu pretvorio u kongres udavača.

Upitno je koliko je sposoban igrati playa u profesionalcima obzirom da na ovoj razini ima dozvolu za ubijanje i uglavnom razigrava sam sebe, ali brojke su mu bolesne – 45% za tricu sa više od dvije po tekmi, prosjek od 21 koša, uz dvije tekme s preko 40 i još nekoliko s preko 30. Mislim, pa u NCAA neke ekipe nisu u stanju ubaciti 40!!! Neki ljudi su stvoreni za strijelce i, ako je Reddick u stanju imati NBA karijeru, imat će je i Jimmer. Davno ne vidjeh ovako dobrog bijelog revolveraša.

Ipak, usprkos svim simpatijama za BYU, biram Kansas State. Nemaju poštenog igrača pod košem, ali imaju momčad sposobnu odigrati tvrdu obranu, imaju odličnog trenera, gladni su uspjeha i predvode ih dva fanatična beka koji su u stanju šutom ubiti svakoga, pa tako i vlastitu ekipu. To spomenuto dvoglavo čudovište čine Jacob Pullen i Denis Clemente. Često djeluju van kontrole, ali do sada su uglavnom gazili. Dok ne bi naišli na Kansas. Tako će biti i ovaj put, barem po mojoj prognozi, naime vjerujem kako će Kansas State do Final Foura i kako će tamo u polufinalu izgubiti od velikog brata, uz zajednički šut Pullena i Clementea od 5-26.

Ne, nisam oduševljen K-Stateom, ali nekako mi ni Syracuse ne ostavlja dojam momčadi koja može preživjeti ovakav turnir bez greške u koracima. Dovoljno puta sam ih vidio ranjive, nemoćne u sudaru s agresivnijim protivnikom koji zna braniti vanjski šut. A i izabrati još jednog prvog nositelja bilo bi previše lako.

SWEET SIXTEEN: Syracuse, Butler, Pittsburgh, Kansas State

ELITE EIGHT: Syracuse, Kansas State

FINAL FOUR: Kansas State

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *