BOSTON

CELTICS

Obzirom da su Celticsi upravo igrali Finale u kojem su bili više nego ravnopravni, te da ozljeda Kendricka Perkinsa pred ključnu utakmicu ostavlja otvorena vrata raznim pričama u stilu ”što bi bilo kad bi bilo”, čovjek se može vrlo lako prevariti pa početi pričati o Bostonu kao o momčadi kojoj predstoji svjetla budućnost. A to bi bila greška.

Celticsi su bili očajni više od pola sezone, dijelom zbog ozljeda a dijelom i zbog raspada veteranskog trojca. Pierce, Garnett i Allen iz nositelja pretvorili su se u sporedne igrače i rezultati Celticsa uglavnom su ovisili o inspiraciji Ronda, Perkinsa ili Big Babya. Tako će biti i ove sezone, s tim da će je Boston praktički igrati bez Perkinsa koji će i kada se vrati trebati još barem nekoliko mjeseci da dođe u staru formu u kojoj je bio jedan od boljih obrambenih igrača lige.

Ali, bit će vremena za prognozirati rasplet iduće sezone. Sada nam je primarna tržnica, stoga što nam kazuje trenutni pogled na roster Celticsa? Prije svega da je Danny Ainge odlučio još jednom pokušati otići do kraja s veteranima žrtvujući regularnu sezonu. Jer, neminovno je da nitko od velike trojke više ne može odigrati cijelu godinu na all-star razini. Nekoliko playoff serija? E, to je već moguće.

Roster je praktički već kompletiran, naime na njemu je 15 maksimalnih imena, s tim da bi se, u slučaju da Shaq pristane zaigrati u Bostonu za minimalac, jedan od negarantiranih minimalnih ugovora igrača poput Lafayettea ili Gaffneya za čas raskinuo. Boston je jedna od momčadi koja nešto ozbiljnije shvaća NBDL i uvijek tamo drži par mladih igrača, iako svih ovih godina od njih nije bilo neke koristi (prošlogodišnji NBDL igrači Bill Walker i J.R. Giddens danas su zadnje rupe na svirali u Knicksima), ali barem dobro dođu kao popuna rupa u tradeovima.

Uglavnom, ako odbijemo ovu dvojicu, zatim ako odbijemo Vona Wafera koji je navodno potpisao iako još ništa službeno nije potvrđeno (možda je u pitanju samo proba, Celticsi očajnički pokušavaju pronaći igrača koji bi uskočio u rolu koju je lani imao Tony Allen) i koji je u svojim NBA danima dokazao da je solidan strijelac ali i da ga apsolutno ne zanima nijedan koncept momčadske igre (protjeran iz Portlanda i Houstona usprkos solidnim brojkama, to sve govori), te ako se složimo oko toga da je Jermaine O’Neal pokojan i da neće biti puno bolja opcija od Sheldena Williamsa (višegodišnji ugovor igraču koji je upravo odigrao jednu od najlošijih individualnih playoff serija u povijesti i to baš protiv Bostona jedna je od većih ovoljetnih nebuloza), ostaje nam potpuno isti Boston kojemu jedina nada za poboljšanjem ostaje u eventualnoj Wallaceovoj mirovini od koje izgleda ipak neće biti ništa.

Što imamo? Imamo Ronda koji će sve teže dolaziti do prostora obzirom da se protivničke obrane sve više fokusiraju na njega (drugim riječima, Rondo pod hitno mora početi pogađati iz vana), imamo Raya i Paula koji uglavnom služe kao šuteri, imamo KG koji je sve sličniji Joeu Smithu nego starom KG-u (dakle, još jedan šuter s poludistance koji ne može držati svoje pod košem). Big Baby će morati odraditi ogroman dio posla, učinak klupe nerijetko će ovisiti o Nateu Robinsonu (tko normalan želi ovisiti o Robinsonu?), nadaju se da će Daniels odigrati bolje nego lani (točnije, da će biti zdrav jer, kada je bio zdrav, bio je sasvim solidan), a u startu će se nešto tražiti i od novajlija Erdena, Bradleya i Harangodya.

Već smo rekli da je Harangody nasljednik Scalabrinea u ulozi maskote, Erden je drvo koje barem igra fizičku košarku te bi time automatski trebao dobiti prednost pred O’Nealom (još jedan razlog zbog kojega je taj novac trebalo potrošiti npr. na Matta Barnesa, tko će kvragu čuvati Wadea ili Jamesa sada kad nema ni Tonya Allena?), a ključ svega je Bradley. Nikome još nije jasno da li je Boston upravo izveo krađu drafta, ali po svim izvorima momak je najbolji obrambeni igrač generacije, napast u obrani u rangu Ronda. Ono što sam vidio od njega dok je igrao za Texas nije previše, radi se o combo-beku koji nema vještine playa niti šut za drugog beka, ali koji definitivno ima sve atletske predizpozicije za trčati po NBA parketima. Bit će zanimljivo vidjeti koliko brzo će ga Doc gurnuti u vatru i što će uopće dobiti od njega.

Boston ima zanimljivu kombinaciju mladih snaga i istrošenih veterana, dakle nekako će preživjeti sezonu. Međutim, bez talenta kojega su mogli dobiti za midlevel bačen na O’Neala (ili kojega bi mogli dobiti kada bi Sheed otišao u mirovinu) ova momčad teško da može ponoviti prošlogodišnje uspjehe u playoffu. Ako im i jeste stalo samo do playoffa, onda bi valjda trebali znati da protiv pojačanih Lakersa (a ni protiv Miamia), nemaju što tražiti s istim rosterom. Ako ništa drugo, Boston se barem uvijek mogao osloniti na obranu i momčadsku igru zbog čega će uvijek imati prednost pred momčadima koja možda imaju više talenta ali koje nemaju duha, samo bez bolje forme glavnih obrambenih igrača i s manjkom talenta u napadu, ni Celtics basketball nije garancija dobrih rezultata.

RED SOX

Za razliku od onoga što sam jučer pričao u vezi Bravesa, dakle da imaju roster na kojemu nema igrača koji te može zaintrigirati, Red Soxi su takvih krcati. Dobro, možda trenutno baš i nisu, ali čak i u ovoj tranzicijskoj godini njihova kvaliteta je neupitna. O tome sve govore rezultati – iako na početku sezone nisu dovodili nikakva specijalna i skupa pojačanja, iako ih ozljede desetkuju tijekom cijele sezone, Soxi imaju već 60 pobjeda i ukupno su sedma momčad lige. Njihov problem je što igraju u diviziji s Raysima i Yankeesima koji su jednako dobri i bez sličnih vanjskih utjecaja krstare do playoffa. Tako da jadni Soxi nemaju šanse da izbore ni pozivnicu za playoff ako ne odigraju savršenu sezonu, ni ove godine a ni inače (najbliži ekvivalent u NBA ligi bila bi im jugozapadna divizija s Mavsima, Spursima i Rocketsima, iako, realno, tek kombinacija Lakersa, Celticsa i Heata donekle odgovara stvarnosti u MLB-u).

Lako je zaključiti kako Boston ima zavidnu širinu, obzirom da se tako dobro drže usprkos mnogobrojnim ozljedama. Ali, za razliku od rivala Yankeesa, koji uglavnom kupuju sve što im treba kad god požele, Boston se ipak oslanja na svoj sistem. Tako je samo ove sezone, da bi pokrpali roster prve momčadi, iz nižih liga pozvano više od deset igrača što je apsolutni rekord za momčad koja ima takav budžet i takav ugled. Ključno je ipak da svi ti pozvani igrači odrade svoj posao, a to nešto govori i o tome kako su Red Soxi dobro vođen klub i kako je važno imati kvalitetne filijale. Osim, naravno, ako ste Yankeesi i onako kupite iz ostalih klubova sve što vam treba. Čekaj, jesam već rekao da su Yankeesi zlo u rangu Real Madrida koje samo kupuje sve što im treba?

Dva glavna igrača Soxa danas su veterani s naslovom prvaka iza sebe, ali što je navijačima još važnije i djeca njihova sistema – Kevin Youkilis i Dustin Pedroia. Meni osobno možda i dva najdraža igrača u cijeloj MLB. Sad, treba biti iskren i reći da je Boston poprilično bogat klub u kojem vlasnici ne štede na ugovorima, što je blagoslov kada se natječete u ligi kao što je MLB u kojoj nema salary capa i koja je bliža principima po kojima posluje Liga Prvaka nego NBA ili NFL (sve što imaju je minimalnu granicu koja se smije potrošiti na plaće i maksimalnu do koje se ne plaća porez na luksuz). Samo, za razliku od ostalih tradicionalno bogatih klubova kao što Yankeese, Metsi, Dodgersi i Cubsi, Boston je, eto, poprilično dobar i u odabiru i stvaranju vlastitih igrača, što je inače specijalnost franšiza koje jedva troše taj spomenuti minimum na plaće, poput Oaklanda, Floride i posebice genijalaca iz Tampa Baya koji su već godinama na vrhu s jednim od najmanjih budžeta u ligi.

Nego, da se vratimo na igrače. Uz Youkilisa koji fascinira svojom ćelavom i bradatom pojavom, dok onako nezgrapan i dlakav uopće ne djeluje kao sportaš (a da ne spominjem originalno njihanje kukovima i smiješan položaj u kojem dočekuje bacanja), te sitnog Pedroiu koji na prvi pogled onako krhak nikako ne ostavlja dojam jednog od najkompletnijih igrača baseballa uopće, Boston ima još nekoliko svojih sjajnih proizvoda. Startnog pitchera Lestera koji se ove sezone nametnuo kao prvi bacač, zatim još jednog mladog asa Buchholza koji se od potencijalnog petog startera nametnuo kao drugi, te dva majstora na klupi, legendarnog Papelbona (prvi čovjek koji je Dropkick Murphyse izveo van hokejaške dvorane) i budućeg closera Barda koji će u toj ulozi nasljediti upravo Papelbona.

Ovako na prvi pogled rekli bi da imaju sve potrebno za biti najbolji, ali problemi nastaju kada se momčad popunjava. Tako su ove godine ogromni novci potrošeni na dva startna pitchera, Lackeya (doveden iz Anglesa) i Becketta (dobio novi ugovor u rangu najskupljih igrača lige), koji su trebali biti prva dva bacača i koji su jednostavno katastrofalni. Ostatak klupe nakon Barda i Papelbona je očajan, a mene posebno rastužuje što će legendarni Wakefield, jedan od rijetkih knuckleballera, točnije pitchera koji koriste posebnu tehniku bacanja iz zgloba zbog koje lopte dobivaju posebnu putanju ali i lete duplo sporije od uobičajenih (recimo to ovako – super je gledati kako tako spore lopte obilaze zamahe iz petnih žila, ali nije lijepo vidjeti kada netko takvu loptu dohvati), nakon ove sezone u kojoj je izgubio svaki kredibilitet kao starter ali i pomoć s klupe, vjerovatno u mirovinu.

Kako se Pedroia ozljedio, Youkilis nosi najveći teret uz pomoć solidnog plaćenika Beltrea. Međutim, Soxima nedostaje barem još dva-tri kvalitetnija igrača da bi se mogli suprostaviti Raysima i Yankeesima u diviziji, te uopće u borbi za titulu. Obzirom koliko je potrošeno na bacače, za ubuduće je teško očekivati veće promjene na tim pozicijama, a i, kako se čini, Boston uvijek ima nekoga solidnoga za kime može posegnuti negdje u svom sistemu. Međutim, kako stvari stoje, poštenih udarača nema nigdje i tu će trebati odriješiti kesu. Za ovaj prijelazni rok ostali su suzdržani, svjesni da ne mogu stići Rayse i Yankeese, ali već dogodine može se očekivati lov na pojačanja.

Do tada možemo uživati u tome kako Youkilis i društvo preko svih očekivanja i dalje momčad drže u prividnoj borbi za playoff, dok se oporavlja ne samo Pedroia nego i jedan od boljih vanjskih igrača Ellsbury te hvatač Martinez. Uglavnom, ako su Red Soxi išta dokazali to je da su u stanju u jednu sezonu pronaći pravu formulu za uspjeh dok god imaju par igrača koji čine šampionsku jezgru. Tako je bilo 2004., tako je bilo tri godine kasnije a tako može biti i dogodine. Ova sezona je nažalost po njihovim mjerilima neuspjeh, ali možete računati da će i do njenog kraja, bez obzira na sve probleme, zadržati sličan visoki postotak pobjeđivanja. Odgojeni pobjednici poput gore navedenih imena ne popuštaju, igrajući svojevrsnu baseball verziju Celtics basketballa. Dobra obrana, učinkoviti napad i prije svega – upornost. Zašto ih Simmons toliko ne voli ne kužim, ali u svakom slučaju pridružujem se njegovim nastojanjima da se utakmice učine što kraćima kako bi se stalo na kraj tom ubitačno dosadnom ritmu.

Doduše, baseball je nasličniji nogometu i po toj zatvorenosti struktura koje nisu lude za promjenama, gomila je tu Markovića i Blattera koji obožavaju status quo. Na kraju krajeva, baseball je jedini od profi američkih sportova koji još nije uveo ponovljene snimke, zbog čega svake sezone ima gomila spornih situacija u rangu ovih što smo ih vidjeli na nedavnom SP-u u nogometu. Samo, za razliku od nogometa, gdje se nikada neće uvesti snimke, baseball će reagirati čim padne gledanost. I tu je najvažnija razlika između Novog i Starog svijeta. Jedni reagiraju a drugi samo žugaju.

ROSTER OF THREE

Without Bias (Kirk Fraser, 2009.)

Jedan od 30 dokumentaraca iz serije kojom ESPN obilježava 30 godina postojanja, ovaj film o čovjeku koji nikada nije uspio postati najveći Jordanov protivnik sve je što vam treba da bi jednom zauvijek zaokružili priču o jednoj od najvećih NBA tragedija ikada. Ništa spektakularno, ali uz gomilu snimaka Biasovih igara sa sveučilišta i u jasan kontekst postavljenu priču koja se, fabule radi, čvrsto drži te noći koja je Celticsima odnijela budućeg nositelja igre, ovaj film je kao stvoren da osvježi sparnu ljetnu noć dok čekamo da krene nova sezona.

Live On Lansdowne, Boston MA (Dropkick Murphys, 2010.)

Pisao sam o ovome albumu na pot listi, pa da se ne ponavljam samo bih dodao da, nakon stotina sati slušanja, sada znam da ovo nije ništa drugo nego još jedan savršni koncert najvećeg sportskog benda ikada, vjerni pratitelj u svim situacijama i pravi prijatelj koji će vam uvijek uljepšati dan. Rock n roll!

Now I Can Die In Peace (Bill Simmons, 2005.)

Kao apsolutni fan Simmonsa nisam se ni trena mislio kada sam nabavljao ovu knjigu, iako tada pojma nisam imao o baseballu. Kvragu, o tim imenima o kojima on piše i danas ne znam previše, radi se o igračima koji su već odavno uglavnom u mirovini i koje nikada nisam imao prilike gledati. Samo, Simmons nije samo čovjek koji na zanimljiv način prezentira svoja razmišljanja o sportu, već i dobar pisac, a ova knjiga je puno bolji dokaz za to od košarkaške Biblije. Kad pređete preko nepoznavanja teme, ostaje vam zabavna i pitka priča o tome kako je to biti apsolutni fanatik sporta. I Iskupljenja U Shawshanku.

16 thoughts on “BOSTON

  1. komesaru, komesaru, čita li ovo bilo tko drugi osim nas dvojice (znam da si egotriper i da čitaš svoje tekstove)??? ako čita, neka ostavi kakav komentar – idealna je ovo tema da se razbudimo tijekom ljeta: komesar stremi ispunjenju svoje ideje, a ja sumnjam u to…
    uglavnom, dovođenje Žermena u Boston je jedan od glupljih poteza offsezone – što će im taj igrač? ako dovedu i Šakila do bi tek bio spektakl. najbolja stvar koja se Celticsima mogla dogoditi je osvajanje naslova (bravo Emire, kojoj to drugoj momčadi to ne bi bila najbolja stvar koja bi im se mogla dogoditi). ne toliko radi naslova (ionako ih imaju previše) već zato što bi se tada Rasheed mirne duše umirovio, možda bi ga slijedio i KG, a onda bi se Raya moglo pustiti da ode negdje drugo (revimo u Bullse, zašto ne). samim time momčad bi doživjela reorganizaciju – gurnuta bi bila potpuno u Rondove ruke, PP bi ostao tu, a Big Baby + Perkins (kada se oporavi) su garancija solidne igre pod košem. tada bi se eventualno moglo Rayu dati ugovor na još jednu godinu ili ostaviti Tony Allena te probati dovesti još neko mlađe tijelo u nekakvom sign & tradeu ili sličnoj manifestaciji. međutim, nisu osvojili naslov, odlučili su godinu stariji opet jurnuti po njega i sada se možemo zabavljati prognozama koliko će igrača Bostona tijekom ove sezone propustiti barem 20 utakmica radi ozljede…
    espn dokumentarce 30 for 30 sam više-manje uspješno ignorirao iz ne znam kojeg razloga. međutim, sinoć na espn america pogledao “Guru Of Go”, Pero mi neki dan pričao o “The Band That Wouldn’t Die”, a ti sada hvališ “Without Bias”. dovoljno da torrenti budu maksimalno upaljeni…

  2. “Guru Of Go” je bila čak jedna od lošijih od ovih par što sam do sada odgledao. Nekako sve nabijeno, bez dubine, kao da su poslije snimanja odlučiti skresat trajanje na 60 minuta. Od ovih ostalih dijelova što slijede najviše se radujem Stevinom “Into The Wind”, a bit će interesantno vidjeti ovaj film koji se bavi odnosom Divca i Petrovića, iako sumljam da će to biti nešto posebno.

    Simmonsov “Book of Basketball” mi već par mjeseci služi kao WC lektira (glupo mi nosit laptop).

  3. McGee jesi iz Šibenika? Daj se javi za basket

    Dobar opis MLB-a, ovako bejzbol čak zvuči i zanimljivo, al se ipak držim kmica na parketu. I jel možeš u neki od idućih postova ubacit sažeti opis pravila bejzbola? Ono, samo najosnovnije, inače znam samo za home-run

  4. a kako sličan problem muči i ostale navijače utaha onda se neki blogeri iz slc-a čak bave i svjetskim prvenstvom u turskoj. pa evo kako je jedan predstavio ekipu BiH:

    Bosnia and Herzegovina (Not a lot of known names here, but Bozo Durasovic — yes I’m mentioning him here because his name is Bozo. He doesn’t have to be well known or even good. With a name like that, you will live forever on the internet)

  5. Hehe, prošle godine je jedan kolega pisao za novine o Bozo aka Božo, a ja sam asistirao par redaka o porijeklu imena.
    Uglavnom, Bozo je ime koje valjda nosi svaki clown u Americi, što je bila i tema kod Seinfelda: http://www.seinfeldscripts.com/TheFire.html
    Pored toga “Bozo” se još koristi kao pogrdna riječ u smislu “glupan”, “smoto” i sl. , a Bush stariji je tako oslovio dvojac Clinton/Gore: http://www.nytimes.com/1992/11/01/opinion/foreign-affairs-george-bill-and-millie.html
    A riječ stvarno vuče korijene od našeg imena/nadimka Božo, izgleda da se početkom 20. stoljeća koristila kao sinonim za pridošlice sa Balkana: http://www.worldwidewords.org/qa/qa-boz1.htm.

    Ne, nije mi dosadno.

  6. Taurean Green je postao Gruzijac ?!??!?? 😀
    Ovaj tip je genije, kvalifikacijski turnir za SP mos def zaslužuje osvrt.

  7. Joe, kako si se to bio prijavio kad sam ti jutros morao apruvati komentar? Jebo vas, o kakvoj dosadi pričate, to je samo dan duži. Ti Šime, tko jesi da jesi (nadam se samo da nisi onaj Šime što je na dopu), malo prosurfaj u vezi glede pravila, mislim da bi mi svih sedam čitatelja oderalo kad bih sad počeo i o tome (čitaj postove, trudim se u svaki ubaciti malo osnova).

  8. i meni je s laptopa stajalo da mi moraš apruvati komentar, a tek s kompa mi ga je normalno objavio…

    gdje su Bobcatsi???? čovječe, gotovo je 10, a ja još čekam. znam da neću dobiti okladu već sada jer bi to bilo smiješno, a i jučer si mi rekao kako si već napisao pos. pa ga onda objavi 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *