GOSPEL OF MATTHEWS

Noćas su se diljem lige viđale reinkarnacije. Derrick Rose je tako potvrdio da je biti Kobe njegova sudbina, s tom razlikom što njega suigrači obožavaju dok bi Kobea bacili pod vlak. Brandon Roy je oživio kao Brandon Roy, makar na jednu noć. I ono čega se vjerojatno svi najviše plaše, Wade i James toliko su obrambeno dominantni na svojim pozicijama da ih je lako zamijeniti za Micheala i Scottiea, jedini dvojac swingmana koji je bio dovoljno čvrst da ode do kraja bez dominantnog visokog igrača.

(redakcije uloge su podijeljene fanovski – Emir je pratio Bullse, Sickre Roya i Blazerse, a Gee Heat i Mikea Bibbya)

BULLS – PACERS, G 3

Da nisam navijački nastrojen, rekao bih kako mi je žao Indiane koja je opet bila blizu pobjede nad favoriziranim Chicagom. Na kraju je najbolji igrač Bullsa u posljednjoj minuti postigao koš, a najbolji igrač Indiane to nije napravio. Iako je tijekom utakmice Granger praktično pružio više od Rosea. Ali na muci se poznaju junaci, odnosno u ključnim trenutcima utakmice se vidi tko je prava zvijezda. I to je ono što dijeli ove dvije momčadi u ovoj seriji.

Jer, Chicago ima Rosea. Koji je u ovoj utakmici bio poprilično loš (šut 4-18, tek 2 asistencije s 5 turnovera), ali je svejedno bio najefikasniji igrač susreta. Iako nije imao toliko spektakularnih ulaza kao, primjerice, u prvoj utakmici, Rose je iznuđivao dosta slobodnih bacanja koja je s velikim postotkom realizirao. Ipak, treba istaknuti kako je u ovoj utakmici opet bio dobro čuvan od rookiea Paula Georgea. Momak se dokazao kao dobar obrambeni igrač, sad još samo da nešto pokaže i u napadu pa da Indiana ima nekakve koristi od zadnjeg drafta.

Pacersi pokazuju kako imaju zanimljivu momčad za budućnost. George već ima ulogu iako je daleko od realiziranog potencijala, Hansbrough je dokazao da može igrati u NBA, a Hibbert je pokazao da je u stanju biti centar momčadi. Danny Granger se prilagodio momčadi all-round učinkom, ali problem je što nije igrač koji će zabiti kada je najvažnije. Collison nije trajno rješenje na playu, ali sa zanimanjem ću pratiti napredak ove momčadi.

Vratimo se malo utakmici. Thibodeau nije na vrijeme reagirao na činjenicu da je Indiana Rosea udvajala čim bi prešao centar. Čudi me da ranije nije pokušao igrati s Roseom i Watsonom zajedno, a i što je vrlo brzo odustao od te kombinacije čak i kada joj je pružio šansu. Isto tako, čudi me kako Noah nije dublje izlazio na ta udvajanja jer Francuzu nije problem loptu spustiti na pod i pomoći u njenom prenošenju, pa ni driblingom pretrčati protivničkog centra.

Uglavnom, Bullsi imaju 3-0. U ovoj utakmici su napokon igrali solidnu obranu, ali bez napadačkog učinka Rosea, pa i Boozera (4 koša, šut 2-10, opet brza dva faula, opet mlak pristup), mučili su se do samog kraja. Stvar su spasili Deng u prvom dijelu i Korver u drugom, a i Bogans je zabio tri trice iz tri pokušaja.

Ostala je još jedna. I ne zanimaju me te fore kako je Indiana zaslužila barem jednu pobjedu. Ja sam ipak u curling raspoloženju. Metenje.

HEAT – SIXERS, G 3

Kako su Sixersi istrčali na parket odlučni i spremni razbiti Miami, rekao bi čovjek da su prekaljena playoff družina. Na krilima Hawesa i Holidaya zabili su sve što su pukli, Elton Brand je izgledao kao da ima zdrave kukove, a čak je i Iguodala nešto spremio u koš. S druge strane Miami, vidno letargičan na oba kraja terena, s igračima koji su izgledali kao da su se probudili 15 minuta prije tekme.

I onda su se malo po malo počeli buditi, kako se njima dizala razina šećera tako je padala Sixersima. Prednost koja se znala kretati i oko desetak poena se topila, a poluvrijeme smo dočekali u egalu. S tim da su na njega Sixersi otišli izmoreni jer su dali sve od sebe, dok su Wade i društvo vjerovatno išli ubiti oko još 15-ak minuta.

I tako je ta igra mačke i miša trajala do četvrte, dok Miami nije lagano ubacio u brzinu više, došao u vodstvo i iskontrolirao ga do kraja.

Reći da je Heat odigrao koliko je trebalo bilo bi pretjerivanje. Heat nije odigrao ništa, odnosno prošetali su se kroz utakmicu i uložili onaj minimum napora valjda potreban da se tijela uopće kreću po terenu. Drugim riječima, ova ekipa je ušla u zonu, potpuno uzevši konce serije u svoje ruke. Nema tog poteza kojega Sixersi mogu izvesti, a da igrači Miamia ne njega nemaju odgovor.

Ovakav pristup ti se može obiti o glavu, neki bi rekli da se radi o podcijenjivanju, ali Sixersi niti imaju vjere ni sposobnosti da iskoriste ovakve partije i pristup. Jednostavno, sve je jasno. Ovo nije playoff serija, ovo je odrađivanje posla.

Što smo imali vidjeti? Pa prije svega suludu partiju Ilgauskasa, koji je valjda srušio rekord zabivši 489 tip-inova u napadu (doslovno svaki njegov skok i koš na utakmici bio je isti – nakon promašaja, Big Z samo bi se odlijepio od poda i gurnuo vrhovima prstiju loptu u obruč). Wade je popunio box-score kao da igra NBA 2K, a James je djelovao toliko pun energije koju nije imao gdje potrošiti da je vjerojatno nakon tekme otrčao tri one Rockyeve rute po Philadelphiji.

S jedne strane imaš momčad koja igra lakoćom i dominira, s druge strane protivnika koji daje sve od sebe i to jednostavno nije ni približno dovoljno. Pa ti reci da se u životu sve može postići radom.

Bez ikakve konkurencije, ovo je najdosadnija serija ovogodišnjeg playoffa. Teško je reći išta o formi Miamia na račun ove tri utakmice, ali ako je išta jasno, to je da su Wade i James potpuno spremni. Obzirom kako se postavljaju stvari na Istoku, s kilavim Bullsima i Bostonom kojega Knicksi skakački uništavaju, njihove fizikalije i pristup mogli bi biti dovoljni za ulazak u Finale. I pri tome svakako treba napomenuti da je ovo što pružaju u obrani puno važnije od onoga što znamo da mogu u napadu. Ljudi su valjda najbolji stoperi na svojim pozicijama u ligi – LBJ je mjesto u prvoj defanzivnoj petorci lige zaslužio još u regularnoj sezoni, a sada mu se nakon uglavnom ne pretjerano dojmljivih predstava u prve 82 utakmice pridružio i Wade. Zadnji put kada je neka momčad imala dva ovakva obrambena igrača na krilima osvojila je 6 naslova. Samo kažem.

MAVS – BLAZERS, G 3

Portland je sinoć morao pobjediti te je tijekom cijelog susreta izgledao kao napaljenija momčad. Dirk i ekipa su se držali ravnopravno do samog kraja, ali nikako nisu uspjevali složiti niz uspješnih obrana-napad kombinacija kojima bi preokrenuli susret.

Prije samog početka na ekranu dvorane se pojavio Roy u krupnom kadru, a publika ga je unatoč nespretnim izjavama poslije G2 pozdravila aplauzom, što je valjda unijelo još više pozitive u standardno izvrsnu atmosferu Rose Gardena.

Wesley Matthews je na samom početku s 4 trice zapalio dvoranu, a Blazersi su prednost u prvoj četvrtini stekli zahvaljujući kontrama iz isforsiranih grešaka Mavsa koji su djelovali kao da su pod impresijom cijelog ugođaja, što se vidjelo iz 6 izgubljenih lopti u tom dijelu igre. Krajem druge se Mavsi bude i dolaze u egal te tako provode veći dio susreta, sve do pred kraj treće četvrtine.

Ono što je Mavse vratilo i držalo u životu tijekom tog središnjeg dijela utakmice jesu Terry i Dirk koji su maksimalno koristili nesnalaženje Blazersa u pick’n’roll situacijama. Blazersi su igrali na preuzimanje tako da su Mavsi dosta ostajali u iskoristivim mismatchevima. Uz to, Kidd je odigrao još jednu (iznenađujuće) dobru partiju i radio sve ono što Kidd inače radi: puca trice, razigrava i krade. U jednom trenutku je čak i blokirao Batuma u polukontri.

Blazersi su dosta išli u post s bekovima kako bi iskoristili visinsku prednost protiv dosadnog poput uši JJ Bareae, Kidda i Terrya, ali s promjenjivim uspjehom. Prvu četvrtinu ih je nosio Wesley Matthews, da bi kasnije u pomoć došla klupa koja u dvije prethodne utakmice, osim Batuma, nije dala ništa. Roy je bio predvodnik. Nakon što je ušao uz standing ovation cijele dvorane, zabio je 9 poena te je nastavio niz na prijelazu treće i četvrte kada, osim što zabija, razigrava do tada nevidljive Wallacea i Batuma. Njih dvojica u tom razdoblju postižu svoje prve poene i Blazersi odlaze na +11 osam minuta prije kraja.

Otkriće s klupe je Chris Johnson, kasni potpis Rich Choa iz NBDL-a, koji je par puta jako dobro reagirao u obrani, a blokadom Dirka u zadnjoj četvrtini je sigurno zaradio simpatije publike. Kasnije se Dallas približio, ali taman kad su mislili da su zabili tricu za -2, suci su (potpuno pogrešno) dosudili da je Kidd nagazio na crtu i da je zapravo zabio dvojku.

Vrijedi istaknuti i zanimljive matchupe na kraju utakmice gdje je Dallas visokoj rotaciji Blazersa (Miller-Matthews-Wallace-LMA-Camby) suprostavio nisku vanjsku liniju (Barea-Terry-Kidd-Dirk-Haywood) pri čemu je Wallace čuvao Kidda i to prilično dobro. Blazersi su opet loše branili tricu, ali im ovaj put duo iz doma umirovljenika (Kidd-Peja) nije naškodio.

Portland je ovom pobjedom stekao ne samo samopouzdanje izgubljeno u dva susreta u Dallasu već je dobio i Roya s čijom kreativnošću u napadu Blazersi više nisu oslonjeni samo na Millerovo razigravačko nadahnuće. Kad vanjska linija rastereti LaMarcusa, dobre stvari se događaju za Blazerse. Sad samo trebaju nastaviti i ne dopustiti da ih pritisak obrane Mavsa uvede u ritam igre Dallasa, kao što se dogodilo u prva dva susreta.

Za kraj, jedan citat s oregonlive.com koji govori o značaju Royevog povratka

“I think a lot of us who were around at the beginning of Roy’s career were relieved. There were a couple brutal days in which commenters and callers ripped Roy, some in a ridiculous manner, with the kind of contempt that used to be reserved for Bonzi Wells or Darius Miles, as if the anonymous critics had no sense of perspective at all. It’s possible Roy won’t be able to bring a performance like Thursday’s in every playoff game the rest of this season. He’s not all the way back to his All-Star form, and may never get there again. But for one night, it was sure nice to see Blazers fans embrace one of the most important players the franchise has ever had.”

5 thoughts on “GOSPEL OF MATTHEWS

  1. ne znam s kim sam ono o hillu divanija…

    “Suns forward Grant Hill finished seventh in media voting for the NBA Defensive Player of the Year, won in a landslide again by Orlando center Dwight Howard.

    Howard pulled off a Defensive POY three-peat with 114 of 120 first-place votes but Hill was one of five players to garner the other six first-place votes.

    Hill received one first-place vote, seven second-place votes and four third-place votes to accumulate 30 points, placing him seventh. That bodes well for his chances of being an All-Defensive team pick by the coaches because a five-man first team and a five-man second team are honored. Even better, Hill received the second most points among forwards (most among small forwards) and the All-Defensive Teams are picked according to position.

    The Defensive POY top 10:

    NAME (Points, first-second-third votes)
    Dwight Howard (585, 114-5-0)
    Kevin Garnett (77, 1-20-12)
    Tyson Chandler (70, 0-20-10)
    Tony Allen (53, 0-12-17)
    Rajon Rondo (45, 0-14-3)
    Andrew Bogut (32, 0-6-14)
    Grant Hill (30, 1-7-4)
    Andre Iguodala (29, 0-5-14)
    LeBron James (25, 0-7-4)
    Luol Deng (24, 0-5-9)”

    treci ako racunamo samo vanjske…

  2. pozdrav iz grada kojeg su deep purple i freddie mercury proslavili. veceras se nba prati na francais.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *