UTAH

Sinoć protiv Amera nije bilo utakmice, ali je barem bilo individualnih poteza NBA zvijezda. Večeras protiv Irana nije bilo ničega. Zato nemam što ni dodati, osim da ću pričekati sutrašnji susret protiv Slovenije (koji bi konačno trebao donijeti nešto što će barem podsjetiti na natjecanje) da bi donio konačni sud o našim beskrvnim antitalentima (hm, ovo već opasno zvuči kao mišljenje, zar ne?).
Ipak, nije mi jasno zašto, bez obzira na revijalne tonove ovih utakmica (a to zašto su revijalni također je pitanje za sebe, prave ekipe ni jedan susret ne shvaćaju kao trening), naš izbornik i dalje forsira onih klasičnih hrvatskih 12 žigosanih. Naime, u svakom sastavu naše reprezentacije jednaku minutažu dobivaju svi igrači, kao da smo u najmanju ruku zemlja koja izbacuje talenta u razine SAD-a. Zamislite Njemačku s ovakvim konceptom igre u vrijeme Dirka, pa da ga izbornik limitira na 25 minuta kako bi ostatak dobio nekakav Iks Ipsilon. Gle, ova naša ekipa, jasno je to kao dan, ima dva talentirana igrača koje možemo proglasiti iznadprosječnima – Tomića i Bogdanovića. Takva ekipa si ne može dozvoliti da njih dvojica igraju manje od 35 minuta po susretu, isključujući probleme s osobnima. Svaka nepotrebna minuta neke alternative samo nas dublje zakapa u blato. Samo toliko za sada.

JAZZ

Utah Jazz u svoju prvu sezonu bez dugogodišnjeg vlasnika Larrya Millera kreće u novom ruhu. Ali, samo doslovno – novi dresovi su najbolji do sada (ta zelena definitivno treba još više prostora). Međutim, na parketu sve ostaje isto tako da tvrdnja o novom ruhu nema figurativnu funkciju.

Millerov sin Greg nije ni imao previše prostora za manevre, obzirom da je momčad ionako debelo iznad granice salary capa zahvaljujući masnim ugovorima Kirilenka, Williamsa i Okura. Iz tog razloga se nisu previše ni natjecali za zadržati u momčadi Korvera, Matthewsa i Boozera, prepustivši ih tržištu.

Međutim, zahvaljujući čovjeku zvanom Kahn, osmjehnula im se sreća – Al Jefferson se odjednom našao dostupan za dva buduća picka prve runde, dobrano zaštićena za slučaj da Jazz nekako padne u lutriju (da, odrekli su se i Kupusa, ne tjerajte me da ga spominjem). Jazzeri su odradili vrhunski posao potpisavši Boozera u zadnji tren, zatim ga poslavši u Bullse samo za trade exception u iznosu prve godišnje rate (što je bilo moguće zato što su Bullsi bili ispod salary capa) koji su kasnije poslali u Wolvese uz pickove kako bi pokrili razliku u Jeffersonovoj maksimalnoj plaći i svom krcatom salary capu.

S tim četvrtim velikim ugovorom te s poprilično skupim Millsapom, Jazzeri će ove godine biti jedna od rastrošnijih ekipa lige. Dobra vijest je što se dogodine konačno rješavaju Kirilenka – možda ih to neće pretvoriti u igrače na tržnici, ali će itekako olakšati poslovanje.

Uglavnom, u Jeffersonu su dobili potrebnu svježinu i igrača koji će više nego dostojno zamijeniti Boozera te ih tako i dogodine ostaviti u borbi za poziciju nositelja u playoffu. Od lanjskog rostera treba zadržati Fesenka barem još jednu godinu (obzirom na ozljedu Okura zbog koje će propustiti dobar dio sezone to nije nevažno) te se treba suzdržati od budućeg dužeg ugovora ukrajinskom drvetu, jer Ante Tomić je spreman već dogodine uskočiti u njihovu rotaciju.

I dok su odlasci Boozera i Korvera na neki način bili očekivani – Korvera će pokušati zamijeniti izborom prve runde Haywardom (što će im uspjeti pred ženskim dijelom publike, Gordon je slatki bijeli dečko skoro kao Kyle, ali mene malo zabrinjava šuterski dio) – neugodnost im je (zamalo) drugu godinu za redom priredio Portland.

Agresivni Blazersi ponudili su maksimalan ugovor Wesleyu Matthewsu (igrači izabrani u drugoj rundi koji su igrali za minimalac i ne podliježu pravilima rookie ugovora kao oni izabrani u prvoj, ne mogu dobiti više od midlevela nakon prve ili druge godine u ligi kako bi originalna momčad imala prilike izjednačiti ponudu) koji Jazzeri nisu htjeli matchirati za razliku od lani kada su ipak ostavili Millsapa.

Obzirom na lakoću kojom Utah pronalazi igrače za svoj sistem (po tome se jedini mogu mjeriti sa Spursima) to je vjerovatno bio mudar potez, iako je manje mudro bilo dio tog novca usmjeriti na dovođenje veterana Raje Bella. Bell na papiru ne bi trebao imati problema nadoknaditi Matthewsov učinak, ali Bell je zadnje dvije sezone ili igrao ozljeđen ili uopće nije igrao te je upitno kakvu formu može dostići u svojoj 34. godini (da ne spominjem da mu novi ugovor traje do 2013.).

Nakon svih ovih poteza, ostalo im je samo na minimalnim ugovorima zadržati lanjska otkrića Jeffersa i Gainesa te potpisati još jednog rookiea, Jeremya Evansa, kojega su izabrali u drugoj rundi nakon što su ga iskopali s nekakvog lijevog sveučilišta i za kojega se nadaju da bi mogao biti novi Millsap. Međutim, još ugodnije iznenađenje bi mogao biti igrač koji uopće nije izabran na draftu, Ryan Thompson, sveučilišni veteran s Ridera kojega su svi preskočili zato što nije dovoljno dobar atleta za poziciju dvojke.

Međutim, nešto slično se govorilo i za Matthewsa, a na kraju se pokazalo da je zaokruženost igre i zrelost u glavi važnija od skakačkih sposobnosti. Ne bi nas trebalo čuditi ako baš Thompson bude novi Matthews, samo 30 puta jeftiniji.

WHITE SOX

Salt Lake City ima baseball klub u drugoj ligi koji je filijala Los Angeles Angelsa. Većina fanova u državi ionako navija za susjedne Rockiese iz Denvera. Tako da je veza između kluba kojega ću predstaviti i Mormona samo u tome što druga baseball momčad iz Chicaga u nazivu ima riječ – white. Što bi rekao Jole – sve je bijelo, bijelo.

White Soxi su uvijek bili drugi klub u gradu, iako su tek nešto mlađi od omiljenih Cubsa (oba kluba su osnovana krajem 19. stoljeća). Međutim, ponekad je tih nekolilo godine sva prednost koja vam treba. Cubsi su uvijek bili bogatiji i atraktivniji, iako su White Soxi osvojili čak i naslov više (3 naspram 2) i to čak jednoga nedavno, 2005. (dok Cubsi na svoga čekaju još od 1908.).

Njihov vlasnik također nije sitna riba. Jerry Reinsdorf tako uz Bullse posjeduje i svoju baseball franšizu koja po troškovima pripada u gornji dom baseballa, s preko 100 milja potrošenih na plaća igrača (što je opet negdje 40 milja manje od onoga što troše Cubsi).

White Soxi trenutno i dalje žive na račun stare slave, točnije oslanjaju se na veterane koji su im donijeli naslov prije 5 godina. Strašna su napadačka momčad, ne previše iza Twinsa s kojima se bore za naslov prvaka divizije, ali ostarjele noge veterana uz kombinaciju s čestim ozljedama pitchera koštaju ih obrambeno, zbog čega je ozbiljnija prijetnja u lovu na playoff ipak neostvariva.

Njihova tri vanjska igrača okosnica su igre. Rios, Qunetin i Pierre, uz asistenciju Konerka koji igra na prvoj bazi, u stanju su se svaku večer pobrinuti za poene. Ali, nestalnost forme pitchera košta ih stabilnosti potrebne da bi momčad napravila rezultat.

Njihov as Buehrle, junak prilikom osvajanja naslova, ove sezone odigrao je uglavnom katastrofalno, u nekoliko navrata sam izgubivši utakmicu. Njihova druga opcija, Peavy, cijelu sezonu muku muči s ozljedama koje su dovele do toga da ga potpuno uklone iz rotacije. Obzirom na ovakvu igru dva glavna pitchera, može se doći i do zaključka kako momčad još dobro i stoji. Istina, napad ih je izvlačio, ali stajali bi možda i bolje da je ostatak rotacije pružio išta.

Dva mlada igrača kojima su dali šansu i koje smatraju zamjenama za Peavya i Buehrlea nisu odigrali ništa bolje, što ih je prisililo da potraže pomoć na kraju prijelaznog roka. Iz Arizone je stigao Edwin Jackson koji nije imao dobru sezonu, ali je trenutno najbolji pitcher u klubu. Posljednje mjesto zauzima veteran Garcia koji ne odrađuje posao ništa bolje od ostatka rotacije.

Ironično je stoga da rezervni pitcheri igraju vrlo dobro te čine jednu od boljih klupa u ligi. Samo, bez barem tri pitchera koji mogu garantirati nekakvu konstantu, momčad je uvijek osuđena na balans između odličnih i očajnih partija, ovisno o raspoloženju napada. A dok je tako, osrednjost je sve što će White Soxi imati. Što je opet bolje nego biti na dnu poput Cubsa.

THE ROSTER OF THREE

Sacred Hoops (Phil Jackson, 1996.)

Na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi – rajlijanci i đeksonovci. Ma postoji ih valjda i više, ali nisu zanimljivi. Što je najluđe, između dvije vrste i nema nekih većih razlika. I jedni i drugi slijede mudre vođe, praktičare sklone mitologiziranju, ali i sanjare sposobne ostvariti svoje ideje. U ovoj knjizi Phil Jackson objašnjava zašto je baš on Zen Master. I to kroz doba provedeno u Bullsima (kasnije knjige, koje isto preporučam, ipak nemaju ovakvu auru nečega većeg od života). Ne kužim zašto ovo ne bi bila, recimo, obavezna literatura na bilo kojoj školi, ne samo sportskoj.

Tyson (James Toback, 2009.)

Još jedan dokumentarac koji je deset puta bolji od bilo čega drugoga što vam se nudi u kinima. Doduše, nije ga teško ni napraviti zabavnim kada imaš temu kakva je Tyson, totalni manijak. Uglavnom, da ne duljim, evo još nekoliko naslova koji nisu stali u ovo nabrajanje ali koje treba obavezno pogledati:

– ”English Surgeon” (prikazivan i na jednom od mnogobrojnih festivala u ZG, sjajna priča o apsurdu života)
– ”The Devil And Daniel Johnston” (priča o kultnom lo-fi rockeru)
– ”Some Kind Of Monster” (priča o tome kako su Metallica obična hrpa tetkica)
– ”Encounters at the End of the World” (Herzog na Antartici)
– ”Standard Operating Procedure” (najveći američki angažiranti dokumentarist Morris opet u akciji, tema je ovaj put maltretiranje zatvorenika)
– ”Man on Wire” (ma Tyson je tetkica za ovog luđaka)
– ”The Cove” (jadne ribe, pardon delfini)
– ”Food, Inc.” (bolje od onog Linklaterovog usranog angažiranog filma)

I da, što god radili u životu nemojte gledati DiCapriove i Gorove dokumentarce, amaterska sranja tipa ”Zeitgeista” i jadnu propagandu tipa ”The Age of Stupid”. Gle, nije dovoljno samo imati poruku, treba je znati i prenijeti. Patetika i svetost ne vode nigdje. Osnujte crkve k’o dobri ljuta Utaha i ne pilajte nas više vašim sranjima.

Stranger Than Fiction (Bad Religion, 1994.)

Tako to obično biva. Kad nezavisni bend prijeđe na velikog izdavača za neke je to kraj, a nekima je to početak. U slučaju Bad Religiona, njihov dolazak na Atlantic meni je označio dolazak njihovog najmelodičnijeg i najhitoidnijeg albuma te uopće vrh njihova stvaralaštva. Nekima je ovo zvučako kao prodaja, ali ti neki su papci. Raniji albumi su jednako bedasti, ali definitivno nisu ovako slatki i melodični. Što se može, nekima je i mormonstvo – loša religija.

5 thoughts on “UTAH

  1. Ko bi reko da Gira onako čvrsto stoji na zemlji… a spot je službeno nešto naj-gej što sam ikad vidio (poslije Povratka Kralja naravno)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *