CHARLOTTE

BOBCATS

Sada kada je MJ konačno postao prvi čovjek kluba, bit će zanimljivo gledati borbu za pozicije između njega i Larrya Browna. Već se u slučaju Calderona dogodila intervencija vlasnika Jordana koji je stopirao praktički dogovoreni trade kojim bi Bobcatsi preuzeli na sebe katastrofalan Calderonov ugovor i kojim bi, na prvi pogled, zakrpali rupu na poziciji playa nastalo odlaskom Feltona u Knickse.

Larry Brown se nije oglasio, a i sumnjam da je baš on tražio Calderona (iako se vodi samo kao trener, svima je jasno da je prošle sezone upravo Brown igrao i ulogu GM-a dok je Rod Higgins uglavnom služio kao izvršitelj Brownovih želja). Moguće da je MJ stopirao sam sebe, jer se još nije snašao u ulozi prvog čovjeka van parketa. Ali, što god da je bilo, ne gine nam luda sezona u Karolini dok je god ova postava odgovorna za slaganje momčadi. Možda su veze Deana Smitha i North Caroline dovoljno jake, te se pokažu toliko čvrstima da izdrže sve moguće probleme tijekom sezone, ali ja se ne bi kladio na harmoniju u ekipi koju vodi temperamentni Larry Brown i u kojoj čekove potpisuje notorni kockar Jordan.

Uostalom, zar nam već ovoljetni potezi ne govore dovoljno? Dati 40 milijuna Tyrusu Thomasu koji jedva da je vrijedan midlevela smiješan je potez. Tyrus je dogurao do statusa NBA veterana, ima već 24 godine i svi znamo o kakvom se igraču radi – čovjeku koji ima fenomenalan osjećaj za skok i blokadu, ali ne zna igrati košarku i jednostavno nije dovoljno inteligentan. Ne volim na ovaj način pričati o sportašima jer za ono čime se oni bave nije važno biti načitan i obrazovan u klasičnom smislu. Možda bi bolje bilo reći da Tyrus nije osviješten, dakle da ne posjeduje svijest o sebi i o svojoj ulozi u svijetu. A to što su ga Bobcatsi pretplatili zasigurno neće pomoći na njegovom osobnom putu prosvijetljenja.

Nakon toga Michael i Larry su napravili još nejasniji potez, poslavši Chandlera u Dallas za Erica Dampiera, ali i za dva mrtva tijela teška 7 milja godišnje, Najeru i Carrolla. Sve samo zato da bi se spustili ispod granice poreza na luksuz ove godine, iako su si u isto vrijeme otežali osloboditi prostor na salary capu za ubuduće (naime, Najera ima dvije godine garantiran ugovor, a Carroll čak tri s igračkom opcijom za posljednju sezonu).

Kada sam ranije pokušao shvatiti ovaj potez činilo mi se nelogičnim da momčad s dva takva lidera sklona natjecanju tek tako odustaje od potencijalnog mamca za trade u iznosu od 10 milja, koliko je iznosila zadnja godina Chandlerova ugovora (i kojem je reprezentativni kamp opet dignuo vrijednost). OK, ne platiti porez na luksuz čini se kao pametan potez i oslikava MJ-a kao pravog biznismena, ali onda se pitaš čemu uštediti par milijuna poreza koje bi platio da je ostao Chandler da bi kasnije potrošio duplo toliko na dva leša koji više nikada neće odigrati poštenu NBA minutu?

Dampier će, navodno, nakon što ga momčad otpiše i plati nekakvu otpremninu, rado pristati na povratak u Bobcatse, što praktički znači da će na poziciji petice Brown imati rotaciju tri back-up centra – Dampa, Nazzzzra i Diopa (s tim da je pitanje smije li se danas Diopa uopće smatrati ičim više od trećeg centra teškog preko 20 milja još tri sezone – bravo Cuban!). Kako je salary cap premašen, novi direktni potezi su nemogući. Osim ako netko dovođenje Shauna Livingstona ne smatra dobrim poslom. Meni je dovoljno to što dobri ljudi iz Thundera nisu imali ni najmanje volje zadržati ga. Istina, Maynor je odličan back-up, ali i prije njegova dolaska Livingston jednostavno nije ostavlja dojam čovjeka koji može igrati NBA košarku, pogotovo ne na poziciji playmakera. Ozljeda koljena ipak ga je koštala karijere, što Bobcatse nije spriječilo da mu daju dvije garantirane godine za nekih 7 milja na račun nekoliko solidnih ali nebitnih tekmi za Wizardse na kraju sezone.

I tako je za sada jedini play na rosteru Augustin, koji je prošle sezone potpuno podbacio. Što praktički znači da će do početka zasigurno biti još tradeova, jer nema šanse da Brown mirno uđe u novu sezonu s Augustinom kao starterom. Hoće li netko zagristi za Diawom, ili će možda zadnja godina Nazzzrova ugovora uz par pickova biti dovoljna, ostaje nam da vidimo. Captian Jack i Wallace su sigurni dok god Bobcatsi vjeruju da su konkurentni. A vjeruju. Ipak su to MJ i Larry. Rebuilding u njihovim glavama ne postoji, stoga možemo očekivati daljnje promjene oko spomenute jezgre i Thomasa.

Roster je skoro popunjen potpisom obrambenog specijaliste potpuno lišenog ikakvih napadačkih kvaliteta Dominica McGuirea, što definitivno neće pomoći momčadi koja je ionako muku mučila sa zabijanjem koševa. I to ne samo protiv Dwighta Howarda. Sreća njihova da je Istok tako klimav da čak i s tri nositelja igre kakvi su Wallace, Jackson i Thomas i dalje mogu računati na borbu za playoff.

ORIOLES

U početku sam imao dvojbu kako podijeliti ove momčadi koje ne samo da ne dolaze iz istoga grada, nego čak nisu ni u približnim regijama. Kako sam odlučio momčadi spajati po zemljopisnom ključu, u kombinaciju s Bobcatsima upali su Oriolesi iz Baltimorea, grada koji se nalazi nešto sjevernije od Charlotte. Ali, da se se kojim slučajem odlučio za spajanje ekipa po sličnostima, e tada bi o Oriolesima pisao u postu posvećenom Clippersima. I mislim da sam ovime rekao sasvim dovoljno.

MLB je krcat škrtim momčadima koje troše minimum. Neke su zbog toga loše, nekim ni to ne smeta da osvjajaju naslove i pobjeđuju. Međutim, Baltimore je rijetka zvijerka koja ima budžet ali nije u stanju niti proizvesti niti kupiti igrača. Neki sumnjaju da je glavni razlog tome očajan vlasnik, svojevrsni Sterling, koji se nikada nije znao okružiti pravim ljudima i koji je uvijek bio sklon potrošiti novac kada nije trebalo a ostati zatvorenih džepova kada se treba iskesiti.

Iako su u sezonu ušli s očekivanjima koja su govorila o preokretu gubitničke kulture, prvenstveno zbog hrpe mladih talenata koji su prikupljeni zadnjih godina i koji su konačno trebali biti prava stvar, Oriolesi su još jednom uvjerljivo najgora momčad lige. Ne samo zbog ozljeda ili istrošenosti nekolicine pouzdanih veterana koji bi u drugim klubovima bili solidni igrači u rotaciji, već opet ponajviše zbog totalnog podbačaja toliko hvaljene mlade generacije.

Udarači Markakis i Reimold, hvatač Weiters, te pitcher Matusz trebali su biti ti koji će napraviti iskorak a na kraju se pokazalo da su najveći krivci za ovogodišnje poraze. Praktički je jedina svjetla točka kluba Adam Jones, solidan mladi udarač doveden prije dvije godine iz Seattlea, tako da ga praktički ne možemo smatrati njihovim proizvodom, ali, eto, barem su ga prepoznali. Kako momčad uredno gubi, šansu je dobilo nekoliko novih imena, prije svih pitcheri Arrieta i Tillman, a već odavno su se okrenuli idućoj sezoni od koje opet očekuju isto – pomak naprijed s još pomlađenijom momčadi, novim trenerom i nikada profesionalnijom upravom. Samo, što ako nakon tolikih godina gubitništva više jednostavno nije dovoljno raditi sve po knjizi, odnosno što ako Oriolesi imaju isti problem kao Clippersi – zaraženi su negativnom energijom koja sve što može okrene u krivom smjeru.

Vidjet ćemo. Ali, nikako ne ove sezone. Naime, možda nije u redu s moje strane, kao svojevrsnog promotora baseballa, reći da bih radije sjedio u udobnoj stolici kod moje zgodne zubarice nego gledao Oriolese kako se gegaju po terenu i u startu razmišljaju o novom porazu. Samo, kad jeste. Gledao sam ih početkom sezone kada su rasturili Boston doma (inače, imaju jedan simpatični, šarmantni retro stadion koji više izgleda kao park nego igralište), dakle nije u pitanju ekipa koja nema talenta za natjecati se. Ali, kada su zaredali porazi i kada se probudio duh prošlih Božića (Oriolesima će ovo biti trinaesta gubitnička sezona za redom) san se završio. U sljedećem susretu Boston je nakantao njih, i tako će biti sve do kraja sezone. Kako igraju u najtežoj diviziji s Red Soxima, Yankeesima i Raysima, igrati na njihove poraze čak i nije stvar izbora već građanska dužnost.

THE ROSTER OF THREE

Hoosiers (David Anspaugh, 1986.)

Gene Hackman, ultimativni muškarac u ulozi Bobbya Knighta, Ricka Pitina, Johna Woodena i Denisa Bajramovića. Dennis Hooper (R.I.P. legendo) u ulozi pijanca (navodno nije ni glumio, čuj to) i Toma Thibodeaua Hackmanovom Riversu. Košarka. Bijeli šuteri. Bijela krila. Bijeli centri. Bijeli playevi. Popularni Jole Čagalj nije na soundtracku. Ali, iako su Hoosiers u biti nešto kvalitetniji Breaking Away (film o sportu i odrastanju s neizbježnim forama o moralu i protestantskoj etici – inače, Breaking Away bio jučer popodne na televiziji i baš mi je drago što sam još jednom vidio kako je dobre trbušne imao Dennis Quiad kao mladić), i iako je malo u njemu Hoop Dreams a i košarke općenito, i dalje je to vrhunsko mainstream djelce za sve te kult za nas fanatike. Ljeto služi da mu se još jednom poklonimo.

Afro Beat Airways – West African Shock Waves Ghana & Togo 1972. – 1978.

Kad bih trebao navesti jedan razlog zbog kojega je pot lista zakon, ne bih se mislio ni trena koji bi izdvojio – pot lista je zakon zato što sam preko nje došao do tri jebačka albuma prvoklasnog funka (ili afrobeata ako hoćete). Legends of Benin, pa još Benina i sada ova gansko-togoanska kombinacija koja nikada ne promašuje penal u zadnjoj sekundi. Ono, volim ja i svoj punk i svoj country ali ništa manje ne volim i svoj funk. I kada mi se uz masu genijalnih albuma iz San Francisca, Philadelphie, Seattlea, naravno New Orleansa i naravno Fele, iz vedra neba u hall of fame usele još tri naslova, sve što mogu reći je čiken san antonija umba amba amba. Rock n roll!

Love Is A Mix Tape (Rob Sheffield, 2007.)

LIAMT je nepretenciozna autobiografija jednoga od, po mom sudu, najboljih glazbenih recenzenata ikada. Sheffield nije veliki pisac ni autor, ali je sve ono što bi trebao biti jedan čovjek koji piše o pop kulturi. Uživao sam ga čitati dok je radio u SPIN-u (i dok je SPIN bio leglo najboljih punk, rock i uopće alternativnih umova), uživam ga čitati i danas dok piše o TV serijama u Rolling Stoneu, a uživao sam i u ovoj slatko-gorkoj priči o njegovim ranim danima, kada je vjerovao da su ljubav prema ženi i strast prema glazbi dovoljni da se prošeta kroz život. Jedva čekam da mi stigne nastavak, nedavno izdana i upravo naručena Talking To Girls About Duran Duran. Naslov zvuči grozno, ali ukusi su tu da o njima non-stop raspravljamo, zar ne?

5 thoughts on “CHARLOTTE

  1. A vidi Bodija i ekipe, nek im je laka crna Baltimorska zemlja (svima osim ovog što dila šuze). btw prošli petak odgledao zadnje dvi epizode “Žice”… sada treba nešto novo, vjerovatno se bacam na “Breaking Bad”.

  2. nešto ti ne valja s ovim komentarima. ja sam ostavio jedan s laptopa danas (to je zato što nisi na vrijeme napisao pa ti jutros nisam s kompa mogao komentirati) i nije mi ga objavio. to se dogodilo i prekjučer – ne možemo tako u Europu.

    uglavnom, oko Bobcatsa jedino što me zanima i što je predmet mojih razmišljanja je pitanje hoćemo li Portlandu za Rudya dati svoj prvi pick ili onaj od Bobcatsa s kojim postoje neke zavrzlame pa neki kažu kako bi ga se isplatilo zadržati. meni je više-manje svejedno jer smatram da teško možeš na draftu naći boljeg od Rudya.

    a Bobcatsi kao momčad? ne može DJ biti prvi play, ali dobro je za njih što to nije Calderon. Tyrusu su dali previše iako bi, ako postoji bilo kakva opcija da se momak opameti, od njega moglo biti nešto – takve fizikalije ima malo koji igrač lige. doduše, da mu je pola onoga što ima u fizikalijama u glavi bio bi strašan 🙂 Stevo i Džero im garantiraju playoff ili borbu za njega. imaju sreće što nakon prvih pet istoka (abecednim redom: Boston, Chicago, Miami, Milwaukee, Orlando) oni bez problema mogu biti šesti i onda obranom izjebati LeBrona i Dwayna (doduše, za takvo nešto bi Miami trebao biti treći ili Bobcatsi gori od šestog mjesta pa da Trio Pederikus budu prvi ili drugi). Stevo na Dvejna, a Džero na LeBrona – to bi bilo nešto. Bosh je pičkica i ne treba ga nitko čuvati, ali tu je Tyrus ako bude trebalo

    MJ je bio bolji igrač baseballa nego bilo što da je radio u košarci osim je igrao i nakon toga ne treba ništa više reći o njemu.

    čovjeku koji je izmislio Analog Africa treba dati neku nagradu. podhitno.

  3. pa kako ćemo ovako? navodno se rano budiš, ja ne tko rano i opet nema posta kada se probudim. a još danas Bullsi na redu…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *