L.A. PLONKERS

(Krenuh pisati power rankingse, ali nakon što sam već na Lakersima – i ne, ne pišem po redu, tek kasnije slažem raspored, nisu Lakersi broj jedan – potrošio 5 kartica, odlučio sam ostaviti taj pothvat za kasnije, a ovom prilikom staviti samo jedan mali rekvijem za bagru iz grada anđela)

Lakersi, ah.

Pojavom Heata izgubili su epitet omraženih. Prvaci koji su uživali minimum simpatija (ali koji su zaslužili maksimalan respekt) preko noći postali su podnošljivi, gotovo pozitivci. Na stranu smo stavili činjenicu da je Kobe tijekom svih ovih godina dokazao da je totalni papak i počeli ga slaviti zato što je konačno postao suigrač. Stavio se u službu kolektiva.

Iako se i o tome da raspravljati, oni koji redovno čitaju blog znaju da sam još tijekom lanjskog Finala Kobea zvao Stephen Jackson, Jason Richardson ili čak John Salmons. Zato što po meni više nije bilo pitanje treba li Kobeu pomoć suigrača, već treba li trojcu Gasol-Odom-Bynum tek pomoć jednog volume scorera. Teza je bila da ono što igra Kobe može bilo koji iznadprosjećni NBA bek-šuter, pa čak i prosjećni poput Salmonsa ako je u formi. Nije se Kobe stavio u službu kolektiva, situacija ga je učinila jednim od jednakih.

Ovaj pad Lakersa samo mi potvrđuje tu tezu. On nije naučio lekciju, on je jednostavno prihvatio novonastalu situaciju zato što je donosila nagradu u obliku naslova. Lakersi su momčad koja ovisi o svojim visokim igračima jer Kobe više nije u stanju igrati na razini na kojoj je igrao nekada. Susret protiv Heata to je jasno pokazao – James možda nije inteligentan momak po pitanjima van parketa i možda još nije shvatio bit momčadske igre (napad Miamia i dalje najviše šteka kada ga on inicira, dok u rukama svih ostalih lopta kruži puno brže), ali James je toliko moćan i talentiran da sam samcat može donijeti pobjedu svojoj momčadi. Bilo šuterskom serijom, bilo s par luđačkih kontri i ulaza, bilo s nekoliko asista koji lome kičmu.

Takvih u ligi nema puno. Možda Wade kada je zdrav (a onda je svizac zamotao…). Durant zasigurno, iako mu nedostaje onaj killer instinkt. (McGrady je u penziji, Carter i Iverson ni na nebu ni na zemlji, da, čini mi se da je to to). Govorim samo o bočnim igračima, playmakere neću spominjati, oni ipak igraju jednu drugu igru, a i visoki su u nekoj drugoj kategoriji. Međutim, među swingmanima, koliko ih je danas sposobno otići u Cavalierse ili Wolvese i odvesti ih u playoff?

Wade, ako bi bio zdrav (a da je moja baba muško…). Durant, ako bi se redovno hranio nečim drugim osim zobenih pahuljica. James, definitivno. I to je to. Kobe je to mogao do prije nekoliko sezona, ali danas to više nije u stanju. Ne sumnjam da će opet bljesnuti kao što je to napravio i u lanjskom polufinalu Zapada kada je protiv Jazza odigrao jednu od individualno najboljih serija koje sam u životu vidio.

Ali, stari Kobe ne bi samo tako odigrao jednu seriju, već bi bio na razini zadatka kad god bi to situacija nalagala. U Finalu ga je izvukao Gasol, činjenica da su svi u momčadi odigrali svoje role (posebice Fisher i Bynum, makar obojica s jednom nogom) i uopće saznanje da ne mora sam, da može biti dio kotačića. Što je odlično i puno ljepše na neki način, nego da u svakom kritičnom trenutku ostali stoje dok on rješava stvar (tko osim klinaca i Vlade Radičevića danas to još smatra košarkom?). Međutim, trenutno nije problem u tome što Kobe ne može, već u tome što on to ne želi prihvatiti (ili je zaboravio da je to već nekoliko puta prihvatio).

Ova sezona donijela nam je dva kritična trenutka. Lakersi su igrali odlično na početku, gazili su redom uglavnom slabašne protivnike uz povremene lomove na onima nešto jačima. Prvi pad uslijedio je nakon što su pobijedili Bullse doma u fantastičnoj utakmici u kojoj su svi briljirali, a posebice Lamar Odom. Gasol je i tu večer igrao preko 40 minuta, nakon čega se jednostavno raspao (Jacksonovo forsiranje Gasola ovako rano u sezoni definitivno je znak da se više ne može osloniti samo na Kobea te da ostatak momčadi još nije spreman preuzeti svoj dio tereta, odnosno tako si barem to želim prikazati jer ne želim vjerovati da se takav trener tek tako preračunao u raspodjeli minuta), Odom je odlučio ne truditi se previše kada je (opet) shvatio da je odličan čim zaigra punom snagom, a Kobe je bio zadovoljan i miran građanin jer se pobjeđivalo.

Prvi niz od četiri poraza došao je kao rezultat tog samozadovoljstva većine, Gasolova umora (što od minuta, što od Kobeova pritiska) i Kobeove nemogućnosti da povuče. Srećom po njih, na red je došao niz susreta s najgorim momčadima u ligi koji je donio gomile pobjeda, smirio situaciju te konačno i ovaj drugi kritični trenutak, ovaj novi niz od tri poraza protiv playoff momčadi (što Bucksi možda trenutno nisu, ali morate znati da Milwaukee s Bogutom tradicionalno muči Lakerse, što zbog čvrste obrane, što zbog činjenice da Bogut na postu potpuno ruši njihov koncept obrane kao visoki koji može sve – i dodati, i pucati, i ući pod koš).

Novi niz poraza dovodi do novih potresa, a u biti samo do novih potvrda kako Lakersi nisu prava momčad u onom smislu u kojem smo ih mi počeli gledati zbog naslova i činjenice da smo dobili novu privilegiranu skupinu aristokrata na koju možemo usmjeriti svoju potisnutu šljakersko-idealističku mržnju. Lakersi su skupina plaćenika koju na okupu drži smirenost i inteligencija Phila Jacksona, čovjeka koji se nikada ne uzrujava bez razloga i koji je uvijek u stanju sagledati veliku sliku. Oni su momčad koju na okupu drže pobjede. Brak iz interesa. Što je jasno vidljivo i iz ove situacije.

Tko je lani u Bostonu uokolo pokazivao prstom kada stvari nisu išle kako se očekivalo? Čak ni u Orlandu, gdje su Carter i Lewis zaslužili da ih momčad ostavi na aerodromu i vrati se na Floridu bez njih nakon svakog playoff poraza u Bostonu, nitko nikada nije optužio suigrača. Zato što su u Bostonu ljudine koje vodi trener koji zna koliko je bitna psihologija u sportu, zato što je Dwight Howard prije svega suigrač i prijatelj, a i zato što je Stan Van Gundy, poput kakve čangrizave majke, tim igračima više totem oko kojega se okupljaju nego otac od kojega traže savjet.

Kobe uvijek gleda samo sebe i na to kako situacija utječe na njega, odnosnu njegovu sliku o vlastitoj veličini. Momčad ovdje nije bitna, on ne ide na novi naslov zato da bi ga proslavio s ovom generacijom, već zato da bi imao šest prstena kao i Michael. I zato je Phil Jackson zaslužio svo ono prstenje koje nosi, jer je pripitomljavanje takvog ega njegov najveći trenerski podvig. I Rodman i Micheal bili su bebe prema Kobeu, to je valjda jasno svakome tko je u životu pogledao više od tri utakmice dotičnih.

Međutim, ono što želim istaknuti je da Lakersi nisu zaboravili igrati košarku. Ova momčad je jača od lanjske za Matta Barnesa, ima više iskoristivih tijela, a Blake je idealna zamjena za Fishera. Znam, znam, ni Fisher ni Blake nisu u stanju zaustaviti nikoga, ali zar do sada obrana na jedinici nije bila problem? Pa su opet, bez obzira na Williamsa, Ronda, Billupsa i koga sve ne s druge strane, uredno osvajali naslov.

Njihov jedini problem je nemogućnost da se ostane fokusiran na posao bez drame. Nakon poraza od Miamia, Kobe je javno optužio suigrače da se ne trude dovoljno. Što na to mogu reći jedan Gasol, koji je odigrao skoro svaku jebenu minutu ove sezone i Odom, koji je baš protiv Heata jedan dobar dio utakmice bio najbolji igrač na parketu? Ništa, mogu slegnuti ramenima i krenuti dalje. Sezona je duga. Nema smisla da potežu argument “a gdje si ti bio Kobe, lideru naš, kada je trebalo povući, dok si gubio ključne lopte i uzimao nerezonske šuteve James je s druge strane stavio sve što je poželio”.

Onda dolazi ta utakmica protiv Spursa noćas, utakmica koju bi svaka momčad koja pretendira na naslov dobila, bez obzira na gostovanje. I kako Kobe, nakon svih ovih godina, reagira? Kao da je opet u onoj istoj momčadi s Smushom Parkerom i Kwametom Brownom. Uzimajući 789 šuteva, igrajući 1 na 5. Potpuno negirajući trokut, koji mu je donio 5 naslova, a preferirajući iso košarku, koja mu je donijela jedinu sezonu bez nastupa u playoffu (i da, propustio je playoff usprkos tome što je bio u top formi, što je nešto što se Jamesu ne bi dogodilo nikada, posebice ne s Odomom i Caronom Butlerom kao suigračima).

Nakon čega Phil (koji mu dopušta takve izlete jer je to jedini način da mu iznova i iznova objasni kako se na taj način ne može nikoga dobiti) jednostavno izjavljuje kako bi, da još uvijek igra, odbio dodati loptu Kobeu u sljedećoj utakmici obzirom da je potrošio toliko lopti bez učinka i bez da mu padne na pamet pogledati suigrača iako mu ništa nije ulazilo. Philu srećom nikada neće dosaditi učiti ove ljude. Ali, nevjerojatno je da takav veteran poput Kobea, nakon svih naslova i svih velikih utakmica, uvijek prolazi kroz iste cikluse. Zar on stvarno vjeruje da je toliko važniji od Phila, Shaqa ili Gasola? I što danas, kada više to ne može biti čak ni kada želi?

(A možda nije slučajno što su problemi Lakersa postali vidljiviji nakon što je otišao Saša Vujačić, čovjek koji je uvijek grlio Kobea i možda njegova najveća ulizica u svlačionici – mislim, nije tajna da je Sale The Machine dobio onaj suludi ugovor upravo na Kobeovo inzistiranje.)

Gle, ja se ne bojim za Lakerse zbog ovakvih naizgled blesavih stvari, jer dokazali su da usprkos njima zaslužuju biti prvaci. Phil ima dovoljno talenta na raspolaganju i znat će ga upregnuti kako treba kada bude najvažnije. Ne bojim se ni za Kobea, njemu su uspijesi prevažni da bi dozvolio da ga skromnija rola u napadu smeta, dok god je u stanju tu i tamo zablistati. Nema šanse da taj uštopa loptu u sedmoj utakmici. Mene je više strah za sve ostale. Jer, zamislite ako Gasol ili Odom počnu vjerovati da su upravo oni ključni. Bez pritiska kojega je Kobe vršio na njih svojim konstantnim traženjem savršenstva, ti igrači su već dokazali da su podložni pasivnosti.

Jer Kobe možda više nije toliko važan kao igrač koji će zabiti 40 i omogućiti još 20 poena otvarajući suigračima pozicije. Kobe je važan i kao loš policajac u toj igri koju igra u paru s Jacksonom. Međutim, ako zbog njegovog pričanja, koje više nije u stanju opravdati na parketu, suigrači počnu u njemu gledati tek nekoga tko previše blebeće, cijeli igrokaz pada u vodu. Samo, mislim da smo se već nagledali tih situacija u kojima stvari izgledaju loše, ali preko kojih odrasli ljudi znaju preći. Uvažavajući svoje mane, svjesni da samo zajedno mogu do kraja. Na kraju će prevladati razum (Kobe treba taj prsten, skoro kao što i Shaq treba svoj da se izjednači s njim), iako, ne zaboravimo da su Pistonsi do svog jedinog naslova došli upravo zato što je prethodni brak iz interesa s Kobeom došao do točke bez povratka.

Mislim, ja sam romantičar. Uostalom, kao i većina muškaraca kada je sport u pitanju. Svi smo u životu pristajali na previše kompromisa, bilo u vezama, bilo u poslu, bilo u pogledu vlastitih ambicija te je logično da smo u sportu toliko tvrdi i ne pristajemo na išta manje od idealnog. Međutim, očito je kako ni u sportu ništa ne treba biti idealno. Lakersi su skup sebičnih individua koje odlučuju početi zajednički život kako bi zadovoljili svoje apetite, ne kako bi našli smisao. Lakersi su izabrali imati, a ne biti. I nema u tome ništa loše, kako ni u životu, tako ni u sportu. Dapače, u stvarnosti takve zajednice puno bolje funkcioniraju nego ove druge, idealne, čisto zato što su manje ovisne o sreći, a više o praksi.

Tako da će Lakersi kad-tad opet krenuti gaziti sve pred sobom. Previše je tu talenta i predobro znaju što trebaju raditi. Sezona je stvarno duga i dosadna. Ali, meni je najvažnije da se opet imam čemu radovati u Finalu. Jer, zbog ovog Miamia na trenutak sam zaboravio tko je pravi neprijatelj, bilo mi je samo važno da Heat i James ne dođu u Finale. Lakersi ili Celticsi, svejedno, bitno je da trofej završi u pravim rukama.

Sada znam da su jedine prave ruke one Celticsa. I zato ću opet navijati za njih iz sveg srca protiv Carstva Zla. I za Shaqa, njegov lov na prsten simpatičan je upravo zato što ne dolazi iz potrebe da se bude najveći, već samo zato da Kobeu pokaže da nije toliko velik koliko on smatra da jeste, već da je ravan čovjeku kojega prezire, njemu. Shaq je zakon.

Naravno, navijat ću za njega i Boston ako uopće budem imao priliku. Jer, kako Heat igra, možda će i taj njihov moderni brak u kojem Elton John (Wade) i dečko (LeBron) usvajaju dijete (Bosh), biti vrijedan naslova. Jedina razlika – u tom slučaju neću slaviti. Tolerirat ću to, što mi drugo preostaje. NBA i život su previše prekrasni da bi zbog onoga što smatram anomalijom zanemarivao ono što smatram idealom.

Jer, u mojoj knjizi Kobe se nikada neće izjednačiti s MJ-om. Može sutra imati argumenata koliko hoće za uspoređivati se, vrlo dobro znam da Bullsi s Captain Jackom, J Richom i Salmonsom, nikada ne bi bili prvaci tri godine za redom. Ma kako trojka Kukoč, Pippen i Rodman bila slična Gasolu, Odomu, Bynumu, ma puno bolja od njih, nikada nije uspijela zasjeniti Jordanovu veličinu i važnost. Niti je za tim bilo potrebe, barem u nekim glavama.

14 thoughts on “L.A. PLONKERS

  1. Odlična analiza.
    Samo, kad je to Carter bio igrač koji može sam donijeti pobjedu momčadi?

  2. odličan tekst. dalo bi se o nekim tezama raspravljati, ali uglavnom je sve OK. nisam uspio pogledati cijelu utakmicu protiv Spursa nego samo (djelomično) prvo poluvrijeme, ali mi je izgledalo kako su Timmy & Co u puno boljoj formi od Kobača & Co. tako da mi je drago da mogu navijati za San Antonio i ove godine, barem što se (naravno) Zapada tiče…

  3. Carter je to bio u Torontu, da nije otišao po diplomu na jutro sedme utakmice, Raptorsi bi igrali NBA finale 2001. Nakon toga više ništa nije bilo isto u njegovoj glavi.

  4. Jebeš Adandea pored ovakvih tekstova. Ustvari, samo spominjanje imena ovog preplaćenog papka je uvreda za ispodobruca franchise.
    LA će se vratiti iz ovog funka, ali su vjerovatno sada više nego ikada svjesni da je ovo zadnja ozbiljna šansa za naslov u ovom sastavu. S vanjskih pozicija sad stvarno ne mogu računati na prijašnji učinak dok obrambeno slabi dvojac Fisher/Blake više nego ikad dolazi do izražaja. Nije ni čudo da je Gasol izdušio kad je morao držati i obranu i napad + zatvarati rupe i igrati centra.
    Tu bi možda Bynum mogao biti neki trejd asset jer jezgru Gasol/Odom/Kobe neće dirati, a povijest bolesti Bynuma govori da ga se treba riješiti dok se još može nešto dobiti natrag.
    Unatoč svemu, vidim LA u finalu.

  5. Ma koja Utah, Kobe je svoju najbolju seriju odigrao lani u finalu protiv Sunsa, nemoj jebat! 🙂

    Eto, da nije, sad bismo imali prsten (Celtice bi sorili u finalu 4:1, prosječno 115.6:97.5) i bolija bi me kurac za ovu abominaciju košarke kakva se sad sramoti u dolini…

  6. Pa zato! Nije ima ko carinit loptu i pucat nerezonske trice!

    Ne znam, sramota je da Steve i Grant igraju ovako a da okolni mamlazi ne pokazuju minimum srca, pošaljite ih u Boston i bog!

  7. inače, ako nekoga zanima u Algoritmu ima za kupiti The Book Of Basketball za 120 kuna. moj primjerak je u torbi tako da mogu Željkov lijepo vratiti ili je možda bolje da imam dvije iste knjige

  8. Jel to možda ova aktualna verzija? Toliko sam je prije godinu dana platio preko Amazona. Inače, jedna od boljih WC-Lektira, skoro hemoroide dobih zbog nje..

  9. piše na koricama kako je knjiga “newly updated with fresh takes on LeBron, Kobe and Celtics & more including even more footnotes”. pa eto.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *