OAKLAND

Dozvolite da na početku izrazim svoje dugogodišnje nezadovoljstvo time što se ovaj klub zove Golden State Warriors. Koji k je golden state? Naziv za Kaliforniju, koju se tako naziva još od dana zlatne groznice a, bogami, obzirom na njenu današnju privredu i činjenicu kako su legalizirali marihuana (i tu ulogu igra Oakland – blago Davidu Leeu) taj nadimak dobro se drži. Samo, odakle pravo klubu iz Zaljeva da se smatra državnim pored klubova iz Los Angelesa i Sacramenta?

Warriorsi su se preselili iz Philadelphie ranih 60-ih, ali, iako su nominalno bili smješteni u San Franciscu, igrali su svuda gdje je postojala adekvatna dvorana. Takva su to bila vremena, i dobrim dijelom zbog toga seljakanja uokolo po cijeloj Kaliforniji, kasniji vlasnici odlučili su ga proglasiti narodnim klubom. Međutim, jasno je kako Warriorsi svoju vjernu publiku imaju upravo u zaljevu San Francisca, dakle u San Franciscu i Oaklandu koji se nalazi preko puta.

Kako je sredinom 60-ih svoju franšizu u Oaklandu pokrenulu ABA (o čemu možete čitati u jučer preporučenoj knjizi ”Loose Balls” – evo, na pamet mi odmah pada fascinantan način na koji je Rick Barry napustio Warriorse da bi zaigrao u Oakland Oaksima), u tom gradu niknula je konačno prava dvorana u kojoj su s vremenom počeli igrati i San Francisco Warriorsi, koji su konačno 1971. promijenili ime u Golden State Warriorse.

Uglavnom, kako već skoro 40 godina igraju samo u Oaklandu, mislim da bi bio red kad bi klub više promijenio ime u Oakland Warriors, nekako sumnjam da bi dobri ljudi iz Frisca zbog toga otkazali svoje godišnje preplate. A, ako ikad promijene ime u Oakland Warriors, tada svečano obećavam da ću ih prigrliti kao svoj prvi i jedini klub, umjesto da ih, kako više nema Sonicsa, simpatiziram zajedno s još tri ekipe (Wolvesi, Blazersi, Thunder & Warriorsi četiri su kluba koja su mi nekako prirasla srcu zadnjih godina).

WARRIORS

Prva i najvažnija stvar koju su napravili ovoga ljeta je bila konačni rasplet napete vlasničke situacije. Chris Cohan je nakon 15 godina u kojima je uspio klub dovesti do dna konačno odlučio ostaviti se ćorava posla i prodati ga nekome tko zna nešto o sportskom biznisu. Novi prvi ljudi kluba su izvjesni Peter Gruber, filmski producent, lokalni tip i zaljubljenik u Warriorse, te Joe Lacob, do jučer manjinski vlasnik Celticsa, na prvi pogled prava kombinacija kakvu klub ovakve povijesti i s fenomenalnom publikom i zaslužuje.

Uglavnom, kada pohvataju sve konce, možemo očekivati da se brzo riješi kompletne uprave a posebice metuzalema Nelsona koji valjda sada, kada je postao NBA trener s najviše pobjeda u povijesti, konačno poželi otići u penziju. Također, neke daljne velike poteze ne treba očekivati, roster je finaliziran i iznad salary capa, tako da ostaje prostora tek za dovođenje nekoliko igrača za minimalac.

Dva preostala velika poteza ionako su već napravljena i ova franšiza ima sve preduvjete da konačno krene prema gore. Prvo, stigao je David Lee sa svojim double-double učinkom i potencijalom da postane apsolutni ljubimac publike, a drugo – napušten je idiotski logo s tipom u trikou i gromom u rukama te kričavi dresovi u korist dobrih, starih žuto plavih kombinacija i malkice moderniziranog motiva Golden Gatea, mosta koji povezuje Oakland i Frisco, motiva koji se nalazio na originalnim The City uniformama, u kojima su ionako zadnjih godina Warriorsi često igrali.

Totalni rebuilding momčadi i njenog gubitničkog mentaliteta na parketu će možda ipak ići malo sporije, zavisi kako će se zajedno uklopiti Lee i lanjski rookie Curry, koji su definitivno budući nositelji, sa starosjediocima Biedrinsom i Ellisom (zbog čije ozljede lani nismo mogli dobiti pošteni odgovor na pitanje kako će igrati zajedno on i Stephen). Naravno, puno toga ovisi i od novog trenera (ako ga bude, Nelsonov autoritet u NBA krugovima je neshvatljiv i novi vlasnici se možda odluče dati mu da odradi jednu prijelaznu godinu), ali ne sumnjam da će u slučaju eventualnih problema telefoni raditi kao ludi prije kraja prijelaznog roka.

A ludo je bilo i ovoga ljeta. Prvo su nekim čudom uspijeli utopiti očajni ugovor Coreya Maggettea Bucksima. Dobili su dva beskorisna leša u Gadzuricu i Bellu, ali o financijskom olakšanju nema smisla pričati, Maggete ne vrijedi pola od 30 milja koliko su mu Bucksi dužni isplatiti iduće tri sezone. Osim što su si kupili prostora na salary capu ubuduće, doveli su si potrebno pojačanje pod koševima u Leeu a zauzvrat su se odrekli jednog potencijala kojega više nije imalo smisla čekati. Tako je Anthony Randolph završio u Knicksima. Momak o kojem se već godinama pričaju bajke konačno će (valjda) dobiti potrebnu minutažu, ali za klub je veći gubitak odlazak solidnih igrača s klupe Turiafa i Azubuikea.

Manjak tijela na klupi pokušali su pokrpati dovođenjem Wadeova prijatelja Dorella Wrighta iz Miamia te potpisavši nedraftiranu senzaciju ljetne lige Jeremya Lina. Mekano malo krilo i momak koji je očito potpisan zbog marketinga (azijskih je korijena, kao i petina stanovnika Zaljeva) nisu zamjena za dva pouzdana veterana ali što se može. Barem bi Brendan Wright konačno mogao dobiti priliku pokazati zašto je bio lutrijski pick sad već daleke 2007.

Tricaš Anthony Morrow otišao je u Netse, a back-up play Watson u Bullse, što je dodatno oslabilo roster, a Warriorsi su napravili lošu kontru potpisavši od Bullsa odbačenog Parga koji više nema one stare vatre u nogama. Tako da, kad sve zbrojiš i oduzmeš, ispada da su dali pola rotacije za Leea. Što nije nužno loše obzirom da neće preko noći do vrha, ali je dobar pokazatelj potencijala za ovu sezonu (drugim riječima, ništa od playoffa). Nositelji imaju talenta, ali bez klupe neće im biti lako stasati.

Doduše, ostavili su Reggiea Williamsa, jednoga od lanjskih padobranaca iz NDBL lige, koji se pokazao solidnim strijelcem, te su na draftu uhvatili odličnog Udoha, koji bi odmah pomogao pod košem da se nije ozljedio (lom zgloba ruke) zbog čega će propustiti do 6 mjeseci, dakle dobar dio sezone. Kako ovo što je ostalo na tržištu baš ne obećava, draftanje Leea, Currya, Ellisa i Biedrinsa u prve dvije runde fantasya nameće se kao logičan potez.

ATHLETICS

Athleticsi su legendaran klub od samih početaka profesionalne igre, klub koji je osvajao naslove redovito u svim generacijama, ali njihova slava dosegla je posebne visine u devedesetima i novom mileniju. Naime, klub je od trenutka kada se kasnih 60-ih stabilizirao u Oaklandu (počeo u Philadelphiji, zatim u Kansas Cityu) vrlo brzo osvojio tri naslova prvaka, te nastavio s pobjedničkim sezonama dugi niz godina. Ali, tijekom cijelog tog perioda, zbog okrenutosti lokalne publike San Francisco Giantsima, imao je jednu od najmanjih posjeta u ligi.

Kada su bogate gazde, koje su trošile vlastiti novac na pobjedničke momčadi, zamijenili nešto škrtiji biznismeni koji su prvenstveno htjeli da klub sam sebe financira (na sam spomen ovako nečega već vidim kako se Markovićima, Mamićima i sličnima blokira mozak i na čelu im se upali napis UNABLE TO COMPLY) naslovima je došao kraj. Od 1989. i zadnjeg naslova klub je utonou u prosjek a mala posjeta dodatno se smanjila. I tada na scenu stupa legendarni Billy Beane.

Naime, Beane je u kratkom roku uspio Oakland vratiti na vrh (nisu osvojili naslov ali jesu izborili 5 nastupa u playoffu za redom) a da je cijelo vrijeme imao ili najniži ili jedan od najnižih budžeta u ligi. To čudo je ostvario u prvi plan gurnuvši draft, kupovinu jeftinih igrača u kojima bogate momčadi nisu vidjele potencijal i, prije svega, okrenuvši leđa klasičnom skautingu igrača te umjesto toga birajući igrače za svoj sistem kroz novu revolucionarnu statistiku koja je promijenila pogled na baseball kao igru, potpuno zanemarivši klasične poglede po kojima je najvažnije što dalje opaliti lopticu.

Po novim shvaćanjima najvažnija je bila obrana, točnije kvalitetni pitcheri (kojima je ogromni teren u Oaklandu itekako odgovarao) a u napadu ništa nije svetije od dolaska na bazu. Igrači koji su gomilali home runove po nižim ligama, sveučilištima i srednjim školama uopće nisu zanimali nove ideologe iz Oaklanda, ako su u isto vrijeme propuštali doći na bazu jer su zamahivali na svaku bačenu loptu.

Danas Athleticsi imaju treći najniži budžet u ligi, nemaju ni jednog udarača kojega bi poželjela neka skupa momčad jer ni jedan nije atraktivan, ali su uredno iznad 50%. Najveći razlog je gomila odličnih pitchera koji im svaku večer garantiraju konkurentnost. U prosjeku imaju po 23 godine i manje od pola milje godišnje gaže što je nevjerojatno kad uzmete u obzir da as malo bogatije momčadi zarađuje preko 15 milja. Svih pet njihovih startera potencijalni su asevi i vrlo vjerovatno će jednoga dana to i biti u nekoj drugoj ekipi, ali za sada najstariji Braden nominalno je prvi pitcher (ujedno i najmanje talentiran, ali minimalno solidan treći igrač šampionske rotacije). Brett Anderson, Tim Cahill, Vin Mazzaro i Gio Gonzalez mladići su čija imena treba zapamtiti i čiji talent obećava blistavu budućnost.

Najluđe od svega, kada oni napuste klub, nema sumnje da će Beane od nekuda iskopati pet novih bisera. Samo, da bi se makli s ove mrtve točke, Athleticsi moraju definitivno ili izgraditi manji ali novi stadion koji će uspijevati donositi profit, ili promijeniti grad (Giantsi su i dalje neprikosnoveni u ovom području) ili pak pronaći vlasnike koji se neće libiti trošiti vlastiti novac. Kombinacija pronalaženja talenta kakvu danas ima Oakland i novca ne može promašiti, što su uostalom zadnjih godina najbolje pokazali Red Soxi koji su jedna od prvih franšiza koja se okrenula izgradnji sistema po formuli Athleticsa.

Što se udarača tiče, Oakland ima solidan broj odbačenih veterana koji znaju kako se dokopati baza (Davis, Crisp, Ellis, Kouzmanoff, Cust) ali ono što im nedostaje njihovi su vlastiti talenti. Izbacili su nekoliko solidnih igrača (Suzuki, Pennington, Barton) ali bez ekstra klasa koje su neophodne da izboriš playoff (i koje po defaultu završe ili u Bostonu ili u Yankeesima) teško da mogu očekivati bitnije pomake. Obrana te može dovesti i održati na zlatnoj sredini, za korak naprijed trebat će im iskorak nekoga od klinaca iz sistema. Samo, problem je uvijek u tajmingu – dok jedan momak bljesne i osjeti se spremnim za nositi MLB napad, možda se zalomi sezona u kojoj rotacija pitchera neće biti ovako dobra. I tako iz sezone u sezonu izgleda život siromašne franšize koja je napravila sve što je ljudski moguće da uspije. Pa ti reci da salary cap nije zakon.

THE ROSTER OF THREE

Moneyball (Michael Lewis, 2003.)

Sve ovo o čemu sam gore pričao vezano uz Athleticse i promjenu paradigme u baseballu nalazi se u ovoj genijalnoj knjizi koja je proglašena jednom od najboljih sportskih knjiga uopće. Jasno je i zašto – tema velikih ideja, novca u sportu i svakodnevne borbe univerzalna je i može se primjeniti ne samo u svakom sportu već i u životu. Ono što me pak najviše oduševilo i zbog čega ”Moneyball” uzimam u ruke svako malo je, uz naravno temu, i činjenica da je Lewis sjajan pisac u najboljoj Haleberstamovoj tradiciji koji priči i likovima daje podjednaku važnost kao i razlogu zbog kojega se uopće nalazi u njihovoj blizini.

Inception (Christopher Nolan, 2010.)

Ako je itko do sada sumnjao, nakon ovoga više nema zašto – Nolan je jedan od rijetkih živućih redatelja čije svako novo djelo zaslužuje odlazak u kino i potpuni respekt. Nije ”Inception” bezgrešan film – da se nadovežem na ”Moneyball”, Nolan nema tu pripovjedačku toplinu i sposobnost da likovima udahne život i da ih postavi barem ravnima ideji ako već ne iznad nje, ne, kod njega su svi samo pijuni u službi koncepta zbog čega ”Inception” neće biti ničiji najdraži film – ali je prvoklasna zabava koja će vas na sto načina natjerati, ne da mozak uputite na pašu, već da ga maksimalno upalite. Mislim, kakav je to ljetni blockbuste nakon kojega možete sjediti pet sati na piću s prijateljem i razbijati glavu oko referenca, skrivenih poruka, logičkih rupa, smisla i uopće ikakvog zaključka? Nolanov blockbuster. Svaka čast čovjeku što održava čaroliju filma i dalje živom. Meni je samo žao što ovako dobro razrađena ideja nije pretvorene u seriju od nekih 12 epizoda i barem tri sezone jer materijala ima koliko hoćete, a onda bi nesumnjivo dobili i bolje karakterizacije (tu se krije i glavni razlog zašto toliko danas volimo serije – imamo vremena doživjeti likove). Nema više ”Losta” da postavlja blesava pitanja i da nas navuče na nebitne odgovore, ali na jedno ljeto ”Inception” će poslužiti kao savršena zamjena.

Bay Area Funk (various artists, 2003.)

James Brown je kum, otac i duh sveti funka. New Orleans je leglo pionira zvuka The Meters. George Clinton je svojim radom funk odveo u svemir. Međutim, kada pređeš preko tih nekoliko najvećih imena, pitaš se zar je tako mali broj ljudi definirao jedan od najvažnijih žanrova 70-ih, i, ako mene pitate, najbolji plesni žanr uopće? Naravno da nije, ali mainstream tako funkcionira, uvijek se mora složiti neka piramida koja se nakon toga uzima zdravo za gotovo. Za one pak koji vole kopati, ova kompilacija izvrsna je polazna točka. Na njoj su najbolji izvođači i najveći bezimeni hitovi. Možda nisu masovno popularni, ali svaka puhačka linija, bas solaža i promjena ritma na ovim stvarima originalna je do boli i rastura do jaja. Check it ou now, the funk soul brothers and sisters! A uz ovu kompilaciju chekirajte i sljedeće – nastavak peglanja po Zaljevu, pripreme za dolazak kraljevskog ogromnog penisa, čaganje s Bogom, nastavak priprema za dolazak kraljevskog ogromnog penisa, kako Oklahoma može biti selo kad ima Duranta i ovo?, New Orleans je zakon sa i bez Paula, don’t mess with Texas! i, naravno – they took our team – they can’t take our memories!

7 thoughts on “OAKLAND

  1. Curry će rasturati iduću sezonu. Kraj prošle je samo pokazao o kakvom se igraču radi, a za tri tjedna će to vidjeti svi koji budu gledali Cro-USA na WC.
    Kad je bio draft, nisam uopće čuo za njega, više sam gledao što će biti s ekipom s North Caroline i B. Griffinom. A danas mi je Steph jedan od najdražih igrača u ligi. Go figure.

    A Inception je filmčina. Mislim da je u svakom kinu i svakoj projekciji na kraju filma publika ispustila glasan “AAAAAA”

  2. neznam da li ESPNA ima isti raspored tu i ovdje, ali bar kod mene večeras u 9 ide sljedeći 30for film, “Two Escobars” u 21

  3. Jeste, ESPN America ima isti program za cijelu Europu osim valjda Britanije, nabijem ih. 2 Escobara sam pronašao na torrentu i odavno skinuo ali izgleda da ću ih ipak prvo pogledat na TV

  4. Ako već pišeš o udaračima i bazama zašto “home run” nije preveden? 😀 Udarač Rodriguez je 600. puta otrčao doma hihi

  5. Čekaj tek da počnem o krilnim hvatačima i tijesnim krajevima. A kad smo već kod toga, ajde da stvarno smislimo hr naziv za tight enda. Ni vrit ni mimo? Tijesnjak? Krajnik?

  6. dobar film o Escobarima, a zaključak je da se dobrog bossa nikako ne smije ubiti jer onda sve ode u pičku materinu…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *