MILWAUKEE

BUCKS

Isto kao što lani nitko od njih nije očekivao ulazak u playoff, tako ni ovoga ljeta nitko nije očekivao da će biti jedna od najaktivnijih momčadi na tržnici. Nažalost, Bucksi su se uhvatili u najstariju moguću zamku u ligi – na osnovu jedne dobre sezone pomislili su da su bolji nego jesu, te su, umjesto da čuvaju fleksibilnost salary capa do iduće sezone, kada bi istekom Reddova i Gadzuriceva ugovora bili momčad s najviše slobodnih dolara za podijeliti potencijalnim slobodnim igračima, odlučili pokupovati sve što se nudilo odmah, vjerujući da se time postavljaju u najbolju moguću poziciju za napredak.

Poanta ove zamke je da se umjesto napredovanju, momčad uglavnom posveti stagniranju. Jedina isprika za ovakvo brzinsko rasipanje novca na prosjećne igrače može im biti što nitko ne zna kako će izgledati sljedeći kolektivni ugovor. U najgorem scenariju, iduće ljeto taj slobodni prostor možda više ne bi imao preveliko značenje. Međutim, s dugoročno složenim rosterom koji garantira tek osrednjost, nije baš da im i ovakva budućnost nudi neki veliki smisao. OK, možda je bolje igrati prvi krug playoffa i imati pozitivan score nego biti na dnu, ali zar nisu igrali playoff i imali pozitivan score i bez svih ovih skupih pojačanja? Tu, po meni, leži cijela bit priče.

Preuzeti Maggeteov ugovor od Warriorsa u zamjenu za praktički ništa ne zvuči kao loš potez. Maggeteova sposobnost zabijanja koševa trebala bi anulirati njegovu sklonost ozljedama, sebičnoj igri i izbjegavanju postojanja u obrani. Rasni strijelac s klupe upravo je ono što je nedostajalo Bucksima. Ali, za momčad koja tek raste, dovoljan je i kratkoročni flaster, nešto što je lani na kratko bio Jerry Stackhouse. Maggette sa svojih tri godine i 30 milijuna ne zvuči kao flaster već prije kao dio jezgre. A kada ti je Maggette jedan od temelja, mogući su problemi.

Jedini smisleni posao za obaviti ovoga ljeta bilo je produženje ugovora s Johnom Salmonsom, koji se pokazao kao idealno kratkoročno rješenje za poziciju drugog beka. Na istoku, u konkurenciji Joea Johnsona i Stephena Jacksona kao preostalih bekova i glavnih opcija momčadi koji su direktna konkurencija Bucksima, Salmons je garantirao izjednačenost. Do potpisa je na kraju došlo, ali opet imam dvije zamjerke.

Prvo, zašto na toliko dugo godina? U ovakvoj situaciji, s puno novca na raspolaganju i s puno momčadi spremnih potrošiti, Salmons se mogao nadati cifri od 8 do 10 milja po godini. Iznos mi je jasan. Ali, zašto 4 garantirane sezone? Poklonio si mu dvije sezone i 20 milja, a sve to uz ogromne šanse da tih zadnjih par godina ugovora od njega nećeš imati nikakve koristi (nije šuter, sklon je ozljedama, solidan u svemu ali odličan u ničemu – ništa od toga ne obećava da bi u 34-oj mogao biti starter na dvojci).

I drugo, čemu uopće Salmons? Jer, nakon što je stigao Maggette, potreba za njim više ne postoji. Ili ubaci Maggettea na tu poziciju, ili se nadaj da će Redd biti u stanju odigrati barem još jednu solidnu sezonu. Kako god, za sve ovo se još uvijek može naći opravdanje jer nije lako naći pouzdane veterane na vanjskim pozicijama, ali za sljedeći potez opravdanja nema. Ili Bucksi peru novac ili je Gooden nekome ispod stola obećao isplatiti 30 milja, samo da konačno dobije dugogodišnju sigurnost. A dobio ju je, jer nema šanse da će itko posegnuti za njim prije zadnje godine ugovora. Koja će se dogoditi 2014.

Do tada su se Bucksi obvezali plaćati trećeg visokog više od 6 milja godišnje, što je više od 10 posto ukupnog im budžeta. Gooden je solidan veteran koji će zabiti 10 koševa i skupiti 7 skokova, uzoran je suigrač i radnik pod koševima, ali s razlogom nijedna pobjednička ekipa nikada nije previše marila da ga zadrži. Statistiku se može pronaći svuda, ali igrača ne. Gooden je statistika koja ne zna igrati obranu niti sudjelovati u napadu na ikoji drugi način osim zabijanjem zicera. Da ne govorim da će samo crpiti minutažu potrebniju za razvoj mladih igrača. Dakle, trošiš desetinu budžeta na osmog igrača i očekuješ biti ozbiljna momčad? A što kada dođe vrijeme da se plate drugi i treći igrač? Naravno, onda neće biti novca. Jer, nekako sumnjam da će Milwaukee plaćati porez na luksuz u razini na kojoj to rade Dallas ili New York. A sve što su napravili ovoga ljeta stavlja ih u takvu poziciju.

Ajde, da ne bi sve bilo tako crno spomenimo i dovođenje nekolicine solidnih mladih igrača. Putem drafta doveli su Larrya Sandersa, jednu od čvrščih četvorki u ponudi, koja u startu ima više smisla na parketu nego Gooden. U drugoj rundi su pokupili Daringtona Hobsona (uz malo sreće mogao bi biti igrač Salmonsova profila, all-round strijelac) i Tinya Gallona (novi Big Baby), a izborom ovog potonjeg potreba za Goodenom još je manja. Zatim su još doveli i odličnog skakača iz Kingsa, lanjskog rookiea Jona Brockmana, još jednog u nizu igrača s manjkom centimetara ali viškom srca. Svi ovi momci se bolje uklapaju u budućnost Bucksa od jednog Goodena.

Odlazak Ridnoura pokrpali su dovođenjem plaćenika Doolinga, koji je ostao jedna od boljih opcija na tržištu. Za Ridnourom definitivno ne treba plakati, usprkos solidnim brojkama nije bio u stanju nametnuti se kao konstantna back-up opcija a obrambeno je spao na najniže grane ikada, gledati ga kako glumi stup bilo je nevjerojatno iskustvo. Još je nevjerojatnije da mu je netko ponudio dugogodišnji midlevel ugovor. Ali, o tome nekome ćemo više sutra. Za kraj još samo da spomenem da je iz Netsa stigao i hakler Chris Douglas-Roberts, koji se lani dokazao kao solidan 1 na 5 strijelac, i koji bi također odradio ulogu koju je krajem sezone igrao Stackhouse. Za manje od milje.

Uglavnom, iz svega navedenoga da se zaključiti kako je Milwaukee reagirao impulzivno. Da li je u pitanju strah za posao GM Hammonda? Ili je dugogodišnjem vlasniku, senatoru Kohlu, poznatom po tome da se voli miješati u posao struke, dosadilo biti na dnu pa je naredio trošenje ne bi li se gradilo na lanjskom uspjehu? Nije ni važno, važno je samo to da su Bucksi potrošili stotine milijuna kako bi praktički bili ista momčad kao lani. Talentiranije i kvalitetnije momčadi i dalje su talentiranije i kvalitetnije, a oni čak nemaju ni garanciju da ovaj put mogu pobijediti Atlantu. Puno vike nizašto.

BREWERS

Poput Bucksa, i Brewersi su franšiza koja voli trošiti na krive igrače. Obzirom na tržište, njihov budžet je sasvim solidan, ali takav je s razlogom – Pivari mogu računati na jednu od najvjernijih navijačkih skupina u ligi. Ljudi su to koji vole popiti, kao i svaki zdravi stanovnik Wisconsina, a u krvi im je football. Samo, kako im je Green Bay ipak malo predaleko (a i do karte tamo možeš samo ako si jedan od 112 000 lokalnih dioničara), atmosferu football utakmica prenijeli su na baseball parkove. Tako da je Milwaukee jedino mjesto na svijetu na kojem baseball nije samo izlika da se dođe i ubije oko u ugodnom ambijentu, već je i mjesto na kojem imate priliku lokati satima prije utakmice ispred stadiona, kao da je u pitanju football ili nogomet.

Tako pijani i zadovoljni, navijači i ne brinu previše što im je još jednom momčad umjesto borbe za playoff ponudila gubitničku sezonu punu razočaranja. Razloga za negativnim rezultatima je više – momčad se vodi na starinski način, preplaćivanjem veterana umjesto stvaranjem igrača, zanemaruju se igrači zadatka i klupa, bazira se na napadu umjesto na obrani. Ali, kroz godine drafta skupilo se dovoljno vrhunskih i dobrih pojedinaca, te je samo pitanje vremena kada će uprava shvatiti da treba samo pokrpati sitnice kako bi momčad zaredala pobjedničkim sezonama.

Recimo, dosta toga će biti jasno ovoga ljeta. Naime, ističe ugovor jednom od najboljih im udarača, Princeu Fielderu. Prince je razlog zašto treba voljeti baseball – čovjek ima 120 kg na 180 cm a profesionalni je sportaš u nečemu što se ne zove dječje sumo hrvanje. U pauzama između izlazaka na teren, možete ga vidjeti kako tamani čokoladice na klupi. Uglavnom, njegovo glavno obilježje je snaga udarca, loptice lete na sve strane. Ono, klasik, tako debel i ne može optrčati baze osim ako je izbaci van igrališta.

Yankeesi ili neki drugi bahati klub rado će mu dati 20-ak milja da nastavi zabijati za njih. Njima ne treba njegova igra u obrani, stavit će ga u ulogu specijalca koji izlazi na teren samo udarati umjesto pitchera i to je to. Sad, Milwaukee se može uključiti u trku i platiti mu toliku lovu, trećinu svoga budžeta, ali zašto? Da bi zadržali ljubimca publike koji će za par sezona biti nepokretan i beskoristan? E, tu će se vidjeti da li kuže što treba za pobjedu ili su samo šminkeri.

Imaju vrhunskog asa u mladome Gallardu, momku je tek 24 godine i jedan je od najvećih talenata u ligi. Okruže li ga sa nekoliko solidnih mladih pitchera imaju sve potrebno za idućih 10 godina. Samo, Brewersi ne stvaraju pitchere, već preplaćuju veterane koji nisu u stanju pomoći. Ali, ti veterani su sve što imaju na raspolaganju – mladi pitcher je jeftin pitcher, a takvoga ti nitko neće prepustiti. Kako se ne mogu nadmetati za najbolje slobodne igrače s bogatijima, a ne proizvode svoje talente, sve što im ostaje je poneki veteran na zalazu i draft na kojem onda opet mogu ubosti talenta u rangu Gallarda. A takvi su rijetki.

Među udaračima imaju nešto bolju situaciju. I tu imaju vrhunski talent u Ryanu Braunu, jednom od najboljih vanjskih igrača u ligi, kompletnom napadaču i vrhunskoj prvoj opciji, ali za razliku od pitchera (doslovno ih mogu otpustiti sve osim Gallarda i početi iznova, nitko ne bi primjetio razliku) među igračima u polju dovoljno je mladih opcija koje pokazuju talent potreban za igru u ozbiljnoj ekipi. Mladi shortstop Escobar i druga baza Weeks zaslužuju respekt, imaju sve potrebno za ozbiljnu karijeru a posebice je Weeks ove sezone iskočio kao potencijalni all-star.

Samo, na njih dolaze bezveznjaci poput McGeheea, Harta ili spomenutog Fieldera, jednodimenzionalni udarači koji sakupljaju gomile home runa, a onda u polju uglavnom gledaju dok oko njih padaju loptice. Naravno, s rotacijom pravih pitchera njihov napadački učinak pokrio bi nesposobnu igru u obrani. Ali, kad nemaš ni pitchere ni igrače sposobne trčati, te se baziraš samo na prikupljanju poena, ne ostaje ti ništa nego nizati gubitničke sezone. Po tome je baseball isti kao i svaki drugi sport, i po tome su Brewersi njegov ekvivalent jednim Golden State Warriorsima.

THE ROSTER OF THREE

Hard Knocks (Marty Callner, 2001.-)

Ovo je fantastična ideja i pod hitno treba napraviti NBA verziju. O čemu se radi? Od 2001. HBO snima predsezonu jednog NFL kluba (s tim da je ovogodišnje izdanje s New York Jetsima koje se upravo počelo prikazivati tek šesta sezona, sezone od 2003. do 2007. su preskočene), dakle svojevrsni reality show koji prati okupljanje jedne momčadi u kampu, treninge, međusobne odnose i sve one muke kroz koje prolaze igrači dok se bore za mjesto u momčadi kako bi par mjeseci kasnije mogli zaraditi potres mozga a možda i pokoji milijun. Ovogodišnje izdanje bit će posebno zanimljivo obzirom da je trener Jetsa, faca sam po sebi, odlučio smršaviti te da se posebna pažnja posvetila Darrelleu Revisu koji odbija doći u kamp dok ne dobije novi ugovor (o tome je i Simmons pisao neki dan).

The Macrophenomenal Pro Basketball Almanac (FreeDarko, 2008.)

U svom stilu, ekipa koja stoji iza Free Darka složila je ovaj genijalni pregled današnje NBA. Duhovito, na trenutke briljantno, ali prije svega, zbog fantastičnog koncepta i ilustracija, oku ugodno. Možda nije toliko za listanje na plaži, djeluje predragocjeno, ali je bogami idealno za poklon samome sebi za rođendan. Također, na putu je i novi almanah, ovaj put je tema NBA povijest. Treba li reći da je rođendan ove godine nešto ranije?

New Miserable Experience (Gin Blossoms, 1992.)

Kao fanatik americane koristim ovaj trenutak da ukažem na jedan zaboravljeni biser od albuma. Doduše, nije da je čak i u vrijeme pojavljivanja ova ploča ostavila neki trag, ali je itekako najavila u kojem smjeru se kreće nezavisni rock. Od grungea i hard rocka prema countryu i folku. Kao idealni prijelaz sa Soul Asyluma na Whiskeytown, Gin Blossomsi su ovim albumom krcatim hitovima zadužili da ih se tu i tamo sjetimo. Šteta, da je ploča dobila malo više medijske pažnje, možda bi imali karijeru u rangu Counting Crowsa. Ovako, nisu imali ni poštenu šansu, razišavši se ubrzo nakon sljedećeg, jednako hitoidnog i dobrog albuma. Međutim, kako su se vremena mijenjala, zahvaljujući internetu okupila se i mala vojska njihovih fanova, što je natjeralo izdavače prvo da izdaju best of, a zatim i da predlože bendu snimanje novog albuma. Deset godina nakon snimili su jedan mali, simpatični album i krenuli na turneju. Popularniji nego ikada, lani su izdali live a sada već najavljuju novu ploču koja izlazi za nekoliko mjeseci. O njoj ćete pak imati prilike čitati na pot listi.

2 thoughts on “MILWAUKEE

  1. već su ga spomenuli u winning timeu s reggiem. dok se vrte neke novinske naslovnice (čini mi se u dijelu sa spike leeom) na jednoj se u kutu pojavi naslov “net’s petrovic reported killed”. emir i ja ostali bez teksta neki dan.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *