SAN ANTONIO

Prije standardnog osvrta, jedna mala digresija. Nekakvo Svjetsko Prvenstvo u košarci je pred vratima, a kako mi se ne da raditi specijalni pregled o nečemu o čemu iskreno nemam pojma (pola zvijezda nedostaje, većina reprezentacija je skrpana, gledao sam sve skupa 3 i pol tekme priprema), to ću iskoristiti ovaj prostor da napišem par crtica i istaknem neke stvari za koje mislim da su vrijedne isticanja. Kako zbog početka NFL sezone nakon ovih pregleda krećem odmah svakodnevno s najavom footballa, misli vezane uz SP bit će rasute svakodnevno po postovima, počevši s osvrtom na naš sutrašnji poraz od Y repke Amerike koji ide kao uvod u post o Torontu. Kakva poetska pravda, zar ne.

Međutim, prije toga, negdje kroz jutro, na blogu će osvanuti i pravi pregled za kojega se pobrinuo Emir, tako da će sutra ispodobruča.com raditi punom parom. Za razliku od 90% repki na ovom smiješnom turniru. Ukratko, evo par crtica za početak:

– Angola, Iran, Jordan, Tunis, Kita Ivorova, Kina, Kanada i Libanon ne zaslužuju ni sekunde vašeg vremena, ako FIBA smatra da je u redu imati turnir na kojem četvrtina momčadi nema nikakvih šansi za prolaz među 16 onda je FIBA jedna poprilično glupa organizacija. Čekaj, pa FIBA i jeste glupa organizacija

– Novi Zeland se izdvaja iz ove kategorije jer morate vidjeti Peru Camerona – ovaj veteran je nekada čak bio solidan košarkaš, ali danas je toliko debel i spor da, dok ga gledaš kako se ne rotira u obrani i lupa rukama sve oko sebe, imaš osjećaj da pratiš lokalni streetball turnir na kojem nema osobnih i na kojem pobjednika čeka gajba Kaltenberga

– USA je čak i u ovakvom sastavu favorit, ne zato što su dobri, već zato što su momčadi koje su im do prije par godina mogle zapapriti sada bivše – Španjolci su bez Gasola starijeg i Calderona (iako je po meni ovo drugo dobra vijest, Calderon je van forme i samo je smetao Rubiu), Rudy je totalno van forme, Garbajosa je bivši, a sistem je isti kao da je sve u najboljem redu. Marc Gasol koristi se kao šljaker preko kojega ne idu akcije ni pod razno, što je ogroman minus za njih i plus za ostale. Uostalom, znamo da su Španjolcima najveći problem uvijek bili treneri. Srbi su bljesnuli, ali to još uvijek nije momčad za velike stvari. Grčka šampionska generacija je preminula. Ukratko, iako je ova ekipa USA Basketballa selektirana bez ikakvog smisla (molim vas, nemojte pušiti priče o igračima koji odgovaraju sistemu, zoni, presingu bla bla, ovo su igrači koji nisu odbili poziv, kratko i jasno), samo na račun atletike i sirove snage može pomesti ovu konkurenciju. Dodaj Duranta kao killera kakvoga nema nitko i eto ti budućih prvaka. NFL je pred vratima, a prvu NFL momčad imamo prilike gledati ovih dana – američku košarkašku repku.

– Turci su uvijek opasni kao domaćini, Ilyasova je po meni budući član naj petorke turnira, a kad mu dodaš Hedu, širinu pod košem i pouzdanog playa Tunceria, mislim da im medalja ovaj put ne može pobjeći

– Ostale Euro ekipe su tu negdje, s tim da ih ipak dijelim na dvije skupine
a) prolaznici – Litva uvijek može imati solidan turnir dok god skaču i pogađaju trice, ali nedostaje im kreacije, ova generacija je pročitana knjiga; Njemačka ima odličnu školu košarke i dobru, uigranu repku, ali ne i talent; Francuzi su jednodimenzionalna trkača momčad bez najboljih igrača; Rusi su svoje napravili, Blatt ne može dva puta prodati istu kombinaciju obrane i Utah Jazz napada, pogotovo ne bez Kirilenka
b) izazivači – spomenute Grčka, Srbija, Turska, Španjolska te Slovenija i Hrvatska borit će se ulazak u četvrtfinale

– Gle, Slovenci su bez možda najboljeg igrača Lorbeka, ali konačno imaju lidera u Dragiću, te dovoljno talenta i širine po svim pozicijama. Da je tu Lorbek, bili bi top 5 momčad. Ovako, zagorčat će nekome život. Hrvatska? Prvo, mislim da je konačno došlo vrijeme da nas malo posluži i sreća. Drugo, imamo dovoljno širine ako već nemamo ekstra talent, stvarno djelujemo kao ekipa i ako će nam upadati trice (a po svemu sudeći bi trebale, iako možda malo previše nade polažem u izbornika koji mora biti dovoljno pametan da Planinićeve i Kusove minute prepusti Bogdanoviću) te ako ćemo konačno kontrolirati skok (Ante Tomić je konačno tu, a zašto je Stankec Barać nestao s lica zemlje, e to nemam pojma) imamo šansu ući među 8

– Ostali su mi totalna nepoznanica. Sumnjam da Australija bez Boguta ima ikakve šanse ući među 8, Portorikanci su već pomalo dosadni s tim dva-beka-luduju-a-ostali- gledaju-ekipama, ali Brazilu i Argentini treba posvetiti dužno poštovanje. Ne znam koliko još vatre ima u vanjskoj liniji Argentine, prelazak s Manua na Delfina usprkos Carlosovim kvalitetama mogao bi biti bolan – Delfino ipak prvo gleda vlastiti šut. Falit će im kreacije, ali u ovoj konkurenciji borbenost i snaga pod koševima mogli bi biti dovoljni za polufinale. Slično je i s Brazilom – nemaju pedigre Argentine, ali imaju slične slabe i jake točke. Pod košem će dominirati, a ako Barbosa još stigne ponešto i razigrati uz stalne ulaze, mogli bi biti teška prepreka čak i Amerikancima. Ali ne i nepremostiva, pored Barbose i Prigionia uvijek biram Rosea i Westbrooka, ma kako jadni šuteri bili.

SPURS

Regularna sezona još nije ni završila, a Spursi su već odlučili kojim putem idu ubuduće. Ili je možda bolje reći kojim putem nastavljaju. Usprkos relativno lošim rezultatima dvije godine za redom (ipak se očekivalo barem jedno finale konferencije), Pop i društvo pokušat će još jednom u istom sastavu.

Manu Ginobili potpisao je ugovor na dodatne tri godine, Timmyev traje još dvije, a jedino je Parkerov trenutno u zadnjoj sezoni. Obzirom na odluku da zadrže Ginobilia, ne bi nas trebalo čuditi ako će u dogledno vrijeme ponuditi slično produženje i Parkeru.

I dok im nitko ne može zamjeriti zato što i dalje vjeruju u sebe, potez s Richardom Jeffersonom ostavio je malo čudan dojam. Jefferson se odrekao zadnje rate ugovora koja bi mu donijela 15 milja kako bi pokušao uloviti duži i po mogućnosti veći ugovor prije nego se iduće ljeto promijene pravila onog kolektivnog.

Kako su sretni ti Spursi, pomisli čovjek, ali izgleda da sreća nema veze s tim. Izgleda da se radilo o dogovoru između kluba i igrača po kojem je ovaj praktički smanjio svoju plaću iduće sezone za pola (čime su se Spursi spustili taman ispod granice poreza na luksuz što im je uštedjelo najmanje još 4 milje), da bi zauzvrat dobio željeni višegodišnji ugovor baš od San Antonia.

Sam dogovor ispod stola mi ne predstavlja nikakav problem, ali mi nije jasno zašto su Spursi morali biti ovako darežljivi. 38 milja je 23 više od onoga što su mu bili dužni te čak i kad odbijemo uštedu od poreza, ostaje nam 19 milja za preostale tri godine nakon ove, 19 milja koje će itekako smetati na salary capu za par sezona. Netipično iracionalan potez za ovu franšizu, osim ako Spursi stvarno vjeruju da mogu od njega imati koristi.

Svoju veteransku jezgru pojačali su produživši i s Mattom Bonnerom. 16 milja za 4 sezone solidan je ugovor za tricaškog specijalca. Međutim, očito je kako Spursima treba i doza svježe krvi, a nju su mogli pronaći samo preko drafta i tržnice. I tu leži glavna snaga ove organizacije – iako su godinama u vrhu, zbog čega biraju pri dnu drafta i iako su iznad salary capa, zbog čega se ne mogu uključiti u borbu za slobodne igrače, San Antonio uvijek nađe načina za osvježiti roster (znate li što je zajedničko ovoj trojki na slikama koje se nalaze u postu?).

Ovogodišnji draft nije ništa posebno, James Anderson ima veće šanse postati novi Rashad McCants nego novi Stephen Jackson. Ali, zahvaljujući pravima na Tiaga Splittera (draftiran još 2007.), Spursi su si mogli priuštiti dovođenje vrhunskog centra preko salary capa pojačavši time najslabiji dio momčadi (Duncan je pao iz glavne uloge ne onu veteranske podrške, a pokretni šljaker kao Splitter baš je ono što im treba da vrate potrebnu energiju u reket).

Zatim su zaokružili roster potpisavši Garya Neala, beka-šutera koji je rasturao na ljetnoj ligi. Čovjek je proveo zadnje dvije godine u Italiji, naigrao se i postao profesionalac. I onda ga Spursi snime na ljetnoj ligi i potpišu za minimalac. Umjesto da riskiraš s klincima i njihovim potencijalom, ponekad je bolje uzeti gotovog igrača usprkos svim njegovim limitima.

Neal će zamijeniti tricaške role Bogansa i Masona za kojima nitko neće plakati, dok će ostatak rostera popuniti neki od igrača koji su sudjelovali na ljetnoj ligi kao predstavnici Spursa – bek-šuter Garrett Temple (lani popunio roster do kraja sezone) i play Curtis Jerrells (lani igrao za njihovu NDBL franšizu). Obzirom na nos Spursa za karakterne specijaliste, ne bi me čudilo da Neal iduće sezone bude više od ugodnog iznenađenja, a iz istoga razloga ne možemo isključiti ni ova dva igrača.

Eh, da – i da ne bi bilo samo kako Spursi stvaraju kadrove za pola lige (u zadnjih nekoliko tjedana još su dva njihova čovjeka zasjela za kormilo NBA franšiza – Demps u New Orleansu i Blanks u Phoenixu), ovoga ljeta su i se sami pojačali u birokratskom području. Naime, vratio se Danny Ferry, dugogodišnji GM Cavaliersa, koji je bio jedan od prvih ljudi Spursa koji su posuđeni od drugog kluba. Danas valjda nema NBA franšize koja u nekom svojstvu ne zapošljava nekog ex-Spursa, ne bi li na taj način nekako na sebe prenijeli tu vještinu bivanja uspješnim klubom u svakom pogledu.

PADRES

Klub iz San Diega sam jučer spominjao u priči o Giantsima, kao ekipu koja je ove godine iznenađujuće zasjela na prvo mjesto divizije i nema namjeru izgubiti ga. Međutim, tu prestaju sve sličnosti dvije momčadi. Doduše, i jedni i drugi imaju sjajne pitchere, ali Giantsi su u stanju i platiti ponekoga sa strane. Da ne govorim kako napadačka rotacija Giantsa košta duplo više od one Padresa. Plus, na strani Giantsa je povijest i ugled, dok su Padresi po svim mjerilima najmanji MLB klub. Pa kako su onda tako uspješni? Moneyball, naravno.

Padresi su, poput naših dobrih poznanika Spursa, eksperti za pronalaženje jeftinog talenta od kojega su u stanju izući maksimum zato što imaju sistem te biraju igrače koji se u njega uklapaju. Isto kao što jeftini swingman ne može igrati u Spursima ako ne može pogoditi tricu, tako ni u Padresima ne možeš igrati ako nisi u stanju doći na bazu ili igrati obranu.

Padresi na svom rosteru nemaju ni jednu jedinu zvijezdu. Njihov najbolji igrač, Adrian Gonzalez, trebao je postati Yankee ili Red Sox prije početka sezone, pa tijekom sezone, a onda, kako su zaredali pobjedama, odlučili su zadržati ga do kraja godine makar ne dobili ništa zauzvrat. Pošteno. Međutim, nije Gonzalez jedini koji zabija, u ovoj momčadi zabija doslovno svaki igrač koji uskoči u postavu, makar bio jučer doveden iz druge lige.

To je princip Oaklanda doveden do savršenstva. Padresi imaju budžet u rangu Pittsburgha, dakle uvjerljivo najmanji u ligi. Međutim, zahvaljujući statističkoj analizi i vjeri u svoj sistem u stanju su pronaći igrače koji znaju doći na bazu i biti aktivni, igrače koje nitko drugi nije otkrio jer su bili zauzeti gledanjem u neke druge brojke i ravnajući se dojmovima.

Međutim, ono gdje pronalaženje jeftinih igrača donosi potpunu pobjedu je izbor pitchera. Sav njihov sistem i gomila dobrih napadača ne bi značili ništa da Padresi svaki dan nisu u stanju na teren poslati pouzdane pitchere. Iako nemaju klasičnog asa, vrhunskog pitchera koji garantira pobjedu svaki dan, imaju 5 jednako dobrih bacača koji su redom svi u rangu trećeg startera u jednoj dobroj playoff rotaciji. Čista matematika – 5 dobrih donose isti prosjek na kraju dana kao 1 odličan, 3 dobra i 1 užasan. Dodaj na to njihov stadion koji je najduži u ligi te je na njemu skoro pa nemoguće zabiti home run i eto recepta za uspjeh.

Dakle, prvi starter je veteran Garland, odbačen i prekrižen od svih, koji je u San Diegu neočekivano postao lider. Drugi starter Correia veteran je koji je odlučio odigrati sezonu života u pravo vrijeme. Slična je priča i trećeg pitchera, Richarda. Ova trojka teško da će ubuduće igrati opet na ovoj razini, a i primjetno je da su im brojke znatno bolje doma nego na gostovanjima. Međutim, dva njihova klinca kojima je rotacija zaokružena – Latos i LeBlanc – imaju potencijala i za nešto više od ovoga što trenutno pokazuju (a što nije malo, LeBlanc brojkama nije ništa lošiji od prve trojice dok je Latos, iako ne pretjerano atkraktivan, po prodanim poenima i poklonjenim bazama među najboljima u ligi).

Uz dobar napad i dobru obranu, ono što Padrese diže iznad konkurencije i po čemu se broj jedan u ligi su njihovi rezervni pitcheri, koji su po brojkama čak i bolji od startera. Dok druge ekipe strahuju od toga da nakon 5 devetina izvade startera, Padresima je to čak dio taktike. Gregerson, Mujica, Adams i posebice closer Bell, po svim brojkama čine uvjerljivo najpouzdaniju klubu u MLB-u.

Najluđe od svega, kada za koji tjedan krene playoff, Padresi mogu otići do kraja. Napad ne popušta, pitcheri su pouzdani. Dok je god njihov teren iza njih u igru su. I to je najveća ljepota baseballa. Jedan igrač Yankeesa košta koliko cijela momčad San Diega, međutim, kako su Yankeesi trenutno u strci s pitcherima (samo jedan im je spreman za playoff) te kako im je pola igrača u polju van forme, Padresi koji su u vrhunskoj formi na svim područjima, imaju šansu. Da, možda je to šansa koja se pruža jednom u životu dok za Yankeese uvijek postoji iduća sezona. Ali je šansa. Nije ni to malo.

THE ROSTER OF THREE

Grizzly Man (Werner Herzog, 2005.)

Gledao sam ovaj film čim se pojavio, kao tvrdi Herzogov fan. Čovjek i kada snimi sranje, barem snimi zanimljivo sranje. Međutim, ovaj film nije sranje, već možda najbolje što je Herzog ikada napravio. Lani me malo iznenadilo kada bih ga ugledao na raznim popisima najboljih filmova desetljeća. Ali, bilo mi je drago da je i mainstream prepoznao vrhunsku stvar, bez obzira na to tko stoji iza nje. Prvo, ovo je zabavan film. Herzog kao narator, s tvrdim njemačkim naglaskom, urnebesan je. Svi likovi koji se pojavljuju u filmu su pomalo ludi, ne čudi što su mnogi mislili da je u pitanju lažni dokumentarac. Mislim, njemački naglasak, tip kojega su rastrgali grizliji i koji je sve snimao svojom kamerom, njegova luda djevojka, spaljeni roditelji i šizofreni patolog – ne djeluje stvarno. Ali, tu je uvijek bila najveća Herzogova vrlina. Uzeti stvarnost i pokazati je iz takvoga kuta da joj se diviš jer je luđa od ikakve mašte.

Foolish (Superchunk, 1993.)

Vrhunac karijere benda koji je postavio temelje nezavisnoj sceni kakvu danas poznajemo. Samo, na stranu izdavaštvo, marketing, uopće taj glazbeni princip moneyballa koji je pokazao da ne moraš biti dio korporacije da uspiješ doći do slušatelja, već da ti je samo potreban plan i rad. Ovaj album na sebi ima 12 bisera zbog kojih je sve to skupa nekako manje važno, a istodobno ima više smisla. Ako kužite što hoću reći.

Basketball And Philosophy (razni autori, 2007.)

Biblioteka ”…i Filozofija” prevođena je i kod nas, do sada su izašle knjige o Simpsonima, Seinfeldu, South Parku, Zvjezdanim Stazama, Pajtonovcima… Neke su bolje, neke su lošije, ali sve imaju zajedničku sljedeću crtu – kroz prizmu popularne kulture učiš i ponavljaš vječne filozofske ideje. Nažalost, ovaj naslov nije preveden, valjda zato što naši izdavači misle da publiku ova kombinacija ne zanima. Tko zna, možda su u pravu. Jer, ovo jeste prije svega suhoparno filozofsko štivo, ali meni su neodoljivi oni trenutci kada odeđeni esejist ubode vrhunsku tezu vezanu uz košarku. Plus, stvarno nije zahtjevno, stil je ogoljen do te mjere da imaš osjećaj da čitaš običnu biografiju o npr. Philu Jacksonu, a ne i usputni osvrt na zen budizam i protestantsku etiku.

6 thoughts on “SAN ANTONIO

  1. Jesi gledao “Mein liebster Feind” aka “My Best Fiend”? Mislim da sam odgledao 10ak puta, Herzog i Kinski ahh .. Werner je zakon, a još je i naše gore list 😀

  2. Znači još Toronto, Utah i Washington. Emire, stavi tu pizzu u peć 🙂

    Nego, evo maloprije pogledao Wire na imdb-u, kad ono ocjena 9,7. Whoa
    Za seriju sam prvi put čuo upravo ode, tako da McGee ako imaš skinuto jel mi možeš spržit? Taman jučer uzeo praznih dvd-ova

  3. @Joe – odgledao ga, imam inače ama baš sve Wernerove filmove a taj je u top 10

    @Šime – naravno da imam Wire i to u HD ripovima, nema problema za pržionu

  4. Ja da se tebi javim a ti si taj koji treba uslugu? No way Jose 🙂 Izvoli pa dejstvuj

  5. Pa mislim da je jednostavnije preko maila, al kako hoćeš…
    Za početak, pošto je to u HD-u, koliko dvd-ova trebam donit? I gdje stojiš, da znam jel mogu biciklom do tebe?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *