DALLAS

MAVS

Tržnica s Markom Cubanom nikada nije dosadna, a tako je bilo i ovoga ljeta. Obzirom da je prije dana propao njegov pokušaj kupovine Texas Rangersa, baseball franšize smještene u Dallas (o tome ćemo nešto više malo kasnije), sada mu opet preostaje igranje samo s Mavericksima.

Cuban je često, usprkos svoj poslovnoj lucidnosti, odluke vezane uz košarkaška pitanja donosio vođen emocijama. Iz nekog razloga uvijek je voljan ostaviti veterane u momčadi duže nego je potrebno. Doduše, ovoljetno produženje ugovora s Dirkom nije isto što i ogromni novci koje je lani dao Matrixu ili nedavno Haywoodu.

Obzirom na Dirkov stil igre, možemo očekivati da će ostati produktivan sve do 2014. Naravno da je pad u all-round segmentu igre neizbježan, Dirk će s vremenom igrati sve dalje i dalje od koša, ali šuterski će biti prva napadačka opcija. Sad, Haywood je solidan NBA centar, netko tko može čuvati leđa Nowitzkom, ali nije baš bilo nužno dati mu dampierovski ugovor do 2016. Zadnja godina je izgleda, kao što je bio i slučaj s Dampierom, garantirana samo u slučaju da se ostvare određene brojke, ali 5 ili 6 godina, svejedno – radi se o ugovoru koji Haywood nikada neće isplatiti.

Nakon što je produžio sa starosjediocima, Cuban je spomenuti Dampierov ugovor pretvorio u Tysona Chandlera, koji će biti solidan back-up centar ako uspije ostati zdrav. U biti, ostane li zdrav, Chandler bi za ono što Mavsima treba vrlo lako mogao biti i prva opcija, a to definitivno neće naići na odobravanje kod Haywooda, koji ima povijest sukoba s konkurencijom.

Iako se 24 minute Chandlera i 24 minute Haywooda nameću kao idealna opcija, sretno vam bilo u to uvjeriti čovjeka koji je najpoznatiji po tome što se u Washingtonu potukao sa suigračem Ethanom Thomasom zato jer mu je smetala slična situacija. Čak je i lani po dolasku u Dallas, nakon što je Rick Carlisle nastavio podjednako koristiti i njega i Dampiera, vrlo brzo javno izrazio nezadovoljstvo. Definitivno situacija koju treba motriti, posebice ako rezultati ne budu pozitivni.

Da popuni roster Cuban je za minimalac potpisao od Spursa odbačenog Mahinmia, a tu je i još jedan od Bobcatsa odbačeni centar Ajinca. Znači, momčad je krcata peticama, s tim da će ovo dvoje beznačajnih Francuza svoje partnerstvo bazirati na rotaciji u dodavanju ručnika.

Tko bi rekao da je francuska manjina u Dallasu tako moćna, jer tu je i Rodrigue Beaubois, koji je upravo dobio konkurenciju na poziciji combo beka zaduženog za energiju s klupe. U prvoj rundi izabrani Dominique Jones još je jedan potencijalni miljenik publike, ali ne i trenera Carlislea koji uporno vjeruje veteranima Kiddu i Butleru.

Jadni Butler je lani igrao van pozicije, a i ove godine bi većinu minuta mogao odigrati na dvojki kako bi se otvorilo što više minuta Marionu. Ne treba ni naglašavati da se na ovakav način čovjek više bavi time kako distribuira minute umjesto igrom te da si jedna ozbiljna momčad ne može dozvoliti roster na kojem pola dijelova uopće ne odgovara onome što se želi igrati.

Možda ove sezone možemo očekivati i nešto veću minutažu mladim nadama, kako bi se među njima našli novi Josh Howard ili Marquise Daniels, ali nekako imam osjećaj da ćemo prije vidjeti novi višegodišnji ugovor Caronu Butleru nego par Beaubois – Jones na parketima.

Tako da je najbolja stvar koju je (zasad) Cuban napravio ovoga ljetaj to što je, igrom slučaja, momčad oslobodio dva očajna ugovora Najere i Carrolla. To bi bio razlog za pohvaliti poslovnu stranu kluba, kad ne bi znali da već sutra Cuban to što je uštedio neće potrošiti na prvog veterana koji ušeta u kadar. Da li je netko za Delontea Westa?

RANGERS

Ne volimo Cubana zbog njegove arogancije, činjenice kako vjeruje da je popio svu pamet svijeta time što se obogatio. Ne volimo ga jer je uvjeren da vrhunski vodi klub, iako rasipa novac na igrače kojima je ili prošao rok ili se uopće ne slažu s onim što već ima na rosteru. Tako pametan čovjek, moderan, oslonjen na statistiku i široke poglede, a slaže momčad na najstariji poznati način, tako da kupuje igrače s dobrim brojkama za velike novce umjesto da pronađe kvalitetu za minimalna ulaganja.

Ali čak i tako proturječnog čovjeka nije loše imati uokolo jer ti bar nije dosadno. I zato mi je žao što MLB uporno ne dozvoljava Cubanu da kupi baseball klub. Mislim, zar se boje da će čovjek s kojim je sve samo ne dosadno loše utjecati na najdosadniji sport na svijetu? Možda će donijeti mrvicu uzbuđenja? Božesačuvaj.

Kada su prije nekoliko godina stopirali njegovu kupovinu Chicago Cubsa, Cuban je ostao relativno miran. Međutim, teško mi je zamisliti da će i ovaj put tek tako prešutiti način na koji su Rangersi prodani njegovom konkurentu. Ukratko, evo o čemu je riječ.

Rangersi su klub u stečaju kontrolu kojega je preuzela liga. Prošli vlasnik se zaduživao, trošio bez pardona i u jednom trenutku ostatku društva je bilo dosta. Ono, kao da NBA odluči preuzeti kontrolu nad Grizzliesima (a neće jer, usprkos stalnoj kuknjavi vlasnika, ni jedna NBA franšiza nije u minusu). Zatim, kada liga stabilizira klub on ide na aukciju u kojoj ga pod jasnim pravilima kupuje najveći ponuđač.

I tu kreće prevara. Aukcija je vremenski određena, ali dok god se dvije strane nadmeću kazaljke na satu ne mogu biti te koje biraju pobjednika. Cuban je tako vjerovao da je svojom zadnjom ponudom kupio momčad, da bi mu tek nakon isteka roka javili da je u zadnji tren protivnik ponudio desetak milja više, što je sitnica koju bi Mark utrostručio. Međutim, MLB je takva organizacija, konzervativna do boli, koja ne želi u blizini ljude koji bi stalno preispitivali sistem. I tako je ne samo Cuban ostao bez idealnog kluba (pitanje je hoće li imati volje kupovati sljedeći koji se nađe na tržištu) već su i Rangersi ostali bez idealnog vlasnika.

Inače, radi se o ekipi koja bi ove sezone vrlo lako mogla osvojiti i naslov. Naime, usprkos stečaju, vodstvo koje je postavila liga nije se bojalo pojačati već talentirani roster najboljim mogućim pojačanjima. Rangersi su imali gomilu dobrih udarača, od veterana Hamiltona (najveći kandidat za MVP-a lige ove sezone s 23 home runa i suludim prosjekom udarenih lopti od 36%), preko mladog as Andrusa (vrhunski brzanac i all-round igrač) do provjereno solidnih Murphya, Cruza, Younga i posebice veterana Guerrera (Vladimir se vodi kao 35 godina star veteran, ali se kreće kao da ima 45, međutim to ga ne spriječava da kao specijalac u rotaciji uredno lupa loptice preko granica stadiona), ali im je nedostajala vrhunska klasa.

Eksplozijom Hamiltona dobili su i to, ali svakim danom sve je uočljiviji bio nedostatak rasnog pitchera. Gomila je tu solidnih, igrača koje bi svaka momčad poželjela kako trećeg, četvrtog ili petog startera (Wilson, Hunter, Feldman, Harden, Lewis – svi su redom odigrali možda i najbolje sezone karijere) ali nedostajao je as, prva violina. I onda privremena uprava napravi potez godine, dovevši iz Seattlea jednog od 5 najboljih pitchera uopće, Cliffa Leea.

Jadni Lee je zadnjih godina mijenjao dresove kao nekakva nogometna zvjezdica. Prvo ga je Cleveland poslao u Philadelphiu za paket mladih igrača, svjestan da ga neće moći zadržati kada dođe vrijeme za ponuditi novi ugovor (doduše, mogli su ga zadržati još godinu ali to su Indiansi). Pa ga je, nakon što ih je odveo do Finala gdje je briljirao, Philadelphia poslala u Seattle, svjesna da ne može plaćati dva od pet najboljih pitchera (preko ljeta su doveli Roya Halladaya, legendu iz Toronta).

Kako je sezona Seattlea krenula nizbrdo, i kako momčad nije bila u stanju pratiti Leeve partije ni pod razno, Marinersi su ga stavili na tržište, nadajući se da će barem dobiti zauzvrat ono što su na početku sezone dali Philadelphiji. I iako su zainteresirani bili i jedni Yankeesi, Texas je bio najbrži i najdarežljiviji.

Sad, i oni su praktički posudili Leea do kraja sezone. Jer, kada završi sezona i kada bude trebalo ponuditi novi ugovor, nitko ne sumnja da će Yankeesi ponuditi najviše, posebice stoga jer im je situacija s bacačima postala kritična. Ali, s Leem u postavi, Texas ima šanse dobiti svakoga u playoffu dok god ga momčad ovako prati nabijanjem loptice. I to je jedino važno.

Zato je šteta što Cuban nije postao vlasnik. Mislite li da bi ga u ligi bez salary capa išta spriječilo da ponudi više od Yankeesa kako bi zadržao takvoga igrača? I da, zašto je Lee tako poseban? U ligi ima bacača koji su atraktivniji, imaju raznovrsnijih oružja i više talenta, ali malo tko može svaki susret odigrati od početka do kraja, svih devet devetina, a da ni u jednom trenutku ne izgubi kontrolu i pokloni poneki poen. Lee je rijetka kombinacija, radnik koji je savladao osnove igre ali i talent koji se zna staviti u službu momčadi.

On je jedan od razloga zašto ću baseball playoff gledati kao da je u pitanju bilo koji drugi sport. Kada su na sceni samo najbolji, i kada svaka utakmica ima značaj, imate osjećaj da gledati sasvim drugu igru. A da ozbiljno misle u lov na naslov, Rangersi su pokazali i u zadnjim danima prijelaznog roka kada su momčad pojačali nekolicinom veterana koji donose stabilnost na do tada slabije pozicije. Veterani Guzman i Molina pomoći će na drugoj bazi, odnosno na poziciji catchera, a dovođenjem Cantua iz Floride dodali su još jednog bombardera na roster. Zanimljivo je napomenuti da Rangersi imaju i odličan sistem u nižim ligama, iz kojega konstantno izvlače igrače.

Tako da uvijek mogu posegnuti za nekim pitcherom, a čak su u njemu našli i startnu zamjenu (Moreland) za igrača (Smoak) kojega su poslali u Seattle u tradeu za Leea i kojega su početkom sezone priključili u prvu momčad upravo iz nižih liga. Kad svemu dodaš da im je i klupa krcata u svakom pogledu, posebice da imaju vrhunske rezervne bacače spremne u svakom trenutku ući u utakmicu i zadržati razinu kvalitete (tu odskače njihov mladi as Feliz, od kojega se jednog dana očekuje da bude startni pitcher ali trenutno briljira kao closer). Stvarno moćna momčad, puna kao brod što bi rekli, koja će se prošetati kroz preostali dio regularne sezone i, vrlo vjerovatno, izboriti prvu playoffu poziciju u svojoj ligi, ispred Yankeesa i Raysa.

THE ROSTER OF THREE

Breaking Bad (Vince Gilligan, 2008.-)

Tri sezone su dostupne i samo čekaju da posegnete za njima. Serija na prvi pogled izgleda kao ozbiljniji derivat Weedsa, s pričom koja se vrti oko čovjeka koji pad iz srednje klase pokušava zaustaviti bacanjem u proizvodnju crystal metha, revolucionarne droge koja je izbacila iz jednadžbe Meksiko i Kolumbiju te pretvorila američka predgrađa u polja i tvornice u jednome.

Međutim, vrlo brzo na scenu stupa koncept o kojem sam jučer govorio te se Breaking Bad iz zabave s ozbiljnom premisom pretvara u čistu, tvrdu dramu. Droga i zapleti vezani uz nju tek su komični predah, dok se prava stvar odvija u pozadinskoj kritici sistema i uopće ljudskog faktora. Nepostojeći sustav vrijednosti, surovi kapitalizam, urušeno zdravstvo i školstvo, obiteljski problemi, hendikepirana djeca, ljubav i brak, neizlječivi stadij raka. Ono, super je zabavno kada nešto pođe krivo dok proizvode meth uokolo, ali isto je tako super potresno kada netko pokušava shvatiti koliko kredita mora dignuti da plati bolnički račun.

Možda nije idealno ljetno štivo, ali, bez brige, Breaking Bad sam sebe ne shvaća preozbiljno. Stvarnost je tu samo koncept a vrhunska zabava i likovi su i dalje najvažniji. Kao što rekosmo, kad se to dvoje spoji, rezultat mora biti pozitivan.

On And On (Jack Johnson, 2003.)

Svi ovi albumi koje navodim u postovima manje-više su ljetni, dakle, dio su svakodnevnog soundtracka kojim ionako lagodan život odvodim do krajnjih granica egzistencije. I uglavnom su dokazani kao vrhunski suputnici. Druga ploča Jacka Johnsona, kralja opuštenosti, kombinacija je karipskih ritmova, dub klišeja, popa, rocka i akustike koja od prve do zadnje sekunde djeluje na mozak poput kakvog opijata. Ali, osim što je zabavna, u ovo angažirano društvo na rosteru trojice, uklapa se i po svojim temama koje nikako nisu banalne. Dobro, ima tu i ljubavnih i općih pjesmuljaka, ali Jackova životna filozofija i političke ideje vrlo su jasno i otvoreno izražene. Kao i obično, za reći mudre stvari ne treba previše riječi.

The Great Derangement (Matt Taibbi, 2008.)

Mnogi su pokušali biti nasljednici Huntera S. Thompsona, ali samo Taibbi je s godinama izborio ne samo pravo da ga se takvim zove, već da stoji rame uz rame s velikanom. U svojim knjigama, koje su svojevrsni nastavci fantastičnih kolumni iz Rolling Stonea, on se obračunava s korupcijom političkog sistema ali i općim kretenizmom koji vlada ne samo Amerikom već i cijelim zapadnim svijetom. Bez dlake na jeziku, Taibbi se kreće po senatima, kongresima, crkvama, raznim vladinim i nevladinim organizacijama i svima u lice, nakon što uredno sasluša što imaju reći, kaže kako su puni govana. Meni je uvijek bilo fascinantno kako jedan Rolling Stone, sa svim tim reality zvijezdicama na naslovnicama, može imati najkvalitetnije istraživačko novinarstvo na svijetu, ali tako vam stoje stvari. Taibbi je američki Feralovac. Novinar s velikim N. Pravi, rasni pisac. Koji nakon svih sranja koja razotkrije vezano uz Wall Street, svjestan da ionako nikoga nije briga, najviše voli pogledati dobru football tekmu. Naš čovjek, pa ako vas zanima išta vezano uz politiku, pročitajte što ima za reći. Ili u ovoj knjizi, ili u redovitim kolumnama u Rolling Stoneu, ili pak u najnovijem mu izdanju koje uskoro izlazi a bavi se temom koja u zadnje vrijeme zanima sve – recesijom. Ja sam svoj primjerak odavno naručio.

1 thought on “DALLAS

  1. samo treba još napomenut da je čovjek koji je uvalio Texas u tolike dugove izvjesni Tom Hicks, možda poznatiji kao vlasnik Liverpoola, gdje sada počinje sa istom predstavom prodaje kluba.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *