THE JOKE IS ON US

Krenuo sam pisati prvi NFL power ranking u povijesti ispodobruca.com, a prije toga sam se u par rečenica htio osvrnuti i na SP. Međutim, predviđenih par rečenica pretvorilo se u post za sebe. Stoga, fenomenalni početak NFL-a biti će na tapetu sutra, danas osvrt na košarku.

Iako su mi utakmice SP-a bile zadnje na listi prioriteta u proteklih par tjedana, odgledao sam pristojan broj minuta. Za razliku od mojih dragih prijatelja koji su uglavnom zadovoljni i puni pozitivnih dojmova, meni osobno prvenstvo je bilo ispodprosječno. Bilo je drame, ali ne i kvalitete.

Uostalom, zar svojevrsni pokazatelj stanja na turniru nije podatak da sam, bacivši jedan pogled na reprezentacije prije početka, u Finalu vidio USA i Tursku? USA zato što kraj svih izostanaka kod ostalih ekipa jednostavno nemaju konkurenciju, a Tursku zbog domaćinstva. Čak sam ih i precijenio, računao sam na puno bolji turnir od Ilyasove, a na kraju se pokazalo da im je najveće oružje balans između Turkogluova ega i Tanjevićeve ruke, odnosno spremnost jedne zvijezde i deset suigrača da poginu na terenu.

Slično poput Turaka bili su posloženi i Argentinci, u sistemu svi za jednoga – jedan za sve, s tim da njihov izbornik ipak nije takav stručnjak. U ulozi asa Scola je briljirao, ali u napadu drugi su uglavnom promatrali (jedan Delfino bio je žrtva totalnog nedostatka koncepcije). To nije bio recept za uspjeh, jer, kao što završni raspored pokazuje, u polufinale su se plasirale četiri momčadi koje su obilovale upravo tim momčadskim duhom, ali i brojnim epizodistima.

Nažalost, izgleda da Argentina nema mladih igrača koji će moći naslijediti ovu veliku generaciju koja je stasavala nakon što se u košarku zaljubila gledajući legendarni SP u Argentini 1990. na kojem su briljirali igrači bivše države pod komandom upravo, a koga drugoga, Dule Ivkovića (Dražen, Toni MVP turnira Kukoč, Zdovc, Peras aka jedini inteligentni hr trener, Vlade I love Serbia Divac, Paspalj, Čuturis aka najbolji naš košarkaški novinar, Zec-u- Komi – samo su neka od imena na tom rosteru).

Zašto neki novi klinci nisu našli inspiraciju u Ginobiliu, Scoli, Obertu ili Nocioniu kao što su oni pronašli inspiraciju u najboljem SP-u ikada (digresija – znate tko je trenirao Mourninga i Laettnera u zadnjem sveučilišnom izdanju USA repke? Coach K.) ne znam, ali znam da recimo Litva i Srbija nemaju problema s inspiracijom. Što nas indirektno dovodi i do glavne teme – hrvatske košarke.

Gle, kada su Srbi i Litvanci upali u seriju neuspjeha, točnije kada im se dogodila smjena generacija, mi koji smo naučili da to stasavanje novih snaga traje 16 godina, pomislili smo da su Litva i Srbija negdje u rangu s nama, da se traže i da nemaju što tražiti ni na ovom prvenstvu, ni na barem dva iduća natjecanja. Kad, pazi čuda, kako te zemlje poznaju nešto što se zove sistem i posjeduju škole košarke u kojima se djecu čak i uči igrati ovaj sport, bili su u stanju izbaciti novu ekipu već nakon dva turnira. Dakle, četiri godine kasnije imate Srbe i Litvance s fantastičnim ekipama koje će harati idućih 8 godina. Minimalno.

Zašto kod nas ta obnova nikada ne završava? Zar oni stvarno imaju bolje pojedince? Ili pak imaju sistem u kojem se odgajaju i stvaraju košarkaši, dok se kod nas stvara magla. Dok u te dvije repke sada imate deset budućih vrhunskih košarkaša, koji znaju sve na terenu, u našoj prevladavaju revolveraši, 1 na 5 hakleri koji ne poznaju pojam efektivne igre. Dok kod nas centri pimplaju loptu deset sekundi i pucaju trice preko ruke, kod njih lopta ne stoji na mjestu i svi pucaju iz izrađenih situacija. Doduše, da kažeš našim stručnjacima kako nam je u svakom napadu lopta mrtva 15 sekundi, oni bi vjerovatno rekli da kako je mrtva kada odskače cijelo vrijeme.

Ne pravim se da znam kako naš sistem ili što god to bilo funkcionira. Ali, imam oči i vidim da ljudi udaljeni nekoliko stotina kilometara od nas iz svojih škola košarke izbacuju košarkaše. Mi izbacujemo kadetske i juniorske zvijezde, potpuno zanemarujući preostalih 11 uloga/igrača. I onda, što je najgore, niti imaš te igrače zadatka, niti imaš tu zvijezdu – jednom kada dođe u seniorsku konkurenciju, naš mladi as, navikao da sve rješava 1 na 5, više nije u prednosti pred suparnicima jer na terenu nisu igrači njegovog godišta već veterani. U sudaru s kvalitetom, njegovo pimplanje u mjestu ne donosi ništa.

(Zato i dalje ne mislim da su priče oko malog Šarića važne. Klinac dolazi iz pustoši, gomila talenta prije njega je jednostavno nestala u sudaru s ozbiljnom košarkom – nagledao sam se Zemljića, Sesara, Drezge, Vrkića, Šundova. Ne kažem da ne može razbiti trend, ali, ako to napravi, bit će to rezultat apsolutnog talenta kakav se rađa jednom u pet generacija, nikako zasluga trenera – da išta valjaju, onda bi uz povremenu zvijezdu stvorili i ponekog šljakera, zar ne)

Ukić, Planinić, Popović, ali i Lončar, Banić, svi pate od iste boljke. Vjeruju da su bolji nego što jesu. A kad shvate da nemaju tu kvalitetu, kao što je naš Roko shvatio za vrijeme NBA izleta, jednostavno se nemaju na što dočekati pošto nisu razvili zaštitnu mrežu, u njihovom slučaju – temelje košarkaške igre. Šut, prvi pas bez vođenja, igru leđima. Sve što imaju je pimplanje u mjestu.

(Pop, Planina i Ukić, naša tri playmakera imaju u nogometu svoj ekvivalent u Modriću, Kranjčaru i Rakitiću – svi su glavni, svi dave loptu, svi bi razigravali – naš sport je pun veličine, desetki i playeva, a nigdje šljakera, za poštenog defanzivca bi ubili – i sad ti meni reci da je to samo produkt mentaliteta, a ne nedostatka poštenih škola i učitelja)

Obzirom da kod nas košarka ionako zanima deset idiota koji nemaju pametnijeg posla, jasno je da Noćko Radić i rodijaci mogu drmati savezom kako hoće. Na kraju krajeva, pogledajte nam nogomet – svi ga prate, svi se interesiraju, a nikakav pritisak ne može maknuti onu mumiju Markovića ili kradljivaca olovaka Srebrića. Ali, bježim dalje od nogometa da se slučajno ne dotaknem DeBilića, najveće tetkice ikada, čovjeka koji je počeo kao muškarac pun energije da bi par žena i nekoliko očajnih utakmica kasnije postao klinički depresivac koji ćelavi u stilu Ginobilia.

Umjesto njega, rekao bih par riječi o ovom drugom izborniku, Joki. Njegova prva izjava nakon prvenstva rekla je sve, usprkos dvije pobjede protiv ekipa koje nemaju što raditi na SP-u i 4 poraza protiv momčadi koje imaju pedigre, on izjavljuje kako je – zadovoljan igrom. Nismo imali sreće, mladi smo, bla bla. Hej Joke, gle čuda – nismo mladi. Ovi naši imaju više iskustva nego Srbi i Litvanci zajedno (malo karikiram, ali, stvarno, obzirom na sastave na SP-u pravdati nas mladošću nema smisla).

Sreća? Ona prati hrabre, mislim da sam time sve rekao. Treba je izazvati. Uostalom, kakva je to igra kada te protiv Slovenije i Srbije drži isti čovjek koji to radi već godinama bez obzira na izbornika, Marko Popović, tipičnom made in cro 1 na 5 simultankom. Jebote, koliko stvaramo tih 1 na 5 zvijezda, čovjek bi pomislio da smo najveći izvoznici košarkaša u NBA. A u najboljoj ligi na svijetu imamo, koliko ono igrača? Ne pada mi trenutno nitko na pamet. Ako se netko sjeti nek javi.

Neodstatak ikakve samokritike je frapantan, ali i jasan pokazatelj stanja u našoj košarci. Joke je Radićev čovjek, stoga kakvu samokritiku od njega možemo očekivati? U nedjelju je bio gost u studiju tijekom prijenosa Finala. Na pitanjce Mirne Zidarić, dobre ženice koju je, eto, dopalo voditi košarkaški studio jer se nitko od onih kolega šminkera ne želi baviti tim trećerazrednim sportom, o tome jel obrana mogla bit bolja, Joki se oči napuniše suzama i krene objašnjavati kako nije. Jer da se obrana prilagođava protivniku i igračima koji je igraju. Drugim riječima, bar sam ja tako nešto isčitao, obrana je loša jer su takvi igrači.

Ok, tu se i slažem s izbornikom, očajna igra = očajni igrači, baš lijepo od njega što je bacio cijelu repku pred jureći vlak samo kako bi i dalje ostao perspektivan trener u svojim očima. Ali, možda je trener muške košarkaške repke, ali nije muško. I pri tome ne mislim da muškarci ne smiju imati suze u očima – plakanje prilikom gledanja Pixarovih crtića, vrhunske utakmice ili da bi umirio ženu i uvjerio je kako si emotivno zreo je skroz ok.

Ne, Joke nije muško zbog toga jer ne prolazi ni jedan test muškosti. Točnije, pada na dva osnovna životna pravila – pravilu Brucea Willisa i pravilu Clinta Eastwooda. Za one koji redovno prate blog, previše objašnjenja ne treba, ali zbog eventualnog osmog čitatelja samo da ukratko ponovim – pravilo Brucea Willisa svojevrsna je macho Ockhamova britva koja kaže da ako nešto hoda kao patka i glasa se kao patka, onda može biti svašta, ali velike su šanse da je patka. Pravilo Clinta Eastwooda kaže, kratko i jasno, da muškarac mora biti svjestan svojih ograničenja.

Dakle, naša momčad je imala najgoru obranu na turniru, izgubili smo sve utakmice (srećom, protiv Irana i sličnih još ne igramo utakmice – s naglaskom na riječ još), nismo pokazali ništa ni u napadu osim povremenih individualnih bljeskova. Joke je za to vrijeme izgubljeno gledao pred sebe. Naša repka je patka i Joke je patka, to je očito. Ali, Joke to uporno negira, po njemu mi smo igrali dobro u svim segmentima. Ergo, pravilo Brucea Willisa kaže da Joke nije muško.

Joke tvrdi da su igrači limitirani, ali nigdje ne spominje svoje limite. Joke smatra da smo ostvarili dobar rezultat i da zbog toga i dalje treba ostati trener. Nitko drugi tako ne misli (jedini pozitivni komentar njegova rada vrti se oko teze kako nema smisla trošiti trenere svako natjecanje, kad smo već upropastili ovaj turnir onda barem ostavimo čovjeka u nadi da će mu ovo iskustvo pomoći – logika koja me iritira jer po njoj bi mogli dati i doživotni mandat Kosorici, sada je iskusna u dizanju kredita). Uglavnom, Joke misli da je sposoban biti izbornik, a da usput može i izbjeći snošenje ikakve odgovornost. To se zove biti nesvjestan svojih limita. Ergo, pravilo Clinta Eastwooda kaže da Joke nije muško.

Sada kada znamo da nemamo savez ni sistem, da nikoga nije briga te da nam je izbornik kastrat, sve što imamo je saznanje da smo na putu da za nekih četiri do osam godina izgubimo i od Irana. Ozbiljno. Jer, Iran će dovesti još drugorazrednih stručnjaka, dati im da rade i da razvijaju igrače. Uz malo sreće, stvorit će sistem koji će uz dva talenta u rangu Haddadia izbaciti još 5-6 igrača zadatka. Kako Hrvatska za osam godina neće imati ništa (nakon što je i kriket prestigne po uspjesima na međunarodnoj sceni, razina ulaganja u košarku bit će ravna nuli zbog čega će Radić morati iz ureda sići na parket kako bi opet sudio, ovaj put pred praznim dvoranama uz dnevnice od kojih boli glava i koje isplaćuju klubovi od članarine ubrane od jadnih roditelja), odnosno kako će naša košarka biti u silaznoj putanji naspram uzlazne Iranske, promjena odnosa snaga je neminovna. Jedino što se neće promijeniti bit će isprike – izbornik Bajramović će nakon poraza od Irana reći kako su svi dali sve od sebe, ali da su Iranci imali više sreće, njima bi lopta ušla u koš, a naše su uporno ispadale.

Nego, da se vratim na medije. Poslije remija protiv Grčke, Bilić je javno prozvan za kukavičluk. Dobar dio medija je ostao neutralan, jalov kao i uvijek, ali dobar dio je bio i glasan i lijepo je rekao što misli. Kako košarku ne prati nitko, tu su veće kritike izbjegnute (npr. Slobodna Dalmacija koja je izbacila gomilu sjajnih košarkaških novinara kroz svoju povijest nije ni imala čovjeka na prvenstvu već su ga pratili preko TV-a uz katastrofalne tekstove izvjesnog tipa koji uopće ne voli košarku), ali jednu zanimljivu stvar sam čuo tijekom jednog od prijenosa. Naime, dok je Slavko bio zaokupljen proučavanjem NBA rostera iz 1998. koje mu je ostavio Bertičević (žalosno je da profi novinar tjednima radi prijenose s podatkom po kojem je Chandler član Bobcatsa, a Curry se lopta pod obručima u Oklahomi s Duranom), jednom prilikom mu je gost bio izvjesni Faruk Kulenović.

Kaže Faruk, u pola glasa, ali ponovivši to više puta, kako je došlo vrijeme da se kod nas mijenjaju strukture. Da nije dovoljno samo mijenjati trenere ili par igrača, nego da je cijela piramida krivo posložena. Jebote, pomislim, pa ovaj zove na revoluciju. Nije ni čudo da više ne može naći posao u Hrvatskoj kada ovako nešto govori. Mislim, nakon par rečenica je jasno kako je pametniji od Vanjka, za razliku od Bajramovića i Brajkovića učio je i upijao košarku i van balkanskog sfinktera, pa zašto ga nema u nekom klubu ili u savezu?

Možda zato što govori nešto pametno. A možda ga nema zato što se zove Faruk. Jer, nema sumnje da nikoga u Lijepoj Našoj njegove kritike neće previše dirati. Nas nekoliko koji smo ih čuli potvrdno smo kimnuli glavom, ali dežurni rodijak se ne uzrujava previše za to što tamo govori nekakav Bosanac. Pih, da se barem zove Vlado ili Danko. Ili Mirko. Ili Slavko. Ali, ionako će doći vrijeme kada ćemo morati uvoziti i nogometne i košarkaške stručnjake (pomirite se s tim – tek kada nam jedan Srbin postane izbornik ili predsjednik saveza možda se kolo okrene). Jer, ovi naši su se toliko izolirali zbog straha za svoje guzice da će neminovno propasti – bez želje za profesionalnim i ljudskim napredovanjem, osuđeni na život u ovako skučenim prostorima koje su si sami nametnuli, postali su ljudožderi koji se jedu međusobno, potpuno izgubivši sposobnost mozga za funkcioniranjem u višim civilizacijskim sferama. Svi su neprijatelji, svi žele moj beznačajni dio svemira. Svi su Srbi. Eh, da bar jesu, barem bi svi znali igrati košarku.

I prije kraja, rekao bih još par riječi o Team USA. Uz nas, vjerovatno najgore vođenu košarkašku skupinu na turniru. To je to 1 na 5 haklanje koje bi kompletna Španjolska (s Gasolom i Calderonom) ili Argentina (s Manuom i Nocioniem) savladali bez obzira na Duranta. Coach K. je doveo najgori sastav od kada se okupljaju profesionalci, ali obzirom na pad razine talenta ostalih, praktički im nitko nije zaprijetio.

Na stranu sjajnog Duranta, njegovu veličinu je nemoguće osporiti. Govorim o žalosnoj činjenici da su Ameri došli na turnir uzdajući se u jednog igrača da im donese zlato. Nigdje te toliko spominjane obrane, agresije, presinga, trke. Nigdje tih kontri, polukontri, spektakularnih napada. Samo stajanje i mučenje dok Durant zabija tricu za tricom kao da igra NBA Live. Tek povremeni veteranski bljesak Billupsa i Odoma, da nas podsjeti da postoje i drugi.

Američka igra bila je čisti užas. I da se razumijemo, uopće ne krivim igrače. Ovaj roster je sastavljen od klinaca od kojih većina u životu nije odigrala playoff utakmicu. Klinaca naviknutih na poraze, koji stižu iz gubitničkih programa u kojima im je sve dozvoljeno. Clippersi, Grizzliesi, Wolvesi, Warriorsi, baš društvo za izabrati repku, zar ne. Međutim, ako si ih već izabrao, čemu toliko nepovjerenje? Zar će im gledanje u Duranta pomoći da postanu bolji igrači?

Jer, nije da ne znaju, koliko god očajno bili selekcionirani, u ono malo minuta na raspolaganju da znaju pokazali su i Love i Curry i Gordon. Ali, nisu imali šanse. Coach K. je tek jednom reagirao kao trener, kada je u Finalu krajem druge dao šansu ultra niskoj postavi s Durantom na centru, što je odmah rezultiralo s laganom serijom koševa. Inače, uporno je jahao pet najiskusnijih, strahujući od poraza kao da vodi Duke. Takav trofejni trener, a takva kukavica. Međutim, osim što mi je drago da su svi vidjeli da su USA mladi talenti zakon i da zbog njih vrijedi voljeti NBA (Kevin Love je čisti genije i čovjek s kojim bi svi uživali igrati 3 na 3) i da je Krzyzewski klaun, još mi je draže da se još jednom moglo vidjeti kakva je prevara Iguodala. Sjajan atleta, može vjerovatno igrati svaki sport koji poželi (football pogotovo). Ali, kao košarkaš? Oduzmi mu 20 lopti i priliku da siluje igru i imaš običnog šljakera koji nije u stanju zabiti otvoreni šut niti odigrati obranu. Eto vama Iggy, ja biram Duška Savanovića svaki put.

9 thoughts on “THE JOKE IS ON US

  1. Zamisli hakl 3 na 3 gdje bi uz Savanovića i Lovea sudjelovao bilo koji od tri autora ili četiri čitatelja ispodobruca protiv odabrane trojke HR repke? Pa razbili bi ih. Radić bi morao dati ostavku. Let’s play!

  2. Dobar članak.
    Al mislim da ne možeš amerima reći da nisu imali obranu. Pa barem je slavko stalno spominjao ogroman broj koševa koje su zabili iz kontri (uz Duranta njihovo glavno oružje)
    Reci što hoćeš o K-u, al trebalo je imat muda pa otić na svjetsko bez pravog centra (Chandlera ne računam, on bi ionako u rekordnom roku skupio 3 osobne i vratio se grijanju klupe)

  3. Komesaru, ostavi se footballa i baseballa – svaka čast tvojoj ljubavi prema tim sportovima, ali pisanje o košarci ti ide puuuuuuuuuuuuuuuuuuno bolje…

  4. Neki dan na haklu pricam sa dva brata koji treniraju u cedeviti, obojica igraju nisko krilo u juniorima. Decki talentirani, visoki, pametni, vole igru i sve 5. Uglavnom, oni ne znaju igrati pick’n’roll, a na pitanje kako to kazu da to kod njih igraju samo play i centar?!?! Jel to samo meni cudno?

  5. that is some crazy shiiiit, picknroll je samo osnova igre, zašto bi ih to itko učio, još najbolje da vježbaju šut na treningu

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *