LOVE IS ALL AROUND

LJUBAV JE POPIZDILA

Nisam planirao pisati ništa barem još par dana, ali kada sam se jutros probudio i bacio pogled na box scoreove noćašnjih utakmica, naravno da sam opet ostao zapanjen brojkama Kevina Lovea. Znao sam da će mali biti dobar, lud sam za njim još od UCLA dana, ali ovako dobar? Uglavnom, broj 42 je pregazio očajni Cleveland (o kojem ću još nešto reći malo kasnije) sa sjajnih 28-19 uz 3 asista (plus još desetak lansiranih kontri) i 5-5 za trice.

Neke kombinacije brojeva od ranije? Pa recimo samo da je nakon one 31-31 utakmice nanizao i 32-22 te 21-22 partije, a ove tipa 25-18 ili 22-17 više nema smisla ni brojiti. Uglavnom, Kevin Love je trenutno top 15 NBA igrač, možda i top 5 po učinku. Legitimni MVP, bez obzira na pravilo po kojem nitko tko skuplja brojke u očajnoj momčadi ne bi smio biti smatran kandidatom za takvu nagradu.

Ali, svatko tko me natjera da bacim pogled na susret Cavsa i Wolvesa (i to posebice nakon one sramote koju su Cavsi prezentirali protiv Heata) mora biti poseban. Love je konačno postao igrač preko kojega se sve vrti u momčadi Minnesote, što je logičan potez obzirom na sve njegove vještine i sjajan osjećaj za pas. Fascinira kako je ušao u utakmicu izvan ritma u napadu, ali kako ju je opet držao pod kontrolom skokom, brzim pasovima i sjajnim kretanjem u napadu.

Uvijek u pokretu, Love jednostavno izaziva gomile faulova, koje realizira fantastičnim postotkom (ovih 89 % su u rangu brojki Stocktona, Pricea, Kerra, Allena ili Nasha, pa vi sad stanite i razmislite malo i o ovom podatku te o činjenici da ih puca skoro 10 po utakmici). Ono što me posebno veseli je da malo po malo razvija i igru leđima, što će se pokazati krucijalnim jer s legitimnim post potezom Love sutra može biti vrhunski drugi igrač u napadu i nositelj rasne playoff momčadi.

Čovjek puca od snage i to koristi da se izbori za poziciju, ali kako nije pivot majstor poput jednog Jeffersona niti je eksplozivan poput Griffina, njegova post igra svodi se na izboren položaj guranjem, okret u stranu kojim si omogući još poneki centimetar prostora te završnicu pomalo nespretnim horokom koji je dovoljno mekan da upadne u obruč.

Ukratko, dragi moji, Kevin Love je nasljednik Timmya Duncana. Neće biti u stanju ni približno nositi obranu na način na koji je to radio Timmy (fizički je limitiran visinom i brzinom da bi bio stoper u reketu), ali nadoknadit će to korisnijim napadačkim arsenalom. Sve što treba su još dvije sezone u Wolvesima s punom minutažom nakon kojih slijedi izbjegavanje potpisivanja novog ugovora. Bez obzira na novac koji mu mogu dati Wolvesi, Love mora napraviti isto što su napravili James, Wade i Bosh.


sorry Pau, biram ovog drugog brata svaki dan

Uzeti sudbinu u svoje ruke i izabrati najbolju priliku za sebe. I time automatski i za nas, jer ovaj čovjek treba suigrače s kojime se može boriti za naslov, a ne vječna obećanja promašenih franšiza. Love, budi racionalan i zajebi idealizam. Ljubav je začin života, ali bez glavnog jela, začin nema svrhe. Love treba temelj da bi ga jednog dana mogli smatrati legitimnim MVP kandidatom isto kao što ljubav treba materijalnu podlogu da bi cvala. Sirotinja se ionako samo čupa i svađa.

Usput, samo da kažem par riječi o trenutnoj mu pratnji. Wolvesi ne pucaju od talenta, ali od kada je Rambis pojednostavnio igru i cijelu filozofiju sveo na unutar-van pasove (koji su i osnova trokuta, ali Wolvesi ipak ne vrte klasični trokut kakav je Rambis pokušao instalirati u početku, puno su statičniji, skloniji izolaciji nakon spuštanja lopte na post, bržoj realizaciji – posebice nakon Loveovih ekspresnih lansiranja u kontru – te dva na dva screen and rollovima dok tri igrača stoje uokolo i čekaju povratnu – dakle manje-više klasičnoj NBA igri) ova momčad se barem ne muči zabiti.

Obraniti nešto je druga stvar, ali obzirom na rupe u reketu i na jedinici, dakle na ključnim pozicijama, to je i očekivano. Sad se naravno postavlja pitanje kako Darko može biti rupa kada je prvi bloker lige, ali može. Darko je očito sposoban biti pouzdani back-up centar za 20 minuta, međutim u paru s Loveom nije u stanju pokrivati teren. Čisto primjera radi, bacite pogled na način na koji se rotiraju i preuzimaju igrače Noah i Gibson, pa bacite pogled na Darka i Kevina.

Dok dvojac Bullsa radi kao sat, dva bijela brata izgledaju kao dva balvana koja se uglavnom sudaraju. E, sad, kad bi kojim slučajem Love iza leđa imao jednog Noaha, onda se ni njegova za sada potpuno traljava obrana (prečesto ispada, previše se troši na pomaganja nakon kojih se ne može vratiti na vrijeme na svoju poziciju jer je jednostavno prespor) ne bi toliko odražavala na momčad.

Ukratko, Darko skuplja blokade zato što je ogroman i ima instinkt blokera, al i zato što protivnici prelako ulaze pod koš Wolvesa i nude mu se u serijama. Na takvom šetalištu i Dikembe Mutombo dignuo bi svoj ionako suludi prosjek za još barem 3 banane. Ukratko, Darkove brojke su još jedan rezultat gomilanja minuta u lošoj momčadi.

Sad, ako je Love idealan drugi igrač, ako je Darko idealan back-up centar, što još imamo na ovom rosteru? Wes Johnson mogao bi postati solidan spot-up šuter iz kuta, malo krilo za zaokružiti petorku, a sličan bi na poziciji šutera mogao biti i Corey Brewer. Reputacija koja se lijepi uz obojicu, ona all-round igrača i obrambenih majstora, za sada je pretjerana, na sveučilištu su to možda i bili, ali u NBA još definitivno nisu. Međutim, fizikalije i talent su tu.

Ako i jedan i drugi postanu solidni igrači rotacije, to opet ostavlja ogromnu potrebu za vrhunskim talentom, playmakerom. I to doslovnim. Ubacite u ovu momčad igrača profila Rosea ili Westbrooka i već dogodine imate potencijalnu playoff ekipu. Love, Brewer, Johnson – svi su redom šljakeri i takav play koji carini loptu im ne bi smetao, dapače, sjajno bi se uklopio.

I ne, Rubio definitivno nije rješenje.

Za kraj ove male analize moje omiljene NBA momčadi (nastave li Wolvesi u pravom smjeru, možda Sonicsi konačno dobiju zamjenu, iako me strah da sam previše zaglavio u ljubav prema NBA općenito da ijednu momčad ikad zovem svojom, i da, zavidim svima koji imaju samo jednu ljubav na toj činjenici), još bih spomenuo Beasleya.

Nisam ga zaboravio, nego ga jednostavno ne smatram važnim. Beasley nabija brojke šutom s poludistance i čistim fizikalijama, ali njegovo razumijevanje igre je minimalno. S njim kao trećim visokim Wolvesi imaju najgoru obranu lige pod košem, Mike jednostavno nije u stanju braniti jednako brze igrače.

On je kao stvoren svojim mentalnim sklopom za prvog strijelca s klupe, ali Rambis je svjesno žrtvovao obranu kako bi napad učinio ubojitijim. Međutim, kada bi Brewer i Johnson redovno zabijali iz vana ovako kako su to radili noćas protiv Cavsa, onda bi i potreba za Beasleyem u petorci bila manja.

Njegove brojke će za razliku od Loveovih neminovno pasti, a, ako ne zabija skok-šut dosadašnjim ritmom i postotkom, Beasley nema previše toga za ponuditi. Ukratko, ako je Love novi Timmy, Beasley je novi Al Harrington. I nema ništa loše u tome, dok god ne gradiš budućnost oko njega.

TETKICA IS BACK

Ovih dana sam posebnu pažnju obratio na Bullse želeći vidjeti kako će reagirati na povratak Boozera. Obzirom na to koliko je važnu ulogu Gibson igrao u obrani, zanimalo me kako će Thibodeau uklopiti Boozera te pritom ne ostati bez Gibsonovih kvaliteta koje su idealno nadopunjavale Noaha. I, s druge strane, zanimalo me kako će Rose reagirati sada kada bude trebalo redovno spuštati loptu na post.

Pa, prvo me šokiralo da je povratak Boozera totalno iz igre izbacio Noaha. Bez Gibsona uz sebe Noah se od agresivnog obrambenog igrača koji leti na sve strane morao vratiti u ulogu korektora, zadnjeg čovjeka obrane koji ispravlja tuđe greške, a to za sada ne ide glatko. Rose i dalje igra svoju igru, lopte u post idu neredovito, a to definitivno nije način za igrati kad imaš Boozera u ekipi.

Mislim, da ga nema, onda Rose može slobodno 40 puta po utakmici ići na obruč, 30 puta u pokušaju realizacije, 10 puta u pokušaju povratne. Ali, ako već svjesno igraš sa slabijim obrambenim igračem kako bi imao bolji napad, onda taj igrač mora dobiti loptu. A Boozer će zabijati, to mu nikada nije bio problem, samo ga treba hraniti loptama.

Jasno, nema nikakvog razloga za paniku, tek su tri utakmice iza nas. Ne sumnjam uopće da će Noah brzo pohvatati konce nove obrambene uloge. Zrno sumnje imam u to da Rose može usporiti, često djeluje potpuno izgubljeno ako nema loptu u rukama, ali Thibodeau će naći načina da ga natjera da ponekad odigra i pozicioni napad. A kad Rose i Boozer počnu vrtiti pick ‘n’ roll s osjećajem jedan za drugoga, pazi se Istoče.

Držimo oko na Bullsima, malo koja momčad ima ovakav potencijal za napredak u tijeku ove sezone, da iz playoff momčadi postane možda i pravi izazivač. Očekujte redovne izvještaje o tome kroz naše Bong Shopping Reporte. Možda smo malo previše pro-Bulls, ali vidjet ćete da je to s razlogom.

LeMUDO

Osim što je LBJ još jednom pokazao kakav je papak rugajući se s dojučerašnjim suigračima (ali i kakav je talent zabivši 38 bez da se oznoji), tekma protiv Cavsa bila je zanimljiva samo iz dva razloga.

Kao prvo, nadam se da su se konačno svi uvjerili u ono što govorim od početka sezone, a to je koliko su Cavsi očajni. Svatko tko je mislio da imaju šanse protiv Heata taj, bez uvrede, mora razmisliti o svojim stavovima prema košarci (posebice ti Simmonse, čovječe, nekada sam jedva čekao da napišeš kolumnu, a danas mi ih se uopće ne čita, ponavljaš se i natežeš teze samo da zaokružiš svoje stavove donesene na osnovu jedne pogledane utakmice, a gdje je nestala ona ljubav praćenja, ona radost otkrivanja i potrage za novim vrijednostima). Jer, onoliki talent kakav ima Miami, nasuprot onakve suše kakva vlada u Clevelandu ne može rezultirati nego gaženjem. Zaboravite psihu, atmosferu, motive. U NBA ligi, ma u svakom vrhunskom profesionalnom natjecanju i poslu, važan je samo talent. Tko zna zna. To je najvažnija istina, ne samo profi košarke nego uopće svake sfere života. Nema tu pravdi, zapletenih logika. Nikakva teorija koja ugađa našem pogledu na svijet i filozofija idealizma tu ne vrijedi. Samo gola praksa. Delanje. Man at work. Talent. O da.


od višeg prema nižem – Riley, LBJ, Wade, Spoelstra, Bosh

Drugo, lako za to što je ovo bio tek jedan dio sapunice zbog kojega sam bio budan dobar dio noći. Barem dok sam čekao da počne. Jer, iskreno, otišao sam u krevet čim je Scott nakon tri minute zvao prvi time-out. Čemu se mučiti s gledanjem očajne košarke, pogotovo kad me razočaralo ono zbog čega sam ponajviše i čekao tekmu – obračun publike s Jamesom. Kad ono, hukanje, malo parola, poneka uvreda. Navodno je bilo i nekih obračuna u onim jeftinim sekcijama, ali većina dvorane nije previše ludovala, samo su slikavali sa svojim skupocjenim mobitelima. U biti, imali smo prilike vidjeti jednu prijateljsku tekmu, barem po standardima na koje smo mi na Balkanu navikli.

I što nakon svega možeš nego samo još jednom zaključiti da živimo u idiotskom svijetu, skrojenom po uzoru na naciju idiota. Ne pada mi na pamet pravdati ovu moju stoku koja pali dvorane i razbija tuđe glave zbog potrebe za ispušnim ventilom, ali ni ovo što smo pratili zadnjih dana nije puno bolje. Vidiš napumpanu atmosferu i gomile potrošenih riječi oko ničega, jedino važno što možemo zaključiti iz svega je da Miami ima talent kojim u trenu može okrenuti sezonu, dok Cavsi nemaju dovoljno talenta niti da ih uzdigne na noge pa da barem poginu kao muškarci.

Vidiš gomilu ljudi koja umjesto da uživa u trenutku i upija ga punim plućima, jer James je ipak sjajan košarkaš i samo jednom će njegov povratak u Cleveland imati ovakvu važnost, gleda u mali ekrančić koji drži iznad glave i pazi kakva im je rezolucija, sve kako bi jednog dana mogli reći da su bili na tekmi. Hej, moroni, pa vi jeste ne tekmi. Uživajte u trenutku, a ne u jebenom dokazu trenutka. Nažalost, duše su odavno napustile tijela, a ega su zauzela prazna mjesta.

Uglavnom, komentatori su se zgražali nad balkanizacijom jedne dvorane, potpuno uronjeni u svoj osjećaj malograđanskog zadovoljstva, a meni je super što se ipak iza sveg ovog cirkusa dao naslutiti i tračak stvarnosti. Jer, Ohio je u kurcu, industrija je u banani, nezaposlenost je ogromna, Ohio je Dalmacija, Ohio je Slavonija, Ohio je ono što nam je The Wire dobro pokazao na svom primjeru – treći svijet u samom srcu prvoga, sakriven iza lažne slike koju prezentiraju mediji.

A, kao pripadnici trećeg svijeta, vrlo dobro znamo da treći svijet ne može bez bacanja pive. I to je super, šteta samo što su ti što je bacaju smješteni na one balkone na vrhu dvorane i ne bi dobacili do Jamesa ni da imaju ruku kao Jan Železny. Jer, o problemima se treba pričati, stvaranja iluzije da je sve u redu ne pomaže nikome, čak ni onim stanovnicima predgrađa koji se ne žele uzrujavati. Dragi moji, ponekad je dobro uzrujati se, poduzeti nešto, da ti sutra bijesna gomila ne bi pregazila taj ugodni život koji čuvaš.

Nije mi namjera biti neki agresivni ljevičar, bože sačuvaj. Ja poštujem poštenog kretena. Evo, s guštom poslušam Colina Cowherda, najzadrtijeg pobornika aristokracije. Sve ovo je tek analogija za košarku, naravno. Šta, vi ste mislili da je košarka analogija života? Ha ha ha ha, kakvi papci. Koga briga za išta osim košarke. Stoga, prevedeno na košarku, ovo znači da nas čekaju neki novi dani s Miami Heatom. Bit će sada priča kako je James pokazao svoju veličinu, kako je bio najbolji kada je bilo najpotrebnije. Bit će masturbacije kako je ovaj trenutak prelomio sezonu jer je učinio da Miami postane momčad. Pred onakvim neprijateljem, momčad je konačno shvatila da mora disati kao jedan da bi preživjela.

Kakva hrpa sranja.

Stvorit će se ta iluzija da je sve super. To je ono što kapitalističkoj malograđanštini treba, potvrda da egoizam, sebičnost, nepoštivanje protivnika i gaženje dojučerašnjih suradnika na kraju odnosi pobjedu. Ali, imam jednu vijest za vas dragi moji. Heat i dalje nema nikoga pod košem. Njihov play se i dalje zove Carlos Arroyo, znan i kao manje talentirani portorikanski revolveraš u dvojcu Arroyo-Ayuso. James je i dalje spreman baciti pod vlak svakoga za koga osjeti da mu može poslužiti kao isprika. Bosh i dalje nije fajter.

Nije ovo nikakav preokret. Ovo je tek očekivani početak. Miami koji gazi loše momčadi, a gubi od dokazanih ekipa. Jedino što treba zapamtiti je taj podatak da su u jednom trenutku izgledali gore nego je itko mogao i zamisliti, samo zbog Jamesove potrebe da sve podredi sebi. I sad bi jedna dobra utakmica u kojoj nije mogao promašiti i to protiv najgore momčadi u ligi to trebala promijeniti?

Ništa, sad samo treba čekati trenutak da Miami opet upadne u probleme, pa da se opet čuje i glas razuma, da netko progovori o problemima. Do tada, bit ćemo bombardirani prividom raja. Kao i svakoga dana. Ali, kao što reče veliki Damir Avdić, nije problem u raju. Problem je u njegovim stanovnicima.

Kad će taj playoff više, mamicu mu jebem.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *