PRINT YOUR BRACKETS 2011. EDITION

Ovogodišnje tradicionalno ispunjavanje NCAA bracketa bitno će se razlikovati od lanjskoga u sljedećem – dok sam lani fanatično pratio sveučilišnu košarku od samog starta sezone, odgledavši na desetke utakmica, ove godine vidio sam jednu jedinu, nedavno finale Big East konferencije između UConna i Louisvillea. Jednostavno mi se nije dalo još jednom gnjaviti oko loše košarke samo da bi bezuspješno snimio nekoliko igrača dok se paralelno igra jedna od najzanimljivijih NBA sezona ikada.

Naravno, za uživanje u glavnom turniru koji nas čeka kvaliteta je najmanje važna. Šokantne završnice, iznenađenja, razni Samhani, borbenost i sjajna atmosfera su puno bitnije stavke, a o skautingu budućih NBA zvijezda koji je primarni cilj da ne govorim. Iako nekoliko utakmica sigurno neće biti dovoljno da čovjek vidi budućnost, itekako će pomoći da steknemo osjećaj o pojedinom igraču. Na primjer, ja i dan-danas vjerujem, na račun nekoliko sezona u NCAA, da je Drew Neitzel reinkarnacija Marka Pricea, iako Price nikada nije igrao u Bundesligi.

Uglavnom, poanta cijele priče je da nisam u stanju ništa pogoditi ni kada iza sebe imam sate i sate odgledane košarke (lanjski Final Four nije uključivao ni Baylor ni Kansas ni Kansas State ni Kentucky), pa zašto bi onda išta bilo drugačije ovom prilikom, kada se ravnam godinu dana starim dojmovima i novinskim tekstovima? Bitno je uživati u svom ovom ludilu, izabrati svoga favorita i uživati u najbolje realiziranom turniru uopće u sportu. NBA playoff je velik zato što nas nikada neće prevariti, uvijek će na kraju na vrhu ostati momčad koja jeste najbolja, dok u ovakvom sistemu kvaliteta rijetko kada ima zadnju riječ.

EAST

U ovom dijelu ždrijeba kao prvi favoriti nameću se Ohio State i North Carolina, ali imam razloge sumnjati u obje momčadi. Ohio vraća dobar dio lanjske momčadi i u tome i jeste problem – Jon Diebler, William Buford i David Lighty nisu bili u stanju pomoći ni jednom Turneru, kako će brucošu poput Jareda Sullingera? Jedva čekam vidjeti momka za kojega pričaju da ima veće dupe od Big Babya u akciji (koliko je draft ove godine slabašan najbolje govori podatak da ga talentom uspoređuju s Millsapom i da mu u isto vrijeme prognoziraju plasman među prvih pet pickova), ali obzirom na poprilično težak ždrijeb koji im donosi ozbiljne programe od trećeg kruga na dalje (potencijalni suparnici su Villanova, West Virginia, Kentucky, Syracuse ili North Carolina), šanse da se spotaknu su ogromne.

Naime, ozbiljni programi redom imaju ozbiljne trenere koji su u stanju izvući maksimum od svojih igrača, ma kako limitirani bili, a sam Ohio na klupi ima čovjeka koji je na mene u ovih pet sezona koliko ozbiljnije pratim NCAA ostavio dojam jednog poprilično zbunjenog lika koji ne uspijeva osvojiti naslov ni s tri buduća NBA igrača (generacija s Odenom, Conleyem i Cookom doduše nije ni mogla do kraja pored jedne od najboljih momčadi svih vremena, legendarnih Gatorsa), niti napraviti rezultat s Turnerom u momčadi. Riječ je o Thadu Matti, NCAA Dunleavyu.

Klimava vanjska linija i klimavi trener nisu garancija velikih rezultata, pogotovo kada vas put vodi na Kentucky. Koji, kao i uvijek, ima talenta, ali, kao i uvijek, John Calipari ga vodi stihijski. Lani je imao do neba talentirane igrače prve godine pa nije napravio rezultat, zašto bi bio bolji s ipak značajno slabijom generacijom? Cal je prije svega marketinški, tek zatim košarkaški stručnjak. Da nije, onda bi valjda ponekad imao i momčad s nekim drugim profilom igrača osim brucoša.

Recimo, Syracuse nije ništa lošija oklada od Ohia. Možda nemaju istaknutog igrača kao Sullinger, ali imaju trenera koji zna kako se osvaja naslov u Jimu Boeheimu, igraju tu već kultnu Boeheimovu zonu, a vraćaju i niz veterana koji su lani djelovali puno ozbiljnije od ovih iz Ohia. Kris Joseph, Scoop Jardine i Rick Jackson svakako su u stanju nadoknaditi učinak Wesa Johnsona.

U North Carolinu ne vjerujem iz jednostavnog razloga što su krcati mladim i talentiranim krilnim igračima, ali nemaju beka vrijednog spomena, što je presudno u ovoj sveučilišnoj igri, u kojoj se koristi puno presinga, zone i u kojoj su vanjski šut i broj izgubljenih lopti često razlika između pobjede i poraza. A nedostaje im i žestine, iako se čini kako je Harrison Barnes prava stvar, njegova igra neće pokriti nedostatak mišića pod košem.

Neće im biti lako protiv žilave ekipe Washingtona koja zna kako se igra u ovoj fazi natjecanja, imaju iskustvo i dubinu klupe te vođu u Isaiahu Thomasu. Lani su bilo jedno od ugodnijih iznenađenja turnira, pa makar su ostali bez važnog igrača kakav je Pondexter, djeluju kao momčad spremna iskoristiti svaku šansu.

SWEET SIXTEEN: Ohio, Kentucky, Syracuse, Washington

ELITE EIGHT: Ohio, Washington

FINAL FOUR: Washington

WEST

Duke je prvi favorit cijelog turnira. Jer, ako su lani u puno ozbiljnoj konkurenciji došli do kraja, zašto to ne bi ponovili i ove godine? Zoubekov učinak nadoknadila su braća Plumlee, Scheyerov odlazak nadoknadio je mlađi brat Curry, a zaigra li u turniru brucoš Kyrie Irving koji je propustio praktički cijelu sezonu zbog ozljede (što nikoga ne sprječava da ga smatra prvim pickom drafta jer se radi o igraču koji fizikalijama i talentom priziva Walla i Rosea što je više nego dovoljno da svi polude), možemo govoriti i o boljem Dukeu nego lani.

I to sve bez da spomenemo dva glavna igrača, pouzdanog Kylea Singlera i sjajnog Nolana Smitha, poznatog i pod imenom “Najveća Muda Sveučilišne Košarke”. Svaka čast Kembi Walkeru i Thomasu junioru, ali Smith ostavlja dojam idealnog ubojice.

Texasu ne vjerujem zbog očajnog trenera Ricka Barnesa, majstora koji nekako uvijek nađe načina doći glave vlastitu momčad, bez obzira imao u njoj Duranta i Augustina ili lanjsku trojku Pittman-Bradley-Jones, koje je danas također kompletna u NBA (kvragu, možda ispadnu već i u prvoj utakmici protiv Oaklanda kojega iznad vode drži sjajni centar Benson o kojem skauti opsjednuti visinom ne staju pričati). Tako da su jedina prepreka Dukeu Arizona, predvođena možda najboljim NCAA strijelcem Derrickom Williamsom (iz ovih snimaka što sam vidio, čovjeku na čelu piše da će trpati i u NBA jer ima apsolutno sve, plus u stalnom je pokretu, sa ili bez lopte, što je rijetkost za igrača koji nosi momčad sam samcat) i UConn predvođen spomenutim Škembom.

Međutim, UConn osim njega i nekoliko skočnih atleta pod košem nema što za ponuditi, kao ni razvikani San Diego State koji se proslavio dijeleći pozornicu s Brigham Youngom u borbi za naslov nebitne konferencije kakva je Mountain West (mogu zahvaliti Jimmeru što ih itko smatra relevantnima). Ono, Škembina muda su jedina stvar koja može donijeti neku prevagu, ali kada s druge strane stoji Nolan NMSK Smith, od njih nema prevelike koristi.

SWEET SIXTEEN: Duke, Arizona, UConn, Penn State

ELITE EIGHT: Duke, UConn

FINAL FOUR: Duke

SOUTHWEST

U ovom dijelu ždrijeba čeka nas nešto već viđeno, naime Kansas je opet favorit kao i lani, a znamo kako je to završilo. Prošlogodišnja momčad je čak bila i jača, a jedino u čemu je ovogodišnja bolja konačno je sazrijevanje braće Morris kojih se sjećam kao zvijeri pod košem. Obzirom na konkurenciju Kansas možda i jeste favorit, ali ždrijeb im definitivno nije lagan.

Prvo ih čeka muka protiv žilavog Illinoisa, momčadi krcate šuterima na svim pozicijama, predvođene sjajnim playmakerom McCameyom, a nešto kasnije i obračuni protiv Louisvillea i Purduea. Radi se o dvije žilave momčadi specifičnih kvaliteta. Purdue je još lani bio moj favorit i ove godine ne odustajem od njih usprkos ozljedi sjajnog šutera Hummela.

Dvojac E’Twaun MooreJaJuan Johnson omogućuje im sjajnu unutra-van kombinaciju koja je ključna za ritam NCAA košarke, a sjajni trener Matt Painter pobrinut će se za krvavu obranu kojoj će malo tko zabiti preko 60.

Poznato je da Rick Pitino voli presing, ali ovaj Louisville igra i dobru zonu, a nije na odmet što su i krcati talentiranim košarkašima. Preston Knowles je sjajan šuter, Peyton Siva brz i spretan play, a Terrence Jennings im daje onu potrebnu zvijer pod košem (tip izgleda kao mlađi brat Amarea Stoudemirea, iako je igrom, naravno, daleko od dotičnog). Nema šanse da Pitino, ma kako ljigav bio, s ovom ekipom ne prođe nekoliko krugova, a niti odlazak do same završnice nije nemoguć.

Trener Kansasa Bill Self nije paničar kao Matta ili Barnes, niti je šminker poput Pitina ili Caliparia. Čovjek zna što radi, ali trener ipak nije svemoguć. Kansas vođen njegovom rukom može daleko, ali do kraja? Za to ipak treba vrhunski talent kojega ovdje jednostavno nema.

Jedina ekipa koju bi još trebalo spomenuti je Notre Dame, hrpa bijelih klinaca predvođena dvojcem AbromaitisHansbrough. Prvi je solidan visoki koji je i lani imao zapaženu ulogu, a drugi je Tylerov mlađi brat koji je ove godine eksplodirao ponudivši sve što je potrebno ovakvoj momčadi – bijelog revolveraša koji poteže trice od kuda se sjeti, drži ritam i zabija. Bit će simpatični za gledati, ali za nešto više ipak fali pigmenta.

SWEET SIXTEEN: Kansas, Louisville, Purdue, Notre Dame

ELITE EIGHT: Louisville, Purdue

FINAL FOUR: Purdue

SOUTHEAST

Najslabija skupina, kao da je sve namješteno kako bi dalje prošao Jimmer, najveća NCAA zvijezda ove godine. Momak je fantastičan strijelac, to je neosporno, a njegov prijelaz u NBA ovisit će o situaciji u kojoj se nađe puno više nego o njemu. Jer o njemu znamo sve. U ovoj je konkurenciji dominantan, ali da li je to dovoljno za odvesti momčad do kraja? Kako god, uživat ćemo barem u par utakmica ovog revolveraša, možda i zadnjih uopće – kada završi u NBA, u najboljem slučaju gledat ćemo ga u ulozi kakvu igra J.J. Redick, da ne kažem Eddie House.

Reći će netko kako Redick nikada nije bio ni izbliza tako eksplozivan niti si je bio u stanju kreirati šut na takvoj razini, ali teško je zamisliti Jimmera kako ide 1 na 1 i lomi gležnjeve ovoj generaciji playmakera koja trenutno caruje u NBA. Tako da je taj sjajni šut njegovo glavno oružje i karta za ulazak u ligu.

Ni jedna ekipa u BYU dijelu ždrijeba nije posebna, ali to ne znači da BYU uopće doći do šanse igrati protiv tih solidnih momčadi – prvo treba proći preko uvijek opasne Gonzage predvođene jednim od lani najboljih brucoša, Eliasom Harrisom, kojemu podršku pružaju dva dobro poznata veterana – Steven Gray i Robert Sacre. Nakon njih, Jimmera i društvo čekala bi još veća muka u vidu tri stalna NCAA sudionika koji možda nemaju talenta, ali čija imena zovu na oprez.

Prvi je svakako Florida, sveučilišna momčad s tradicijom, dakle i s trenerom koji je dokazana klasa (iako je najveće uspjehe ostvario na račun one genijalne generacije, Billy Donovan je i prije i poslije, bez specijalnih talenata, ostvarivao solidne rezultate) i gomilom dobrih igrača kod kojih je srce veće od mogućnosti. Ista ta Florida bi prije Jimmera i kompanije mogla vrlo lako slomiti zube na prvoj pravoj prepreci, pobjedniku dvoboja između UCLA i Michigan Statea.

To su dvije ekipe predvođene vrhunskim trenerskim klasama, Benom Howlandom i Tomom Izzom. Nikako da nalete na nešto talentiraniju generaciju igrača, ali imaju dovoljno iskusnih momaka na rosteru koji znaju igrati turnirsku košarku. Meni je stvarno nejasno kako su Izzovi Spartansi uspijeli izgubiti čak 13 utakmica u sezoni usprkos činjenici da su godinama zajedno i da se radi o redom solidnim košarkašima predvođenima Kalinom Lucasom, koji je do jučer bio ono što su danas Smith ili Walker – definicija sveučilišnog playa s ogromnim mudima.

Pittsburgh je dobio ulogu prvog nositelja, ali radi se o istoj momčadi kao i lani – žive od vanjskog šuta, a u svim ostalim segmentima igre su osrednji. Nemaju nikoga pod košem, a ni bekovi nisu ništa specijalno. Gaze širinom i ritmom, ali u pitanju je momčad koja može kiksati svaku večer. Lanjski Finalist Butler je vjerovatno preslab da ih zaustavi, ali Kansas State ima dovoljno oružja.

U pitanju je momčad kojoj nedostaje još jedan strijelac uz Jacoba Pullena (lani je to bio Denis Clemente, danas član nekakvog lijevog kluba u Izraelu), ali koja ima klasičnog sveučilišnog tiranina za trenera. A takvi likovi poput Franka Martina, grubijani zlatnog srca u kalupu legendarnog Bobbya Knighta, u ovim situacijama uvijek dobro prolaze -sjetimo se samo Boba Hugginsa i njegovih West Virginia Mountaineersa lani. Doduše, nema ovaj Kansas State takvu razinu talenta s kojom je raspolagao Huggins, ali imaju dovoljno širine da bljesnu. Ako prođu vječne gubitnike poput Utah Statea i Wisconsina, koji vjerojatno i sami vide priliku u ovakvom rasporedu.

Možda je ovaj dio ždrijeba najmanje talentiran i najmanje popunjen budućim NBA igračima, ali nešto mi govori da će se baš u svojoj ovoj gomili podjednako loših igrati naj-neizvjesnija košarka. Zato ispunite brackete bez obzira na ono što znate ili ne znate, uplatite listiće u kladionici i uživajte u ovih mjesec dana košarke, igre i ludila, koje će posebice do izražaja doći u ovih prvih 48 sati. Tko preživi – pričat će.

SWEET SIXTEEN: Pitt, Kansas State, BYU, Michigan State

ELITE EIGHT: Kansas State, Michigan State

FINAL FOUR: Kansas State

5 thoughts on “PRINT YOUR BRACKETS 2011. EDITION

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *