SUNS

“I think that when you have Steve Nash as the engine that runs the car, I think you always have a chance.”
– Alvin Gentry

SCORE: 44-38
PRVIH 5: Nash, Richardson, Hill, Turkoglu, Lopez
DRUGIH 5: Dragić, Childress, Dudley, Warrick, Frye
MVP: Steve Nash
LVP: Robert Sarver

Do prošle sezone gornju izjavu Alvina Gentrya tumačio bih kao jeftini PR. Iako mi je Steve Nash u srcu i iako mi barem 20% NBA arhive otpada na utakmice Sunsa u njegovoj eri (praktički, u pitanju su utakmice zbog kojih sam se nakon više od desetljeća duge veze na kraju i oženio za košarku), zadnje dvije godine nisam im uopće vjerovao. Prije dvije sezone, kada je Porter postavljen za trenera, u najavi sam bezobrazno napisao kako je era Nasha stigla do kraja, a u lanjskom pregledu nisam niti pomišljao da bi mogli do playoffa.

I onda se dogodilo ono što se dogodilo, 54 pobjede i finale konferencije, nakon čega se opet nalazimo pred pitanjem na koje odgovor može dati samo vrijeme. Naime, da li je epizoda s Porterom bila samo mala prepreka na čudnom, dugom putu koji i dalje traje ili su lanjski rezultati bili tek splet okolnosti koji je ovu momčad odnio u visine s kojih će pad koji slijedi biti još bolniji?

Meni i jedna i druga verzija zvuči uvjerljivo, ali ovaj put sam odabrao malo drugačiju stranu. Da, bio sam cinični bezveznjak, obični konformist koji je smatrao da onako jednodimenzionalan roster pun igrača koji do tada nisu pokazali previše nije konkurentan, dok je svaki pravi vjernik u srcu znao da Steve može od vode napraviti vino. Danas vjerujem.

Baš sam neki dan s Krehom pričao o Sunsima i on je odmah izvukao argument kako Nash ima 37 godina i kako je već vrijeme da se raspadne, da je nemoguće da opet nosi teret plasmana u playoff. Hej, taj argument mi je poznat, vrtio sam ga zadnje dvije godine. Pa ima 35, pa ima 36. Ne više, danas sam pametniji. Ili je možda bolje reći religiozniji.

Dok Steve ne odigra prvu prosjećnu sezonu, sezonu nakon koje ćemo moći reći: ”gle, Nash je usporio, nije to više stari Stevan”, nemam namjeru glumiti Nostradamusa. Nash je živ i zdrav, još uvijek je all-star, još uvijek je u top 3 na svojoj poziciji. S tim na umu počinjem analizu ovogodišnjih Sunsa, slično kao što Gentry s tim na umu kreće u nove izazove.

A izazovi su očiti. Na prvi pogled, ovogodišnji roster Sunsa ostavlja dojam ekipe sa samog dna lige. Makni Nasha i eto ti momčadi za maksimalno 20 pobjeda, zar ne? Da, ali takve zaključke donosimo na temelju predrasuda o tome kako košarka mora izgledati. Čim ne vidiš centre i visoka krila, odmah misliš kako će obrana biti grozna, a skok nepostojeći.

Ali, ako su Sunsi išta lani dokazali, to je da obranu igra cijela momčad i da svi skaču. Daleko od toga da kažem da su bili dobri u tim segmentima, ali nisi bili ni katastrofalni kao što je uvriježeno misliti. Naravno, ove sezone nema Stoudemire, a dopustili su da im odšeta i Amundson, dakle ostali su bez dva od tri visoka (Channing Frye je visok samo centimetrima pa ga ne ubrajam u rotaciju pod košem).

Miriše na katastofu. Možeš misliti. Prvo, ne zaboravite da su godinama igrali s Amareom na petici, što nije ništa manje neprimjereno od toga što će sutra igrati s Hidayetom Turkogluom na četvorki. Uostalom, zar lanjska renesansa nije krenula tek nakon što je Gentry pod koš instalirao Robina Lopeza, nakon čega se Amare mogao posvetiti trčkaranju okolo umjesto da se gura pod košem?

Tako da, barem što se obrane i skoka tiče, samo apsolutni licemjer može gubitak Amarea proglasiti nenadoknadivim. Pa valjda nema fana košarke na svijetu koji se nije ljutio na Amarea zbog njegove nezainteresiranosti u tim segmentima igre. Ok, treba biti pošten pa reći da će se gubitak tako potentnog košarkaša svakako osjetiti, ali prije svega u napadu. Sunsi će puno teže zabijati iz reketa sada kada Nash nema svoju omiljenu pick ‘n’ roll opciju, što će staviti dodatni teret na šuterski dio igre. Ali, tko je spreman kladiti se protiv ovih revolveraša?

Po meni, puno više će nedostajati jedan Amundson, koji je svojom živahnom igrom i aktivnim rukama bio osigurač za Lopeza, netko tko može smetati u reketu i skakati do besvijesti. Njegovim odlaskom Sunsi su se praktički doveli u situaciju da im je Lopez možda i važniji od Nasha. Znamo da nije bitno što radi preostala četvorka dok je Robin usidren u reketu, jer samim svojim prisustvom na parketu Sunsima donosi dimenziju više. Samo, čovjek je u prve dvije sezone iskazao sklonost ozljedama, posebice problemima s leđima, što nikako nije dobar znak za visokog čovjeka. Kako će Phoenix reagirati u slučaju da mora odraditi 20 utakmica bez svog jedinog centra, jedinog čovjeka koji daje nekakav balans?

Ne znam kako će reagirati doslovno, ali znam da neće paničariti. Gentry će vjerovatno još ubrzati igru, a Nash i društvo pronaći će već način da pobijede. U čemu će im na kraju krajeva pomoći i matematika. Formula je jednostavna – ako su s Lopezom u stanju skakati za 2 i igrati obranu za 2, a bez njega su u oba predmeta jedva 1 (ne možemo im baš dati nulu), opet će zahvaljujući napadu koji je za plus 5 zaslužiti prolaznu ocjenu.

Da se razumijemo, je ne mislim da je Phoenix išta više od solidne momčadi. Lani su imali sreće što su naletjeli na raštimane Blazerse i istrošene Spurse koji nisu imali odgovora na njihovu lepršavost, klupu i prije svega pozitivnost. U borbi protiv Lakersa, čistih profesionalaca, ta naivna dječja razigranost nije bila dovoljna.

Neće biti ni sada, Sunsi će zasigurno uredno gubiti od ekipa poput Orlanda, Lakersa, Miamia, Bostona, Oklahome, dakle ekipa koja imaju puno bolju ravnotežu među linijama, također duboku klupu i svoje vlastite sisteme te su još i dovoljno raznovrsni da se prilagode svakome protivniku dok ne nametnu svoju igru.

Međutim, ekipe nešto šrktije talentom i bez pedigrea, a takvih je većina na Istoku uz ovih nekoliko na Zapadu koje smo već obradili, jednostavno neće biti u stanju pratiti frenetični ritam Sunsa. Veliki plus je što su u diviziji s čak tri loše momčadi koje na papiru u startu imaju prednost pod košem, ali koje će Sunsi jednostavno pomesti s parketa čim u igru stupi druga postava.

Naravno, sve pobjede iz utakmica s autsajderima opet ne donose ništa više od polovičnog učinka. Phoenix nema previše talenta i nema mogućnost prilagodbe, ali ima sve potrebno da maksimalno iskoristi potencijale svoga sistema. To za sebe ne može reći previše franšiza, ali to je lekcija koju su naučili nakon bezuspješne epizode s Kerrom i Porterom kada su htjeli postati nešto što nisu, usput skoro izgubivši dušu.

Sunsi su run and gun poezija, totalna suprotnost bezglavom trčanju kakvog smo se nagledali u ekipama poput Warriorsa. Da, važno je opaliti šut što prije, uvuči protivnika u taj kaos, ali još je važnije opaliti taj šut iz što bolje pozicije, stvoriti privid kontrole. To je ujedno i glavna snaga Sunsa. Učinkovitost. A ona proizlazi iz činjenice da na rosteru nema igrača koji će odbiti vidjeti bolje postavljenog suigrača.

Krcati su šuterima, svaku četvrtinu mogu jahati drugoga, da ne govorim da netko drugi može biti junak svaku sljedeću utakmicu. Jason Richardson u najboljim je godinama, zabija trice kao od šale, ne gubi lopte, plus je i sjajan skakač za svoju poziciju (kao uostalom i svi ostali Sunsi, čime donekle i kompenziraju manjak klasičnih skakača). Grant Hill je Nashova desna ruka, all-round ljepilo koje sve drži na okupu, na parketu i u svlačionici.

Goran Dragić i Jared Dudley su fajteri, ali odjednom i ubojiti šuteri iz vana, Channing Frye je konačno prestao glumiti odraslog momka i posvetio se šutiranju trica što mu je donijelo desetke milijuna u novom ugovoru, a novopridošli Turkoglu također nije za baciti kada treba opaliti iz vana. I da, tu je i nekakav Steve Nash, najbolji šuter svih vremena. U povijesti košarke. Od Naismitha do danas.

Možda najveći plus ovih Gentryevih Sunsa nad onim D’Antonievima je što Nash nije jedini playmaker na rosteru. Hill je point-forward po potrebi, a dodatni bonus je Dragićevo odrastanje u adekvatnu zamjenu Nashu, prvu uopće tijekom karijere u Sunsima. Dodaj još Turkoglua koji je prije dvije sezone kao playmaker igrao Finale i eto ti momčadi koja u svakom trenutku na terenu ima nekoga sposobnog zabiti ili odigrati potez koji će stvoriti višak, bez obzira na težinu situacije.

I sve ovo skupa je sjajno, ali nije sjajnije od klupe, najvećeg blaga ove momčadi. Ni Nash ni Lopez, bez obzira na važnost, ne moraju igrati više od 30-ak minuta po večeri. Svaka zamjena u stanju je donijeti nešto na parket. Uz ova nabrojana imena tu je još lanjski rookie Earl Clark koji bi mogao biti novo oružje iz vana, ali ovaj put u tijelu rasnog krila. Ovogodišnji rookie Gani Lawal možda nema sjajne ruke, ali je dokazani borac pod obručima na sveučilišnoj razini. Hakim Warrick nije bi blizu dobar kao Amare, ali u nekim večerima izgledat će kao njegova jeftina, ali uvjerljiva kopija.

Josh Childress je možda preplaćen, ali donosi prvog potencijalnog policajca na vanjskim pozicijama još od Raje Bella. Zamislite postavu s Dragićem, Childressom i Dudleyom ili Hillom na perimetru. Tko će uopće proći kraj njih da iskoristi slabosti u reketu? Gentry ima opcija na bacanje, a negdje u njihovom pravilnom miksanju krije se recept za uspjeh.

Phoenix će rotirati 10 ili više igrača svaku večer, računajući na svakoga od njih. Bez garbage timea, bez nevažnih minuta. Taj intenzitet igre koristit će tijekom cijele sezone, ali glavninu dividendi trebao bi isplatiti u kasnijem dijelu godine, kada će zbog duge klupe Sunsi opet biti jedna od odmornijih momčadi. Pitajte samo Spurse.

Mogu svi biti bolji pod košem, ali nitko ne može trčati ni šutirati kao oni. I to je ukratko glavna misao vodilja Alvina Gentrya u ovoj renesansi koju je priredio u manje od godinu i pol dana. Drži se onoga što funkcionira. Stoga nije ni čudo da mu Robert Sarver toliko vjeruje (novi predsjednik i novi GM praktički su tu da se brinu oko salary capa i skautinga, ali igrače bira Gentry, novi Pop) – u stanju je iz jeftinih igrača izvući rezultat jer ima sistem i zna kako ih u njemu koristiti. Hej, tko ne bi volio takvog trenera.

Sarverova škrtost je već legendarna, ali nemojte mislite da su slučajno pustili dva visoka igrača i onda ih umjesto sličnima zamijenili raznovrsnim swingmanima koji mogu pokriti tri ili više pozicija. To je jednostavno filozofija koju su izabrali. Da, do nje je možda dovela potreba, a ne ideal, ali zar tako nije sa svim velikim idejama?

U Phoenixu se sve vrti oko mismatcha, a toga će ove sezone biti koliko hoćete. Gentry i ekipa odvode ideju do ekstrema pa što bude. Vjerujem da Gentry ne bi imao ništa protiv da i dalje na raspolaganju ima Amarea i Amundsona, ali vrlo dobro shvaća da tako stvari u Phoenixu ne funkcioniraju. Stoga je bolje novac potrošiti na pojačanje onih dobrih strana, nego na krpanje onih koje će i dalje ostati loše.

U tome se upravo i krije sva veličina Gentrya kao trenera, ali i Nasha i Hilla kao igrača, veličina koja se zrcali na cijeloj momčadi. Oni nikada ne zastaju da se žale zbog onoga što nemaju ili da se pitaju zašto stvari nisu mogle biti drugačije. Oni rade, trče, šutiraju i uživaju u igri, izvlačeći maksimum iz onoga što imaju.

Tko može reći da im to neće poći za rukom još jednom.

1 thought on “SUNS

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *