THE FRS RANKINGS, PART ONE

* FRS = final regular season

Plan je bio naoko jednostavan – gledati sate i sate NCAA košarke i vratiti se NBA ligi tek tamo nakon ludila ožujka. Samo, kakvi bi to bili planovi kada ih čovjek ne bi mijenjao kako mu paše. Jer, ovaj niz utakmica koji se odigrava zadnjih tjedan dana između top 8 ekipa u NBA i koji će se nastaviti u luđačkom ritmu skoro sve do kraja sezone, ne ostavlja ti drugu mogućnost nego da jednostavno staviš sa strane sve ostalo, zacementiraš se pred league pass i uživaš. Sorry NCAA, nadam se da ću barem gledati dio turnira, ali ovo što se događa među velikom braćom ipak je predobro da bi se propuštalo. Makar i na sekundu.

Slijede zadnji power-rankingsi regularne sezone i neka vas ne iznenade prva dva mjesta. Naime, jedno morate uzeti u obzir – ja sam čovjek koji je lani prognozirao Finale između Denvera i Orlanda na račun toga što sam ih smatrao najboljim ekipama u regularnom dijelu sezone. I iako se pokušavam držati pravila kako raspored snaga treba slagati tako da prednost dobije onaj za kojega smatraš da na kraju ima najveće šanse dignuti trofej, danas možda opet radim istu grešku (barem u nekim slučajevima, npr. Spurse ne smatram bitnima baš zato što ono što igraju nije košarka za playoff). Ali, ako je i radim, radim je s posebnim guštom jer ni Lakersi (pristupom i dramom) ni Celticsi (izazivanjem sudbine) nisu zaslužili da cijelu sezonu budu smatrani neprikosnovenim favoritima.

Uglavnom, post ide u tri nastavka, danas samo momčadi koje mogu osvojiti naslov. Razlog zbog kojega ne ide standardni megapost? Zato što želim ovo vani što prije kako bi se večeras mogao osjećati kao car kada Bullsi razbiju Heat, a Lakersi Spurse. S druge strane, bit ću totalni papak ako se dogodi suprotno (obzirom da oba moja favorita gostuju, sve je moguće). Ali, hej, rizično je imati mišljenje, ali nije da mijenjam startnog centra s kojim sam osvojio naslov za igrača koji mi uopće nije potreban.

IZAZIVAČI

01. BULLS

Zaboravite na iskustvo, stasavanje i plaćanje duga, Bullsi su spremni otići do kraja već ove godine. Preživjeli su užasan raspored, a sada ih čeka takav plan i program da bi na kraju mogli završiti s respektabilnih 60 pobjeda. Svaka momčad koja je u stanju pobijediti toliko puta u regularnoj sezoni mora se shvatiti ozbiljno, posebno ako to radi na način na koji to rade oni, obranom, skokom i upornošću. Plus, ako iskoriste prednosti rasporeda i nekako se uspiju dokopati prve pozicije, ne smije se zanemariti ni prednost domaćeg terena. Jer, ako postoji jedan segment u kojem su Bullsi još uvijek mlada momčad, to je upravo puno slabija koncentracija u završnicama na strani nego kod kuće.

Rose možda nije najbolji play u ligi, ali je najbolji strijelac. Rose igra ono što je recimo igrao Wade ovih zadnjih nekoliko godina, s tim da ima neopisivo bolje suigrače od onih što ih je imao Dwyane. Lakoća kojom si kreira prostor za realizaciju je neviđena, odnosno viđena je samo kod najvećih. Ima tu Wadeovu silinu i snagu prilikom ulaza i taj sjajni osjećaj za pas, a uz to ima i dribling kojim lomi kičmu, neviđen od doba Tima Hardawaya u naponu snage. Promjena pozicije skokom u stranu ili unazad nakon tog driblinga stavlja ga u kategoriju neobranjivih, dok neki igrači sebi kreiraju šut stvarajući si nekoliko centimetara prostora, Rose si je u stanju gotovo uvijek osigurati čisti šut.

Dodaj na ovaku prvu opciju još dva majstora zabijanja kao što su Boozer i Deng i eto ti napada koji će uvijek ponuditi dovoljno. Upravo je trenutak u kojem je Deng proigrao, odnosno trenutak u kojem je shvatio da mu Rose i Boozer ostavljaju toliko prostora koje tako kvalitetan igrač mora bolje koristiti, učinio Bullse vrhunskom ekipom. Dodaj Noaha i eto ti kvalitete od 1 do 4 koju malo tko ima, odnosno koju imaju samo najveći (Boston i LA). Eto, do prije dvije sezone postojalo je pravilo po kojem moraš imati tri vrhunska igrača i nekoliko profesionalnih igrača zadatka ako se misliš boriti za naslov, a već danas bez četiri klase možeš zaboraviti na vrhunski rezultat.

Njihova obrana je besprijekorna, a, eventualne zamjerke koje možemo uputiti pojedincima poput Boozera zbog manjkavosti u tom dijelu igre, u kontekstu ove momčadi nisu bitne. Boozer je sjajan skakač i to je ono najvažnije za Bullse, jer u paru s Noahom donosi dominaciju u skoku. Njegov manjak agresivnosti i teške noge pokrivene su sjajnom rotacijom suigrača, ali, ono što je još važnije, i s dva vanjska faktora. Prvi je odlučnost trenera Thibodeau da Boozera bez problema sjedne na klupu ako vidi da mu ne odgovara situacija i gurne u vatru dugorukog Gibsona koji je u trenu u stanju posijati paniku pod košem. On i Noah valjda su po protivnika najiritantniji i najenergičniji dvojac trenutno u ligi.

Drugi je činjenica da Boozer jednostavno nema protivnika koji ga može zgaziti, osim eventualno Gasola u Finalu. Bosh je jednako mekan i sklon šutu iz vana te je njihov dvoboj čisti egal, praktički sudar dvije kopije. Garnett pak nije agresivan u napadu, spustit će se možda par puta pod koš, ali puno draži su mu šutevi s poludistance. Takvom igrom ne možeš steći značajnu prednost protiv Boozera koji će te u napadu izvući od koša i tako znatno oslabiti obranu. Navijam za sudar Bullsa i Celticsa ne samo zbog epskog dvoboja između Ronda i Rosea, već i zato da vidim za koju će se opciju odlučiti Rivers – hoće li Boozera braniti Big Babyem i tako sačuvati Garnetta za dvoboj s Noahom? I ako stvarno Noah i KG budu disali jedan drugom za vrat, tko će duže izdržati dok ne zaradi suspenziju zbog neke gluposti?

Bullsi tako imaju samo jednu očitu manu, a to je šut iz vana. Što uopće nije tako strašna mana. Iako nam se čini da je trica danas važnija nego ikada, sigurno nije važnija od skoka, obrane i koševa u reketu. Dakle, Bullsi imaju šansu čak i bez trice, ali varate se ako mislite da je nisu u stanju zabiti. Korver je jedina prava prijetnja sa svojih 43 % i donosi dodatnu opciju u napadu, ali on je sam po sebi limitiran igrač i njegov šut nije ništa više nego solidna opcija za promjenu ritma u napadu. Međutim, ono što je puno važnije je da Deng i Rose zabijaju dovoljno da ih se smatra legitimnim prijetnjama. Nisu sjajni, postotak od 35% donja je granica učinkovitosti, ali nisu ni netko koga samo tako možeš ostaviti otvorenoga na šutu, što u startu smanjuje probleme za koje smo mislili da će ih koštati glave, kao što recimo koštaju Bostona u situacijama kada obrane jednostavno zaborave na Ronda bez lopte.

Rak rana je ipak ta pozicija dvojke. Brewer i Bogans imaju trenutaka, ali 48 minuta ispodprosječne igre na bilo kojoj poziciji u playoff seriji od sedam si ne može dozvoliti nitko. To je ujedno i jedini legitimni razlog zbog kojega sam spreman priznati da nisu spremni. Samo mi nemojte navoditi tricu, obranu, Roseov šut i što ti ja znam kakve sve stvari kao slabosti. Mislim, da je sve idealno, onda bi valjda umjesto 60-ak ova momčad na kraju imala 73 pobjede.

02. MAVS

Jednostavno su sjajni. Briljantni. Igraju možda najljepšu košarku ove sezone uz Boston, a sve pod diregentskom palicom Jasona Kidda. Sve je tako puno ritma, kretanja, nesebičnosti. Ni dan danas nitko nije u stanju od kontre napraviti umjetničko djelo na način na koji to radi Kidd (osim Nasha, naravno). Čovjeka sam nepravedno godinama nazivao gotovim zato što nisam kužio da nije problem u njemu, već u manjku kvalitetnih suigrača. Jer Kidd uvijek odradi svoje. Kidd u Dallasu nije klasični nositelj, Kidd je igrač zadatka koji ima samo jednu stvar na dnevnom rasporedu. Razigravati. Jebena rola. Uz ovog doktora košarke tu je još jedan ultimativni igrač zadatka – Chandler. Čovjek sam samcat uz pomoć nacrta asistenta Caseya čini ovu momčad iznadprosjećnom u obrani pored takvih osrednjih obrambenih igrača kao što su Dirk, Kidd i Terry. Reći da je Dirk najvažniji nije teško, to je činjenica, oko njegovih realizatorskih kvaliteta sve se vrti – zbog njih su učinkoviti, zbog njih se otvara prostor svima ostalima. Ali, da se nešto dogodi Kiddu ili Chandleru, pad Dallas bi bio jednako neminovan. U nekoj čudnoj simbiozi oni su jednako važni što je aspolutna rijetkost trenutno u ligi. Pravi old school – centar koji zatvara reket, play koji uvijek i svaki put gleda suigrača, šuter koji može zabiti od kuda poželi.

Time je ozljeda Carona Butlera još tragičnija, jer on je bio ta treća opcija u napadu koja je neophodna za ozbiljni rezultat. Terry je druga violina, tu nema zbora, a danas se gomila sporednjaka mora potruditi da nekako nadoknadi Butlerovu rolu. Mavsi su krcati na klupi, imaju i stopere i trkače i strijelce, ali zbog tog jednog nesretnog Butlerova doskoka ostali su bez mogućnosti da možda ponude i košarkaški najkompletniju petorku u ovom trenutku u cijeloj ligi. Boston im je bio jedina konkurencija što se tiče ujednačenosti svih elemenata igre dok su imali Perka, danas su i oni nekakva mutirajuća verzija košarke. Što ostavlja Dallas kao jedinog predstavnika nekih starih vremena, vremena u kojima je jedan vrhunski igrač uz pomoć dva strijelca i dva majstora zadatka mogao računati na vrhunski rezultat igrajući s klasičnom podjelom uloga, od playa do centra (još da Chandler ima post igru, gdje bi im bio kraj).

03. CELTICS

Ne diraš se u momčad koja pobjeđuje, bez obzira na sve. OK, do danas smo prihvatili da bi na ljeto ostali bez Perka, ali zar je strah od toga da se ostane bez kompenzacije bio vrijedan rizika? I uopće da li je to valjan razlog u situaciji kada znaš da ti se možda više nikada neće pružiti šansa boriti se za naslov? Na to će nam odgovor dati vrijeme, istina, ali činjenica je da Boston nije postao bolji ovim potezom i da ne treba pušiti priču da su u Greenu vidjeli nekoga tko će ih poboljšati. To je glupost, radi se dakle o čistom biznisu, pokušaju da se umjesto ničega ostane barem s nečim. Hej, Pierce ne može čuvati Jamesa sam, ali zar nije glupo bojati se momčadi pred kojom baš pod košem imaš takvu prednost da ništa šta James napravi ne može premostiti taj jaz. Dapače, sada će u sudarima protiv Bullsa imati ravnopravnog suparnika pod košem, što s Perkom ipak ne bio slučaj jer Bullsi nemaju takvog fizikalca. Garnetta će Noah iscijediti, a ovako je mogao čuvati snagu dok se sa mahnitim Francuzom hrva Perk. Također se nalaze pred izazovom kako se suprostaviti Howardu – da li mu dozvoliti da dominira ili ga udvajati i riskirati da ih Orlando izrešeta tricama. Kažem, jedino protiv Heata koji pod košem nema ni mišiće ni energiju mogu i dalje šetati. A visoke Lakersa još nisam ni spomenuo.

Ma i dalje igraju uvjerljivo najbolju košarku, i dalje imaju najkvalitetniju i najpouzdaniju prvu četvorku u ligi (Bynum je uvijek rizični faktor kao četvrti igrač). Imaju i klupu, a dovođenje Murphya i Greena najbolji je marketinški potez koji su mogli napraviti kako bi što prije zaboravom prekrili Perka (koji navijač Bostona ne bi volio imati dva takva imena na dresu?). Druga je stvar što im ni jedan ni drugi neće pretjerano pomoći, dijelom i zato što jednostavno za njih nema dovoljno minuta. Ma, prvaci se ne bi trebali zamarati sitnicama kao što je iduća sezona, prvaci su fokusirani na naslov. Ne možeš jednostavno nekoga koga si do jučer smatrao ključnim tek tako odbaciti i praviti se da je sve u redu. Iako ja nisam pobornik teze da su lani izgubili zbog Perkove ozljede, zar to upravo nije bila njihova misao vodilja? Kakve logike onda ima sve ovo skupa? Lani ih je naslova koštala ozljeda, ove će to možda biti vlastita brzopletost i krivo posloženi prioriteti. Mislim, sve je ovo u sferi nagađanja, ali još uvijek ostavlja gorak okus. Čak i ako osvoje naslov, ništa me neće moći razuvjeriti da se jednostavno ne dira u nešto što sjajno funkcionira.

04. LAKERS

Kada igraju svoju najbolju košarku i dalje su nenadmašni, pitanje je samo mogu li izvući mjesec dana vrhunskih predstava kada bude najpotrebnije. Čeka ih nikada teži playoff, ovo što su igrali zadnje dvije godine na Zapadu bila je šetnja. Danas postoji dovoljno momčadi na njihovoj razini koje su u stanju iskoristiti svaku grešku. Ne samo što moraju dobiti redovni doprinos od Fishera i Artesta, moraju imati budnoga Bynuma, smirenog Kobea koji ne forsira 1 na 5 i mentalno spremnog Gasola. Tijekom sezone stalno nešto od ovoga nije funkcioniralo. U biti najsvjetlija točka njihove sezone su briljantne igre Lamara Odoma koji je ne samo njihov najkonstantniji igrač već možda i najbolji, gledajući all-round učinak. Jackson mu možda radi uslugu doziranjem minuta, možda i ne, ali gledati Odoma kako igra košarku ove sezone jedna je od najboljih stvari koje si kao fan igre možete priuštiti. Crni Kukoč, samo s dodatnim federima na nogama i fenomenalnim osjećajem za skok.

5 thoughts on “THE FRS RANKINGS, PART ONE

  1. woja ostri pero, budite spremni na jos jednu hvalopojku nakon ovog ubijanja spursa…

  2. Znači trenutno se osjećaš kao car. Bullsi nisu razbili Heat, ali su ih rasplakali, dođe na isto.

  3. U onakvoj utakmici koju je odigrao Bosh, da ključne lopte ne idu na njega, neshvatljivo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *