MAVS

”Our lineup lacked playmaking last year. Kidd was really the only make-a-play kind of guy. Chances are we’re going to go away from that. Beaubois has shown that he can be a play-maker and bring unique energy to the lineup, and Jones is a bigger, stronger guard who can get to the basket and spend a lot of time at the free trow line. He’s the kind of player that we haven’t had.”
– Rick Carlisle

SCORE: 47-35
PRVIH 5: Kidd, Beaubois, Butler, Dirk, Haywood
5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Marion, Dirk, Haywood
MVP: Dirk
LVP: Caron Butler

Prosječni NBA fan pročitat će gornje izjave Ricka Carlislea i ništa mu neće biti jasno. Čekaj, što su Mavsi preko ljeta došli do dva all-star igrača? Zašto trener momčadi koja po defaultu pobjeđuje 50-ak puta u regularnoj sezoni tolike nade polaže u dva mlada, nedokazana igrača koji do sada u životu nisu pokazali ništa osim sirovog potencijala?

Zato što je valjda i Carlisleu, kao i svima u i oko ovo momčadi, dosadilo gledati ove Mavse koje pratimo praktički od kada je Marc Cuban otjerao Nelsona i Nasha te odlučio kupiti naslov novcem. Sve ove godine, Dallas je u biti one man show. Sve se vrti oko Dirka koji će većinu večeri zabiti 30 bez da se oznoji.

Dugo smo godina mislili kako je problem sam Dirk, odnosno njegov nedostatak muda, ali veličanstveni plavokosi šuter dobio je toliko utakmica samo svojom mekom rukom i upornošću da je danas jasno da su problem suigrači, odnosno način na koji se slaže momčad oko njega. Danas Dallas ulazi u novu sezonu s nečim što smatraju najdužom klupom u ligi, s rotacijom od ne deset nego dvanaest korisinih igrača, u kojoj je čak osam igrača na ovaj ili onaj način u jednom dijelu karijere bilo smatrano all-star klasom. Zvuči odlično, ali pomaknite naglasak s ”all-star” na riječ ”smatrano”. Prošlo svršeno vrijeme.

Dallas se diči klupom, ali činjenica je da u petorci na ključnim pozicijama imaju igrače koji su jedva prosječni. Znam da vam 9 asista i 6 skokova Jasona Kidda svaku večer zvuče sjajno, ali čovjek jedva zabije 10 koševa iz vana i praktički više uopće ne ulazi pod koš. Njegovi asisti su u biti lopte dodane Nowitzkom na vrh reketa, nakon čega ovaj napravi korak naprijed, pomakne obrambenog igrača, baci se na skok-šut unazad i pogodi suzu.

O obrani da ne pričamo, Kidd je tek skretničar koji masom gura svog igrača u smjeru u kojem želi da ga ovaj pretrči. Njegov učinak u skladu je s onim što će dobiti od Brendana Haywooda. Dobar skakač i bloker, čvrsto pokretno tijelo u reketu, ali čista nula u napadu. Nije ovo ni loše za recimo igrača broj 4 i 5, barem nisu grozni, ali problem je što ni preostala dvojici u petorci nisu bolja.

Caron Butler je doveden da bude desna ruka Dirku, kao igrač koji može preuzeti dio napadačkih obveza na sebe, ali pokazalo se da više nije u stanju biti ni treća opcija kao nekada u Washingtonu. Butler je svoja 1 na 1 silovanja nekada barem kompenzirao solidnim all-round učinkom, ali po dolasku u Dallas sve što je radio bilo je gušenje napada poznatog po tečnosti i nesebičnosti.

Slično se dogodilo i sa Shawnom Marionom na malome krilu – lišen situacija za skok i trku do kojih bi došao na četvorki, pretvorio se u smrtnika s lošim šutom koji igra solidnu obranu. Naravno, nije stvar bila samo u njima, dobar dio odgovornosti otpada i na Carlislea koji je uporno igrao i s jednim i s drugim van pozicije, samo kako bi im našao mjesta u momčadi, čime je gušio njihove dobre osobine. Toliko o tome da dubina rotacije automatski nešto znači.

Ali, ni on nije imao izbora. Niža postava s Dirkom na petici nije dolazila u obzir jer je uredno bivala gažena. S Dampierom i Haywoodom momčad je barem igrala dobru obranu, a to je i po Cubanovim i po Carlisleovim mjerilima recept za uspjeh. Uostalom, da je Cuban htio gledati smallball, ne bi nikada potjerao Nelliea iz kluba.

Dovođenjem Tysona Chandlera umjesto Dampiera iz Bobcatsa, Dallas ima rotaciju pod košem obrambeno sposobnu suprostaviti se svima. Chandler je sličan Haywoodu, beskoristan u napadu, ali možda još bolji bloker i skakač. Dodaj Dirka koji će uvijek uhvatiti svojih deset skokova i Matrixa kao back-up četvorku i Dallas će u dva najmuškija dijela igre izdržati protiv većine. Samo, to i dalje nije prava unutarnja linija, ako nitko u postavi nije u stanju zabiti koš iz reketa.

Što nas opet vraća na dva mlada imena na kojima je odjednom budućnost franšize. Rodrigue Beaubois i Dominique Jones ne samo što na sebi imaju teret nade u bolje dane, već se smatraju rješenjem za sve probleme ove momčadi. Lani nije bilo nikoga tko može zabiti 1 na 1 i stvoriti višak igrača osim Dirka? Sada ima. Lani nitko nije mogao zabiti iz reketa? Sada su tu čak dva brza penetratora koja žive od ulaza pod koš.

Odnosno, to je ono što nam Mavsi pokušavaju prodati.

Jednostavno, veterani u ovoj momčadi su toliko predvidljivi da je upravo zato potrebna svježa krv, makar ona dolazila u do jučer anonimnim pakiranjima. Zato su i Beaubois i Jones bitni, jer se možda upravo u njihovom potencijalu krije kvaliteta sposobna ovu momčad pomaknuti s mjesta.

Što je samo po sebi suludo – Beaubois je lani imao briljantnih trenutaka, ali u ulozi 1 na 5 napasti s klupe koja se, kada ne bi trpala koš, uglavnom gubila u vlastitim neprekidnim driblinzima. I da, slomio je stopalo ovoga ljeta, još nije ni počeo s treninzima, ali to očito ne smeta ni trenera ni vlasnika da sve nade polažu u njegove sposobnosti – sudeći po svemu što dolazi iz kampa, mjesto u petorci mu je praktički obećano.

Jones je još veća nepoznanica, radi se o momku za prava na kojega je Cuban Memphisu platio maksimum keša koji se može dati iz ruke u ruku bez neke dodatne transakcije. Praktički, Dallas je kupio igrača s dna prve runde, igrača bez pedigrea koji dolazi s neugledna sveučilišta, a sve nadajući se da je u njemu konačno dobio beka koji može izdržati kontakt i zabiti nešto drugo osim skok-šuta.

Sad, ovo je ili totalni govor fanatičnih očajnika ili mazanje očiju proračunate franšize koja zna da nema realnih šansi za pomak naprijed. Cuban možda samo kupuje vrijeme do sljedeće prilike za dovođenje novih istrošenih veterana. Naravno, opet ima što ponuditi, u zadnjoj godini ugovora su i Chandler i Butler, tako da će telefoni zasigurno raditi.

Samo, naslovi se ne kupuju na takav način. Jedno je dovesti zvijezdu u naponu snage, a nešto sasvim drugo trošiti novac na precijenjene sporednjake. Uostalom, jedini put kada su Mavsi došli blizu naslovu bilo je to s generacijom koja je uključivala rezultate upravo njihovih vlastitih draftova – Josha Howarda, Devina Harrisa, Marquisea Danielsa (Beaubois i Jones su možda povratak takvom razmišljanju, ako ništa drugo).

Ovo gomilanje zvučnih imena koje je uslijedilo poslije poprilično je proziran način za privlačenje pažnje koju osrednji klub inače ne bi dobio. I može se Cuban pravdati od ovog plesa sa zvijezdama koliko hoće time da mu je od naslova važnije ponuditi kvalitetan proizvod, jer siguran sam da bi potrošačima puno više značilo kada bi se ovolika sredstva ulagala u momčad sposobnu otići do kraja, a ne tek u sastav koji dobro izgleda na papiru.

Kao i sve oko Dallasa, tako je i ovo dizanje u nebesa dva anonimusa tek pokušaj da se limitirana momčad prikaže boljom nego što jeste. Postojeća rotacija, bez obzira na mlade snage, dovoljna je za još jedan lagodan plasman u playoff. Tih novih 50-ak pobjeda na ovakvom Zapadu su respekta vrijedan rezultat.

Naravno, ta ista rotacija im garantira i pad u prvoj ili drugoj rundi, ovisno o protivniku, zato što Dirk opet neće imati suigrača koji će mu dati ruku. Možda Beaubois i Jones nešto i ponude, ali to zasigurno neće biti toliko potrebna druga all-star opcija u napadu. Kada makneš sav ovaj dim, ispada da će dobri stari Jason Terry opet biti najpouzdaniji pratitelj Plavom Anđelu, bez obzira na sve prinove zadnjih godina.

Dallas ima solidnu obranu, napad preovisan o šutu, ali još uvijek učinkovit zato što je krcat nesebičnim šuterima. Minute mladim igračima na dvojci barem će Butlera maknuti na prirodnu poziciju gdje će manje štetiti, što će opet pomaknuti Mariona na klupu odakle će kao zamjena za obje krilne pozicije najviše i koristiti. Druga postava s Terryem, Matrixom, Chandlerom i jednim od mladih revolveraša stvarno ima potencijal za ubojitu kombinaciju obrane i tranzicije.

Mislim, već time što će dovesti do ovih rošada, Beaubois i Jones imaju vrijednost. Samo, pogrešno ih je slaviti zbog 1 na 5 sposobnosti, zbog haklerskog uzbuđejna koje donose sa sobom, jer time će nagristi najvažniji dio igre ove ekipe – zajedništvo. Vidjeli smo kako je to funkcioniralo s Butlerom. Mavsi žele više pojedinaca na parketu, zbog čega bi mogli izgubiti onu tečnost u napadu koja dovodi do lakših situacija za zabiti iz vana.

Iako, možda se tim razbijanjem sistema razbija i pretjerana ovisnost o Dirku, koja vodi do toga da svi (osim Terrya) u završnicama uglavnom stanu i gledaju što će Zi Đrman izvesti. Možda su dva klinca sa dozvolom za ubijanje upravo nešto što im je bilo potrebno. Ali, što ako poput Butlera oni nisu dorasli tolikoj odgovornosti?

Ukratko, uživajmo u Dirku dok možemo, jer ionako nemamo u čemu drugom. Dallas je možda krcat zanimljivim igračima, ali ujedno je i dosadno dobar u svemu, a odličan možda samo u šutu. Usporedite samo njihova stalna mijenjanja planova u hodu s načinom na koji funkcioniraju neki protivnici i postaje vam jasno zašto neke momčadi imaju naslove, a druge samo uspjehe u regularnoj sezoni.

”Uspjeh u regulranom dijelu, krah u playoffu” je i naslov novog/starog scenarija po kojem će se odigrati i ova sezona, bez obzira na nove mlade glumačke nade.

3 thoughts on “MAVS

  1. hm razmišljam ostati budan/naviti sat da pogledam Jetse protiv Minnija. Favre “de la cazzo” i Randy Moss protiv Jetsa, moglo bi biti prilično zabavno..

  2. komesaru nepismeni, Mavsi su prosjeČni ne prosjeĆni ma koliko god ti to puta napisao

  3. hvala, evo ispravljeno je. htio sam mekšom verzijom ublažiti činjenicu da su prosjeČni. i da, ubuduće ću ti ispod svake recenzije na listi navest gramatičke greške umjesto da ti ih ispravljam u tekstu.
    nabijem tebe i prijatelja ti RadiĆeviČa

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *