DETROIT

I tako sjednem jutros na doručak. Naranča iscijeđena i ispijena, stretching odrađen. Jutro svježe, dovoljno da se i dalje može sjediti u mudantama i tučeženki na balkonu, a opet da ti dođe obući majicu i hlače kod prvog naleta vjetrića milog. Laptop na stolu, otvoren na ESPN, a pored njega hektolitar kave i, naravno, palačinke. Stari sjedi preko puta, čita Slobodnu. Članak o Delašu u kojem nigdje ni spomena Omara Samhana. Čak ga se i Stari sjetio, one dvije utakmice za St. Mary’s na NCAA turniru su stvarno bile nezaboravne. Bitno da se piše da Delaša ne voli trener, toliko o hr novinarstvu. Treba ga ukinuti isto kao i hr košarku. Po glavi mi se tako od ranih sati motaju ideje o jedinstvenoj Euroligi (20 klubova, svak sa svakim pa playoff) u kojoj bi Žalgiris mogao dvije sezone uigravati Samhana i Delaša pod košem (potpuno se nadopunjuju stilovima igre) umjesto da ovoga posuđuje Ciboni zato jer moraju loviti rezultat pod svaku cijenu.

Uglavnom, prva stvar koja me šokirala je podatak da Detroit pokazuje zanimanje za Tracyem McGradyem. Nije me srušila sa stolice, kao što je Staroga vijest o zanimanju Zadra za Giričekom (”tko će to platit?”, ”pa neće on igrat za kolekciju parea”, ”nema za alimentaciju, možeš mislit da će naplatit onaj ugovor s Turcima”), ali me malo zblenula. Prvo, zato što me podsjetila da je vrijeme da krenem pisati post o Detroitu (hvala Tracyu što je poslužio za uvod), a drugo, zato što McGrady nema nikakvog smisla u Pistonsima. Osim ako ne želi pomoći mladoj momčadi da stasa. Nekako mi se ta opcija ne čini realnom.

Mislim, Tracy očito želi bilo kakav ugovor, bilo gdje. Želi se osjetiti voljen nakon što su ga i Clippersi i Bullsi na fini način podsjetili da više nije u stanju igrati košarku na razini na kojoj je navikao. I sad, ako dođe u Detroit, ili bilo koju momčad koja se ne bori za naslov, koliko dugo mislite da će ostati podređen ideji mentora koji je značajniji na klupi nego na terenu? Zašto ja uopće pričam o igraču koji ionako neće odigrati više od 30 utakmica jer će ga u prvom sprintu izdati leđa ili koljena?

PISTONS

Kako je Dumars lani potrošio sav salary cap koji je imao na rasploganju na Villanuevu i Gordona, sve što im je ostalo ove godine bio je draft. S tim da bi, da je bilo po Dumarsovom, vjerovatno ostali i bez toga. Jer, kad je dao ugovore gore spomenutom dvojcu, Joe je bio uvjeren da će barem izboriti playoff usidren u osrednjost. Kad se osrednjost pokazala u suštini nedostatkom kvalitete, u krilo im je pao – Greg Monroe.

Nisam baš uživao Grega gledati na sveučilištu (momčad se vrtila oko očajnih bekova umjesto da bude podređena njegovim kvalitetama za što je najzalužniji trener Thompson Jr. koji posao ima samo na račun oca), a nekako mislim da će se slična stvar nastaviti i u NBA. Jer, s Monreom je i dalje sve potencijalno. U onim večerima kada bi mu se sve posložilo, pokazao bi se kao kompletan igrač, petica oko koje se može vrtiti napad i koja će svojim šutem i osjećajem za asist biti u stanju igrati onaj tip igre kakav su nekada igrali Rik Smits, Sabonis ili danas Yao i Bogut. Jedini problem je očit – Monroe ipak nema visinu i masu spomenutih stoga je puno lakši za braniti.

Meni osobno pratiti njegov razvoj bit će jedan od najvažnijih podzapleta ove sezone. Potencijal i talent su tu, ali potrebna je velika pomoć konteksta (sistem igre, suigrači, minutaža, sloboda od rizika pogreške) da se razvije. Momčad koja načelno nije u rebuildingu a koja treba pomoć pod košem prvenstveno treba šljakera pod košem. Kako se u to uklapa Greg? Ne znam, nadam se da sam u krivu jer stvarno bi bila šteta da ovakav talent ne igra, ali sve mi miriše na jednu sezonu punu razočaranja. A opet, ako je jedan Roy Hibbert pronašao svoje mjesto pod suncem a da je po svemu lošiji igrač, ima šanse i za Grega.

Kako je Dumars već spomenutim potezima momčad sveo tek na očajničke pokušaje da nekome utope ugovore Hamiltona i Princea, osim dolaska Monroea sve što im je ostalo bilo je produžiti ugovore s dvojcem koji je lani odigrao iznad očekivanja. Big Ben je prošle sezone trebao odigrati svoju zadnju sezonu, ali solidne igre nagnale su Pistonse da mu produže ugovor na još dvije godine kako bi barem pod košem imali jednog igrača koji je u stanju odigrati nešto što liči na obranu. Produženje je dobio i Will Bynum, solidan trogodišnji ugovor obzirom da se momak potvrdio kao prava back-up opcija na jedinici, čak je dobrim dijelom prošle sezone bio i važniji igrač od zbunjenog Stuckeya (izgubljen između realnosti koja kaže da je u pitanju tek solidan combo-bek i želja kluba da postane Billupsov nasljednik) i Gordona (propustio dobar dio sezone zbog ozljede, nikako nije uhvatio ritam neophodan za njegov stil igre a obzirom da i u ovu sezonu ulazi nakon operacije zgloba ne treba očekivati, barem na početku, znatnija poboljšanja u realizaciji).

Da stvar bude luđa, kraj trojice bekova u koje se ne možeš pouzdati ni u ludilu, Pistonsi su draftali još jednoga sličnog u drugoj rundi. Terrico White tako zaokružuje roster krcat combo-bekovima i osrednjim igračima, roster koji je, bez budućih tradeova, u bližoj budućnosti osuđen ne samo na polovičan učinak (u najboljem slučaju) već i na zagušen salary cap koji znatno otežava eventualne promjene.

TIGERS

Jedna od originalnih MLB franšiza, ekipa iz Detroita navikla je svoje navijače na pozitivne rezultata. Solidne financije i dobar skauting uvijek ih drže pri vrhu, ali, kako smo već više puta rekli, za korak više treba i doza sreće. Iako su u sezonu ušli kao favoriti divizije spremni se oduprijeti zadnjih godina dominantnim Twinsima, nizom okolnosti Tigersi su ispali iz trke.

Prvo su, suprotno očekivanjima, muku mučili sa startnom rotacijom pitchera. Uz asa Verlandera, pouzdanog veterana koji i u nešto skromnijem izdanju ove sezone nedvojbeno ostaje temelj momčadi, najveći teret trebali su ponijeti drugi i treći bacač Scherzer i Bonderman. Pogađate, odigrali su ispod potrebne razine, što je stavilo dodatni pritisak na mladog Porcella koji je totalno podbacio. Kako praktički nemaju petog startera, te bez Porcellova učinka, bili su prisiljeni improvizirati pozivajući razne igrače s nižih razina ili gurajući rezerviste u uloge startera kako bi popunili rotaciju.

A nakon toga su krenule ozljede. Prvo je otpao pouzdani Zumaya, bacač s klupe koji se specijalizirao u ulozi očuvanja rezultata nakon što bi sa terena sišao starter a prije nego bi ušao closer Valverde. Ovaj dvojac s klupe bio je jedna od najčvrščih karika momčadi, posebice zbog već spomenutih problema. Nakon njega otpala su i dva veterana udarača, Guillen i Ordonez, bez kojih rotacija više jednostavno nema dovoljno moći da prati Twinse i izbori playoff, a kamoli se bori za naslov.

Ipak, razloga za optimistični pogled u budućnost sasvim je dovoljno. Ako se stabilizira situacija s pitcherima (ima i popriličan broj mladih talenata u organizaciji) te ako ih zaobiđu ozljede, Tigersi imaju momčad sposobnu svake sezone osvojiti naslov. Njihova prva palica jedan je od najboljih udarača lige Miguel Cabrera, čovjek koji doslovnu svaku večer završi na bazi. Tip je stroj za poene u svakom pogledu i pravi nositelj napadačke igre.

Veteran Johnny Damon, doveden iz Yankeesa a inače proslavljen kao član generacije Red Soxa koja je osvojila naslov 2004., trebao je biti drugi oslonac, ali godine su učinile svoje i Damon danas uglavnom služi kao specijalac i zamjena za pitchera kada dođe na red za lupanje a ne kao igrač u polju. Zato su pak iskočila dva sjajna rookiea koji u kombinaciji s Cabrerom čine napad sposoban zabiti svaku večer, a to su Boesch i Jackson. Boesch donosi snagu, Jackson preciznost i posebice sjajnu trkačku igru u polju (njegove obrambene reakcije stalno se vrte u najboljim akcijama dana na ESPN-u) i nastave li ovim ritmom kojega su pokazali u prvoj godini, već iduće sezone mogu računati na nešto više od polovičnih rezultata na koje su navikli zadnjih godina.

THE ROSTER OF THREE

Brooklyn’s Finest (Antoine Fuqua, 2009.)

Film od kojega nisam očekivao ništa i kojega sam dugo izbjegavao, ali nakon par pozitivnih recenzija od ljudi kojima vjerujem odlučio sam se za gledanje i doživio šok. Kakav jebeni krimić! Ima tu atmosferu Wire, taj dokumentaristički stil i ravni ritam koji cijeloj priči daje posebni štih. Fuqua ovaj put nije pretjerivao s stilskim vježbama, koncentrirajući se na likove i posebice na hladne ulice grada koje vladaju ekranom. Čovjek je uspio stvoriti jezu stvarnosti i vrhunske karaktere bez da je igdje pretjerivao. Čak i kraj, svojim anti-klimaksom, sjajno legne na dotadašnji tijek u kojem je, po meni, Fuqua uspio nemoguće – jedan hladni, cinični, tjeskobni film pretvoriti u napad na osjetila koja inače uglavnom reagiraju na patetične emotivne ispade. Ne sjećam se kad mi je zadnji put srce lupalo kao u zadnjih 15 minuta ovog podcijenjenog krimića. Koji nije ništa novo u žanru, ali je zanatski valjda najbolje odrađen komad vrpce još od genijalnog Affleckovog ”Gone Baby Gone”.

Loose Balls (Terry Pluto, 1990.)

Jedna od tri najbolje knjige koje sam ikada pročitao a da je košarka u glavnoj ulozi (ergo, tri najbolje knjige koje sam uopće pročitao). Tema je razvoj ABA-e i njen odnos naprema NBA, ali osim povijesnih podataka i obrazovne uloge koju igra u približavanju povijesti košarkaškim fanaticima, ovo je prije svega vrhunsko štivo puno likova i situacija koje samo život može kreirati. Pisana opušteno i zabavno, Loose Balls je knjiga na koju sam se valjda smijao kao kreten najviše u životu. Nema smisla da vam dalje išta prepričavam, nabavite si i ovo i uživajte jer garantirano će vam odmor učiniti boljim.

Live After Death (Iron Maiden, 1985.)

Obožavam live albume svake vrste, ali bez puno razmišljanja bi sastavio listu 5 najdražih. I na njoj bi se definitivno našao ovaj genijalni komad rock n rolla. Je, možda u ovih 90 minuta ima previše solaža i previše nepotrebne drame, ali to je takav stil na koji se brzo navikneš kraj svih onih riffova i fenomenalnih prijelaza u do najsitnijih detalja razrađenim pjesmama o kakvima 99% bendova može samo sanjati. Kao dodatni plus za jednog običnog rockera poput mene uz ovaj live veže se činjenica da je praktički u pitanju rasni best off album na kojem se nalaze svi najvažniji trenutci grupe koja je nekako uvijek bolje zvučala uživo nego na ploči. Lektira koja uvijek iznova oduševi, a nekako najbolje paše u ljetnim večerima.

3 thoughts on “DETROIT

  1. Brooklyn’s Finest je premoćan, Fuqua je majstor, a Ethanova uloga deset godina i brdo života starijeg rookieja iz Training Day je zakon.

    Samo, i ti si metalac?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *