AFC NORTH

BALTIMORE RAVENS

Deset sezona nakon što su osvojili svoj prvi i jedini Superbowl, Ravensi su opet postali popularan pick za odlazak do kraja. Optimizam se bazira na snazi u svim linijama, posebice granitnoj obrani predvođenoj, zanimljivo, istim čovjekom koji je i 2000. proglašen MVP-em Superbowla, linebackerom Rayom Lewisom.

Dobar dio prognozera računa i na napredak momčadi u napadu, prije svega na razvoj QB-a Joea Flaccoa koji ulazi u treću profi sezonu te na veću koncentraciju kvalitete među receiverskom rotacijom koja je pojačana dolascima provjerenih veterana Anquana Boldina iz Arizone i prije neki dan od Seattlea odbačenog TJ Houshmandzadeha.

Međutim, usprkos svoj kvaliteti Ravensa i neprikosnovenoj veličini Raya Lewisa, meni osobno ove godine ima puno zanimljivijih kandidata za proboj do završnice. Naime, Flacco jeste u svoje obje sezone osjetio playoff atmosferu, pokazavši sjajnu ruku, ali i još uvijek nedovoljno dobru brzinu reakcije.

Flacco ima preciznost i može pogoditi kratki i najduži pas jednakom snagom, ali često je znao ostajati visiti iza napadačke linije, koja usprkos svoj kvaliteti, ipak nije u stanju omogučiti mu da u miru stoji desetak sekundi dok se odluči što poduzeti. Doduše, tijekom prošle sezone Flacco je u takvim trenutcima počeo tu i tamo trčati prema naprijed, što je barem dokaz da ne doživljava blokadu, već da je tek malo sporiji u obradi podataka.

Obzirom na stanje receivera u momčadi, mnogi sumnjaju da je upravo njihova nekvaliteta odgovorna za ponekad tromi napad. Kako god bilo, preskoči li Flacco iz ranga QB-a koji odrađuje posao u rang onih najvećih koji su praktički postali jedno s momčadi, Ravensi svakako imaju dovoljno oružja za borbu.

Flaccovo sazrijevanje u neustrašivog lidera odlično bi došlo jer Ravensi su lani u sedam poraza čak četiri puta gubili s tri poena ili manje, a zanimljivo je i što je od tih sedam poraza čak 6 bilo protiv playoff momčadi. To nešto govori i o mentalnom stanju ove ekipe koja je, barem lani, još uvijek učila, ali je u načinima na koji su gubili ostalo i previše gorkih trenutaka da bi sve pripisali tek školovanju. Što ako je u pitanju luzerski mentalitet?

Posebno je bolan bio onaj sedmi poraz koji je došao od strane divizijskog protivnika koji se nije uspio plasirati u playoff, Pittsburgh Steelersa. Ravensi su već pobijedili u prvom susretu sezone te su ušli u drugi kao favoriti protiv momčadi koja se mučila cijelu sezonu s obranom i koja je iz tjedna u tjedan prosipala šanse za plasmanom u playoff.

Ravensi su briljirali, ali su na svaki dobar potez vezali i nekoliko nervoznih grešaka koje su Pittsburgh održale u igri sve do kraja. U zavšnici su opet usprkos svemu imali šansu zadati zadnji udarac, ali Flacco je izgubio loptu u poziciji u kojoj su barem mogli izjednačiti. Steelersi su utakmicu dobili čisto snagom volje, a Baltimore ju je izgubio baš zbog nedostatka iste.

Uostalom, takvih trenutaka je bilo i previše. Od promašaja udarca za 3 poena iz vrlo dobre pozicije koji bi im donio pobjedu protiv Minnesote, preko onog užasnog touchdowna kojega su dozvolili Bengalsima u zadnjim sekundama, do pogotka kojim su Coltsi prešli u vodstvo nakon što su ih Ravensi kaznenim yardama doveli u situaciju da pucaju (naravno, u sljedećem napadu Flaccovo dodavanje je presječeno, a s njime i šanse za pobjedom, a nešto slično se dogodilo i u porazu od Patriotsa).

Možda su ispucali svoju kvotu nesretnih situacija, možda je stvarno vrijeme da se kolo sreće okrene. A možda je to jednostavno ispalo ovako s razlogom, a taj glasi da Ravensi jednostavno nemaju šampionski karakter. Ja ću se držati toga, a tijek sezone će ionako biti najbolji pokazatelj.

OFFENSE

Već smo rekli da je Flaccov napredak ključan, a on će se osjetiti bez obzira na to smanji li on svoje mentalne greške ili ne. Naime, čovjek je lani imao dva pouzdana receivera, WR-a Derricka Masona i TE-a Todda Heapa, a ove sezone, dovođenjem spomenutih krila Boldina i Houshmandzadeha, ovaj dio momčadi raste do respekta vrijedne rotacije.

Lani je u napadu momčad bila oslonjena na trku za što su bili zaduženi sjajni Ray Rice (igrač finese i all-round sposobnosti koji je osim yardi osvojenih probijanjem sjajno reagirao i u pas igri) te Willis McGahee koji se koristi uglavnom kada treba glavom kroz zid. Dodaj još i sjajnog fullbacka Le’Rona McClaina koji je osim blokiranja znao poslužiti i kao drugi RB i eto ti glavnog razloga zašto je Baltimore lakoćom dobijao utakmice protiv slabijih protivnika gdje pas igra nije nužna.

Ovako sjajno balansiran napad ne bi bio ni upola toliko dobar da ispred njega ne ordinira možda i najbolja napadačka linija u NFL-u. Sredinu drže provjereni veteran Matt Birk na centru te mladi, ali dokazani, Ben Grubbs i Marshal Yanda kao braniči, dok su dvije ključne pozicije tacklera trebale završiti u rukama dva supertalentirana mlada igrača.

Međutim, obzirom da desni tackle Jared Gaither očito ima kosti kao i Samuel L. Jackson u ”Unbreakable” te da nije u stanju ostati zdrav ni pod razno, na toj poziciji moguća je ogromna rupa koju će nekako trebati zakrpati. Srećom, lijevi tackle Michale Oher, nakon prošlogodišnjeg vatrenog krštenja među profesionalcima, spreman je biti tjelohranitelj Flaccou iduće desetljeće. I da, to je taj isti Oher kojim se bavi i film ”The Blind Side”.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Za razliku od napada oko kojega se vrti dosta pitanja, u vezi obrane sve je jasno. Kako god ispala ova sezona, ona će biti jedna od boljih u ligi. Doduše, i ovaj dio igre uklopio se prošle godine u gubitnički mentalitet, obrana Ravensa dobila je uvjerljivo najviše kaznenih yardi od svih, ponajviše zbog nepotrebnih grubosti i ranijeg starta.

Ta grubost je dijelom i rezultat stila igre, stoga smanje li broj kazni na neku srednju vrijednost, problema ne bi smjelo biti. U njihovoj 3-4 obrani sve se vrti oko prve trojice na liniji. Tackle Kelly Gregg i ogromni end Haloti Ngata u stanju su zabaviti kompletnu napadačku liniju sami, što ostavlja prostora kao u priči za upade linebackera.

Ngata je priča za sebe, sa svojih 190 cm i 160 kg mišića ne samo da ne gubi nijedan dvoboj, već je toliko pokretan da je u stanju probiti se pored inferiornog braniča i omesti pas igru protivnika. Lanjski starter na drugom endu, Dwan Edwards, otišao je u Buffalo, a kao zamjena je doveden veteran Cory Redding iz Seattlea. Ali, treći čovjek na liniji ionako može biti bilo tko kraj ove dvojice monstruma.

Uglavnom, Ray Lewis je i u 35-oj godini i dalje jedan od najboljih pass rushera u ligi, ali to može zahvaliti prije svega divovima ispred sebe. Također, kada vam je najbolji linebacker veteran smješten u sredinu obrane, to ponešto govori i o kvaliteti ostalih. Ravensi nemaju playmakera izvana koji će zaobići obranu i ubiti ponekog QB-a, što im je i najveći minus. Obzirom da se radi o provjerenim igračima koji drže pozadinu čistom, ali nemaju nos za igru naprijed, očito je da u ovom segmentu igre nisu briljantni, ali jesu pouzdani.

U zadnjoj liniji ostali su bez veterana osigurača Eda Reeda, koji se odlučio za mirovinu iz koje će se možda vratiti negdje oko šestog kola, jer kako reče, trenutno mu se ne igra, ali obzirom da njihovi linebackeri ionako služe kao osigurači dva safetya ne moraju biti ništa više od solidnih. A Dawan Landry to jeste, što će mladome Tomu Zbikowskom pomoći prilikom privikavanja na ulogu startera.

Nešto je problematičnija situacija s cornerbackovima, u trening kampu im se ozljedio programirani starter Dominique Foxworth i to tako da će propustiti cijelu sezonu. To u prvi plan vraća lani ozljeđene Fabiana Washingtona i Lardariusa Webba koji su imali probleme s ozljedama sve do početka kampa i pitanje je koliko su spremni. U svakom slučaju, mladi Chris Carr dobit će dovoljno prilike dokazati što zna, a nije isključeno ni dovođenje još ponekog pojačanja sa strane jer ovako dobra obrana si ne može dozvoliti krpanja u zadnjoj liniji.

Što se specijalaca tiče, tu nemaju rješenu situaciju glede kickera, punter je podbacio te je i on došao pod upitnik, a čak ne znaju ni tko će im biti returneri. Webb sigurno neće obzirom na ozljede, a Carr će svoju brzinu staviti u službu obrane i nema smisla riskirati da ga netko slomi dok osvaja poneku yardu.

TOTAL

Ako želite Ravense proglasiti favoritima za osvjanje naslova ne treba vam ništa više nego ukazati na utakmice u kojima su raznijeli protivnike, posebice Patriotse u prvom krugu playoffa. Uvijek se možete pozvati i na to da njih nitko nije razbio i da su za svoje poraze jednako krivi, ako ne i više, od protivnika.

Ako ih pak poput mene smatrate sjajnom momčadi koja ipak nema ono nešto šampionsko u sebi, tada također ima dovoljno argumenata. Obrana je odlična, ali ipak ne toliko da može izdržati još poneku ozljedu ili pokriti slabiji dan napada. Koji je pak priča za sebe – osim Ricea, koji će poput svih sjajnih running backova istrčati svoje, tko je tu sigurna oklada za uspjeh? Flacco? Boldin? Previše je upitnika da bih im dao prednost pred dokazanim klasama Steelersa i Patriotsa. Ipak, nešto bolja koncentracija u završnicama pomoći će da dobiju više utakmica nego lani.

SCORE: 12-4

PITTSBURGH STEELERS

Fascinantan je način na koji se pred početak sezone ova momčad ignorira, do te mjere da je većina NFL fanova uopće ne vidi u playoffu. Istina, lani im je obrana totalno podbacila, ostali su bez glavnog wide receivera Santonia Holmesa, a veliki QB Ben Roethlisberger će propustiti uvodne četiri utakmice za vrijeme kojih će ga mijenjati treći quarterback Dennis Dixon, obzirom da se pouzdani veteran i back-up Byron Leftwich ozljedio u predsezoni.

Ovako na prvi pogled situacija ne obećava, ali zato se većina ozbiljnih ljudi i ne zadovoljava prvim pogledima. Naime, odlazak nekadašnjeg MVP-a Superbowla Holmesa nije toliki udarac obzirom da Steelersi u pripremi već imaju nasljednika u Mikeu Wallaceu, koji je lani u rookie sezoni dokazao da je spreman biti NFL starter.

Također, u prve četiri utakmice bez Big Bena nemaju težak raspored. Ako izuzmemo Ravense, koji će biti napaljeni u želji da se osvete za poraz s kraja prošle sezone koji je opisan ranije u postu, utakmicu protiv Tampe mogu dobiti i bez QB-a, a protiv Titansa i Falconsa imat će šansu na račun obrane i trke. Čak ako i krenu dalje s 1-3, kasnije s Big Benom u postavi mogu bez problema doći do 10 ili 11 pobjeda koliko će biti potrebno za plasman u playoff.

Iako im raspored nije lagan, jer uz teške divizijske utakmice imaju i susrete s momčadima iz AFC Easta (Patriotsi, Dolphinsi, Jetsi), nije u pitanju nikakva nepremostiva prepreka. Naravno, ovakav optimizam baziram na jednoj ključnoj premisi koja kaže da će se nakon godine dana pauze, obrana Steelersa vratiti u puno boljem izdanju.

OFFENSE

Dok je lani obrana curila na sve strane, napad ih je držao u igri za doigravanjem do kraja sezone. Big Ben se još jednom potvrdio kao pravi lider, ali i kao jedan od najkompletnijih quarterbacka u ligi. Obzirom da čovjek ima dva naslova i da je lani dokazao da talentom može sve, mislim da nikakvo podcjenjivanje više ne dolazi u obzir, Big Ben je klasa rame uz rame s Manningom, Bradyem i Breesom.

Njegov arsenal je pun, od kontrole ritma kratkim pasovima do bombi koje lome moral svakoj obrani, a dodatni bonus mu je trka i obrana pas igre koju dobrim dijelom odrađuje i sam. Dok će prosjećni QB pasti nakon što se na njega baci obrambeni igrač, Big Ben će otresti i odbiti dvojicu bez da izgubi loptu.

Jedini problem bi mogao nastati ako se pokažu istinitima one glasine po kojima je momčad lani igrala ispod razine na koju nas je navikla upravo zbog nezadovoljstva Benom kao kapetanom i njegovim odnosom prema igri. Malo nategnuto, pogotovo ako ćemo uzeti u obzir da je napadačka linija odradila dobar posao.

Spomenuti Wallace će postati nova zvijezda zahvaljujući Roethlisbergovim pasovima, a na drugom krilu će, kao i uvijek, strpljivo čekati pouzdani veteran Hines Ward, Steeler od glave do pete. Pod tim mislim na profesionalni karakter koji iskazuje na terenu i van njega, a upravo odskakanje od profesionalizma je ono što je nastavka karijere u Pittsburghu koštalo Holmesa. Čak je bilo i priča po kojima su vlasnici željeli prodati Big Bena jer im je dosta njegovih problema sa zakonom svako ljeto (zbog toga je i zaradio suspenziju od lige), ali ipak se nije lako riješiti takvog igrača, makar i po cijenu narušenog ugleda franšize.

Od receivera tu je i pouzdani tight end Heath Miller, a ulogu trećeg krila koju je lani igrao Wallace preuzet će iskusni Antwaan Randle El, koji se vraća u matični klub nakon višegodišnje epizoda u Redskinsima, kojima je, po običaju, digao lovu na račun dobrih igara u sezoni kada su Steelersi osvojili prvi naslov s Big Benom.

Trkački dio igre je u rukama mladog Rasharda Mendenhalla koji je lani dobio priliku kao starter i iskoristio je, zacementiravši svoju rolu RB-a budućnosti. Momak je tenk, tipični razbijač koji nedostatak brzine i eksplozivnosti nadoknađuje snagom. Takav stil igre odnosi danak, ali Steelersi će ga ionako raubati iznad dozvoljene granice samo u prve četiri utakmica, a nakon povratka na staro Mendenhall će se vratiti u ulogu odlične opcije za promjenu ritma. Odmak od klasičnog footballa AFC North divizije, ali razumljiv.

Napadačka linija bi trebala nastaviti s lani započetim solidnim igrama, iako ih je odmah u startu dočekao popriličan šok. Naime, standardni desni tackle Willie Colon strgao je ahilovu tetivu na pripremama zbog čega će propustiti sezonu, ali Steelersi nisu paničarili već su doveli od Dallasa odbačenog veterana Flozella Adamsa da popuni nastalu rupu.

Adams nije jedina prinova u liniji, ulogu centra je zauzeo rookie Maurkice (da, ime mu je stvarno Maurkice, nije lapsus) Poncey, ovogodišnji izbor prve runde. Za razliku od Adamsa koji teško da je poboljšanje pored Colona, Poncey će zasigurno učvrstiti lani klimavu poziciju. Na lijevom tackleu je standardan pouzdani veteran Max Starks, a možda i najveći plus linije je prisustvo još jednog ogromnog Togoanca, Chrisa Kemoeatua, koji sa svojih 160 kila žive vage na 190 cm igra praktički za dva čovjeka, što omogućuje veću slobodu ostalima, posebice drugom braniču koji još nije definiran, ali obzirom na dubinu klupe i kvalitetan skauting, nema sumnje da će tko god dobije priliku odraditi posao.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Problematičan dio ekipe ili glavni oslonac u još jednom lovu na Superbowl? Lani su stvarno bili grozni bez većeg utjecaja onog najbanalnijeg razloga, naime ozljede nisu utjecale do te mjere da bi bile glavni faktor. Stoga su i krenule priče o lošoj kemiji u svlačionici, ali istina je u biti puno jednostavnija – obrana je ostarila i nije bila kompletna.

Većina ovih igrača igrala je značajnu ulogu u osvajanju oba naslova i logično je da su s vremenom popustili. Steelersi su predugo stajali mirno i gledali kako vrijeme radi svoje, a lanjske igre su bile poziv na uzbunu, što je rezultiralo draftiranjem i dovođenjem cijelog niza potencijalno dobrih igrača. S dozom svježe krvi koju Steelersi uvijek uspiju pronaći, dva najvažnija obrambena playmakera u prednjoj sedmorki zadužena za sijanje panike u protivničkim napadima, James Harrison i LaMarr Woodley, trebala bi obranu dignuti približno starim visinama.

Harrison i Woodley i lani su odigrali u skladu s reputacijom, iako nesumnjivo mogu i bolje, a solidnu podršku su im pružila i dva unutrašnja LB-a James Farrior i Lawrence Timmons. U 3-4 obrani ova druga četvorka je nedodirljiva, iako je stiglo nekoliko mladih linebackera koji će uskočiti u ekipu čim Farrior ili Lawrence zakažu.

Prednja trojka je pak pod upitnikom. Lani su većinu sezone igrali bez Aarona Smitha, što ih je definitivno koštalo jer jednostavno nisu imali nikoga da uskoči u rotaciju. Smith je pouzdani lijevi end koji je za ovu sezonu spreman, a ovaj put su za svaki slučaj spremne i alternative. Logično je pitati se koliko još dugo može obzirom na godine. I to ne samo Smith – trojka na liniji je debelo prešišala tridesetu (uz Smitha tu su i dalje Casey Hampton kao centralni nose tackle te Brett Keisel kao desni end).

Međutim, čak i da svi oni ponove svoje blijede igre i da mlade prinove ne pokažu talent (a to je nemoguće, Steelersi jednostavno nanjuše idealne igrače i onda ih potpišu za siću, to je tradicija koja ne zakazuje tek tako), obrana će biti bolja samo zbog povratka kapetana Troya Polamalua. Polamalu je najbolji strong safety NFL-a već godinama, igrač koji jednako dobro korigira propuste prednje sedmorke, pomaže igračima iza, sudjeluje u blitzovima, a nerijetko i sam kreće kroz sredinu u obračun s igračem s loptom, bio on RB ili QB.

Polamalu se lani ozljedio u prvoj utakmici, a od tog šoka se Pittsburgh očito nije oporavio sve do kraja. Kada vam stup obrane propusti cijelu sezonu na takav način, ne stignete se pripremiti na novi način igre u hodu. Linebackeri, koji su godinama navikli da im Troy čuva leđa, odjednom su se morali priviknuti na manje rizičan stil igre, zbog čega je većinu vremena Pittsburgh i djelovao jalovo.

Možda nekome zvuči nevjerovatno da jedan igrač iz zadnje linije obrane u footballu ovoliko znači, ali to vam je ljepota ove igre. Nigdje nije istinitija ona o lancu čvrstom koliko je čvrsta najslabija karika kao u ovom sportu i ne, nije sve u quarterbacku, receiverima ili backovima. Troy je najbolji dokaz.

Bez njega je secondary bio najveći problem, usprkos provjernom free safetyu Ryanu Clarku i pouzdanom cornerbacku Ikeu Tayloru (obojica će igrati i ove godine na svojim pozicijama), curilo je na sve strane. Stoga je za ovu sezonu zadnja linija osim Polamaluovim povratkom pojačana i Bryantom McFaddenom, back-upom iz vremena osvojenih Superbowla, koji je nakratko hladni Pittsburgh zamjenio sunčanom Arizonom. Međutim, nije mogao odbiti poziv da se vrati u staro jato u ulozi startera.

Što se specijalaca tiče, Steelersi su tu tradicionalno očajni, što ih nerijetko košta i boljeg rezultata, ali dolaskom Randle Ela ove godine će imati barem pristojnog returnera.

TOTAL

Dobar dio šampionske generacije ne samo da je i dalje na okupu već je i u najboljim godinama. Lanjski pad tako je više splet okolnosti nego upozorenje da je došao kraj pobjedama. Ok, možda Polamalu i Harrison više nikada neće biti što su bili, ali Big Ben je iz godine u godinu sve bolji. Možda je došlo vrijeme da momčad iz ”čelične obrane koju podržava solidan napad” karakter promijeni u ”fantastičan napad kojega podržava solidna obrana”. Kako god bilo, vraćaju se u Superbowl.

SCORE: 11-5

CINCINNATI BENGALS

Tigrovi su prošle godine uspjeli nemoguće, osvojiti diviziju pored Ravensa i Steelersa. Jasno, takve stvari se ne događaju često, ali takav uspjeh ne treba odbaciti kao slučajan. Istina, ove godine teško će i do playoffa, samo, pored fajterskog mentaliteta kojega su stekli prošle sezone, ne mogu potpuno podbaciti.

Ključni moment u igri Bengalsa se dogodio kada su na startu prošle sezone od momčadi koja ovisi o pas igri postali ekipa čelične obrane oslonjena na trku. To je inače filozofija footbala na sjeveru, osobito u ovoj diviziji, filozofija koja je donijela uspjeh i Ravensima i Steelersima u prošlosti (za razliku od njih, Bengalsi su uvijek bježali u razigranije verzije footballa u kojima je najvažnija pas igra i osvajanje terena po krilima).

Usprkos vječnom statusu autsajdera u diviziji, pa tako i ligi, Bengalsi su zadnjih godina nanizali nekoliko uspješnih sezona. Od dolaska prvog picka 2003. Carsona Palmera u klub na poziciju quarterbacka momčad je postala respekta vrijedna na terenu, iako je zbog sklonosti problematičnim igračima i poprilično kaotičnoj upravi frustriranom godinama neuspjeha, van terena uglavnom izazivala podsmjeh.

Kada je Palmer, inače sklon ozljedama, zbog niza problema s laktom, nosom i koljenima propustio skoro cijelu 2008. i tako uzrokovao rezultatski krah momčadi, nitko nije očekivao da će se ova generacija ikada oporaviti. Kada su lani poraženi od osrednjeg Denvera u prvom kolu pred svojim navijačima, takvi stavovi su bili potvrđeni.

Izgledalo je kao da se Palmer nikada neće vratiti u formu prije nego su ga načele ozljede, a wide receiveri i glavna oružja Chad Ochocinco i Chris Henry izgledali su staro i potrošeno. I onda je loptu u svoje ruke uzeo running back Cedric Benson, obrana je odlučila poginuti na terenu i ostalo je povijest – Bengalsi su pomeli diviziju, sa šest pobjeda iz međusobnih dvoboja s Ravensima, Steelersima i Brownsima.

Krajem sezone dodatno ih je motivirala tragedija – nesretni Henry, tipični predstavnik Bengalsa po debljini dosjea u policiji, poginuo je ispavši iz jurećeg kamioneta kojega je vozila njegova žena. Sav motiv im ipak nije bio dovoljan u playoffu, gdje su ih pomeli Jetsi. Zanimljivo je reći kako je Palmeru to bila prva prava playoff utakmica, jer je u jedinoj prethodnoj polomljen već u prvoj akciji.

OFFENSE

Bez obzira oporavio se Palmer ikada od svih ozljeda koje se samo nižu iz sezone u sezonu, u novoj roli u kojoj se napad ne vrti oko njega, a s talentom koji posjeduje, bit će sasvim solidan quarterback. Umjesto da baca 3 lopte svaki napad, sada ih samo proslijeđuje do Bensona, dok on uglavnom služi za promjenu ritma.

Obzirom da mu preciznost i snaga tu i tamo znaju podsjetiti na zlatna vremena, momčad rado posegne za njegovim dugim loptama, posebice ako je rezultat negativan. Ali, ovo je sada Bensonova momčad. Benson je dugo godina bio tek najamni razbijač, da bi nakon lanjske fantastične sezone zaslužio pravo da ga se smatra elitnim trkačem.

On nema brzinu, eleganciju i okretnost poput Raya Ricea ili Chrisa Johnsona, niti je eksplozivan poput Adriana Petersona ili Stevena Jacksona. Benson je čisti snagator koji se zabija u zid ispred sebe i osvaja teren golom snagom, a obzirom da je to radio uspješno protiv obrana kakve imaju Ravensi i Steelersi, očito je da ga mogu zaustaviti samo ozljede.

Glavni receiver je i dalje Chad Ochocinco, češće zanimljiviji svojim izjavama i radnjama van terena nego na njemu, ali i on ponekad zna bljesnuti i podsjetiti na nešto mlađe dane kada je imponirao lakoćom trčanja i elegancijom, posebice prilikom promjene smjera kretanja. Kao zamjena za Henrya doveden je valjda najproblematičniji receiver u povijesti, legenda NFL-a Terrell Owens, čovjek po uzoru na kojega je Ochocinco odlučio biti prvo zabavljač, a tek zatim igrač (Owens ima nešto deblji dosje, ali Ochocinco je ionako sve nadmašio kada je odlučio prezime iz Johnson promijeniti u broj na dresu).

Tu je i rookie tight end Jermaine Gresham od kojega već u startu očekuju pomoć u igri prema naprijed. Dosadašnji endovi Bengalsa u napadu bili su toliko loši da je momčad često igrala sa šest čistih linijskih igrača, birajući radije imati čvršći blok nego beskorisnog receivera u igri. A njihov lanjski blok je bio čvrst u svakom pogledu, osobito u pomaganju Cedricu Bensonu. Veteranska kombinacija je i dalje u naponu snage te im u tom segmentu igre treba upisati veliki plus.

Naravno, jasno je da s ovakvom ostarjelom postavom pas igra Bengalsa neće biti naročito opasna. Ako ćemo zauzeti pesimističan stav čak i prema Bensonu koji nema pedigre koji bi garantirao ponavljanje lanjske sezone, očito je da napad nije ono što Bengalse čini konkurentnima. On samo mora biti solidan, a za sve drugo pobrinut će se obrana.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Njihova 4-3 formacija pravi je zid. Ne briljira u branjenju pas igre zbog nedostatka eksplozivnih endova i linebackera, ali je bez premca u sprječavanju trke. Užitak ih je gledati i zbog činjenice da su krcati Polinezijcima. Njihov ogromni središnji tackle Domata Peko je Samoanac, kao i prva rezerva za sve pozicije u prednjoj liniji, Jonathan Fanene, dok je lanjski rookie i budući lider obrane Rey Maualuga – Havajac.

Uz Pekoa, središnji zid čini tackle Tank Johnson, dok su dva enda sjajni Robert Geathers i Antawn Odom. Ako itko od idealne četvorke bude prisiljen popustiti utakmicu, u pozadini čekaju ništa slabiji Fanene i Pat Sims (kada je lani sjajni Odom otpao zbog ozljede, Fanene je uskočio u momčad koja je nastavila funkcionirati kao da se ništa nije dogodilo). Geathers i Odom su u stanju napasti pas igru, ali za stil kakvim Bengalsi igraju puno je važnija njihova požrtvovnosti i ozbiljnost na liniji nego jurnjava prema QB-u.

Trojka u pozadini nije u ovom rangu, ali zahvaljujući sjajnim igrama lanjskog rookiea Maualugae sada i među linebackerima imaju klasu. Maualuaga je budući zapovjednik obrane, ali trenutno je prvenstveno orijentiran na branjenje pas igre jer u sredini ordinira još uvijek solidni veteran Dhani Jones. Mladi Keith Rivers također se nameće kao opcija za na duže staze, a i ovdje imaju zavidnu dubinu klupe.

U zadnjoj liniji situacija je fantastična, ako ćemo gledati sve četiri pozicije onda malo tko ima takvu ujednačenost kako Bengalsi. Dva cornerbacka, Jonathan Joseph i Leon Hall, su toliko dobri da im je prepuštena većina brige oko pas igre, tako da dva safetya uglavnom mogu u miru paziti na rijetke greške prednje sedmorke ili pak pomoći ako zatreba na krilu.

Što se specijalaca tiče malo su tanki, ali i tu su uspijeli iskazati svoju sklonost problematičnim tipovima potpisavši Adama Jonesa zvanog Pacman kao returnera. Ne završi li u zatvoru (što ima običaj) i ako ga liga opet ne uhvati u korištenju ilegalnih supstanci (zbog čega je već jednom odradio suspenziju od godinu dana), Pacman bi mogao ovaj segment igre dići iznad prosjeka.

TOTAL

Ravensi i Steelersi imat će bolje sezone nego lani tako da je teško Bengalse ugurati u playoff, ali treba priznati da njihova obrana zaslužuje tamo biti svake godine. Napad je ipak preslab da bi se mogao nositi s puno raznovrsnijim konkurentima, ne samo u diviziji već i u konferenciji. Očekivati da Palmer opet postane vrhunski playmaker kao u mladim danima nije realno, a Cedric Benson ipak ne može više od onoga što pruža, ma kako dobru podršku imao od napadačke linije. Kao i uvijek, Bengalsi će biti zanimljivi iz tjedna u tjedan, s tim da će i ove godine događanja na terenu biti važnija od onih van njega. Dok je tako – dobro je, makar ne uspijeli izboriti playoff niti s pozitivnim scoreom.

SCORE: 9-7

CLEVELAND BROWNS

O Brownsima se mogu pisati romani, ali ova anegdota bit će sasvim dovoljna da objasni desetljeća loših rezultata. Naime, originalni Brownsi, koji nakon osnivanja jedinstvenog NFL-a nisu zaigrali u Superbowlu, preselili su u Baltimore 1996. da bi kao Ravensi osvojili naslov već četiri sezone kasnije. Toliko o ironiji. Ovi današnji Brownsi priključili su se ligi 1999. preuzevši tužnu NFL prošlost prethodnika (u prastarim danima i u nekim drugim ligama, Brownsi su bili uspješan klub), ali su bili prisiljeni složiti potpuno novu ekspanzijsku momčad koja je u prethodnih deset sezona samo jednom nastupila u playoffu kao wild card izgubivši u prvom kolu.

Iako se gubitničke sezone povremeno prekinu ponekom koja obećava, istina je da su Brownsi jedan ogromni rebuilding projekt koji nikako da završi. Za novu sezonu na čelo kluba su doveli Mikea Holmgrena, čovjeka koji je osvojio Superbowl s Packersima krajem ’90-ih te koji je odveo Seahawkse u Superbowl 2005. Iako je Holmgren zasad u klubu u ulozi predsjednika, nitko ne sumnja da će nakon prve serije poraza postati i trener. Sadašnji je ionako preživio samo zato što je momčad na kraju prošle sezone ostvarila niz pobjeda.

OFFENSE

Lani kriminalna igra na poziciji playmakera dovela je do otpuštanja svih quarterbacka i dovođenja novog kontigenta prosjećnih. Veteran Jake Delhomme, legenda Panthersa, lani je odigrao katastrofalnu sezonu i vjerovatno je gotov igrač, ali po talentu je još uvijek bolji od svega što su imali prošle sezone. Kao zamjena doveden mu je Seneca Wallace, koji je bio back-up u Seattleu za vrijeme Holmgrena, a kao projekt za budućnost draftiran je Colt McCoy, sveučilišna legenda s Texasa, koji je pao u treću rundu jer nitko nije htio riskirati sa sitnim QB-om koji nema jaku ruku već igru bazira na preciznim i kratkim pasovima.

Tko god na kraju dobio većinu minuta, bit će bolji od bilo čega što imaju ostale loše momčadi, a i to je nešto. Obzirom na očajne playmakere, začuđuje da su Brownsi razvili receiverski talent, ali Mohamed Massaquoi je upravo to. Dakle, postoji šansa da u Clevelandu vidimo i nešto što nalikuje pas igri. Obzirom na probleme s trkačima, to je sada čak i imperativ te će se upravo u ovom dijelu igre osjetiti Holmgrenovo iskustvo.

Naime, igra po zemlji trebala je biti oslonac njihova napada, kako i priliči momčadi iz ove divizije. Ali, u predsezoni se ozljedio svježe draftirani Montario Hardesty, RB od kojega su očekivali da nosi napad u paru s vječnom rezervom Jeromeom Harrisonom koji se lani bezuspješno okušao u nešto zahtjevnijoj ulozi. Sad ga opet čeka većina nošenja, a s time prestaju i snovi Brownsa o respekta vrijednom napadu.

Ipak, u igri će ih donekle držati dobra napadačka linija, koja je posebno solidna na lijevoj strani gdje su smješteni tackle Joe Thomas i guard Eric Steinbach. Tko god bio QB imat će pouzdanu zaštitu, ali obzirom na probleme desno očekivati neprobojni zid koji će dignuti napad na višu razinu ipak je pretjerano.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Njihova 3-4 obrana u stanju je ne osramotiti se i to je manje-više to. Ulogu centralnog tacklea preuzima mladi Ahtyba Rubin, što možda nije loša vijest za budućnost, ali glavni razlog zbog kojega ga bacaju u vatru je taj što je dojučerašnji nose tackle Shaun Rogers pred višestrukim suđenjima i suspenzijama zbog avantura ovoga ljeta koje uključuju oružja i tučnjave. Na endovima su već osuđeni na istrošene veterane, tako da bi Rogers, ako zaigra, dobro došao da popuni jednu od pozicija sa strane.

Ništa bolja nije ni situacija u četvorki iza. Najvažniji linebacker D’Qwell Jackson još se oporavlja od teške ozljede zbog koje je propustio veći dio prošle sezone, a uz sve to je i nezadovoljan mizernim ugovorom. Napustio ih je i drugi najučinkovitiji obrambeni playmaker, Kamerion Wimbley (ime za hall of fame ludih imena) otišavši iz jedne grozne momčadi u drugu (Oakland).

Međutim, Holmgren je tu ipak odriješio kesu dovevši respekta vrijednu zamjenu. Stigao je svježi osvajač Superbowla, Scott Fujita, koji će donijeti red u obranu, a konkurencija je pojačana i dovođenjem Chrisa Goconga iz Eaglesa. Kad dodaš da je tu i lanjski pick Kaluka Maiava (ničim pokazao da je poseban igrač, ali moram ga istaknuti pošto je Havajac), ispada da se u ovom dijelu momčadi ipak da složiti dobra rotacija.

Ipak, najveći posao je odrađen u slaganju secondarya. Iz Eaglesa je doveden i pouzdani veteran Sheldon Brown koji će igrati jednog cornerbacka, dok će na drugoj strani biti mladi Eric Wright koji je iz sezone u sezonu sve bolji. Veteran Abram Elam opet će biti jedan od safetya, ali kako je Holmgren i tu doveo znatan broj igrača koji bi se trebali boriti za minute, budućnost mu nije zagarantirana.

Što se specijalaca tiče, tu su Brownsi najbolji u ligi. Ne zato što bi imali pouzdanog puntera ili kickera, već samo zbog jednog čovjeka. Od pet lanjskih pobjeda za barem tri je zaslužan Josh Cribbs, već nekoliko sezona neprikosnoveni returner broj 1 u NFL-u. Njegova brzina, spretnost i snaga čine od njega igrača koji itekako može koristiti i u napadu, ali Brownsima je toliko vrijedan u ulozi returnera da ga štede u svim drugim ulogama.

Samo, bez obzira što mu doziraju minute u napadu, Cribbs se svejedno dokazao kao dobar treći receiver, a da stvar bude još luđa, često je i najbolji trkač. Naime, Brownsi su obzirom na probleme s quarterbackovima znali često razbiti ritam igrajući wildcat, dašak ragbija u footballu, u kojem lopta ne ide do QB-a već do backa koji je onda dodaje u stranu ili unazad do drugih trkača ili se pak odlučuje na eventualni pas prema naprijed.

Cribbs je taj zamjenski QB koji je na taj način osvojio poneku yardu trčanjem, a onda još i poneku dodavanjem. Vjerovatno ima i drugih igrača u ligi koji mogu izvesti nešto slično, ali obzirom da je Cribbs jedini koji je dokazao da može odigrati sve, ništa nam ne brani zaključiti kako Brownsi imaju najboljeg all-round igrača u NFL-u.

TOTAL

Računica je jasna. Raspored im je užasan, ali ako su lani samo s jednom zvijezdom (Cribbs), duplo gorom situacijom na poziciji QB-a i lošijom obranom došli do 5 pobjeda, onda ove sezone usprkos snažnijoj konkurenciji, ali i boljim playmakerima, kvalitetnijem vodstvu na svim razinama i obrani koja bi mogla biti prosjećna, mogu barem to ponoviti. A možda i ostvariti pobjedu više.

SCORE: 6-10

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *