THE KIDD ARE ALRIGHT

Počelo je. I to umalo s praskom. Dojmova ima dovoljno za jedan brzi post, s tim da odmah u startu treba istaknuti jednu očitu stvar – na Istoku ćemo gledati zvijeri od utakmica, na Zapadu ljepotice.

Večer su otvorili Bullsi, drveni kao da su ovog trena izašli iz stolarske radionice majstora Geppetta. Kao najveći Pinokio dobar dio utakmice nametao se Rose s kriminalnih 0-9 za tricu, od čega je barem pola bilo nepotrebno isforsirano, ali činjenica je kako je ipak najveći krivac za dramu bila netipično pasivna obrana Bullsa.

Kada su u zadnjoj četvrtini počeli zabijati, činilo se kao da će doći do klasičnog preokreta. Iako su Pacersi vodili cijelu utakmicu, znali smo da to ništa ne znači. Slabiji protivnik može letjeti na krilima činjenice da nema što izgubiti, međutim kada u završnici shvatiš da treba privesti stvari kraju, opet se jave oni kompleksi inferiorne momčadi. Napune se gaće, jeli.

Tako bi Pacersi praktički prodali najbolju šansu koju će imati u ovoj seriji da Tyler Psycho Hansbrough (koji, da dodam i to, i izgleda kao da igra s punim gaćama) nije odigrao valjda svoju najbolju utakmicu u životu. Zabio je sve što je potegao, plus je totalno zbunio Bullse onim svojim buljavim izgledom, Boozer nije znao da li da igra obranu na njemu ili da mu da umjetno disanje.

A i taj Boozer je još jednom dokazao da ima večeri kada ga obrambeno ne može sakriti ni Noah, a ni Thiboudeuovov sistem. Bullsi stvarno imaju previše utega oko svoga vrata:

– uvijek postoji mogućnost da ne zabiju ništa iz vana što im dodatno zatvara reket (Korverova pobjednička trica je dobar alibi za ostatak večeri, ali ipak alibi)

– Boozer se uvijek može odlučiti igrati obranu mislima (a možda ga je samo usporio onaj joint što ga je popušio s Noahom prije tekme – stvarno, koju ekipu u ligi je lakše zamisliti okupljenu oko nargile nakon utakmice od ovih Bullsa?)

– itekako je moguće da Deng i Boozer tu i tamo postanu previše pasivni, što Rosea čini doslovno jedinom opcijom u napadu

Međutim, imaju i jedan ogroman plus koji to gotovo sve anulira – Rosea. Koliko god tijela protivnik nabacao u reket, ovaj baletan naći će načina da dođe do obruča. Čak i kada obrana popusti kao noćas, u njemu ima dovoljno snage da nekako zabije koš više. I da, može to raditi u serijama i dovoljno učinkovito da stvarno bude one man offense.

Zadnje dvije minute i ono što su izveli Bullsi za antologiju je. Istina, Pacersi su odigrali nekoliko idiotskih poteza, ali vratiti se sa minus 10 u situaciji kada se čini da ti ništa ne ide od ruke obilježje je mentalno superiorne momčadi. I to je na kraju ispala i najveća pouka ove noći – dok su Pacersi, kao što smo rekli, stali kada je bilo najpotrebnije, Bullsi su upravo u tim trenutcima ubacili u dodatnu brzinu i rasturili.

Kada premotaš regularnu sezonu u glavi, shvatiš da su upravo ta strast i mentalna snaga koju iskazuju apsolutno svi igrači na rosteru glavni razlog zašto su u završnicama uglavnom izlazili kao pobjednici. Jednostavno, ne prihvaćaju poraz. To, a i Rose može zabiti kada poželi. Uglavnom, ta kvaliteta je nešto što će im u playoffu itekako dobro doći, posebice u ovim utakmicama u kojima igraju daleko od idealnog.

S druge strane, Miami nema takvu hladnokrvnost. Utakmica je očekivano bila ulična košarka na snagu i brzinu. Sixersi su ušli sjajno, kada je Miami malo stisnuo u obrani brzo su došli u kontrolu. Nekoliko kontri, malo trke i evo ih na ugodnoj razlici. I onda, umjesto da mirno privedu stvari kraju, što se događa?

Heat nema nikakve akcije, setove, kako to kažu braća preko oceana. Njihova košarka je ona lutrijskih momčadi, nebrojeni niz blokova, dva na dva haklanja, individualnih ulaza i Sesarovskih povratnih lopti. Za vrijeme Wade-James pick ‘n’ rolla nema kretanja ostalih ili nedajbože nekakvih B ili C opcija. Ako ne upali A napad, lopta se baca vani, pa opet iz početka.

Playoff košarka se uglavnom igra na postavljnu obranu. Na postavljenu obranu, napad Miamia je prosjećan. I sve što tada treba je da netko poludi, kao sinoć Jrue Holliday, i eto ti egala. Srećom po Heat, Sixersi nemaju ni mentalitet ni kvalitetu da zaključe utakmicu, Wadeova hladnokrvnost bila je dovoljna da ih izvuče, ali očito je da, ako misle dobiti Boston i Bullse, morat će to napraviti s deset ili više razlike uz gomile realiziranih brzih akcija.

I dok su ove dvije utakmice bile ružne, ali barem uzbudljive, ovo što su odigrali Atlanta i Orlando bilo je samo ružno. I da, čini se da su oni koji su tvrdili da Atlanta ima recept za dobiti Magic bili u pravu, iako taj recept ne uključuje zaustavljanje Dwighta. On je opet bio standardno dominantan, ali Hawksi su ga ipak nekako uspijeli držati pod kontrolom koristeći sljedeću taktiku – udvajali su ga samo kada bi krenuo u dribling.

Čuvanje jedan na jedan nije donijelo rezultata, Dwight je uništio nesretnog Collinsa, ali s druge strane ostatak momčadi mogao se posvetiti obrani vanjskog šuta i mučenju ostatka nedoraslog Orlandovog rostera. Plus, čim bi Dwight spustio loptu na pod, najbliži suigrač doletio bi u pomoć centru Hawksa što bi uglavnom rezultiralo ukradenom loptom jer Dwightu treba valjda 35 sekundi da se namjesti u idealnu poziciju.

Te izgubljene lopte bile su ključ, ali ne treba zanemariti ni lakoću kojom su Hawksi dolazili do obruča. Kada ovako napadački neinventivna momčad dođe do 100 koševa u playoff utakmici (a Atlanta je i sinoć bila daleko od inventivne momčadi, jednostavno su uzeli ono što im je servirano), to je dokaz da s protivnikom nešto ozbiljno ne štima. A ovaj Orlando ne samo da ne može zabiti dovoljno ako ne zabije barem 15 trica, već ne može ništa ni obraniti.

Dwight jednostavno ne stigne zatvoriti sve rupe, a i toliko je bitan za napad da mora paziti na osobne. I dok se on ubija od posla, pored Hede, Nelsona, Richardsona i svih ostalih, igrači Hawksa prolaze kao pored prosjaka. Josh Smith se valjda nije ni oznojio sinoć. Sad, Nelson je još jednom dokazao da je general i da može povući, ali dva igrača su jednostavno premalo.

Van Gundy mora potpuno izbaciti iz rotacije Arenasa i Quentina Richardsona, povećati minute Redicku i Andersonu, a Hedu koristiti kao šestog igrača i razigravača druge postave. Jer, od svih nedostataka, Hedina nemoć u obrani protiv momčadi koja na njega može poslati jednog Josha Smitha definitivno je najveći.

I onda za kraj – spektakl. Možda vam se čini pretjeranim tako okarakterizirati utakmicu u kojoj se jedva zabilo 170 koševa, ali svaki potez u susretu između Blazersa i Mavsa bio je potez majstora.

Mavsi su djelovali sjajno u prvom dijelu, ponajviše zahvaljujući tome što su Kidd i Chandler igrali kao na početku sezone. Blazersi su tradicionalno usporili ritam, ali Dallas je i za to imao odgovor u Nowitzkom i prije svega Kiddovom šutu. Ako mu već nisu dali da trči, Kidd ih je lijepo izrešetao pa neka se misle. I još jednom potvrdio da ovakvi igrači ne smiju propuštati playoff.

Digrasija A – mislim, zašto se jednostavno ne bi uvelo pravilo po kojem nakon završetka regularne sezone slijedi draft na kojem svaka momčad bira po tri igrača iz ekipa koje nisu ušle u doigravanja. Prvi pick dobiju osmi nositelji, sedmi i tako dalje. Pa se tako ne bi dogodilo da gledamo jednog Hedu umjesto Granta Hilla, Stevensona umjesto Kevina Martina ili Collisona umjesto Nasha.

Digrsija B – možda je dio razloga zašto je utakmica bila tako puna ritma i pametnih odluka činjenica da se lopta uglavnom nalazila u rukama takvih originalnih playmakera kakvi su Miller i Roy, odnosno Kidd i Barea. Svaki od njih toliko je na svoj način poseban i karizmatičan, svoj, za razliku od ovih novih atleta i brzanaca poput Rosea i Wetbrooka koji lete po parketu. Ne kažem da je stil ovih prvih bolji od ovih drugih, samo da ponekad nije loše vidjeti ni nešto drugačije od danas dominantne slash ‘n’ kick igre.

Uglavnom, Kidd je nosio momčad dok stvar na kraju u svoje ruke nije preuzeo Dirk. Terry je u biti jedini bitan igrač koji je podbacio, on je još u ritmu s kraja sezone, ali, gledano objektivno, Dallas je odigrao jednu vrhunsku partiju, na gornjoj granici svojih trenutnih mogućnosti.

Blazerse definitivno može radovati što su usprkos tome do samog kraja bili u igri, ali isto tako moraju žaliti za propuštenom prilikom. Ova momčad može sve – u kontri briljiraju s ovoliko kvalitetnih igrača koji jednostavno kuže igru, a do savršenstva su doveli postavljeni napad. Ako lopta ne dođe do Aldridgea, koji može trpati cijelu noć kako god poželi, uvijek mogu vrtiti hi-low napade s posta.

Sjajno je što se međusobno mogu proigrati centri, ali što u isto vrijeme mogu odigrati i na bekove pod košem. Miller, Roy, Matthews i Wallace – svi znaju igrati leđima košu, svi se kreću i svi mogu zabiti iz okreta. Čak je i druga petorka, točnije B postava sjajna, ponajviše radi razbijanja ritma. Ulaskom Fernandeza, Roya i Batuma, uglavnom uz Wallacea i Aldridgea pod košem, momčad se pretvara u nisku postavu spremnu na trku i klasičnu NBA igru s blokovima i povratnima.

I opet, usprkos svoj ovoj sjajnoj taktici, momčadskom duhu, ozbiljnosti i kontroli, Blazersi se dovode u situaciju da gube utakmicu zato što McMillan ruši taj cijeli koncept forsirajući na kraju susreta Roya, uvjerljivo najgoreg igrača u rotaciji.

Roy je odličan za ulogu razigravača druge postave, ali njegova koljena više ne mogu pratiti ritam u obrani i napadu koji nameće playoff intenzitet i kvaliteta najboljih igrača na terenu. Umjesto da utakmicu završava Matthews, jak kao bik i spreman poginuti za momčad, na terenu je Roy koji jednostavno nije spreman. I što se događa? Miller ostaje potpuno isključen, Aldridge ostaje bez lopte (a upravo je veza Miller-Aldridge jedan od razloga zašto je LaMarcus tako poludio ove sezone, čovjek jednostavno zna gdje mu treba dati loptu), Wallace se ne nameće jer, hej, ipak je valjda Roy tu na parketu s razlogom.

Mislim, Brandon je dokazao da je genijalac, nekada je za svoju momčad bio ovo što je danas na primjer Rose za Bullse. Ali, jednostavno više nije na potrebnoj razini. Ne može igrati obranu, uništava ritam napada. Blazersi su proigrali i došli do playoffa nakon što su Miller, Matthews, Wallace, Aldridge i Camby, uz Batuma i Fernandeza kao iskre s klupe, kliknuli. Roy tu čak nije ni šesti igrač, tek back-up play. Stoga, prestani s ovim sranjima i odavanjima počasti legendi i pusti momčad da igra, Nate.

5 thoughts on “THE KIDD ARE ALRIGHT

  1. pogledao tri od četiri utakmice (za vrijeme Heata sam gledao Goribor, a nije mi ga se dalo gledati u snimci…) i u dosta stvari bih se složio s drugom Komesarom, ali opet imam i dosta nekih različitih misli. idemo redom:

    * Bullsi su odigrali dosta loše, Boozera sam odmah ponudio Jazzerima za Favorsa, ali nije prošlo. ono što treba istaknuti je da su Pacersi igrali suludu utakmicu – prvo su odlični bili Collison i Hibbert pa i Price s klupe, onda je preuzeo stvar Granger da bi se Tyler nakon nokauta vratio na parket i umalo nokautirao Bullse. gotovo da mi je žao što je Indiana izgubila samo radi jednog od omiljene Bijele Braće. ipak, Rose je Rose i njegov završetak utakmice je bio navjerojatan. čudno mi je kako Komesario nije primjetio kako se utakmica praktično prelomila nakon što je Deng dobio tehničku nakon što je Bijeli Brat faulirao Rosea – Pacersi su falili slobodno, Rose stavio oba i onda je krenula serija Bullsa. čisto sumnjam da će Pacersi u cijeloj seriji odigrati bolju utakmicu od ove tako da je samo pitanje mogu li Bullsi odigrati opet toliko loše da Indiana bude u prilici dobiti

    * meni je utakmica između Orlanda i Atlante bila jako dobra i zanimljiva. gledao sam prvo poluvrijeme live, a drugo jutros bez da sam znao rezultat (joj, što je taj LP zakon stvar). uglavnom, ja bih pohvalio Larry Drewa koji je odlučio cijelu utakmicu gurati Horforda na četvrticu, a na Howarda stavljati tijelo za tijelom koji su imali zdatak da ga fauliraju. Josh Smith je praktično žrtvovan na trici, ali je odigrao sjajnu obranu na Hedu tako da je i njegova uloga bila bitna. Atlanta se poslužila receptom koju mnoge momčadi koriste protiv Magica – pusti neka Howard zabije koliko hoće, a čuvaj ostatak momčadi. mislim, ne znam kada se dogodilo da je jedan igrač dao 46 koševa, a njegova momčad izgubila. ključna je i sjajna obrana Hinricha na Nelsonu u prvom poluvremenu, ali i nevjerojatan napadački učinak trojke Hinrich-Johnson-Crawford u napadu. slažem se da Van Gundy treba potpuno izbaciti Arenasa i Q-Richa iz rotacije i da bi Hedo trebao ulaziti s klupe samo nisam baš siguran da će Stan to napraviti. svaka čast Atlanti na ovoj utakmici, a sada trebaju odigrati još tri ovakve utakmice, a imaju bed što cijelu seriju ne igraju niti jednu utakmicu na domaćem terenu (jebote, baš me zanima bi li se u Atlanti stvorila bilo kakva atmosefra čak i kada bi se Hawksi s Floride vratili s 2-0)

    *ne slažem se ni s Komesarom da su Mavsi odigrali na gornjoj granici svojih mogućnosti. Dirk se mučio tri četvrtine i svakako tu ima mogućnosti za napredak, a i Terry nije baš nešto odigrao. mislim da i Barea može bolje (iako još uvijek ne znam kako taj momak igra u NBA ligi, ali i kako muje cura bivša Miss Universe), ali je svakako Jason Kidd taj igrač od kojeg se očekuje da ima nešto lošiju utakmicu. mislim, ako bude ovako igrao i dalje u seriji, onda je vjerojatno Kurt Thomas dobio viška one droge koje koristi pa ju je proslijedio starom dobrom Jasonu. s druge strane, Matthews se pokazao onakvim kakvim ga Komesario smatra – nedobrim igračem, a Blazersi su imali raspoložena četiri igrača. prije svega sjajnog LaMarcusa koji je opet pokazao da je morao biti na All Starsu. Camby je skakao kao lud, Miller imao dosta dobru utakmicu, a i Batum je odigrao solidno kako u napadu tako i u par navrata u obrani na Dirku. Gerald Wallace nije baš blistao, a i Roy bi usprkos limitiranim kretnjama mogao bolje. kada su ono Blazersi poveli pri kraju utakmice, ESPN počeo s podsjećanjem na sva ispadanja Dallasa, a Cuban imao iskočiti iz kože, sve je izgledalo da se Mavsi totalno raspadaju. imam neki osjećaj da bi, da su Blazersi dobili ovo, serija završila 4-0 za Portland…

    uglavnom, sve super – Bullsi su dobili, pogledao tri dobre utakmice. i kada sam se već ovako raspisao evo i naj petorke iz te tri utakmice: Rose, Kidd, Johnson, Aldridge, Howard

  2. Prve tri sam odgledao live, s time da sam zaspao tokom treće između Magica i Hawksa, ovu zadnju isto jutros as live.
    Šta ja znam, Portland je imao okrenutu utakmicu kad su se vratili sa -10 i imali +4 baš u tom momentu kad su vrtili best of Dallasovih ispadanja. Onda im Dirk pravi seriju jer su Blazersi odlučili pustiti Švabu da se zajebava, i to u playoffu, dvi.tri minute pred kraj tekme. Bez da opet pregledavam snimak, ali pamtim tri situacije (nisam siguran za redosljed), prvo LaMarcus neprati Dirka, koji ostaje 1na1 protiv Millera -> koš + faul. Onda im Dirk stavi tricu, jer su ga zaboravili u kutu. I onda mu dozvole da primi loptu i zaleti se u reket, kad je stavio oba bacanja. U tom periodu Roy forsira i dva put gubi loptu. End of story. Jedino pitanje, tko je veći gubitnik, Roy ili to što su pustili Dirka, kojeg su prve tri četvrtine fenomenalno držali (2.Q + 3Q. 4 koša)

    Butler se sjajno držao protiv Bullsa, a kad je Josh McRoberts ušao i počeo vrtiti akcije ko da je neki undersized plej, čak i dalakoj Njemačkoj mogao se vidjeti kiseli osmjeh na birdiejevom licu. A šta reć, nije prvi puta da favorit gubi cijelo vrijeme i u zadnjim minutama ubaci u brzinu više za koju underdog nikad nije ni čuo. Nema šanse da se Butler oporavi od ovog, a faca Larry Birda će ostati u pamćenju.

  3. @ birdie

    Stoji da je Dirk odigrao ispod razine do zadnje četvrtine, ali zar Kiddova šuterska eksplozija to ne kompenzira? na to sam ciljao kada sam rekao da je Dallas odigrao najbolje što može – niti Dirk može opet biti ovako loš, niti Kidd dobar. doduše, Terry nam je dužan jednu šutersku seriju, ali manje-više to je to.

    Blazersi ipak imaju puno više prostora za napredak do sljedeće utakmice, a, opet ponavljam, za prvi korak bit će sasvim dovoljno Roya ostaviti na klupi u trenutcima odluke.

    Ne znam kako možeš reći da se utakmica prelomila u trenutku kad je Deng dobio tehničku. Je, lijepo je to izgledalo, filmski, ali nakon toga ih je Psycho natrpao koševima i opet odveo Indianu na 10 razlike. Utakmicu je prelomilo ono ludo Roseovo dodavanje, Noahova borbenost, a točka na i bio je onaj koš Rose nakon ulaza, iz pada, kada je uspio zarotirati loptu kako valjda nitko drugi na svijetu ne može.

    I da, žao mi je što nisam dodao da Kidd nije bio lider samo šutom, onaj njegov skok u napadu i uopće borbenost u zadnjoj četvrtini bili su fascinantni.

    @ Joe

    Birdova faca = neprocijenjiva, nažalost sada vjeruje da će od ove ekipe nešto biti pa će ih ostaviti na okupu. A i totalno je cool što je stajao usred navijača Bullsa, a ne na nekom specijalnom mjestu iza klupa ili pored izlaza.

  4. ma mi navijači uvijek te neke trenutke poput tehničke dižemo u nebesa 🙂

    a Bird je totalna faca – trenutak kada se cijela dvorana diže na noge jer su Bullsi preokrenuli, momak od kojih 16-ak godina do njega vrišti, a i on se nevoljko diže na noge je stvarno neprocjenjiv…

    kako je lijepo što niti sutra ne radim tako da će se sve utakmice mirno pogledati – neke direktno, neke sutra ujutro a da se ne zna rezultat.

    Komesario, je li ovaj današnji post znači da ide post svakog dana do kraja playoffa??? to bi bilo zakon, a ako trebaš pomoć, javi…

  5. Premda bi se moglo pomisliti da je tehnička bila prelomni trenutak, drugim gledanjem utakmice sam uočio da je to bio promašeno Tylerovo polaganje preko Boozera na 2:31. Nakon toga je slijedio Roseov bullet-pas za Noaha koji je zakucao i dignuo dvoranu na noge. Ubrzo nakon njega je slijedio onaj Roseov čudesni potez, polaganje KROZ obranu Pacersa, koji nakon toga nisu više zabili.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *