QUIET BEFORE THE STORM

Razbijam glavu s najavom NBA sezone već tjednima, ali ovaj vikend počele su prave pripreme koju su kulminirale negdje jučer popodne kada sam dva sata sjedio na balkonu, tupo zurio u laptop dok me sunce nemilosrdno pržilo, pokušavajući smisleno obrazložiti zašto mislim da će Pistonsi biti osmi na Istoku. Nakon što sam ispisao kartice teksta koje me nisu ni najmanje uvjerile u takav scenarij, odlučio sam sutra ujutro definirati konačni poredak pa što bude. Nakon toga krećemo s odbrojavanjem, ali o tom potom kako bi rekao moj bivši šef kad bi ga pitao kada će plaća. Uglavnom, kako prije sutra postoji danas, evo za danas nešto posve drugačije.

Naime, neko vrijeme je živjela ideja kako bi Pot lista uz postojeće rubrike otvorila i novu u kojoj bi se recenzirale knjige. I to, zamisli, čak i one bez slika. Međutim, kako se pokazalo da nitko nema ni vremena ni volje za nečim takvim, od ideje se ubrzo odustalo. Samo, u trenutku inspiracije ja sam ipak napisao jednu poveću recenziju neprikladnu za objavljivanje, a kako sam protiv editiranja, još više protiv toga da recenzija nikad ne ugleda svjetlo dana, to koristim mogućnost da je stavim tu na blog gdje će je prekriti zaborav uz utjehu da je barem imala kratak, ali sladak život. Uostalom, cijeli osmi mjesec smo nabrajali knjige, što smeta da im damo malo prostora i sada.

SREĆKO HORVAT, IGOR ŠTIKS – PRAVO NA POBUNU: UVOD U ANATOMIJU GRAĐANSKOG OTPORA
(Faktura, 2010.)

Obzirom da sam jedan od onih ljudi koji na polici s knjigama imaju oba Štiksova romana i Horvatovu zbirku eseja o filmskoj distopiji, reći da sam oduševljeno dočekao njihov novi uradak, bilo bi – preskromno. Čekao sam ga kao što bih čekao duet Gianne Michaels i Michelle Wild, makar znam da porno zvijezde bolje funkcioniraju u paru nego pisci.

Kako god, jer ”Pravo Na Pobunu” ionako nije njihov klasični rad, već jedan ozbiljni, discipliniran pokušaj da se nedavni studentski bunt protiv komercijalizacije školstva stavi u širi kontekst koji, osim samih prosvjeda, uključuje i opće stanje našeg društva – u rasponu od licemjerja demokracije, preko sloma financijskog sustava do pukotina koje se sve jasnije vide u ovom oklopu neoliberalnog kapitalizma.

Možda se čini ambiciozno, ali poanta je da im u dobrom dijelu sve to i uspijeva. Točnije, citati i osvrti na opće probleme vrlo su lucidni i jezgroviti. Međutim, stav da su studenti pokrenuli ili, ako hoćete, zacrtali jedan novi put kojim bi se trebali uputiti ako mislimo nešto promijeniti, malo je nategnut.

Iako autori ni u jednom trenutku ne pokušavaju sakriti svoju opredijeljenost i vjeru u svrhu svih tih događanja u kojima su, na kraju krajeva, i sami aktivno sudjelovali te se ne radi ni o kakvom pokušaju da se mudruje iz sigurne udaljenosti, način na koji zastupaju svoje stajalište je, u najmanju ruku, nadobudan.

Naime, u studentskoj buni oni ne vide eventualni pokušaj jedne skupine da izbori prava ili privilegije za koje misli da im pripadaju, već praktički nacrt po kojem se društvo mora oblikovati ako ne želimo da nas proguta Vrli Novi Svijet i ispljune poput prožvakane banane. Točnije, autori smatraju da je taj oblik bunta nadahnuo sve kasnije slične događaje u ovoj smiješnoj zemlji, pa tako valjda i aktualnu borbu sindikata protiv novog zakona o radu.

Iako to nije nužno netočno, tijekom čitanja sam imao osjećaj da momci nedavne događaje smatraju novim Proljećem, s razlikom što se diskurs s nacionalizma pomaknuo na ekonomska pitanja i uopće način života. Dakle, smatraju se nekakvim čuvarima plamena naše generacije, iako, hvala im na tome, ne naginju nužno ulozi mesije koji će dežurati nad našim dušama, ulozi koju je tako dobro patentirao presveti Miljenko Jergović, svećenik jedine Istine.

Tako da se, kad bez problema prokazuju Čička i Banca kao bezlične spodobe izgubljene u vlastitom odrazu u ogledalu, ne možeš oteti dojmu da su možda baš oni budući Čičak i Banac. Ali rade to s odmakom, hladno, na jedan način koji ne susrećeš u banaliziranoj svakodnevici u kojoj su ”my way or the highway” stavovi jedini oblik komunikacije, od najnižih do najviših razina.

Zato ogroman plus dobivaju na račun prozivanja Tomića i Runjićke kao malograđanskih zabavljača koji su nekim čudom postali glavni prodavači pameti u ovom dijelu svijeta, a nisu u stanju izvući glavu iz vlastite, u udobnu fotelju zavaljene guzice. Još da su našli načina prikazati sav jad jednog Barbierija ili, pak, Galla – nitko sretniji od mene. Nažalost, njih dvojica nisu bitna za temu, ali ja neću propustiti priliku da se osvrnem na Zlatka koji je, valjda, nama na Pot listi ono što je studentima Čičak.

Jebiga, od Leonarda Da Vincia na svijetu nije bilo čovjeka koji je u stanju u isto vrijeme snimati TV emisiju za kućanice, slušati mladi urbano-gerilski bend, secirati sadašnji politički trenutak perom sociološkog genija i sve to dok kuha škampe s integralnom paštom i kopi-pejsta podatke s allmusica ispod kojih se onda potpiše. A što s Barbierijem? Nemam pojma, morao sam na WC čim je počeo govoriti, tako da nisam ni vidio što sprema, ali znam da je pohvalio Gallovu paštu, jer je bila prožeta mirisom povijesti ovih prostora, dakle svim tim smradom tipičnim za zemlju u kojoj sve glazbene nagrade uvijek dobiva Gibo, a književne Miljenko.

Na stranu sva bijeda naše kulturne stvarnosti, ono čime se Igor i Srećko bave, nešto je ozbiljnija tema. Uglavnom, kako su izabrali taj racionalni pristup (u pisanju barem, jer kao što rekosmo, stavovima su se odavno opredijelili), čak i bez previše humora i pop-kulturnih referenci tipičnih za lijeve/mlade autore u svijetu poslije Žižeka (mada je fora s homo suckerom super), te su mene kao fana ostavili bez potrebnog osobnog pečata (Horvat je light Žižek, ali s boljom koncentracijom, a Štiks majstor pripovjedanja u stilu najboljih bosanskih i španjolskih autora), ispada da je knjiga prije svega odličan presjek lijevih misli i skretanja za svakog mislećeg mladog čovjeka.

Napisana sažeto, jasno i glasno, bez skretanja s teme, suvišnog filozofiranja i semantičkih viškova, može poslužiti i kao odličan uvod za kasnije bacanje na djela slične tematike – od Negrija i Hardta i njihova već legendarnog ”Imperija” te nešto svježijeg ”Mnoštva”, preko neizbježnog Žižeka (posebice sjajne ”O nasilju” i najnovije, valjda u predahu između igranja playstationa napisane, ”Druga smrt neoliberalizma”) do ”Mržnje demokracije” Jaquesa Rancierea.

Ova referentnost i aktualnost čine knjigu još zanimljivijom, jer uz davanje širega smisla nedavnim događajima u Hrvatskoj (štrajkovi i prosvjedi na sve strane) i svijetu (ekonomski kolaps, nasilje u Grčkoj) te osvrt na spomenute knjige, nije propušteno spomenuti ni jedan od važnijih globalnih problema nakaradnog sistema u kojem živimo. Od komercijalizacije svega i svačega (jučer telefona i nafte, sutra struje i vode), stvaranja još većih robova o kreditima (jer bez istih, ubuduće više nećeš moći ni studirati, kao što si već danas ne možeš priuštiti ni magisterij) do toga da pola ljudi sjedi besposleno doma i šizi, a pola ih radi i steže remen dok se lova iz proračuna prosljeđuje raznim privatnim osobama po suludim tarifama za nekakve usluge koje su ili nepotrebne ili bi ih, na kraju krajeva, mogli obaviti isti ti nezaposleni. Bez da itko steže remen.

Na kraju, u dijelu koji je posvećen bunama mladih u drugim dijelovima Europe, jasno se precizira razlika između onih u Francuskoj, u kojima mladi protestiraju protiv toga što im se otežava postati dio sistema, a ne protiv sistema sama (ja osobno bih volio malo detaljniju razradu te teme te njenu usporedbu s ovim što se događa u nas; naime, nije li na kraju osnovna razlika samo u tome što su mladi pobunjenici u Francuskoj puno debljih džepova od ovih naših?) od Grčke i njenog otvorenog okretanja lijevome i anarhizmu, tome vječnom bauku.

Kroz sve to, jasna je i poruka o možda najvećem problemu današnjice, a to je nestanak srednje klase. Podatci od prošle godine govore o ogromnom padu prodaje narodnih vozila (da, to su sve one zamjene za fićeke i stojaše koje se danas zovu Punto, Clio, Swift, Corsa) dok je prodaja luksuznih nikada veća, što je jasan pokazatelj da umjesto razvijene demokratske zemlje postajemo banalni neoliberalni poligon za izdrkavanje nekolicine.

Šteta što pažnja nije posvećena svojevrsnom sudaru svjetova, točnije sudaru jednoga društva izgrađenog na hijerarhiji, ali i mediteranskom mentalnom sklopu poput našega, nad koje se tako naglo nadvila protestantska etika i liberalno-kapitalistički nazori, čije stihijsko nametanje u tako kratkom vremenskom razdoblju i nisu mogli drugo nego stvoriti društvo bez ikakvih vrijednosti.

Zanimljivo, nakon pročitane knjige, istu večer samo pogledao nekoliko epizoda serije ”Malcolm u Sredini” koja se bavi upravo tim padom jedne obitelji iz srednje klase na dno, padom uzrokovanim divljanjem kapitalizma i potpunim slabljenjem državne kontrole. U jednom trenutku majka (fantastična Jane Kaczmarek) hladno objašnjava Malcolmu (očajni Frankie Muniz), netom nakon što je prebačen u razred za napredne, kako mora iskoristi ovu situaciju, jer mu je to prilika da napusti ovaj jadni radnički život i postane netko. I dok sami takvi pokušaji ranoga razvrstavanja djece u napredne i obične razrede izvrsno nadopunjuju jednu od tema ove knjige koja govori baš o tome da je obrazovanje postalo proizvodna traka iskoristivih kadrova te da je onaj humanistički aspekt totalno zanemaren, to nije ono najvažnije što se da iščitati iz ove situacije.

Jer ovaj trenutak prikazuje najveću razliku između nas i onih sličnih nama u zemlji iz koje je neoliberalizam krenuo. Još do nedavno, i jedni i drugi smo imali socijalnu sigurnost (nama ju je garantirala država, njima bogatstvo resursima), a sada kada smo ostali bez nje (jer naša država je smijeh, a njihovi resursi su ili nestali ili su razgrabljeni), nismo se u stanju nositi s tim bez zazivanja promjena i revolucija, nadajući se da nas one mogu održati na površini i standardu na koji smo naviknuti. Samo, dok mi kukamo o gubitku prava čekajući da se nešto promijeni, Amerikanci, pak, iza sebe imaju stotine godina odgoja u sredini koja ne priznaje nikakva prava, osim onih za koja se individualno izboriš te za njih nije tragično pasti u blato. Život je borba u kojoj se sam moraš izboriti za rezultat, a ako izgubiš i to nisi u stanju podnijeti, uvijek možeš uzeti pištolj u ruke i upucati nekoliko slučajnih prolaznika.

Naravno, i taj psihološki motiv tek je dio puno većega ekonomskog kruga. Koji je izgleda zatvoren. Boljitku se u ovim uvjetima ne možemo nadati, nekadašnja srednja klasa može samo očekivati gore. Ili može, kako kaže američka mama, vjerovati da postoji mogućnost prelaska u viši rang. Samo, ako je krug stvarno zatvoren, tada ima sve manje mjesta za nove vlasnike Masserattija, a to onda dovodi u pitanje uopće svrhu obrazovanja i karijere. Posebice među nama, istočnom verzijom generacije x koju autori lucidno nazivaju generacijom 600 eura, jer, naime, tolike su nam prosječne plaće.

Što nas vraća na studentske dugove, koji su se sve glasnije počeli promovirati i u ovoj našoj mini-Alabami (čudi me da još nitko nije ponudio kredite klincima od 5 godina, nekakvog ”kredu-medu” ili ”Kredosaura”, pod parolom ”Uživajte u djetinjstvu, priuštite si bicikle, konzole, bazene – sve što poželite, ne morate platiti prije nego postanete punoljetni, a godišnja kamata je samo 9 %, promjenjivih naravno”). Dakle, pitaju se s pravom Štiks i Horvat, čemu trošiti novac kojega ionako nemaš na nešto što će ti možda omogućiti karijeru koja će ti, pak, trebati da vratiš taj posuđeni novac, nakon čega bi, kao, bio materijalno osiguran? A što ako ne bude dovoljno karijera? Što ako ti bude trebalo 140 godina rada da se osiguraš? Jesmo sigurni da želimo da Radman pronađe formulu kojom bi produžio život samo kako bismo ga mogli provesti vraćajući još više kredita?

”Skraćivanje obrazovanja i njegova specijalizacija imaju jasan cilj – što brže izbacivanje pojedinaca na tržište rada. Budući posao trebao bi otplatiti nagomilane dugove i, obećavaju, donijeti i puno više, a to je materijalno blagostanje. Iskustvo govori, dakako, da se radi o riskantnoj igri. Mentalitet kockarnice i ovdje je prisutan; iako znamo da banka uvijek pobjeđuje, svi misle da će baš oni dobiti.”

Naravno, ovaj citat se odnosi na situaciju kada tržište rada postoji i kada sistem zna koje kadrove treba. Međutim, što je s činjenicom da je kod nas prisutna poplava studiranja, da fakulteti i više škole niču na sve strane, da neki ljudi drže po 5 katedri i vrlo brzo postaju dio elite – sve kako bi se uzela školarina, a da se pritom onom nesretniku koji je plaća ne nudi ni minimum, nazovimo je tako, usluge? I sve to igrajući se uglavnom snovima roditelja koji odvajaju ogromne svote za svog kretenskog potomka koji uopće ne želi studirati, ali nema alternative, osim da sjedi kući i drka po cijele dane.

Za kraj, spomenuo bih još da dobar dio knjige otpada na ideje o poboljšanju predstavničke demokracije kakvu znamo, sve dok jednog dana ne bi došlo do konačne pojave direktne demokracije. Kako direktna demokracija na koju bi mogao pokazati prstom i reći ”to je to” ne postoji, to su autori posegnuli za primjerima, i da, radi se o primjerima koji pomalo bacaju sjenu sumnje na njihov zdrav razum. Jer, meni osobno, hvaliti Venezuelu malo je neozbiljno, kao i svako pozivanje na Kubu. Zašto, na primjer, nisu pohvalili Novu Englesku iz koje su i krenule ideja iskorištene u francuskoj revoluciji (na čije ideale se također pozivaju) i gdje je upravljanje od najmanjih jedinica prema gore bilo barem donekle provedeno i kroz praksu?

Čak se ne moramo referirati na Franklina, Paynea, Emersona i slične pretpotopne velikane, dosta nam je osvrnuti se na nešto moderniji primjer, seriju ”Gilmore Girls”, podcijenjenu na račun svoje blesave sapunične prirode, ali u čijoj pozadini se krije sjajan pogled na te ostatke bolje prošlosti (gradska vijećanja, poštovanje svakoga glasa, osobna inicijativa, Jeffersonovska – makar i neiskrena – tolerancija) i vječni sudar klasnih razlika u kojem jedan šljaker koji voli baseball (Luke) čak ni u toj demokratskoj idili ne može završiti s djetetom kapitala (Lorelai), jer su razlike između njih ogromne i tiču se same suštine njihovih bića preko koje ne mogu prijeći ma kako se trudili, kao ni to da kćer koja se školuje u najboljim privatnim školama (Rory) ne može pobjeći od svoje staleške uloge i gdje, ma kako progresivna bila, uvijek ostaje vezana uz kapital, a ne uz umjetnost ili čak profesionalizam koji joj se nude u vidu veza s pripadnicima niže vrste (jedan od potencijalnih partnera, suočen s stvarnošću, bijeg od radničke sudbine traži u životu umjetnika, u kojem bar može održati nadu da će jednoga dana zahvaljujući možebitnim talentima steći bogatstvo kojim bi ipak nekako došao do svoje ljubljene).

Želim reći da, ma kako nakaradno danas bilo, američko društvo na istočnoj obali i dalje ima korijene u takvom sistemu, što je ipak bolji primjer za proučavanja od Chávezova ili Castrova eksperimenta (ili je možda u našem kontekstu ipak ovaj socijalizam juga bliži?). Ono, svaka ulica bira predstavnika, pa svaki predstavnik svake ulice bira predstavnika kvarta, pa svaki predstavnik svakog kvarta bira predstavnika dijela grada, pa svaki predstavnik dijela grada bira predstvanika grada i tako dalje i tako šire. Nije nemoguće, ali ako se dobro sjećam, sami smo izabrali ovaj predstavnički model u kojem nas profesionalci koje ne poznajemo svakih nekoliko godina uvjeravaju da su tu samo zbog nas, a i tada nam idu na živce, jer nas odvraćaju od uživanja u vlastitom standardu. Optuživati banke i kapitalistički Zapad nije fer, jer krivi smo – mi. Odgovornost je bitna stvar, a nju autori ne potežu, jer se bave budućom potencijalnom pretvorbom ljudi iz promatrača u aktiviste. Pa kad je itko izabrao aktivnost ako baš nije morao?

Uglavnom, da završim, jer stvarno nema smisla baviti se svakim detaljem kojega se ova knjižica dotiče, izdavačka kuća ”Fraktura” iz Zaprešića i ovim se izdanjem potvrdila kao kuća broj jedan u ovoj Kifli Našoj. Do sada su to bili po beletristici (izdali i Štiksa između ostalih), a sada će to izgleda biti i po publicistici – uz novog Žižeka (koji sve bolje odvaja svoju popularnu personu od one dosadne Kakanovsko-Hegelovske, tako da je novo djelo, iako klasično zbrkano i neozbiljno, barem gušt za čitanje), tu je i knjiga Fareeda Zakarie koja govori da se i stvari u mainstremu radikalno mijenjaju (tko je do jučer mogao zamisliti da će od jednog novinara bliskog vlasti čitati kako bi Amerika bez kineskih kredita propala?), te gomila ljevičarskih izdanja, zbog kojih već pušu za vrat neprikosnovenom Jesenski i Turku, a posebice sve razvodnjenijima Algoritmovoj Facti i Ljevkovom Bookmarkeru. I da, stvarno mislim da trebate znati ove stvari. A sada me ispričajte, vrijeme je da spojima na ESPN. Idem po svoju dozu sportskog fiksa, da isperem ove gluposti iz glave.

1 thought on “QUIET BEFORE THE STORM

  1. nevjerojatno da sam tražeći podatak o knjizi zalutal među sličice košarkaša! vrhunski performans pa ga moram ovjekovječit komentom, štaviše, moram i isprintat za pokazivanje ljudima kad već nem pojm kakva je ovo stranica i nemam vremena doznavati.
    p.s. začuđujuće nije p(l)itko

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *