OUT ON THE WEEKEND

Zahvaljujući dobroti poreznih obveznika svaki drugi tjedan moju malenkost čeka vikend iz snova – 72 sata slobode do ponovnog odlaska na posao. Odbij ono što otpada na spavanje, klopanje, minimum druženja s pripadnicima vrste te rekreaciju, ostane više od cijelog dana slobodnog vremena kojega čovjek može posvetiti samo NBA košarci.

Takva je bila namjera i ona je u neku ruku i realizirana. Odgledao sam pet sjajnih utakmica u tri dana, pročitao gomilu materijala, ali jedna stvar ispriječila se između gutanja košarke u još većim količinama – Boardwalk Empire. Zbog nove serije iz radionice genijalaca iz HBO-a ne samo da nisam stigao gledati Wolvese i Clipperse ovoga svijeta, već jedva da sam našao vremena zapisati poneku natuknicu za budući post.

Kako sam u ono spomenuto apsolutno slobodnog vremena odgledao 11 jednosatnih epizoda u komadu, taman mi ostaje još finalna za večeras, kada se smjestim u krevet nakon dosadnog radnog dana. Prije nego se bacim na gledanje ipak je red da posložim ove natuknice i izvučem još poneku misao iz glave vezano uz NBA stranu vikenda jer prikazana košarka to zaslužuje.

Prije toga samo par riječi o Boardwalk Empire. Većini je poznata fascinacija koju ekipa koja se okuplja oko ovog bloga ima prema seriji The Wire. Bez sumnje, radi se o najgenijalnim TV uratku ikada. Ljudi su u rukama imali scenarij, imali su likove, imali su glumce, imali su kritičku notu, dokumentaristički dodir i osjećaj za klasičnu fabriciranu dramu. Kad staviš sve one momente na hrpu, tih pet sezona s 60-ak sati materijala, jasno ti je odakle prednost prave serije pred bilo kojim filmom. Jednostavno, ima se vremena da se posao napravi kako treba.

Boardwalk Empire je čisti primjer. Nakon samo dvije epizode pomislio sam ”evo novi Wire” i to ne samo zato što je radnja smještena u kriminalni milje (pratimo nastanak nekih novih mafijaša za vrijeme prohibicije) i zato što se u jednoj ulozi pojavljuje Omar. Ne, nego upravo zbog te do najsitnijih detalja razrađene priče u kojoj ni jedan sekund odrađen samo da se odradi. Sve ima značenje i sve nam jasno poručuje kako smo izgubljeni i kako svaki pokušaj da se nađemo neće dobro završiti.

Savršena karakterizacija likova glavni je oslonac priče, a stalno nasilje i seks služe kao predah, gotovo pa olakšanje, od emotivnih pritisaka pod kojima radnja samo što ne eksplodira. Ovo remek-djelo pripovjedanja i slike ima samo jednu manu – tako je detaljno razrađeno i tako dobro napisano da na trenutke gubi dozu tvrdog realizma kojega prezentira jer ti je jasno da ništa stvarno ne može biti ovako dobro.

Naravno, obzirom da je za razliku od Wire u kojemu se svi možemo prepoznati radnja smještena na početak prošlog stoljeća, točnije u razdoblje prohibicije nakon prvog svjetskog, možda stilizacija tog doba daje taj neki štih fikcije. Ali, ispod kričave površine Boardwalk Empire je politička, socijalna, psihološka i filozofska studija društva kakvu čovjek nije imao prilike gledati od dobre stare žice. Buraz.

Obavezno gledati, a tko propusti – jebo mu McNulty majku.

BULLS VS MAGIC

Od prve utakmice Bullsa koju sam odgledao ove sezone govorim da je ova momčad na putu da postane šampionska. Njeni temelji su takvi da im je potrebno manje lickanja nego Heatu, Magicu, Thunderu i kojim sve ne potecnijalnim izazivačima. Jednostavno, ovo je prava playoff momčad. Jedini trenutak u cijeloj sezoni koji je izazvao sumnje bio je poraz od Magica, kada ih je Orlando doslovno izrešetao.

Stoga je ovo bila prilika za uvjeriti se imaju li Bullsi problema nositi se sa Howardom i rafalnom paljbu iz vana ili je prethodni poraz bio samo slučaj. Sad, obzirom da su igrali bez Noaha teško je donijeti neki definitivni zaključak, ali neke stvari možemo jasno reći.

Thibodeau je legenda. Obrana je iz utakmice u utakmicu sve bolja, a to što im uspijeva pokriti sve rupe bez pokretljive petice kakva je Noah zaslužuje maksimalni respekt. Taj Gibson i Kurt Thomas su doktori obrane i nisam siguran da itko shvaća kolika je sreća imati dva takva Oakleyevska tipa u rotaciji.

Većina momčadi bi ubila za četvorku koja šuti i radi prljave poslove, usput ubacujući većinu otvorenih šuteva s poludistance. Bullsi imaju najboljeg živućeg veterana iz Oakley-Brown-Thorpe kalupa, a usput im je u krilo upao i mlađi prototip, od ovih Haslemovskih verzija.

Priprema za utakmicu je bila sjajna – Thibo je Howarda uglavnom branio 1 na 1, svjestan da će ovaj zabiti svoje, ali je zato zatvoren reket za bilo kakvi oblik slash ‘n’ kick igre i nije dozvoljen ni jedan šut za tri bez da je netko bio šuteru na ruci. Mislim, tri najveća obrambena stručnjaka u NBA su Thibo (stvorio obranu Celticsa), Kevin Garnett (održava tu obranu na životu nakon odlaska njenog arhitekta) i Ron Adams (stvorio lanjsku verziju Thundera, a koliko je bio važan više od ovih novih Bullsa u kojima pomaže Thibodeau govori pad bivše mu momčadi u tom segmentu igre).

Za Bullse nema zime, sve što im treba da već ove sezone love naslov je jedan rasni bek-šuter. Kapetan Kirk i Sefolosha su to mogli biti, a lijepo je sanjati o nekome poput Afflala koji bi se savršeno uklopio u viziju trenera.

Detalj koji moram spomenuti je i način na koji je Deng silovao Hedu cijelu utakmicu i koji bi u nekoj tradicionalnijoj zemlji osjetljivoj na sodomiju izazvao gomilu negodovanja. Boljeg primjera od zadnje akcije Bullsa ne treba. Naime, nakon time-outa Thibo crta sljedeće – Deng ubacuju loptu Roseu, odmah kreće pod koš s Hedom na leđima, Rose malo pimpla i baca mu pas kojega ovaj pored mrtvog Turčina polaže u koš kao pored stupa.

Mislim, valjda je svatko tko je u životu pogledao više od deset tekmi znao kamo će zadnja lopta, svatko osim Van Gundya koji ključni dio utakmice igra s igračem koji ga je iste koštao. S druge strane, treba biti iskren i priznati da Magic nije ista ekipa bez na startu ozljeđenog Nelsona jer Arenas kao play ne postoji. Kao eventualni strijelac s klupe možda, ali kao razgiravač nikako – Arenas se čak mučio i sa pokretanjem napada, zbunjeno gledajući kako se ekipa rotira i čeka loptu koju on jednostavno nije u stanju pravovremeno poslati.

I to je problem Magica. Krcati su, imaju svoju igru, ali ono što nemaju je još jedna klasa pored Dwighta. Bullsi nemaju toliko talenta, ali imaju bolje opcije dva i tri, dok Orlando doslovno ima Dwighta i 6 trećih opcija. Fali taj kreator, penetrator, devastator. Dwightu svaka čast, stvarno igra na MVP razini, ali bez lidera na vanjskim pozicijama njegova moć nije u stanju biti iskorištena kako treba.

MAVS VS HAWKS

Atlanta je još jednom pokazala da je solidna, Al Horford da je all-star materijal usprkos mentalitetu šljakera (ili možda baš zbog njega), a Josh Smith da je jedan od najboljih all-round igrača u ligi. Problem? Previše Joea Johnsona u trenutcima kada se lomi utakmica. Da li je u pitanju kompleks heroja koji je masno plaćen pa mora sam rješavati utakmicu ne znam, ali znam da ova momčad nema što tražiti protiv strojeva kao što je Dallas dok god im se sve vrti oko prosjećnog tipa kao što je Johnson.

A ovo što rade Mavsi, posebice Dirk, Kidd i Tyson škola je košarke. Rick Carlisle i asistent mu Dwane Casey vode vrhunski biznis, Carlisle je svoj sistem u napadu doveo do vrhunca, a Casey je obranu podigao na razine o kojima su samo mogli sanjati. Jasno, i jednom i drugom posao je olakšan time što imaju dva takva lidera kakvi su Kidd u napadu i Chandler u obrani, o Dirkovom šutu da ne govorim, ali poanta je da su to što imaju doveli do savršenstva.

Jer, nemojmo zaboraviti, Dallas starta sa Stevensonom, od nedavno i s Pavlovićem. Da su im samo dva prosječna igrača u tim rolama, recimo ozljeđeni Butler i netko poput mlade verzije Raje Bella, bili bi prva momčad Zapada. Ovaku su u svojoj konferenciji ono što su Bullsi u svojoj – momčad koja zna što radi, stvorena za playoff, kojoj fali samo mrvica individualnog talenta da ode do kraja.

SPURS VS ROCKETS

Rocketsi nisu ekipa preko koje možeš donijeti ikakav zaključak (Scola opet briljantan u napadu, nula u obrani, a netko će se ovo ljeto usrećiti s Hayesom jer će za male novce dobiti izvrsnog obrambenog igrača pod košem), cijelu sezonu nisu u stanju obraniti ni napade puno manje razigrane od ovoga Spursa. Ali, ono što fascinira je način na koji iz utakmice u utakmicu, bez obzira na protivnika, San Antonio uvijek igra koliko im se dopusti, bez opuštanja. Učinkoviti kao roboti.

Još jednom smo imali prilike na djelu vidjeti nesebičnost napada u kojem su tri nositelja ujedno i tri playa koji razigravaju suigrače koji su svi redom prvo realizatori, tek zatim šljakeri. Ovom prilikom krvnici su bili Hill, Blair i Jefferson, drugi put bit će to Bonner, Neal i McDyess. Naravno da s ovako starim Timmyem ne mogu ići na velesile lige, ali ako će uvijek biti u stanju izvući ovakvu razinu igre iz svih ostalih, sve je moguće. Serem, nije, zato me i živciraju – imaju score zbog kojega ih moraš respektirati jer inače ispadneš papak, ali smrde. Nitko ne može opstati na račun postotka šuta sporednih igrača. Pa ni Popova ekipa.

THUNDER VS HEAT

Odustajem od gledanja Thundera, stavljam ih na crnu listu. Ne mogu gledati momčad punu potencijala kako ne igra obranu i kako im se napadi svode na silovanja jedan na pet. Jednostavno ne mogu. Durant je potegao toliko nepotrebnih šuteva da ga ne opravdava ni borbenost ni gomila slobodnih. Najluđe od svega, Brooks sada ima neku novu fiks ideju pa maltretira Ibaku minutažom iako im je u pitanju jedini čovjek koji može nešto obraniti.

Ovdje su stvari krenule u krivo i nije me briga. Karma ne oprašta, a kad vidim nekoga da igra ovako bezveze i anti-košarkaški kako to rade Durant i Westbrook, jednostavno ne mogu navijati za njih. Blesava publika, zahvalna što uopće ima klub u svojoj prćiji od grada, uživa u povremenim individualnim bljeskovima, nesvjesna da se na ovakvoj igri ne stvaraju dinastije kakve priželjkuju.

Zato s druge strane Heat stavljam visoko na listu prioriteta. Obrana je posložena, igrači zadatka pronalaze svoje role (čak i Anthony koji se pretvara u specijalista za blokade), a tri amigosa sve više liče na košarkaše, ne samo zvijezde. Jučer su se mučili i Wade i Bosh, vidljivo nespremni, ali opet su dobili na račun sjajnog LeBronova all-round učinka i prije svega zbog borbenosti Mikea Millera koji je svakim svojim potezom dokazivao da je igračina. A naravno da se tu našao i dobri stari House da zabije koš odluke.

Međutim, nije u pitanju rezultat, već stil igre. Miami usvaja neke navike koje mogu biti samo od koristi. James je tako zadužen za tranziciju i all-round učinak, kao nekakav križanac Magica i Pippena, a Wade se uživljava u ulogu beka koji se puno kreće i zna se naći u pravo vrijeme na putu pravoga asista. Naravno da nisu još u stanju odreći se svojih navika i individualnih potreba, ali po prvi puta od kada ih gledam osjetio sam da im je stupanj na kojem su danas Ray, Pierce i Garnett dohvatiljiv. Ima nade za njih.

LAKERS VS CELTICS

Nakon mučenja između Thundera i Heata (netko u koga vjeruješ te razočara, a netko koga prezireš zasluži respekt), dva stara rivala dala su nam pravu poslasticu. Točnije, Boston nam ju je dao jer Lakersi su poslužili tek kao dobar sparing partner.

Lako je zaključiti da je Kobe opet ubio momčad forsiranjem, ali činjenica je da je upravo to bila strategija Celticsa. Daj Kobeu prostora i zatvori sve drugo. Sad, problem nije u tome što je Kobe koristio taj prostor, već u tome što mu nitko nije pomogao. Nitko nije ponudio alternativu. A Lakersi nisu dovoljno jaki u glavi da se drže sistema kada ne funkcionira.

Doduše, pomogao je Odom, tip igra sjajnu košarku tokom cijele szeone. Gasol je nestao, opet, a Bynum tek povremeno bljesne. Starce nećemo ni spominjati, Artest nebitan, a Fisher čak i koristan na trenutak. U jednom trenutku krenuo je u seriju, čime je zaslužio nadimak zombi. Izgleda ti da je mrtav, da je u pitanju leš iz kojega više ne možeš izvući ništa, a onda oživi, ugrize te. Sa zombijima treba biti oprezan.

Na stranu sve, Kobe je igrao kao mladič, letio po parketu, imao nekoliko poteza kakve nismo vidjeli dugo vremena, ali, kako to već ide, kada on povuče, drugi nestanu. Lakersi imaju ozbiljnih problema, prelako odustaju od svoje igre čim naiđu na malu prepreku, prelako se stavljaju Kobeu u ruke.

Boston je maksimalno napaljen, oni idu po ovaj naslov uvjereni da će uništiti svakoga tko im stane na put. Možda ne bi tako dobro izgledali da se protivnik nije odrekao svoga plana i uskočio točno u njihovu zamku, ali ovo što su odradili do sada čudesno je. Nema momčadi koja pretendira na naslov kojoj nisu očitali lekciju. A možda je najveća u tome što čovjek shvati da se u timskoj igri može biti bolji košarkaš nego kada si sam.

Istina, kada si sam imaš brojke, a svi znamo da brojke donose ugovore. Ali, ovo što igraju Ray, Paul i Kevin pod stare dane najbolje su partije veličanstvenih karijera. Mogu sve što i nekada, samo bolje i to tako da su izabrali riskirati dio slave za momčad. Sve momčadi koje sanjaju o naslovu samo moraju gledati taj odnos. Posebice Heat.

Nije potrebno dominirati u jednom segmentu igre ako imaš talenta za pomoći u svima. Svi Celticsi danas su all-round zvijeri, svi rade sve (osim Perkinsa, taj samo ore pod košem, ali radi to fantastično, kao da nije ni bio ozljeđen). Taj njihov bijeg od specijalizacije u današnje vrijeme dokaz je da dolaze nova vremena, pametnije i ljepše košarke.

Uzmimo kao primjer i način na koji je Rondo tiho skupio 16 asista cijelo vrijeme djelujući u sjeni što se tiče napada. Nije dozvolio da ga se ostavi samog na šutu iz vana već je išao naprijed, stalno pritiskajući svog čuvara. Njegov šuterski nevidljiv čimbenik (koji se lani činio neophodnim protiv obrane Lakersa) nadomjestio je Nate Robinson, rijetko kvalitetnim nastupom i to je bilo to. A što će se dogoditi kada Rondo spoji nekoliko šuteva za redom, pokazat će nam vrijeme.

Jer, ma kako mlitavi, Lakersi su i dalje najbolja momčad Zapada. Samo, teško da ih to čini favoritima protiv četvorke na Istoku.

4 thoughts on “OUT ON THE WEEKEND

  1. Ništa od toga, all-star ne pratim već godinama, ali bit će zato tradicionalni no-star izbor.
    Ali, ako stavim na stranu da ova utakmica nema nikakvog smisla, čestitam na solidno odabranim rosterima – četvorka Bostona svakako je zaslužila i ovaj vid priznanja.
    A za Lovea ima vremena, mislim da je u redu ne imati nikoga iz onako očajne ekipe.

  2. svaka cast duncanu na karijeri, ali ove godine nije all star… pogotovo ne isprid lamarcusa

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *