BOOGIE NIGHTS

Noćas nitko nije bdio, ali tijekom jutra odgledani su svi susreti. Sickre se živcirao uz Celticse, Emir je skautirao kako je to Orlando uspio pobjediti usprkos 34% šuta iz igre, a Gee se još jednom uvjerio u mane Blazersa koje se sve više čine nepremostivima. Bez daljnjeg duljenja, nastavlja se playoff odiseja.

CELTICS – KNICKS, G 2

Kao sportaš, teško je biti sretan zbog poraza, ali Melo je nakon sinoćnje partije zasigurno duboko u sebi – sretan. Amare nije igrao cijelo drugo poluvrijeme zbog problema s leđima tako da je Carmelo vukao cijelu kompoziciju Knicksa, pogađao trice na početku i na kraju napada, zabijao onaj svoj lijevi ulaz s desne strane, skakao, blokirao i čak čuvao Ronda. Nosio je ekipu koja je u nekim trenucima (poput promašaja cijelog koša od strane Masona) izgledala kao NBDL momčad. Da nije bilo dva Jordanovska poteza Garnetta u zadnjih pola minute, jednog u napadu i jednog u obrani, Carmelo bi danas bio heroj New Yorka, nova zvijezda Spike Leeovog dokumentarca o povratku košarke u njezinu Meccu, a Dolan bi već jutros dogovarao još jedan Melo megaboard negdje oko Times Squarea.

Paradoksalno po Mela, što je tražio, dobio je. Svjetla pozornice. I poraze.

Igra Knicksa više nije D’Antonijeva škola, što se sinoć lijepo vidjelo po sporoj tranziciji u napad. Sad to izgleda kao neki derivat – niti igraju obranu niti su lepršavi u napadu (jedan od “velikih” uvijek štopa igru). Sinoć su ti velikani zamijenili uloge u prvom dijelu pa je Melo zadržavao loptu i sam kreirao igru, a Amare stajao po strani i rijetko sudjelovao. Čak je u jednom trenutku u prvoj četvritini primio loptu na trici te ju se s gnušanjem dobacio prvom slobodnom beku kao da daje do znanja da večeras nije njegova partija (što nas tjera da se pitamo – da li su u poluvremenu bolila leđa ili nešto drugo).

Boston se, kao i cijeli zadnji dio sezone, čak i pored Carmela najviše borio sam sa sobom. Rondo je zabio 30 poena, gotovo sve iz reketa (zabio je 12 nakon 6 kontri u prvih 8 minuta, što je bio sjajan potez Bostona – umjesto da daju loptu playu i trče u kontru, suigrači su uredno lansirali pasove Rondu nakon skoka, što je ovaj nesmetano pretvarao u koševe, čak ga je Rivers morao izvaditi ranije nego je planirao jer čovjek jednostavno nakon tolikih šprinteva nije imao zraka). Izvrsni komentator Steve Kerr izjavio je kako se ne sjeća kada je neki play zabio toliko ispod koša.

Problemi Bostona nekako i kreću tada, točnije micanjem startera i ulaskom klupe. Čiji učinak je mizeran. Postalo je očito da posljedica Perkinsovog trejda nije toliko rupa pod košem ili nekakav psihološki učinak, već činjenica da ono što su dobili za njega ne pruža – ništa. Rezerve Celticsa u zadnjih 20-ak utakmica ne postoje, ne sjećam se kada je zadnji put netko s klupe podigao ekipu i odveo je do pobjede. Čak se i Big Baby, do tradea šesti igrač, utopio u ovo sivilo. I to je ono što mora brinuti Riversa. Obje pobjede protiv Knicksa su došle kao posljedica izvrsnih igara prve petorke (uključujem tu i Jermainea) koja lomi protivnika u završnici i jednostavno zna završiti utakmicu.

Ali, napredak u play-offu neće biti moguć bez pomoći ostatka rostera, jer ovo je momčad složena na principu rada cijele petorke i ne trpi niti soliranje niti statiranje. A starteri po logici stvari ne mogu biti na visini zadatka svih 48 minuta. West još nije uhvatio formu nakon zadnje ozljede i nastavlja biti nebitan. Davis je bio solidan, borben i nije forsirao šut s poludistance (što je dobro, jer trenutno ga pogađa s kriminalno niskim postotkom). Krstić se ukazao i otišao, kao nekakva Gospa. I da, navodno je zaigrao i nekakav Jeff Green.

Taj čovjek je najveći problem Celticsa u ovom trenutku, i to ne zato što ne pogađa šuteve ili što se ne može naviknuti da ulazi s klupe. Momak se trudi, ali njegov izraz lica i kretnje na terenu previše podsjećaju na Duquana iz The Wire, dakle sve više liči na klinca bez trunke samopouzdanja koji je prešao iz 7-og osnovne u 1. srednje. Sljedeći razgovor u Riversovom uredu treba biti s ovim dečkom, bez njegovog boljeg učinka ova ekipa neće daleko.

Kad nema injekcije energije, sve je u rukama Piercea (njegova streljana krajem treće odvodi ih na komotnih +10), pa se onda početkom četvrte prospe prednost i uđe se u neizvjesnu završnicu koju riješi prva petorka sinoć predvođena Garnettom, utakmicu prije Allenom.

Teška pobjeda Celticsa ako se uzme da su Knicksi bili bez Billupsa i većim dijelom susreta bez Amarea. Ipak, svakom ovakvom pobjedom oni rastu, a Knicksi – padaju. Ne samo rezultatski već i mentalno, što je u ovakvim serijama puno bitnije. Knicksi su ekipa na čijoj supstanci treba još puno raditi, a čini se kako je D’Antoni osoba sve manje sposobna predvoditi taj poduhvat.

A sada Madison Square Garden.

MAGIC – HAWKS, G 2

Atlanta je i u drugoj utakmici probala ponoviti igru iz prve – pusti Duvajta da zabije sve što može, a čuvaj sve ostale. Međutim, cijeli plan je pao u vodu kada je već u 3. minuti Al Horford morao sjesti na klupu s dvije osobne. Doduše, nije Orlando u tim trenutcima preuzeo vodstvo i riješio utakmicu, ali s Horfordom na terenu možda su Hawksi mogli doći do nekog većeg vodstva nego je to bio slučaj.

U tim trenutcima po meni Larry Drew radi grešku – umjesto Horforda uvodi Powella, koji u paru s Collinsom čine centarsku liniju koja više odgovara NLB ligi nego NBA playoffu. Ne znam zbog čega Drew nije probao Josha Smitha vratiti na četvorku gdje je i igrao cijelu sezonu, a uvesti npr. Jamala Crawforda. Jasno mi je kako je Drew sa Smithom odlučio potpuno isključiti Heda iz igre, ali mišljenja sam kako bi dobru obranu na Hedu mogao igrati i Joe Johnson, bez obzira na razliku u visini. Uostalom, Hedu je najvažnije oduzeti dribling kako bi ga se neutraliziralo u pokušaju kreacije, imati na njemu visokog igrača radi šuta ne čini se trenutno toliko važnim (baca cigle u završnici sezone kao i većina suigrača).

Bilo kako bilo, Atlanta nije patila previše zbog toga što Drew nije poslušao ovog balkanskog NBA fanatika. Hawksi su patili zbog toga što je Redick u drugoj četvrtini podigao razinu igre cijelog Magica i digao publiku na noge. Orlando je tada preuzeo vodstvo i držao ga do kraja, s time da su u završnici ipak pokazali kako nisu ni blizu stabilnoj momčadi.

Naime, 4 minute prije kraja bilo je 10 razlike za Orlando, a na kraju je Atlanta mogla i pobijediti. Međutim, Jason Richardson nije tako mislio i stavio je ključnu tricu kojom Orlando s Floride u Georgiu odlazi s 1-1. Nevjerojatno je da je Howard igrao svih 48 minuta, a da praktično nije ušao u probleme s osobnima. Razloga je više – centri Atlante ne služe ničemu osim da ga fauliraju, Horford nije igrao duže, Hawksi u svojim redovima nemaju izrazitog slashera koji bi riskirao potres mozga da bi iznudio faul-dva. To je možda Josh Smith, ali on, bez obzira što je imao solidan učinak u ovoj utakmici, ne igra svoju tipičnu ulogu.

Orlando u ove dvije utakmice ničim nije pokazao da je momčad sposobna za ozbiljne domete. Atlanta je posljednja dva mjeseca izgledala kao lutrijska ekipa, a u ovoj seriji imaju igru koja bi im čak mogla donijeti prolaz dalje. Sada je samo pitanje hoće li imati bilo kakvu pomoć navijača u svojoj dvorani. Dobro bi im došla…

MAVS – BLAZERS, G 2

Utakmica po svemu slična prvoj, s tim da je napad Mavsa ovaj put djelovao kompletniji i raznovrsniji, ponajviše zahvaljujući Stojakovićevim tricama. Također, dok je u prvoj utakmici Portland bio ravnopravan, ostavivši čak dojam šire momčadi, noćas je Dallas ipak ostavio dojam za klasu bolje ekipe koja ima rješenje za svaku situaciju. Kidd je opet bio na razini, ne prevaga, ali pravi lider. Dirk je odradio svoje, opet je preuzeo odgovornost na kraju, ali Pejine trice bile su onaj x-faktor koja bi svaki puta Blazerse dočekao kao nož u prsa.

Dodaj da je Barea svojom energijom u ključnim momentima početkom četvrte kao zamjena za Kidda praktički sam napravio razliku protiv anemične druge postave Blazersa i eto ti dovoljno razloga zbog kojih Dallas jednostavno nije mogao izgubiti. Plus, Portland se u završnici činio jednostavno nedoraslom momčadi.

McMillan ovaj put nije ponovio grešku iz prve utakmice i nije ostavio Roya na parketu, ali nakon sinoćnje predstave prve petorke u završnici postane vam jasno zašto mu je tako nešto uopće palo na pamet na startu serije. Blazersima fali kreacija. Vrte oni sjajno te postavljene napade , Miller je pametan play koji zna dodati loptu, ali kada im protivnik oduzme opcije A i B, što im preostaje? Millerova igra i pasovi ipak su prilagođeni otvorenoj igri, a Matthews i Wallace nisu igrači koji mogu stvoriti višak kada požele. Postavljene čvrste obrane, posebice ove u završnicama kada se domaćinu ništa ne svira, čine stoga ovoj momčadi ogroman problem.

Dodaj još da nitko od nabrojanih nije ni pouzdan vanjski šuter (kada sve zbrojiš i oduzmeš, ispada da je najbolji tricaš kojega imaju mali Batum, zbog čega Mcmillan stalno traži načina da ga u završnicama drži na parketu) i ne treba se čuditi što se Blazersi uvijek kada trebaju koš vraćaju na jedno te isto – baci loptu Aldridgeu pa on što napravi.

A Aldridge je fantastičan igrač, ali nije svemoguć. Također, nije isto trpati cijelu utakmicu i trpati u završnici. Za to ipak treba posebna vještina, to je recimo ono što Dirk ima i što je još jednom i sinoć dokazao. Aldridge je za razliku od njega svoje pokušaje promašio. Ponavljam, čovjek toliko toga odradi da je stvarno previše od njega očekivati da još bude i svjež i spreman za završnicu (možda je razlog zašto je Dirk onako nezaustavljiv na kraju i taj što ga čuva upravo Aldridge – em igraš svaki napad preko njega, em očekuješ da čuva najboljeg protivničkog igrača, pa tko još na ovakav način vodi momčad).

Bit će zanimljivo vidjeti kako Blazersi reagiraju doma u završnici, mogu li se stvari promijeniti samo pod utjecajem one sjajne publike, ali nakon dvije utakmice jedno je jasno – Dallas je ipak kvalitetnija i šira momčad. Glavni razlog zašto sam ih otpisao bio je taj što sam mislio da neće moći uhvatiti onu sjajnu formu s početka. I iako nisu toliko dobri, dakle iako i Dirk i Terry itekako štekaju, nalaze načina da pametnom obranom i dovoljno raznovrsnim napadom odigraju približno tom nivou, što je očito jednoj šljakerskoj momčadi koja živi od nesebičnosti i ima jednu jedinu šemu napada neuhvatljivo. Također, moram naglasiti kako i pored svih igračkih dvoboja na terenu imam dojam da je do sada najviše individualno odskočio Carlisle, koji je potpuno nadigrao McMillana. Rješenjima i prilagodbama u igri, ali čak i izmjenama i time-outovima.

9 thoughts on “BOOGIE NIGHTS

  1. Jesam ja jedini koji misli da je ovo večeras ključna utakmica za Lakerse?
    Ako Gasol opet podbaci, Kobe bi mogao degenerirati u Starog Kobea, i početi uzimati 35+ šuteva po utakmici, čime bi se Lakersi mogli dovest na rub katastrofe…
    Bynum, Pau i Odom večeras moraju odigrati na nivou i pregaziti Hornetse

  2. Pau za večeras priprema jedan svoj klasik – 32 koša, 13-17 šut, 14 skokova.

  3. E moj Đi, razumim da se nadaš, inače ćeš ovo ljeto fakat morat pisat o Jokinoj ekipi

  4. wtf, mason junior… nekad najbolji tircas lige i to kod gregga popovicha, ukrao bozic sunsima tricom sa sirenom… jako se sroza… simpaticni su bili nikerbokeri, steta sta ce potencijalno zanimljiva serija otic maksimalno u 5…

    veceras tri poslastice… pogledat ce se malo lakersi prije posla…

  5. Nemog se točno sjetit … ako se ne varam bilo je ako Lakersi ne prođu zapad Dji mora cijelo ljeto pratit repku na putu za EP, a ako upadnu u finale ja draftam samo bijelu braću

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *