WASHINGTON

Sorry Barače Obmano, ali prije osvrta na neke od klubova glavnog grada slijedi nekoliko rečenica o još jednom porazu Hrvatske košarkaške reprezentacije.

Prvo poluvrijeme bilo je napadačka rapsodija. Realizacija fantastična, lopta kruži, ma da nije bilo onih osobnih u napadu bilo bi još bolje. Primjetno kako je naša koncentracija bila debelo iznad protivničke, da li je moguće da su nas Janezi podcijenili, da su ostali u šoku pored ovako angažirane i kvalitetne igre? Doduše, nije naša obrana bila nešto specijalno, osobito pod košem je bilo prostora kojega Slovenci nisu koristili. Naša dva centra, bez obzira u kojoj kombinaciji, ispadaju na svaku fintu, nitko ne čuva leđa jedan drugome. Ozbiljna momčad bi s ovakvim napadačkim učinkom i barem prosječnom obranom, na poluvremenu imala barem +15. Naši su uspjeli uhvatiti +5.

Zato je ono što se dogodilo u drugom bilo očekivano. Slovenci su izašli nabrijani i spremni odgovoriti pristupom. Pročitali su našu klimavu obranu, a naš šut je pao. I eto ti drame. Doduše, više je to bila komedija, sa svim onim tricama koje su ulazile sa svih strana. Kvragu, čak je i slovenski Scalabrine ubacio jednu, a naše vruće krumpire od table nisam ni brojao. Na stranu to, trice su anulirale trice, koji je onda glavni razlog što smo drugo poluvrijeme stalno zaostajali i što smo na kraju izgubili 7 razlike?

Obrana. U svim segmentima. Od skoka do kretanja. Vidjelo se već u prve dvije utakmice, a nakon treće je jasno – mi smo neozbiljna momčad. Ova reprezentacija nema nikakvu zonu, presing, zamke, match-up, išta za što bi mogli reći – da, evo sad ćemo igrati 5 minuta to i to, da malo izneredimo protivnika. Što god igrali, šuplji smo kao švicarski sir. Naši centri su borbeni, mogu zabiti, ali ni jedan ne može zatvoriti reket. Lončar je uvjerljivo najgori obrambeni visoki kojega sam ikada vidio, ogromno dijete bez ikakve koordinacije. Tomić, koji je potpuno podbacio u napadu, puno je više naškodio momčadi potpuno izgubivši bitku u skoku.

Svi veliki košarkaški umovi uvijek tvrde da su za napad odgovorni igrači, a za obranu treneri. Košarka nije football pa da treba crtati svaku akciju. Pet dobrih košarkaša u stanju je zabiti dovoljno, pa su čak i naši to uspjeli. Mislim, ako su samo Ukić, Popović i Tomas dovoljni za zabiti 84, onda je tu jasno da napad nije neka velika filozofija. Ali, obrana radi razliku između pobjede i poraza, a mi smo primili 91 od Slovenaca (koji nisu ništa manje limitirani). Joke Vranković se ironično smijao sudcima i nervozno promatrao kako nam upadaju trice. Možda bi bilo bolje da je poduzeo nešto kako bi se zatvorio onaj propuh pod košem. Uostalom, čemu služe pripreme, makar i ove od mjesec dana, kada nisu u stanju uigrati igrače u obrani barem do te mjere da ne smetaju jedni drugima?

WIZARDS

Ovoga ljeta Wizardsi su povukli dva ključna poteza za budućnost. Prvo, zahvaljujući lutriji dobili su novo lice kluba, izabravši na draftu Johna Walla kao prvi pick. Drugo, nakon smrti dugogodišnjeg vlasnika Abea Polina momčad je prodana Tedu Leonsisu, energičnom bogatunu koji je vrlo brzo od Washington Capitalsa napravio vrhunsku NHL franšizu te ima namjeru nešto slično poduzeti i s Wizardsima (dobar primjer je i ova situacija s Anthonyem, čim se našao na tržištu Wizardsi su agresivno krenuli u akciju ne bi li ga doveli u glavni grad).

Nažalost, u momčadi će se još dobar niz godina nalaziti i komedijaš Gilbert Arenas, kojemu su Wizardsi dužni tek pišljivih 80 milja za iduće 4 sezone u kojima će od vječno ozljeđenog superstara Arenas lagano postajati vječno ozljeđeni veteran bez prave role (čekaj, zar ga oni stvarno misle koristiti kao beka-šutera?). Ipak, osim njegovog katastrofalnog ugovora, situacija sa salary capom nije toliko crna. Čak je i Hinrich, ovoljetno pojačanje prihvaćeno u paketu s pickom prve runde Chicago Bullsa, tu tek još dvije sezone, za vrijeme kojih će čuvati leđa Wallu.

Taj pick prve runde mogao bi biti zanimljiv, ostvare li se prognoze po kojima je Kevin Seraphin novi Serge Ibaka. Kako god bilo, ova dva rookiea budućnost su kluba, a ostali potezi povučeni ovoga ljeta više su u skladu s dnevnim potrebama. Tako je na još jednu godinu iznajmljen Josh Howard, nekada drugi igrač momčadi koja je igrala NBA Finale, a danas vječno ozljeđeni problematični karakter. Sve što ponudi s pozicije trojke, gdje su Wizardsi ostali bez Mikea Millera, bit će bonus.

Dovođenje Jianliana, slično kao i potez s Hinrichom, dio je strategije Wizardsa koji ovoga ljeta svoj prostor na salary capu nisu trošili na slobodne igrače, već na prihvat neželjenih ugovora slanjem kojih u Washington su matični klubovi poželjeli biti što konkurentniji u lovu na LeBrona. Netsi su tako poslali Kineza u Wizardse, ali te 4 milje više na salary capu im nisu pomogle, isto kao ni Bullsima onih 9 otvorenih odlaskom Hinricha. Washington je pak u paketu dobio 3 milje kojima će platiti većinu Yieve plaće, usput popunivši roster, ako ne pretjerano korisnim, a ono barem određenim manjinama i poslovnim partnerima atraktivnim igračem.

Roster još nije finaliziran, prostora na salary capu ima taman za odraditi još poneku transakciju s ekipom koja se želi spustiti ispod granice poreza na luksuz. Zadnji potezi su pak potpisi ugovora s Trevorom Bookerom (prvi senior izabran na ovogodišnjem draftu, jedino veće iznenađenje od njegovog izbora 23. pickom bit će ako uspije ostvariti NBA karijeru – nema šuta, prenizak je, a usprkos šljakersom mentalitetu nije bio dominantan skakač na sveučilištu) te s Hiltonom Armstrongom (čisto da se na klupi nađe 6 osobnih koje tu i tamo mogu zatrebati).

Dolazak Walla i Seraphina čini ih ne samo zanimljivijima, već i boljima, ali pitanje je koliko će trebati da se iz lutrije popenju u playoffu. Dolazak Carmela bi taj proces ubrzao, ali sve se svodi na cijenu, odnosno na to kolika bi bila odricanja. Obzirom na neizbježno odrastanje koje rukiji moraju proći, Arenasov i Hinrichov ugovor te nedostatak pravih igrača zadatka i pouzdanih veterana, za Washington bi svaka ishitrena reakcija mogla biti kobna. Moneyball je jedini ispravni put – birati mudro na draftu (dogodine će vrlo vjerovatno imati također pick među prvih deset) te usput čistiti prostor na salary capu kako bi za dvije sezone imao momčad koja ima što ponuditi i na parketu i u eventualnim zamjenama.

NATIONALS

Baseball se prije 5 godina vratio u Washington, nakon što ga je napuštao već dva puta ranije. Naime, prva verzija Washington Senatorsa postala je,, preseljenjem u gradove blizance, današnja momčad Minnesota Twinsa. Druga verzija, osnovana odmah nakon odlaska starih Senatorsa, danas se nalazi u Teksasu i odaziva se na ime Rangers. Ova pak treća inkarnacija kluba nekadašnji su Montreal Exposi, nesretni kanadski klub koji, nikakvo čudo, u susjednoj državi nikada nije uspio zainteresirati ljude za američki sport.

Ekspanzijske godine očekivano su donijele užasne rezultate u ovih prvih nekoliko sezona, ali danas Nationalsi imaju sjajnu budućnost. Iako su i ove godine jedna od najlošijih momčadi u MLB-u, prvi dio sezone držali su se sasvim dobro sa svojom kombinacijom isluženih veterana i mladih zvijezda. Obzirom da su se posljednjih godina nakrcali vrhunskim talentima, borba za playoff mogla bi početi već od iduće sezone.

Evo, na zadnjem draftu su prvim pickom izabrali Brycea Harpera, najveći talent generacije, klinca koji će za tri-četiri sezone nakon što prođe sve razine (obzirom da baseball većinu svojih igrača vuče direktno iz srednje, period privikavanja na profesionalizam i uopće sazrijevanje oni prolaze idući od četvrte prema prvoj ligi – samo najveći talenti skrate taj put, a često sama pozicija na draftu nema nikakvoga značenja jer šanse da prvim pickom pogodiš tinejđera koji će postati zvijezda su minimalne) vjerovatno preuzeti ulogu njihovog catchera budućnosti (ili možda čak i neku lakšu ulogu u polju, naime pozicija catchera je prezahtjevna i momčadi u većini slučajeva vrhunskim batterima pronalaze lakše uloge u obrani).

Dok Harper ne stasa (i ako stasa) glavno napadačko oružje bit će Ryan Zimmerman, igrač treće baze koji se zadnje dvije godine nametnuo kao jedan od najboljih u ligi na svojoj poziciji. Zimmerman je njihov prvi izbor od dolaska u Washington, praktički lice franšize. Odnosno, to je bio do ove godine. Kada se prije nekoliko mjeseci iz druge lige u prvu momčad prebacio Stephen Strasburg, za Nationalse je i službeno počelo novo doba.

Kakva ludnice je vladala u cijeloj zemlji oko Strasburga najbolje govori sljedeća izjava nastala u vrijeme LeBronove ”The Decision” autor koje je jedan novinar (poprilično duhovita stvar, ovo je moja krnja verzija) – sad kada je LeBron konačno odlučio gdje nastavlja karijeru, možemo li se vratiti normalnom životu i bavljenju Strasburgom? Točno se sjećam njegove MLB premijere, bila je u pitanju prva utakmica NBA Finala te sam u pauzama košarke pratio njegov nastup na ESPN America.

Rijetko kada hype opravda očekivanja, ali u slučaju Strasburga bilo je tako. Klinac je u svom prvom MLB nastupu rasturio, izbacivši rekordan broj igrača za prvu utakmicu, odigravši bez greške i pokazavši svoj zavidan repertoar. Strasburg je sa svoje 22 godine već pravi as, uz brzu loptu koja probija granicu od 100 milja na sat, preko fantastičnih change-upa (ravni pitchevi sporije brzine) do ludih krivulja svake vrste, posjeduje i kontrolu i koncentraciju ravnu najvećima.

Gledati igrača s toliko različitih oružja koji ne griješi poseban je doživljaj, samo što nažalost po Nationalse sreća nije dugo trajala – Strasburg je ubrzo počeo osjećati probleme s rukom, a po novome će izgleda morati i na operaciju zbog koje možda propusti i cijelu iduću sezonu.

Međutim, iduća sezona za Washington ionako nije presudna. Oni su u fazi prikupljanja talenta i slaganja momčadi koja bi svoj vrhunac trebala imati za 3-4 sezone. Tada će imati Harpera i Zimmermana u napadu, a obranu će držati Strasburg i još nekoliko potencijalnih all-star pitchera.

Jordan Zimmermann (nije u rodu s Ryanom, a ima i dva n na kraju) izabran je godinu prije Strasburga, ovu sezonu je propustio zbog iste ozljede, a po onome što je prikazao lani u rookie nastupima, trebao bi postati solidan drugi ili treći starter. Drew Storen, ovogodišnji rookie, od prvoga dana planiran je kao budući closer i prvo ime na klupi, a tu je još jedan mladić, Tyler Clippard, trenutni najbolji rezervni pitcher u momčadi, kojega su prije nekoliko godina ukrali Yankeesima iz njihovog dvorišta.

Ima tu dovoljno materijala da se dogodine dođe barem do polovičnog učinka, ali, u slučaju da se sve poklopi, potencijal ove momčadi u nešto daljoj budućnosti je strašan. Kad dodaš još Ovechkina i Johna Walla te izgleda ponovno dobre Redskinse, ispada da vošingtonske zaljubljenike u sport čekaju zlatna vremena.

THE ROSTER OF THREE

The Last Airbender (M. Night Shyamalan, 2010.)

Ili kako su ga naši preveli – ”Posljednji Airbender”. Funny shit. Da, M. Night je opet nadmašio sam sebe – opet je snimio gori film od onoga prethodnoga. Iako, ovaj put mi čak i nije imao nekakvu trash vrijednost, obzirom da je ovo ozbiljni dječji film (koliko tako nešto može biti ozbiljno). A opet, i ”Lady In The Water” je bio ozbiljan dječji film. Kako god, lijepo je vidjeti da legenda i dalje radi što hoće, snimajući sve skuplje projekte kako mu autorska kvaliteta sve više opada. Iako su neki sumnjali da je ovakav blockbuster znak da se i on prodao te da je postao tek najamnik, očito je iz svakog lošeg dijaloga, svake loše režirane sekvence, da je ovo M. Nightov projekt. Pusti ti posljednjeg zrakosavijača, čovječanstvu treba više ovakvih savijača sistema iznutra, ljudi vjernih sebi ma kako ta vjera bila neopravdana.

The Man Who Heard Voices (Michael Bamberger, 2007.)

Sportski novinar na jednoj zabavi susreće poznatog redatelja te fasciniran njime odlučuje napisati knjigu o radu na njegovom novom filmu. Ne, to nije sadržaj ovoga romana, jer ovo nije roman. Ovo je kratki sinopsis događaja koji su doveli do realizacije ove knjige koja je rezultat višemjesečnog praćenja rada M. Night Shyamalana na filmu ”Lady In The Water”, od konstantnih prekrajanja scenarija do samog snimanja. Film je to koji je definitivno razotkrio M. Nighta kao autora koji nema što za reći, ali kako i ova knjiga uspijeva prikazati, usprkos tome nije riječ o ništa manje fascinantnom liku, čovjeku koji se nakon jednog slučajnog hita stvorenog vlastitim talentom odjednom našao u poziciji u kojoj je svaki dan borba za očuvanje stečenog statusa. Lud, egoista, vizionar, ma što god od toga bio, M. Night nikad nije dosadan.

A Man Under The Influence (Alejandro Escovedo, 2001.)

Jadni Escovedo, taman je snimio ovo remek-djelo od albuma kad se razbolio nakon čega se njegova karijera pretvorila u klasičnu sprdačinu – kolege su mu počele organizirati koncerte i snimati ”tribute” albume kako bi mu skupili love za liječenje, postao je ljubimac medija koji su uvijek spremni podržati bilo kojeg autsajdera, što mu je odredilo i kasniju karijeru – svaka ploča koju je snimio nakon ove proglašavana je graničnim remek-djelo, a u biti bi se radilo o solidno odrađenom poslu ovog vrhunskog muzičara (doduše, album nakon nazvan ”The Boxing Mirror” jednako je snažna kolekcija pjesama, samo više u goth tonu, nešto kao teksaški Cave) koji je, eto, imao dovoljno sreće u životu da snimi ovaj vrhunski spoj country balada, americana veselica i uopće žanrovskih momenata duboko nasljonjenih na Parsona i Teksas, ali i na roots rock ’80-ih. Ništa originalno, ali svaka sekunda zvuči ultimativno.

15 thoughts on “WASHINGTON

  1. prva četvrtina je danas stvarno bila odlična – igrala se čak i obrana, Kus igrao dobro na Dragiću, a Tomić i Žorić bili jako dobri pod košem, a onda je krenulo i nije se završilo sve do kraja utakmice. na kraju je ovakav zaključak:
    * Tomas se nikako ne može nametnuti kao lider momčadi, a to bi trebao biti
    * Tomić se totalno izgubio. jebiga, nije to bed niti umanjuje njegovu vrijednost, ali danas je imao priliku pokazati da je ponajbolji centar u Europi
    * Planinića nije trebalo ni voditi u Tursku kada već nema pojma igrati a ni Joke ga ne vidi kao bitnog igrača
    * Ukić je priča za sebe. kakve je krumpire zabijao to je stvarno bilo smješno. opet je radio pizdarije, a ne sjećam se da je iti jednom odigrao akciju za centre ili za nesretnog Bogdanovića koji nijednom nije dobio loptu za tricu. Rockin’ Roko je nevjerojatan. stvarno mu svaka čast!
    * Bogdanović je, uz činjenicu da nije dobio nijednu loptu, u par trenutaka odigrao solidno u obrani, prije svega na Dragiću čijih je par napada zaustavio
    * centri nisu (osim nešto u prvoj četvrtini) u obrani odigrali ništa. Janezi su nas nadskakali a to je, barem prema najavama, trebao biti naš forte, a činjenica da smo radili pun kurac faulova nas je ubila
    * Popović je Popović. on svoje napravi, ali nikada nije dobro da on igra previše jer ga ponese onih par suludih trica koje uvijek zabije. Banić je isto oput njega – napravi ono što se od njega očekuje
    * Joke je glupan. eto. slabo reagira na očigledne situacije na terenu, loše rotira, a činjenica da na klupi ima jednog igrača koji ne igra (Rok) i jednog koji ne zna zašto je tamo (Planina), a nema nikoga tko bi mogao braniti lažne četvrtice (npr Perić) dovoljno govori o njemu kao “izborniku”
    * najbolji naš igrač bio je Slavko. izdvajam dvije izjave: “utakmica ušla u fazu vrlo izjednačenih suparnika” te “bit će to loptanje pod obručima napeto do kraja”

  2. Ma uvijek ista priča. Ove tekme su gornji limit Ukića i ekipe, mogli su ovo danas i dobit, no to nebi ništa bitno promjenilo. Ovako će slavit protiv Tunisa, nekako proći protiv Brazila i onda (vjerovatno opet na neki ludi hrvatski način) izgubiti u 1/8finala. Naravno da je Joka tupson na klupi, svi smo to i znali onoga trena kad je imenovan. Jedna stvar se može zamjerit njemu i jegovoj ekipi, ajde da nemaju ni iskustvo ni pojma kako voditi tekmu, ali bar su igrače fizički mogli koliko toliko pripremit, da na kraju neizgledaju ka da su trčali cijeli dan. To što fulaju masovno slobodna nije samo mentalna stvar nego i pitanje kondicije, bar koliko se ja kužim u sport.
    Ono, ko imalo prati ovu našu repku zna kako gledati ovo prvenstvo. Ja uživam što mogu gledat Basket u 15.30 popodne, malo se živciram ali tek toliko da mogu gledat tekmu i kad završi opet sve pet, jer nema više te gluposti Roksa, Popa i ekipe koja me može držati u nekom nenormalnom stanju duže od pet minuta. Btw moram priznati da više uživam gledati Švabe, nikad nisam navijao za neku njihovu repku ali baš mi je fora gledat ove klince kako igraju na SP. Jučer sam baš patio sa njima, uopće ne jer su igrali protiv Srbije, ali pogotovo zbog njihovog ludog komentatora sa sport1, lik stvarno voli košarku.

    A da, još nešto, ova tekma između nas i Slovenaca je bila prava reklama. Za nova pravila. Dok god je ta linija za tri malo bolja verzija linije za slobodna, ta košarka mi se uopće negleda. Neki uživaju u masovnom orgijanju stim tricama a meni se gadi.

  3. Šta sam jutros uplatio na bwinu? Roko Ukić manje od 12 koševa. Aaarghhh Roko, nikad neznaš šta će napušena glava napravit

  4. Meni je samo žao što sam totalno izbjegao ikakve pripreme za ovaj turnir pa se nisam ni sjetio da za Švabe igraju dva totalna genijalca koji su me napravili svojim fanom za cijeli život – Jagla i Šafarčik. Kakva muda ima mali, da nam je dat takvog playa umjesto Roka nema šanse da bi gubili dobivene tekme. A tek fajter ko Jagla, zakon. Ispričavam im se što sam napisao kako su dobra škola ali nemaju ekstra talente jer ova dvojica su drugi turnir za redom – ekstra. Da, Njemačka bi dobila 7 od 10 protiv nas u ovom trenutku.

  5. Naravno, taman što sam ovo gore izrekao, pogledam na ESPN kad tamo Germani gube od Klokana 30 razlike. Čuj to.

  6. Ma uopce nemaju discipline, u prve dvije tekme su izgledali kao da su dosli na izlet, malo hodali po gradu pa poslije kave na tekmu. Sreca, danas nisam vidio skoro nista osim do pred sam kraj, a Birdiev gmail chat prijenos mi je uveselio prvi dan skole poslije godisnjeg.

  7. Nego, nitko ne komentira činjenicu da se Gee dogurao do zadnje momčadi.
    Jel po okladi obavezan i danas bacit još jedan post ili već probavlja pizzu veselo gledajući snuždenog Emira 😀

  8. Gee svaka čast – nisam ni sumnjao, barem ne nakon što sam javno izrazio svoju sumnju.

    Escovedo je kralj, zadnji je album zakon, ali vrh su i dalje True Believersi.

  9. Pa Blastersi su potpuno ludilo! Help You Dream i Marie Marie su 2 najbolje pisme ikad! E, kad smo osamdestreće izlazili po Splitu i slušali braću Alvin… 🙂

    Silos nisam nikad popušija, iako mi je ka zvučalo okej, al me nisu zarobili, štaćeš.

    Šalji DVD!!! I dodaj noviteta kakvih god da imaš…

  10. čestitam komesaru! što je slijedeće? mora biti redovito postova sada kada si nas navukao? ja sam spreman platiti još poneku pizzu ako treba a termin jedenja ove ćemo se dogovoriti. možda da se ja zaletim do Šibenika – ti mene ugostiš, a ja platim pizzu 🙂

  11. @ Gogo – ti si bolestan, a DVD je trenutno na jedva preko 2 giga, čekaj da se skupi još
    @ Emir – pa već smo se dogovorili u Masline kad dojdem do ZG-a, šta se postova tiče sad je vrijeme za football, napaljen sam na novu sezonu skoro k’o da je NBA

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *