OKLAHOMA CITY

THUNDER

Ah, kako se vremena mijenjaju. Prije manje od godinu dana svi su govorili kako je ovo mlada momčad, kako joj treba vremena da stasa, kako treba dovesti još iskusnih igrača da pomognu mladim talentima, bla bla bla. Sada je hype napravio svoje i automatski svi tu istu ekipu koja je do jučer bila neiskusna i nespremna vide kao jedinu prijetnju Lakersima. Pita li se možda nešto Blazerse, Rocketse ili Jazz?

Na ovakvu promjenu percepcije utjecale su igre Thundera prošle sezone, prije svega u playoffu, nakon kojih ih je legitimno smatrati drugom momčadi Zapada. Nije odmoglo ni to što je Durant isplivao na površinu i postao medijski superstar, lider reprezentacije i novo lice lige. Ne, ne moramo se bojati da ćemo dobiti još jednog metroseksualca u stilu Wadea ili Jamesa, Durant ima u sebi vatru koja će ga ipak povesti stazama Jordana ili Bryanta, samo treba malo vremena da se taj njegov mir pretoči u frustraciju.

Jer, ma koliko simpatična bila ova momčad s ovim moneyball pristupom i oslanjanjem na vlastite talente uz minimum ulaganja, budućnost donosi nešto sasvim drugo. Donosi važne odluke o tome kojim putem krenuti (a znamo da u tim situacijama svaki krivi ili pravi potez obilježava razvoj mnogih karijera). Ova godina još uvijek je prije svega inkubator, najvažnije je dobro procijeniti vlastite mlade snage, stoga je razumljiv i nedostatak akcije oko tradeova.

Naime, toliko su koncentrirani na prikupljanje talenta da im nije ni palo na pamet pametnije iskoristiti sav onaj prostor koji su imali na salary capu već su ga dobrim dijelom potrošili da bi absorbirali ugovor Moa Petersona koji im je donio glavnu ovogodišnju nagradu – Colea Aldricha.

Sada imaju i pravu peticu u svom krilu, a s njegovim garantiranim rookie ugovorom dogodine će imati samo tri igrača na rosteru – Aldricha, Sefoloshu i Duranta, kojemu počinje teći novi ugovor potpisan ovoga ljeta s ratom koja će se kretati negdje oko 13 milja godišnje (točan iznos još nije utvrđen jer se ne zna koliko će iznostiti budući salary cap).

Bez obzira kakav bio novi kolektivni ugovor i koliko se salary cap spusti ili digne s ovogodišnjih 58 milja, OKC će tako imati oko 18 milja garantiranih dolara te ćak i kada pokupe sve opcije koje moraju (Ibaka, Westbrook, Green, Harden i Maynor, ostali su nebitni) jedva da će prijeći preko 37 milja, što znači da će im gotovo sigurno ostati dovoljno za potpis barem jednog rasnog slobodnog igrača.

Ove godine, ponavljam, mogli su gledati kako im prostor leži neiskorišten. Dogodine isprika nema. Škola je gotova, vrijeme je da se krene u lov na naslove. Naravno, u idućih godinu dana pratit ćemo ovu situaciju sa zanimanjem, ja osobno držim fige da se ne ulove u zamke u koje je upao Portland (svakako treba potpisati nekoga ako ti se pruži prilika, ali ne bilo koga), ekipa koja je prva krenula s obnovom oko mladih snaga i pametnim poslovanjem.

Jasno, Portland je na kraju pao kao žrtva prave prirode svoga vlasnika Paula Allena, koji nije navikao ne moći kupiti novcem ono što poželi. Oklahoma nije u takvoj situaciji te će zasigurno pametnije postupati sa salary capom i slaganjem rostera, svjesna da nema bogatog gazdu koju će samo tako izvaditi ček i platiti sav porez do kojega će neminovno doći jednom kada rookie ugovori postanu veteranski.

I tako je uz Aldricha (ima šansu dokazati se kao karika koja nedostaje ovoj momčadi, Krstić definitivno nije petica za ozbiljnu NBA momčad) i Petersona (mirno će sjediti na dnu klupe i čekati da mu istekne zadnja godina ugovora) ovo ljeto u Oklahomu sletio tek još Deaquan Cook (pristigao iz Miamia za pick druge runde, praktički usluga jednog GM-a drugom – da Sam Presti nije prihvatio ovaj trade, Riley ne bi imao dovoljno manevarskog prostora za dovesti Curke), te Royal Ivey (veteransko osiguranje na jedinici, zamjena za Kevina Olliea koji se bacio u trenerske vode).

Ni jedna ni drugi nemaju nikakvu ulogu ni u sadašnjosti ni u budućnosti Thundera, a vrijedi još spomenuti kako je momčad, nakon što je godinama strpljivo čekao svojih 5 minuta, napustio Kyle Weaver, sjajni all-round bek koji je uvijek koristio svaku priliku koju bi dobio, ali koji kraj Sefoloshe i Hardena jednostavno nije imao mjesta. Svaka čast Maccabiu na mudroj kupovini.

ROYALS

Da mi je samo znati koja je šaljivđija mislila da je cool nazvati kraljevskim klub iz Kansas Citya. Jer, Royalsi su sve samo ne veličanstveni – od početka ’90-ih, kada je novac počeo sport pretvarati u čisti biznis, nisu imali sezonu vrijednu spomena. Naravno da momčad iz Kansas Citya nema novca na bacanje uokolo, a, kao pravi predstavnik srednjeg Zapada, Kansas City je ostao i imun na promjene vezane uz način poslovanja i evaluacije mladih igrača. Klub je ovo zaglavljen u vremenima kada su svi bili manje-više jednaki i kada je većina tvojih dobrih igrača ostajala doma, umjesto da odlaze čim im se pred očima mahne dolarima.

Poput ostalih vječnih luzere u MLB-u, Royalsi također uredno ostaju bez svakog boljeg igrača kojeg izbace iz sistema, te se moraju zadovoljavati s otpacima u svakom pogledu. Sad, opet treba naglasiti da glavni problem nije novac, dapače, gazde Royalsa troše nekakav ligaški prosjek, već nedostatak organizacije u klubu. Glavni razlog zašto su Royalsi momčad za napucavanja iz sezone u sezonu je taj što nisu prihvatili principe moneyballa i nisu se modernizirali.

Pristojno plaćaju svoga asa i napravit će sva da ga zadrže u istom dresu i ubuduće, ali ne shvaćaju da je Zack Greinke samo jedan pitcher i da treba pronaći barem još dvojicu. Nažalost, poslije Greineka, koji je prošle sezone čak dobio nagradu za najboljeg pitchera u ligi (što je nevjerovatan poduhvat u ovakvoj momčadi), nema doslovno nikoga vrijednog spomena. U biti, Greinke je toliko iznerviran gubitničkim sezonama da je ove godine i sam podbacio, te u zadnje vrijeme sve glasnije priča o odlasku.

Sličan potez mogao bi izvesti i closer Joakim Soria koji se ove godine nametnuo kao jedan od boljih rezervnih pitchera u ligi. Čovjek je dogurao do 35 savesa, što vam u prijevodu znači da je 35 puta ušao u igru u zadnjoj devetini na tri ili manje poena prednosti i da je susret mirno priveo kraju i pobjedi. Obzirom na score od 51 pobjede, to je poprilično vrijedna brojka.

Od igrača u polju nema nikoga vrijednog spomena. Royalsi su uglavnom sastavljeni od veterana skupljenih sa svih strana, koje onda uredno, barem one koji još mogu igrati, krajem prijelaznog roka šalju u momčadi koje se bore za playoff i kojima treba netko da im uskoči u rotaciju ili na klupu. Zauzvrat uzimaju talente koje će onda zadržati ako budu prosjećni, odnosno bez kojih će ostati čim pokažu kvalitetu. I tako u krug, cijelo vrijeme proklinjući sudbinu i bogate. A samo malo južnije postoji taj klub Thunder, smješten u jednako neprivlačnoj regiji, koji ne proklinje nikoga već radi s onim što ima. Moneyball.

THE ROSTER OF THREE

Hard Candy (Counting Crows, 2002.)

Život je zakon. Razloga je milijun i nadam se da ih barem nekoliko uspijem navesti svaki dan dok, umjesto da ubijem oko iza ručka, pišem ove postove za Šimuljicu i sedam čitatuljaka. Evo, ja sam ovih dana skužio kako je četvrti album Crowsa jednako savršen kao i prva dva, dapače, kad sve zbrojim i oduzmem ”Hard Candy” mi je možda i najdraži. U 13 pjesama nema ni jedne slabe, nižu se samo biser do bisera a čak mi u ovim sparnim danima nekako više pašu laganice nego hitovi. Možda je u pitanju samo trenutno stanje uma, ali zar je išta važnije od toga? Uglavnom, dobar dio ljetnog soundtracka mogao sam pogoditi i prije nego je ljeto počelo, ali ova iznenađenja su ono što daje draž cijeloj priči. Mislim, tko je mogao misliti da ću se u jednom periodu 15 dana za redom buditi s melodijom ”Goodnight L.A.” u glavi?

Glory Road (James Gartner, 2006.)

Prvih deset godina novog milenija donijele su nam gomilu dobrih sporstkih filmova. OK, bilo je više patetike nego humora koji je prevladavao u ranijim desetljećima, te je od samoga sporta uvijek bivao važniji društveni i emotivni kontekst, ali tako to ide, da je u filmu samo sport onda bi se zvao snimka utakmice (hm, a šta tome fali?). Sve je počelo s ”Remember The Titans”, ali gomila šećera u tom filmu jednostavno je spriječavala čovjeka da ga shvati ozbiljno. Da su igrači footballa tetkice potrudio se dokazati i očajni ”We Are Marshall” u kojem je Jack vježbao ronjenje suza između pauza ”Losta”. ”Friday Night Lights” zabavna je i manje patetična priča, ali opet krcata klišejima. ”Blind Side” je ipak lijepa obiteljska drama za nedjeljno popodne, jedina veza tog filma sa sportom je činjenica da će Michael Oher iduće sezone, zahvaljujući spletu okolnosti ispričanih u filmu, imati šansu osvojiti Superbowl kao tjelohranitelj quarterbacka Baltimore Ravensa.

Meni osobno kao najbolji od svih football filmova u sjećanju ostaje ”Invincible”, vrhunski odrađen projekt u kojem Mark Wahlberg glumi stvarnog čovjeka, lika koji je u tridesetim godinama života ostvario san i posao konobara zamijenio onim profesionalnog sportaša, igravši tri godine u specijalnom timu Philadelphia Eaglesa. Paralelno s ovim filmom pojavio se i najbolji košarkaški projekt desetljeća, ”Glory Road”, koji ima čast biti današnja preporuka. Dvijetisućite nisu bile neko desetljeće za igrane filmove o košarci, dale su nam bezveznog ”Coach Cartera” (o čemu je, kvragu, taj film?), ali ova priča o prvoj sveučilišnoj momčadi sastavljenoj od isključivo crnih igrača (i za ne faliti smještenoj u El Paso) ne samo da lijepo koristi tu povijesnu stranu teme, već odlično prikazuje i sve aspekte košarke. Od života trenera i igrača, do događanja na terenu, ”Glory Road” je u potpunosti izbjegao patetiku, te je, držeći se ”Hoosiers” recepta o tome kako sporstski film mora izgledati, zadržao razinu kakva i dolikuje filmu koji se bavi najljepšom igrom na svijetu, a tek zatim i svijetom kao takvim.

Herzog On Herzog (Paul Cronin & Werner Herzog, 2003.)

Što god mislili o Herzogovim radovima, nitko ne može osporiti da je čovjek aspolutni original i da je jedan od najzanimljivijih likova u svijetu filma ikada. Ova knjiga, sastavljena od gomile razgovora između Cronina i Herzoga, prati kronološki redateljevu karijeru od filma do filma, te nudi milijun primjera koji potvrđuju tvrdnje iz uvodne rečenice. Dok se nižu anegdota za anegdotom saznat ćete da Herzog mrzi kokoši jer smatra da su najgluplja stvorenja na planeti, da je bez beda spreman pojesti vlastitu cipelu kad izgubi okladu, da je u stanju šetati stotinama kilometara iz čista mira, poput Gumpa. Međutim, uz taj važan referentni dio (uz svaki film ide i gomila podataka o samoj produkciji) i ovaj fantastični zabavni aspekt priče, možda su najvažnija Herzogova razmišljanja o filmu, radu i životu uopće, koja otkrivaju da je samouki filmaš i vrhunski samouki filozof. Kako god uzmete, ova knjiga je pravo blago. Rispekt zi đrmanz!

9 thoughts on “OKLAHOMA CITY

  1. Hm, ne spominješ Any Given Sunday? Meni jedan od jačih filmova o footballu.

    Ali da pitam nešto vezano uz komentare s prošlog posta.
    Sickre i Birdie, kažete kako ne volite Bryanta, ali ga poštujete. Pošto sam pročitao dosta komentara sličnih ovome (pogotovo nakon što je LA ponovio naslov), jel to poštovanje došlo iz jednostavne činjenice da je napokon počeo osvajati naslove?

    Mislim, LBJ može sad s Miami-em skinuti ne znam koliko naslova, ja ga neću previše šljiviti (znam da nije isto, ali kužite valjda što želim reći).

    Ja sam recimo donedavno bio velik Kobijev fan, i čitao sam prije playoffa komentare kako mu je prošlo vrijeme, star je i bla bla (Barkleya sam naglas poslao u neku stvar kad sam čuo onaj komentar, znate koji), i samo govorio u sebi “koje budale…vidjet ćemo ko će bit u finalu”.

    Sad me više nije toliko briga. Tako uvijek bude, kad se sportaš kojeg pratim dokaže i začepi svima gubicu, više ga ne doživljavam toliko. Još mi budu dragi, pomalo gledam kako im karijera dalje napreduje, ali nije to više isto.
    Evo npr. C. Ronaldo. Prvi put ga skužio u sad pokojnoj “Petici” kad je sramotio obrane onim beskonačnim driblinzima. I tako ga počeo pratit, vidim radnik je, bit će nešto od njega…par godina poslije pala liga prvaka, priznat je za najboljeg na svijetu…i to je to. Danas više nit gledam nogomet, nit me imalo briga za Ronalda i njegovo preseravanje u medijima.

    Slično je bilo i s Kobeom. Vidim da radi kao opsjednut, voli igru i da je praktički spreman ubiti za naslov. Moj čovjek. Sad kad ga i najveći “hejteri” priznaju kao najboljeg, jednostavno se okrećem novim lavovima. Steph Curry i Derrick Rose su na vrhu popisa. Durant će tu biti uskoro, sve što čitam i čujem o njemu me navodi na to da će biti sljedeći kojeg će uspoređivat s Jordanom. Al dok Curry ima najljepši šut na svijetu, ostaje na vrhu popisa.

  2. Simmons u svojoj bibliji kosarke govori o The Secret kao postulatu kojeg svaki istinski veliki igrac drzi, otprilike respect prema igri, suigracima i timu te konstantan rad. Kobe zna za the secret ali ga se ne drzi uvijek vec sa
    mo kad mu odgovara. Postujem ga zbog rada, discipline i ljubavi prema igri, ali ne bih nikada pozelio ga imati u trojci/petorci jer je on hoces-neces oneman team.

  3. Ja Kobača niti volim niti poštujem obzirom da sam ga prije par mjeseci usporedio s Stephenom Jacksonom.
    Any Given Sunday nije spomenut jer sam se, kako i piše gore, ograničio nabrajat samo filmove iz prošlog desetljeća. A AGS je, usprkos svim Stoneovim preseravanjima, drugi najbolji sportski film ikada (i najbolji film o footballu, pokriva sve što treba vezano uz igru)

  4. On Ima Igru. Najbolji košarkaški (a time i sportski) film ikada. Ray Allenov skok-šut je trebao osvojit oskara za najbolju sporednu ulogu.
    Bijeli Ljudi Ne Mogu Skočiti je također viskoko na listi

  5. Ajmo Žuti 🙂

    Ni jedan od ta dva. He Got Game je treći na listi, WMCJ je sranje. Najbolji je…. poslije podne u postu o Orlandu

  6. he got game? pfft
    Hoosiers je bez premca najbolji košarkaški, možda je već mainstream tako mislit, ali što je je. Any Given Sunday je predstavnik footballa, Titane isto volim iako je tipični Disneyev kič (iako Friday Night Lights pokazuje puno realniju sliku, ali to je opet high school football). Bull Durham je isto tu, čak ga je Simmons imao na vrhu svoje liste, ali znam dovoljno ljudi koji se kunu da je to najbolji baseball/sportski film svih vremena. Ako se nevaram Simmons je u knjizi dobro objasnio zašto je i Teen Wolf odličan.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *