PORTLAND

BLAZERS

Tri sezone nakon što je tradeom Zacha Randolpha u Knickse projekt novih Blazersa u potpunosti postavljen na zdrave noge, vlasnik Paul Allen počeo je pokazivati znakove nervoze. Doduše, rupa na cesti bilo je više nego se moglo očekivati, ali dobar dio njih bio je rezultat problema s ozljedama.

Ipak, nešto je prelilo čašu kada je Allen odmah nakon drafta odlučio otpustiti glavnog arhitekta ovog projekta Kevina Pritcharda. Što je bilo i očekivano obzirom na sve trzavice tijekom sezone koje su dovele do otpuštanja Pritchardovog glavnog pomoćnika Toma Penna nekoliko mjeseci ranije.

Pritchard i Penn su bili među najglasnijim zagovornicima novog smjera poslovanja u ligi, kojega ovako laički možemo nazvati – održivim. Sve počinje mudrim gospodarenjem salary capom koji je najveće bogatstvo svake momčadi – s zdravim salary capom uvijek imaš šansu, bez njega su ti ruke vezane. Druga važna stavka je gomilanje talenta, kako bi kasnije na temelju njega gradio momčad ili ga mijenjao dalje dok ne pronađeš dijelove koji ti odgovaraju. Također, prilikom evaluacije tog talenta važna je otvorenost statističkoj analizi kao i klasičnom skautingu.

Zanimljivo, usprkos svoj toj racionalnosti, Pritchard i ekipa su imali nekoliko kikseva, od čega onaj lanjski s potpisivanjem Millera nakon što su ostali bez Turkoglua i Millsapa najviše bode oči. Može im se zamjeriti i izbor Odena prije Duranta (kiks s dopisom kojim se traži od ostalih ekipa da ne potpisuju Dariusa Milesa također pada na pamet) , ali činjenica je da bi takav potez napravila većina ljudi na njihovom mjestu zbog stava da ne preskačeš dominantne petice. Doduše, Oden je daleko od dominantnog, znakovi su postojali, ali nisam ni rekao da je Pritchard savršen, samo da je moderan.

Sad, da li je Allena zasmetalo sve ovo skupa ili tek činjenica da momčad stagnira, ne zna se (obzirom da se nije dirao u trenera i igračku jezgru, čini se kako je ipak glavni problem bio Pritchard). Kvragu, možda je baš Allen taj koji je inzistirao da se novac potroši na nekoga, ipak je u pitanju najbogatiji vlasnik u NBA ligi uopće. Međutim, što god da je dovelo do smjena u upravi, to neće promijeniti činjenicu da je novi glavni operativac Rich Cho.

Cho je do jučer bio desna ruke Samu Prestiu u Oklahomi, što bi trebalo značiti da se život u Oregonu nastavlja u sličnom stilu. Allen ipak ne želi biti novi Cuban ili novi New York (iako je i u ovako skromnoj verziji – skromnoj barem prema onim čudovišnim Jailblazersima u kojima su se samo gomilali bivši all-starovi – Portland osuđen biti jedna od onih momčadi koje plaćaju porez na luksuz), ali obzirom na količinu novca koju isplačuje prosjećnim igračima, možda će morati posegnuti za trikovima dotičnih.

Naime, jedan od prvih poteza nove garniture bio je iskrenuti gomilu novca pred Wesleya Matthewsa i dovesti igrača koji igra istu poziciju kao i njihova jedina zvijezda. Kako nikoga ne plaćaš 34 milje da sjedi, bit će zanimljivo vidjeti na koji način će Blazersi koristiti Roya i Matthewsa u rotaciji. Malo me ovo previše podsjeća na lanjsko dovođenje Millera, što je također bio potez koji je gušio Roya u igri i pretvarao ga često u promatrača. Mislim, potrošiti toliki novac na igrače koji ti uopće nisu neophodni ne čini se baš razumnim, zar ne?

Ako ništa drugo, Matthewsu se otvara mjesto na niskom krilu. Portland se riješio jednog od svojih projekata poslavši u Minnesotu Martella Webstera. Zauzvrat su dobili rookiea Lukea Babbitta, potencijalnog solidnog strijelca, a oslobođen je i dodatni prostor za Batuma. Meni samo nema logike da, na kraju dana, solidnog Webstera (i to s manjim ugovorom) zamijeniš Matthewsom koji iza sebe ima pola sezone dobrih igara i to na sasvim drugoj poziciji.

Salary cap je dodatno opterećen potpisom novog ugovora s Marcusom Cambyem, čime Portland trenutno troši ogroman dio sredstava na plaće trojice centara od kojih samo jedan može biti na parketu u datom trenutku. Kako su svi ovi spomenuti igrači i poprilično skupi, da bi popunili momčad Blazersi su, uz Babbitta, potpisali i preostale pickove, Elliotta Williamsa iz prve runde te Armona Johnsona iz druge. Time je, navodno, pojačana konkurenciju na vanjskim pozicijama, kao da nije dovoljno zbunjujuća i bez još dva imena.

Kako god okrenuli, čini se da projekt šampionskih Blazersa pomalo izmiče kontroli. Nekako sumnjam da je Cho čovjek koji će stvari dovesti u red, usprko pedigreu iz Oklahome. Allenovo mješanje u vođenje momčadi, nakon što je neko vrijeme bio odsutan, očito ne djeluje dobro na franšizu (najluđe od svega, Allen se potpuno vratio aktivnostima oko Blazersa nakon što je javno objavio da ima rak – mislim, zar ne bi bila logična obrnuta reakcija? – tko zna, možda su Blazersi njegov laboratorij za kuhanje crystal metha), a možda nema boljeg pokazatelja trenutnog stanja u Portlandu od situacije s Rudyem Fernandezom.

Rudy je cijelu prošlu godinu negodovao jer je izgubio mjesto u rotaciji, naime, dolaskom Millera i povratkom Webstera nakon ozljede, više nije bio ni back-up krilo niti je imao toliko minuta na dvojci (Roy se ranije prebacivao na playa što kraj Millera više nije bilo moguće). Od ljubimca navijača zbog svog haklerskog i srčanog stila igre postao je smetnja koju se vrlo jednostavno moglo zamijeniti ovoga ljeta za nekakav pick, obzirom da njegov mizerni ugovor može prihvatiti gotovo svaka momčad ispod salary capa.

Portland je pak tražio previše, što je dovelo do toga da Rudy navodno više uopće ne želi u NBA, makar i po cijenu pauziranja od godine dane tijekom kojih bi mu istekao trenutni ugovor s Blazersima. Mislim, ako je očito da čovjek nema mjesta u McMillanovim planovima, čemu onda toliko filozofiranje kada bi pravovremena akcija bila pravo rješenje za sve uključene? Međutim, Blazersi su trenutno upravo to – momčad koja puno filozofira, a, kada se odluči na akciju, obično to bude iz krivih razloga.

MARINERS

U svojoj tek nešto preko tri desetljeća dugoj povijesti, klub iz Seattlea u playoffu je bio tek četiri puta i to bez značajnijih rezultata. To možda i ne bi bilo toliko iznenađenje da Marinersi kao pravi predstavnici regije nisu izuzetno progresivan klub okrenut najnovijim stremljenjima u sportu. Oni koji redovno prate ove postove znaju da često naglašavam važnost obrane u baseballu te činjenicu da su momčadi koje imaju kvalitetne pitchere u prednosti pred onima koje naglasak i dalje drže na staromodnom gomilanju debelih tipova koji mogu opaliti lopticu van igrališta.

Marinersi su puni mladih atleta, igrača koji mogu trčati od baze do baze lakoćom. Na igralištu specijalno izgrađenom tako da što manje loptica leti preko ograde, svi ti brzanci u polju imaju dovoljno vremena stići svaku udarenu loptu i vratiti je na bazu prije protivnika. Njihova rotacija startnih pitchera, barem na početku ove sezone, smatrana je šampionskom. Samo, javio se jedan problem. U svoj toj okrenutosti obrani, Marinersi su zaboravili u momčad staviti barem jednog igrača koji je u stanju uopće opaliti lopticu bilo gdje i bilo kako.

Njihov ovogodišnji napad uvjerljivo je najgori u ligi. Da, gori čak i od svih onih luzerskih momčadi koje smo spominjali, tipa Baltimorea, Pittsburgha ili Clevelanda. Samo, dok te momčadi uredno gube jer su u stanju primiti i po desetak poena svaku večer, Marinersi gube rezultatima poput 1-0 ili 2-0 ili 2-1. Njihova obrana i dalje je vrhunska, ali napad, povijesno jalov, povukao ih je na dno. Uglavnom, sada barem svi ostali znaju da ovakvi radikalni eksperimenti ne donose uspjeh već da je za njega potrebna ravnoteža.

Spominjati njihove udarače nema smisla, ali evo jedna priča čisto da steknete dojam koliko su loši. Prvo treba znati da Marinersi nisu od onih siromašnih franšiza, svake godine troše barem koliko i LA Angelsi kako bi ostali u borbi za vrh divizije (Oakland i Texas, dvije preostale momčadi u diviziji, troše duplo manje, iako će se to s novim vlasnicima u Texasu vrlo brzo promijeniti). Početkom sezone su stoga masno platili najboljeg obrambenog igrača Angelsa, Chonea Figginsa, kako bi dodali svojoj atletskoj momčadi još jednog trkača, ali i kako bi oslabili protivnike.

Da bi Figginsu napravili mjesta, otpustili su starog i nepokretnog Russella Branyana, veterana koji se godinama motao po ligi usprkos svim nedostatcima samo zato jer je imao jednu vještinu – u stanju je nizati home runove kao da je to najlakša stvar na svijetu. Figgins se tako našao u ekipi u kojoj nije došao do izražaja jer je ionako puna Figginsa, te je odigrao katastrofalnu sezonu po svim napadačkim mjerilima. Stoga je nakon pola sezone uprava odlučila vratiti Branyana (koji je u međuvremenu potpisao za Cleveland) zbog čega se morala odreći par mladih igrača.

Odmah po povratku Branyan je ekipu digao s dna barem po pogođenim home runovima, ali već je bilo kasno. Sezona od koje se mnogo očekivalo je propala, momčad je razotkrivena kao jednodimenzionalan promašaj, trener je dobio otkaz, a Cliff Lee, čovjek koji ih je trebao odvesti u playoff, poslan je u Texas u zamjenu za mladog Smoaka koji je stilom igre – pljunuti Branyan.

Uglavnom, Leea smo već više puta spominjali pa ću ovaj put samo napomenuti da je u Seattleu završio jer Philliesi nisu htjeli da ih napusti ovoga ljeta bez ikakve odštete te su ga pristali poslati u Marinerse za klasični paket od nekoliko mladih igrača posijanih po drugoj ili trećoj ligi. Seattle je pak bio spreman riskirati jer su smatrali da je upravo Lee ono što im treba da slože dominantnu pitchersku rotaciju. Što bi i bio slučaj da su mogli zabiti poneki poen.

Kako su vidjeli da ne idu nigdje i oni su brže-bolje poslali Leea u Texas da iz cijele situacije izvuku barem nešto za budućnost. A nju usprkos svemu imaju dok god budu u stanju u klubu držati King Felixa. Felix Hernandez mladi je pitcher koji je na MLB scenu stupio s nepunih 20 godina i od prvoga dana je pokazao da je neviđeni talent. Pitcheri obično trebaju neko vrijeme da steknu kontrolu i rutinu, ali Hernandez je od prvoga dana praktički as ove momčadi.

On i Lee su unatoč svim problemima bili u stanju izvući dovoljno 1-0 pobjeda, ali usprkos svim kvalitetama nitko ne može stalno pokrivati očajni napad. Felixove brojke su i ove sezone sjajne – po dopuštenim poenima je osmi u ligi, po poklonjenim bazama dvanaesti, a po izbačenim igračima čak drugi. Drugim rječima, čovjek je napravio svoj posao. Donio je 9 od ukupno 49 trenutnih pobjeda, a više od startnog pitchera ne možeš tražiti.

Čak ni nakon odlaska Leea rotacija pitchera nije oslabila. Najbolje sezone u karijeri potpuno neočekivano odigrali su Fister i Vargas, koji su se tako s dna rotacije pomakli na pozicije drugog i trećeg startera, dok je programirani ovosezonski treći starter Bedard, skupi veteran koji je još prije nekoliko sezona u Baltimoreu bio as, otpao još na početku godine zbog ozljede ramena i izgleda da će propustiti cijelu sezonu. Međutim, s makar osrednjim napadom, dakle petnaestim a ne tridesetim po učinku, rotacija Hernandeza čak i s Fisterom i Vargasom bila bi dovoljna za playoff borbu. A to sve govori o tome koliko je luda bila ova sezona Marinersa.

THE ROSTER OF THREE

Breaks Of The Game (David Halberstam, 1983.)

Halberstam je proveo sezonu s Blazersima dvije godine nakon naslova iz 1977. Walton je već bio slomljen i poslan u San Diego, san o najboljoj momčadi svih vremena se raspao, a sve što je ostalo su priče nekadašnjih prvaka. Godinama sam slušao o ovom naslovu kao o najboljoj sportskoj knjizi ikada. Konačno se pojavilo reizdanje, pišljivih 10 dolara. Danas vjerujem. Ne samo da se radi o najboljoj sportskoj knjizi, nego o jednom od najboljih štiva uopće. Pročitao sam je u jednu noć, dočekavši zoru kao uz najbolju playoff utakmicu. Mogu ja tu sada govoriti o prekrasnoj karakterizaciji, lucidnim zapažanjima, vrhunskom stilu, ali mislim da bolje preporuke od ove rečenice maloprije ne treba.

Sonicsgate (Jason Reid, 2009.)

Vjeran prikaz svih događaja koji su pratili odlazak Sonicsa iz Seattlea. Bez patetike, samo čiste činjenice koje jasno govore same za sebe. Netko će možda u svemu vidjeti krađu, netko će pak vidjeti nedostatak borbe kod ljudi iz Seattlea. Je, nema što, banda iz Oklahome pokazala je pravi poduzetnički duh. Mislim, meni je ovo teško gledati zbog svih godina provedenih uz Sonicse (mislite da je bilo lako odrastati navijajući protiv Kukoča 1996.?), a opet me oduševio pošteno odrađen posao. Jer, iako su film radili fanovi, iz svega je jasno da u ovoj igri ne postoje dvije strane, prava i kriva. Postoji samo novac.

Either/Or (Elliot Smith, 1997.)

U svoj gomili kantautora i bendova iz Portlanda (a da ne spominjem sve one koji su se doselili u novi glavni grad alternativne Amerike) izabrao sam spomenuti Elliota jer sam ”Either/Or” baš poslušao prije neki dan i jer smatram da je i dalje dostojan da se upali u bunovnu zoru nakon upravo odgledane playoff utakmice. Lagani mamuruk od poremećenog bioritma, jaka crna kava i melankolične balade jedna za drugom. Odlična kombinacija, pogotovo ako vaš favorit izgubi.

1 thought on “PORTLAND

  1. Oden na ovoj slici izgleda kao najtužniji čovjek na svijetu.
    Da ne igra za Portland bilo bi mi žao čovjeka, ali kao svaki pravi šibo mrzim Blazerse

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *