THE FRS RANKINGS, PART TWO

KVAZI-IZAZIVAČI

05. SPURS

Jedan veliki trener, i ne, ne radi se o Ericu Spoelstri, jednom davno je rekao kako iz pobjede možemo naučiti redak, a iz poraza knjigu. I to je otprilike priča ove sezone Spursa. Imaju daleko najbolji omjer u ligi, ne gube utakmice od slabijih protivnika, igraju regularnu sezonu u rijetko viđenoj konstanti forme (posebice šuterske). S druge strane, porazi koje se pretrpili bili su posebno bolni. New Orleans ih pregazi lakoćom kad god poželi, a protiv Dallasa, Orlanda, Bostona i sada Lakersa praktički nisu ni bili u igri nijednom tijekom susreta.

Što nas dovodi do jednostavnog zaključka – San Antonio je momčad stvorena za regularnu sezonu. Ozbiljne playoff momčadi jednostavno ne gube takvom lakoćom od protivnika iz iste klase. A upravo susreti s takvim protivnicima jasno ukazuju na to da su Spursi ipak za klasu ispod, ako se uopće nešto tako može reći za momčad koja skuplja pobjede ovim tempom.

Drug Sickre je već nakon nekoliko utakmica složio konstrukciju koja i nakon tri četvrtine sezone drži vodu – Spursi su postali potpuna inverzija samih sebe. Godinama su maltretirali Sunse i Mavse u playoffu, igrajući regularnu sezonu taman toliko koliko je potrebno, čuvajući se za playoff. Danas su oni ti Mavsi i Sunsi, momčadi koje gaze u regularnom dijelu nadajući se da će prednost domaćeg terena, samouvjerenost koja dolazi s pobjedama i uigranost biti onaj potrebni plus u doigravanju.

Nažalost, to se neće dogoditi. Previše dugo smo gledali ovakve momčadi koje igraju lijepu košarku, koje su na izgled sjajne, kako padaju u momentima kada odlučuju fundamenti NBA igre – tko je u stanju sebi lakše kreirati šut i tko je u stanju kvalitetnije omesti protivnika u istoj radnji.

Spursi su kao prvo manjkavi na razini talenta. Sjajni Popov sistem i profesionalnost ovih igrača omogućuju im da učinkovitošću nadoknade manjak individualnog talenta, ali kao što su pokazali susreti s vrhunskim obranama, ta taktika pali do određene mjere. Ginobili je fantastičan, ali nakon njega i Parkera Spursi nemaju trećeg igrača. Tim Duncan danas nije ništa više od solidnog igrača zadatka i to je onaj ključni moment ove sezone, njegov pad pod teretom godina.

Kao drugo, nisu u stanju igrom kroz post olakšati vanjskim igračima. Koševe iz reketa zabijaju prvenstveno na račun volje, tu su i Duncan i Blair izuzetni, ali osim toga nemaju ništa. Nemaju igrača koji može odigrati leđima, nemaju igrača koji može napasti, čak nemaju ni visokog koji može razvući reket. Ako stavimo na stranu Bonnera koji je apsolutni freak, najbolji tricaš lige zarobljen u tijelu bijelog balvana, jedino je dobri stari Dyce donekle onaj klasični visoki koji može pomoći u skoku i obrani i usput još nešto pogoditi s poludistance. Sve se dakle vrti oko slash ‘n’ kick igre Manua i Tonya, sjajne realizacije i neprestanog kretanja.

Dakle, niti je taj napad tako sjajan kako se čini onih večeri kada zabijaju iz vana s preko 50 %, niti je obrana toliko moćna (opet su problem visoki igrači, odnosno njihov nedostatak – Spursi ne mogu braniti rasnog centra, mislim jedan Bynum je protiv njih izgledao kao križanac Chamberlaina i Russella). Tko živi od šuta, umire od šuta. I to je jedina istina, pogotovo ako nemaš vrhunski skok ili top 5 obranu na koju se možeš osloniti.

06. HEAT

Neopisiv je užitak pratiti ovu sezonu, a najvećim dijelom za to su zaslužni upravo momci iz Miamia. Liga je krcata talentom, imamo više sjajnih momčadi nego se itko mogao nadati, ali najveći začin svega su porazi samoproglašenih veličina, trojice momaka koji su toliko dugo slušali hvalospjeve da im nije jasno kako to da je život odjednom postao ovako težak i gorak.

Što je najblesavije od svega, objašnjenje je tako jednostavno, samo što ga oni nisu u stanju jasno vidjeti zasljepljeni vlastitim lažnim sjajem. Da nisu takve egoistične rock zvijezde koje vjeruju u vlastitu besmrtnost i nepogrešivost, Bron, Dwyane i CB bi vrlo brzo shvatili da jednostavno nemaju dovoljno talenta kao momčad.

Jebiga, znam da im to neće biti lako prihvatiti pošto vjeruju da svaki od njih vrijedi barem za trojicu, ali činjenica je kako danas bez četiri klase nemaš što tražiti na vrhu. Njih je samo troje, a nemaju čak ni poštene igrače zadatka uokolo. Sve što im treba da osvoje naslov idućih 6 sezona u nizu su jedan Perkins ili Chandler pod košem te jedan Jason Kidd ili Chauncey Billups na playu. Kvragu, sumnjam da bi imali išta protiv Kirka Hinricha ili Jameera Nelsona, bitno da gađa tricu s oko 40% i da je u stanju odigrati solidno na svojoj poziciji na obje strane terena. Takav balans omogučio bi im da budu stvarna Velika Trojka i da se nekako suprostave Velikim Četvorkama Bostona i LA-a.

Ovako, tko im može zamjeriti? Pod košem im se šeta tko želi, nemaju igrača koji je u stanju napraviti grubi faul, potući se, vikati. Uz tako otvoreni reket koji se uvijek da eksploatirati, drugi ogromni minus im je nedostatak šutera. Mike Millera su ozljede totalno izneredile, James Jones je toliko jednodimenzionalan igrač da ga se ne vidi na terenu ako ga gledaš u profilu, tip bi morao gađati valjda 80% da nekako nadoknadi sve one druge aspekte igre u kojima ne sudjeluje, a Mario Chalmers jednostavno nije NBA igrač.

Mike Bibby je stoga pojačanje, njegov šut je plus, njegovo iskustvo i košarkaški IQ također, ali obzirom na njegovu nepostojeću igru u obrani koju ne mogu sakriti zato što nemaju zatvoren reket, to pojačanje teško da se može osjetiti ove sezone, odnosno dok god ne nabave nekoga s pulsom za gurnuti ga pod koš.

Zato i uživam ovoliko u svemu ovome što se događa, jer je košarka još jednom odnijela pobjedu. Jer igraju 5 igrača po 48 minuta i svaka lopta je važna. Svaka rotacija, svaka sekunda. Trojica jednostavno nisu dovoljna, ne u kontekstu lige krcate sjajnim momčadima.

Stoga je važno samo izdržati. Mislim, nije da sva trojica nisu navikla na poraze u playoffu – ako maknemo Wadeov naslov njihove karijere nisu ništa drugo nego gomile razočaranja. Treba ostati hladne glave i čekati da se ovaj roster nekako poboljša ili da barem bude zdrav (iako ih ne Haslem ni zdravi Miller ne bi kompletiratili, zasigurno bi im donijeli barem nekoliko pobjeda više u ovim derbi utakmicama). Jer fizičke prednosti koje imaju i razina talenta koju posjeduje svaki od njih troje uvijek će omogućiti da kreiraju prilike za koš i da smetaju protivniku, odnosno omogučit će im iznadprosječni napad i obranu.

Međutim, tu se javlja i jedan drugi moment. Da li je ova momčad u stanju čekati? Jer, sve ovo što smo gledali ovih dana, u ovom nizu poraza, govori nam da se radi o psihički labilnoj skupini ljudi koji ne vjeruju ni sami sebi, a kamoli jedan drugome. Dok Wade još možda i zna nešto o čvrstoći, LBJ i Bosh su svoje karijere uglavnom proveli pucajući u ključnim trenutcima. To je uvijek bio lakši izlaz nego prihvatiti da ti treba pomoć. Ono, okriviš situaciju, pukneš i ideš dalje. Samo što sada uzmaka nema.

Zajedništvo i kemija javljaju se kroz utakmice. Bullsi su ove sezone dodali 8 novih igrača, ali su kroz utakmice, kroz pobjede i poraze, postali klapa koja je spremna poginuti zajedno. Nije na odmet ni to što ih vode tako jednostavni i bistri momci kao što su Rose i Noah, dvojac potpuno neopterećen egom, koncentriran samo na pobjeđivanje.

Miamieva jezgra pak ima kemiju van terena koju su pokušali prenijeti na parket. Nisu bili svjesni da NBA nije Olimpijada ili SP, gdje imaš Carmela da zabije zadnji šut, Dwighta pod košem, Paula ili Derona na playu te igraš protiv uglavnom ekipa koje su na sveučilišnoj razini. Očito je da nisu računali na to da su odnosi izvan košarke, na tulumima i rekreativnim okupljanjima, nešto sasvim drugo od onih koji nastaju u svlačionici.

Tako da ova momčad trenutno jednostavno nema karakter. Ona praktički i nije momčad, jer još nema izgrađen identitet. Simmons koristi izraz Tajna, kako bi opisao momčadi koje su shvatile što je sve potrebno za biti na vrhu. Znati Tajnu znači znati da je momčad iznad svega, da su svi jednako važni, da svaki pojedinac ima svoju ulogu bez koje se jednostavno ne može.

Karakter koji je Miami za sada pokazao uglavnom se vidi na papiru. Igrači su se odrekli nešto novca, a znali su da se odriču i dijela slave. To su sve pozitivne stvari. Spoelstra je sjajan kada treba pričati. Govori samo prave stvari. Samo, na terenu se ništa od te pozitivnosti ne vidi. Svi igraju kao i do sada, samo što imaju manje loptu u rukama te su iz toga razloga manje učinkoviti. Najluđe od svega, zamijeni Wadea Rayom Allenom ili Jamesa Pierceom i imaš bolju momčad. Zašto? Pa samo zato što su ova dvojica nadmoćni šuteri, a to je upravo taj segment igre koji im nedostaje. Mislim, što ti vrijedi izboriti poziciju za šut lakoćom kada ga ne možeš zabiti?

Kada gledaš Boston ili Dallas, pa čak i Spurse, vidiš momčad koja se igra košarke. Vidiš igrače koji se kreću, dodaju, izgledaju kao da uvijek znaju gdje trebaju biti. Kada gledaš Heat, gledaš igrače koji se bolno trude igrati, a uglavnom se međusobno sudaraju. Njihova igra ne izvire iz njih, ona ne teče, ona je u stalnom grču jer sve što vrte oni vrte ne zato što vjeruju u to što rade, već da bi mehanički odradili radnje za koje pretpostavljaju da ih čine ekipom.

Ono, ako je jedan Kobe postao timski igrač, mogu to i ova trojica. Samo trebaju naučiti biti korektiv jedan drugome, a ne smetnja. I ja bih još dodao da im na odmet ne bi bio i trener koji zna što radi. Spolestra može govoriti što hoće, ali govor tijela odaje čovjeka koji nema rješenje. Znoji se i radi grimase kao Flip Saunders, zove minute odmora bez rezona, rotira igrače bez smisla. Lovi u mutnome.

Sigurno da ovako labilni igrači koji trebaju podršku i podsjetnik da su muškarci, ne mogu iz njegovih postupaka dobiti sigurnost. Spoelstra možda zna sve o košarci, ali nije psiholog. Odnosno, koristi se jeftinom popularnom psihologijom, dok ovoj momčadi treba dobar stari tiranin poput Rileya koji će joj nešto i pokazati. A da ne govorim da momčad vodi kao aristokraciju, s tim stalnim izolacijama za Jamesa u zadnjim sekundama, umjesto da je vodi kao meritokraciju, da pravo na zadnji šut ima jedan Wade koji je to zaslužio svime što je do sada napravio u karijeri ili čak i jedan Bosh koji ima mekšu ruku od Jamesa.

Nedostatak talenta riješit će se vremenom, ali nedostatak karaktera, smislene igre i vlastite filozofije neće, jer sve to treba graditi. Spoelstra mi jednostavno dijeluje kao netko tko to nije u stanju, vječni pomoćnik koji je dovoljno inteligentan da zna kako bi trebalo voditi momčad, ali koji jednostavno u sebi nema onu karizmu koja će tu teoriju iznijeti na površinu.

07. MAGIC

Većina trenera u NBA je smetnja, ali Van Gundy je primjer manjine koji svoju momčad čini boljom. Može vam ići na živce njegova teatralnost, ali praksa sve govori – Magic je u borbi za sam vrh iako su opet promijenili glavne pomoćnike Howardu, ovaj put usred sezone. Obrana je uvijek pouzdana, čak i uz toliku hrpu igrača u rotaciji koje teško možemo nazvati kvalitetnima u tom segmentu igre. Da ne govorim da je upravo on najzaslužniji za procvat dva sjajna igrača zadatka kakvi su Anderson i Redick, koji bi u rukama nekoga drugoga danas možda bili čak i van lige.

Ono gdje naravno ni Van Gundy ne može ništa je razina napadačkog talenta. Iako je Howard danas stvarno vrhunska opcija u postu, oko njega nema igrača sposobnog kreirati napad za sebe ili ostale na razini barem graničnog all-star igrača. Gomila je solidnih košarkaša na rosteru, ali kad upravo igrači zadatka poput Andersona i Redicka zasjenjuju sve te mnogobrojne druge i treće opcije, sve postaje jasno. Dwight i Stan trebaju pomoć, puno, puno više nego je treba Heat. Ono što je kod njih sjajno je to što nikada nećete ćuti da plaču nad svojom sudbinom. Bar ne nakon utakmice.

Uglavnom, prošlo je dovoljno vremena i sada sa sigurnošću možemo reći da je i zadnji mega-trade Otisa Smitha bio potpuni promašaj. Richardson i Turkoglu su prosjećni igrači, nikako ne legitimna druga i treća opcija. A bez toga se nemaš čemu nadati. Arenas je pokojni, a o mrtvima sve najbolje, uz napomenu da će njegov i Hedin ugovor visiti kao uteg oko vrata ovoj momčadi godinama. Imati temelj poput Howarda i onda ga nadograditi takvim klimavim zidovima ne može se nazvati pametnim poslovnim potezom. S druge strane, ni ulazak među 8 najboljih momčadi nije tragedija. Ali tragedija je što svi putokazi upućuju da budućnost ne donosi nikakva poboljšanja.

08. THUNDER

Dovođenje Perkinsa jedan propustan reket barem na pola utakmice pretvara u minsko polje što je apsolutni korak naprijed. Dovoljan za konačni pomak među velike dečke, iako ostatak njihove igre i dalje ostaje pod velikim upitnikom. Sam Presti je složio idealnu momčad, s dva rasna all-star igrača koji mogu sve na terenu, uz potencijalnu treću i četvrtu opciju u Ibaki i Hardenu. Okružio ih je s gomilom korisnih igrača zadatka. Potencijal dvojca Perkins-Ibaka u obrani je strašan, ali napad će postati vrhunski onoga trenutka kada i ako se Ibaka nametne kao legitimna opcija.

Pitanje je samo hoće li ova momčad znati to iskoristiti. Jer, ako smo išta do sada naučili od Thundera, to je činjenica da imaju jedan od najmanje učinkovitih napada u ligi. Zabijaju dovoljno, ali za razliku od ovih momčadi ispred njih, rade to na pogrešan način. Nije problem u tome što Westbrook i Durant jednostavno šutiraju previše, iako je i to kontraproduktivno jer se kosi s postulatima pobjedničke košarke po kojima svaki igrač mora imati ulogu na oba kraja terena (bit će zanimljivo vidjeti hoće li Brooks uvesti pravilo Doca Riversa koji je uredno izvlačio Perkinsa iz reketa kako bi ovaj prebacio loptu s jednog krila na drugo, a sve pod motom da u svakom napadu svaki igrač mora dodirnuti loptu), već u tome što uzimaju loše šuteve.

Istina je, obojica su toliko fizički dominantni da su u stanju zabijati i bez ikakve pomoći, ali za postati elitna momčad trebat će ponekad odigrati i akciju. Recimo neku u kojoj će Durant dobiti loptu u čistoj situaciji ili neku u kojoj će Westbrook zavrnuti loptu otvorenom suigraču umjesto da se probija kroz zid.

Uglavnom, Presti je napravio sve što je trebao, okupio je momčad strašnog potencijala u svim segmentima igre. Pojedinačni razvoj igrača i stvaranje identiteta sljedeći je korak, a za njega će odgovornost morati preuzeti trener i njegovi pomoćnici te igrači sami. Kao i ekipi okupljenoj u Miamiu, i ovim momcima košarka je jednostavna, ali dok ne shvate da treba poštovati neka pravila, igrati zajedno u oba smjera ostat će tek neiskorišten potencijal. Strašan potencijal, ali neiskorišten.

13 thoughts on “THE FRS RANKINGS, PART TWO

  1. Pozdrav. Odlično si složio oba teksta, no možda jedna mala primjedba. Blazersi su zaslužili da se ih objavi u toj tzv. ‘drugoj kategoriji’ konkurenata. Nakon tradea sa Bobcatsima igraju odlično, na Floridi su sada upisali i 2 uvjerljive pobjede. Zanimljiv je zapad, s tim da ni Hornetse ni Nuggetse se ne može samo tako otpisati, jer naslov je predaleko, ali mogli bi namučiti nekoga s vrha. Dok na istoku je samo pitanje kako će izgledati Knicksi i mogu li Hawksi nešto više… nego neću ja sad o tome, čekam tvoj part 3, pa da pročitam.. budi dobro, pozdrav!

  2. Blazersi su molili da ih se izostavi, jer svaki puta kad na ovom blogu dobiju pohvalu negdje u državi Oregon puknu tri ligamenta.

  3. he he, kakav opskurni pokušaj da se čarolijom pomogne Sunsima da uhvate osmo mjesto.

    a ja već 48 sati glavu razbijam koga da stavim, Hornetse ili Sunse, zato ću ćekat s ostatkom power rankingsa dok se međusobno ne dogovore 🙂

  4. hornetsi igraju 14 utakmica sa over .500 momcadima, pa nekako ocekujem da bi mogli pasti, pogotovo ako paul duze bude izbiva…

    sinoc ni sami ne znaju kako su dobili, kakva gomila glupih gresaka u samo jednoj, zadnjoj minuti… +7 prokockat sa 3 dozvoljena ofenzivna skoka, dva promasena bacanja chandlera (8/10 dotad), nevjerovatnim turnoverom u ruke hornetsa dirka, i biser na kraju prekrsaj kidda na trici poput kakvog rookia… to moze samo dallas, koji je antipod velikim momcadima… regularna sezona sjajna, a kako se blizi kraj pad sa vrhuncom u playoffu…

    ma koliko si ih nahvalija, meni nikako ne mogu bit ni blizu ovim ostalim contenderima…

    btw, pohvala za tekstove

  5. mene su osvojili igrom pa se sve nadam da su nadrasli te tipične boljke, iako su kako stvari stoje Lakersi klasa za sebe na Zapadu

  6. Sviđaju mi se kolumne, ali imam ja jednu primjedbu na ovaj poredak
    Svi ove godine svršavaju na igru Chicaga, ali po meni oni nisu prvi favoriti za naslov iako bi htio da osvoje naslov (iako i dalje mislim da bi Rose trebao biti MVP).
    Obranu koju je ove godine postavio novi trener Thibodeau (inače prošlogodišnji trener Celticsa za obranu) je vjerojatno najbolja u ligi, ali mislim da njihov napad ima previše rupa (a najveći je nedostatak pravog šutera, jer ipak kyle korver je čudak)

  7. Stavi ti Hornetse, Đira, očito je da Stevo ne može. Pa ću bit sritan ako se zajebeš.

  8. Još će se preko vikenda kuhat poredak u glavi, jebe me Memphis, da li su prije ili poslije Blazersa

  9. Ja mislim da su trenutno ipak Blazersi jači od Memphisa iz više razloga
    1. Dolazak Geralda Wallacea i oporavkom Roya dodatno ih je ojačao
    2. Aldridge igra sezonu karijere i jedan dobar dio sezone je sam nosio oslabljeni Portland,a sada je dobio pomoć…
    3. mislim da portland ima ipak malo jaču obranu od memphisa što će se još bolje vidjeti u playofu (pogotovo pod košem)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *