WOLVES

”Michael Beasley is a very young and immature kid who smoked too much marijuana and has told me that he’s not smoking anymore”
– David Kahn

“With us, Darko was like manna from heaven. I mean, he’s 7’1″, he moves fluidly like a forward and I haven’t seen a big man pass like him – he really does pass like Vlade.”
– David Kahn

SCORE: 14-68
PRVIH 5: mislite da ih zna i Kurt Rambis?
5 ZA KRAJ: Flynn, Johnson, Brewer, Beasley, Love
MVP: Kevin Love
LVP: David Kahn

Nisam ni započeo post o Wolvesima, a već me dvije stvari izbacuju iz takta. Prvo, umjesto jednog citata po momčadi, morao sam napraviti iznimku i staviti dva jer David Kahn to jednostavno zaslužuje svojim potpunim ignoriranjem razuma (a i nije bilo lako izabrati koji je bolji). Druga stvar koje mi smeta je to što sam gotovo siguran da sam pretjerao s ovih 14 pobjeda, Wolvesi imaju šansu kakva se ne pruža često – srušiti rekord Sixersa iz sezone 72/73 od 9 pobjeda. Na kraju sam se odlučio za ovu nešto veću brojku samo na račun Kevina Lovea i nešto duže klupe nego lani.

Samo, kad se sjetim onih lanjskih 15 pobjeda i načina na koji su igrali drugi dio sezone, tog potpunog kaosa koji je vladao na terenu i okolo njega, pa kad se još podsjetim da je na čelu kluba Kahn svih khanova, da su slabiji za Jeffersona usprkos svim pridošlicama te da Kurt Rambis nije implementirao ni mimimum sistema kojega je zamislio (a i da je, ionako opet mora iz početka obzirom na promjenu pola momčadi), nekako mi se brojka 8 čini realnijom od 14.

Kada gledaš ovaj roster i pokušavaš na njemu uočiti prednosti, samo ti jedna upada u oko – s ovoliko centara koje je prikupio Kahn, barem skok bi trebao funkcionirati. Doduše, Darko Miličić i Nikola Peković za sada to garantiraju samo na papiru, ali Kevin Love može uz poštenu minutažu sam držati momčad iznad vode u tom segmentu.

Love je danas praktički jedini dokazani NBA talent na rosteru, a to sve govori o tome koliko je ova momčad sakata po pitanju potencijala. Rookie Wes Johnson svakako ima sve potrebno za biti igračina, uz gomile prilika možda bude i bolji od očekivanoga (a možda ga potreba da igra 1 na 1 iz sjajnog timskog igrača kakav je bio na Syracuse pretvori u još jednog NBA statističara). Michael Beasley je u dvije sezone pokazao da može zabiti, ali isto tako da nije u stanju biti nositelj igre u nijednoj ulozi. Bez ikakve konstante u igri i pristupu igri, osuđen je na ulogu strijelca s klupe, a izbjegavanje fizičke igre pod koševima dodatno mu otežava put do minuta.

Corey Brewer je dodavši šut na igru oslonjenu na atletiku i obranu postao solidan NBA igrač, nešto kao Martell Webster, za kojega je Kahn u Portland poslao 16. pick ovogodišnjeg drafta. Kad dodaš da je Wes Johnson isti takav swingman koji može zabiti otvoreni šut i odigrati solidnu all-round košarku, ispada da Minnesota ima sasvim solidnu rotaciju na pozicijama 2 i 3. Jedini problem? Nema nikakvu raznovrsnost (Wayne Ellington i Lazar Hayward kao preostali bek-šuter i malo krilo nisu ni izbliza spremni pomoći).

Radi se o tri slična igrača koji ne donose ništa novu u igru, posebice ne u segmentu kreiranja šuta za sebe ili druge, a nedostatak kreacije je i inače najveći minus ovog rostera bez talenta. Stoga, prilikom slaganja ovakve ekipe u kojoj nema playmakera, obično ključnu ulogu igra sistem. Međutim, Rambisovi pokušaji da instalira trokut napad lani su pali u vodu, a teško da će se nastaviti obzirom na neadekvatni roster na kojem jednostavno nema dovoljno potrebnih sastojaka da bi se napravila ikakva koncepcija, a kamoli uveo Winterov napad koji zahtjeva od igrača konstantno prepoznavanje situacija na terenu.

Najgore od svega je što osim manjka talenta dolazi i do zagušivanja na određenim pozicijama. Osim što će Johnson, Webster i Brewer uzimati jedan drugome minute, slična situacija čeka Lovea i Beasleya. Beasley definitivno ne može igrati ništa osim četvorke, a s njim u toj ulozi spominjani skok kao glavno oružje postaje upitan. Također, Love na petici jednostavno nije dovoljno jak i skočan da odradi išta u obrani, dok bi se u napadu sa sidrenjem pod košem ubile sve njegove dobre strane.

Što nas opet dovodi do podjele minuta, koja neće koristiti nikome. Mislim, jedan od razloga zašto je Jefferson prodan u bescjenje je taj što se dokazalo da ne može funkcionirati s Loveom. Dovođenje Beasleya ne mijenja ništa jer opet dovodi do sličnog problema (dapače, u pitanju je i gora kombinacija jer Big Al je barem imao post igru, dok i Love i Beasley funkcioniraju jedino okrenuti licem košu gdje mogu koristiti meku ruku, odnosno eksplozivni prvi korak). Osim ako u Minnesoti stvarno ne misle da većinu minuta na petici između sebe podijele Darko, Peković i Kosta Koufos. Čemu to vodi kada ova tri balvana ne mogu garantirati solidne igre u reketu čak ni u Euroligi?

Dobro, treba priznati da je Darko završnicu sezone u Minnesoti odigrao pristojno i da je u tom kratkom periodu dokazao da može biti back-up centar za nekih 15-ak minuta po utakmici. Ne možemo reći ništa ni o Pekoviću dok ne vidimo kako će reagirati na kaotični kontekst u kojem se nalazi i NBA igru koja će mu se u početku zasigurno činiti poput ubrzanog filma. Problem je samo što ova momčad od Darka ne traži da bude back-up već da nosi momčad (lani su pokušavali igrati preko njega na visokom postu, ne bi li tako dobili barem jednog playmakera u ekipi, što je uglavnom izgledalo smiješno), isto kao što neće imati vremena razviti Pekovića, već će ga odmah baciti u vatru (ako je lani nesretni Pecherov uporno dobivao šanse na petici usprkos tome što je od početka bilo jasno da igrom ne pripada u NBA, nema sumnje da će masno plaćeni balvan imati prilike dokazati što ne-zna).

Kako je instaliranje Darka u momčad došlo uz završnicu u kojoj je momčad slučajno dobila 2 puta u 30 utakmica, nikako mi nije jasno po kojoj logici i procjeni igara su se vodili kada su mu nudili produženje ugovora. Kad još dodaš da je Koufos već jednom nogom u Europi jer je dokazao da ni talentom ni srcem nema što raditi u profesionalnoj košarci, ispada da bi negdje oko nove godine u petorku mogao uskočiti Anthony Tolliver, tipični plaćenik s rubova lige, koji se lani kroz minutažu u Warriorsima dočepao statistike koja mu je donijela ugovor u Minnesoti.

Tolliver nema ni tijelo ni instinkte da bi držao sredinu, ali barem ima ruke i aktivan je oko koša te bi se iz programiranog petog visokog ni kriv ni dužan vrlo brzo mogao naći u ulozi startera. Što me opet dovodi do Lovea. Ova sezona je prekrižena i prije starta, ali ako ičemu može poslužiti to je afirmaciji Lovea kao igrača i kao lica franšize. Za to mu momčad jednostavno mora omogučiti maksimalnu minutažu i maknuti sve potencijalne smetnje, makar to značilo koristiti Beasleya na 15-ak minuta.

Love je u onim kratkim epizodama na SP-u pokazao cijelome svijetu o kakvoj se igračini radi. Nije brz, djeluje nezgrapno, ali u skoku je eksplozivan i agresivan poput najvećih te nas ne bi trebalo iznenaditi ako bi uz punu minutažu preskočio Dwighta Howarda kao prvi skakač lige. Nažalost, čak ni usprkos sjajnom skoku u napadu nije u stanju zabiti previše zicera jer je valjda od svih dobrih igrača u NBA najskloniji blokadama, baš zato što mu treba previše da se nakon uhvaćene lopte odrazi i položi loptu od table. Kad shvati da je pametnije loptu vratiti nazad na novi napad, taj problem će se riješiti sam od sebe.

Druga dva ogromna plusa su meka ruka, koja je svake godine sve bolja i koja mu omogućuje da zabije otvoreni šut od kuda god poželi u rasponu od reketa do trice te fenomenalni prvi pas kojim poput quarterbacka pronalazi suigrače u kontri. Pametan trener bi od ovoga napravio taktičko oružje, kad imaš ovako dominantnog skakača samo trebaš zadužiti jednog beka da odmah po ispaljenoj lopti trči u napad gdje će ga Love već naći na ziceru. Ono, šanse da bude i prvi strijelac i prvi skakač i prvi asistent momčadi su poprilične ako se oko njegovih jakih strana bude gradila igra.

Doduše, tu treba dati Rambisu za pravo kada kaže da dobar dio zasluga za Loveovu učinkovitost pod koševima ide baš tome što ne igra punu minutažu, zbog čega je uvijek dovoljno svjež za igrati punom snagom. U težem ritmu, ni on ne bi mogao sumanuto skakati pod oba obruča. Ali, obzirom na ostatak ekipe, razvijati ultimativnog trećeg visokog nema smisla – valjda je vrijeme za dobiti barem jednog poštenog startera.

To što uopće pričamo kako Love ima šansu biti prvi asistent momčadi sve govori o playmakersom trojcu kojega je okupio Kahn. O povratku Sebastiana Telfaira nema se što reći, ovaj je do danas valjda svjestan da može biti presretan što mu netko uopće plaća ogromne cifre da bi glumio trećeg playa te se valjda i navikao na ulogu hodajućeg ugovora kojega se preporučeno šalje iz grada u grad. Dovođenje Luke Ridnoura, najsporijeg playa u ligi, uz suludi ugovor na četiri godine ne vodi nigdje, osim što Wolvese stavlja u poziciju da na klupi imaju skupog back-upa koji nije u stanju pomoći momčadi.

Što opet ostavlja posao organizatora u rukama lanjskog rookiea Jonnya Flynna koji se pokazao kao solidna slash ‘n’ kick opcija, ali ujedno i igrač kojega teško možemo nazvati produženom rukom trenera. Flynn je praktički slabija verzija Tya Lawsona, igrača kojega je Kahn lani draftirao te poslao u Nuggetse za ništa, da bi se kasnije ispostavilo da se radi o najboljem playu kojega je uopće izabrao. Doduše, kad bi popravio šut iz vana Flynn bi bio solidan bek, ali ovako je u kategoriji zujalica koje tek trebaju dokazati da imaju budućnost u ligi.

Treba biti iskren i reći da je od svih poteza za ovaj s Lawsonom Kahn najmanje kriv, jer tko je mogao znati da Ricky Rubio u glavi nije košarkaš nego maneken. Onim svojim hiperaktivnim stilom igre djelovao je kao netko tko jedva čeka istrčati na parket i trčati gore-dolje, a, eto, danas znamo da preferira šetati kako mu se ne bi pokvarila frizura. Ali, kako Ricky nije bitan za ovu franšizu uopće (nakon dvije loše godine Eurolige, pitanje je vidi li u njemu ijedna franšiza potencijal vrijedan odricanja), a kamoli sada pred početak nove teške sezone, ostavimo ga na miru. Ako ne želimo imati posla s mamom Rubio.

Za kraj bih samo naglasio ono što je valjda očito, a to je da David Kahn mora dobiti nogu pod hitno. Dvije godine konstantnih tradeova dovele su do rostera na kojem osim Lovea nema ni jednog igrača zbog kojega bi se neka momčad odrekla budućeg prvog picka. Sve što Kahn ima za pokazati je čista platna lista, koja ionako nema nikakvog smisla jer nijedan normalan free agent neće izabrati ovu franšizu i život u Minneapolisu.

Preplatiti nove mediokritete ne vodi nigdje, ali ako nisi u stanju draftati i slagati momčad oko svojih mladih igrača, dakle ako nisi u stanju primjeniti moneyball princip, ionako nemaš budućnost ni drugog izbora. Imaš kahnball koji te uči da isplatiš Darku midlevel i da dovedeš Beasleya, samo zato što ih je netko jednom izabrao visoko na draftu pa se nadaš da je taj znao što radi, ali da nije imao strpljenja. Logično, isto kao što je i logično uzeti godišnju pretplatu za Wolvese – kahnball je definitivno jedinstven događaj.

Drži se Kevine, još dvije godine i slobodan si.

4 thoughts on “WOLVES

  1. Beasley u Wolvesima, sudeći po prvoj slici čovjek samo traži dobar furry wall 😉

  2. petorka kojom je D’Antoni počeo prvu ovogodišnju predsezonsku utakmicu: Felton, Gallinari, Chandler, Stoudamire, Turiaf. strašno! i onda neki tamo iz Milano Armani momčadi u prvom napadu zakuca preko Amarea 🙂

  3. evo petorke koja je krenula za Wolvese u Londonu protiv Lakersa: Ridnour, Johnson, Beasley, Love, Miličić 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *