BRANDON OF NAZARETH

Playoff nam je noćas donio sjajnih desetak sati košarke koje su obilježili još jedna očajna partija Bullsa, uskrsnuće Brandona Roya i suludi povratak Blazersa te tiha dominacija Memphisa nad Spursima, odnosno nešto izraženija Oklahome nad Denverom. Kako je Bullse pratio navijač Emir (racionalan čovjek, ali ipak navijač), a Blazerse Royev idolopoklonik Sickre (trudi se biti racionalan, svaka čast), Gee, koji je odradio preostala dva susreta, osjeća se pozvanim na početku nešto reći i o prva dva dvoboja u ulozi Nevjernog Tome. Uskrs je, pa što ne biti potpuno u tonu.

Bullsi su još jednom sami sebe doveli u rupu svojim nedostatkom ikakve napadačke ideje i uopće dozvolivši Pacersima da ih nadigraju u onim kategorijama za koje smo smatrali da Bullsima nema premca poput borbenosti. Nije uopće poanta u tome da su Pacersi zaslužili dobiti barem jednu utakmicu za prikazanu ozbiljnost i požrtvovnost, stvarno je malo ekipa koje bi se ovako borile za utješnu pobjedu. Poanta je da je Indiana bila bolja momčad većinu serije i da je Bullse do sada izvlačila ta čudesna mogućnost da odigraju bezgrešne završnice. Noćas se Indiana opet usrala u gaće, ispustili su 16 razlike na 5 minuta do kraja, ali konačno su imali i sreće, Bullsima nije upala zadnja lopta valjda prvi put ove sezone.

Vidjeli smo nešto kasnije da ima i većih paničara od Pacersa, ali Indiana ovdje uopće nije bitna. Bitno je samo pokušati shvatiti da li su Bullsi stvarno ovako limitirani i ako jesu, kako su pobogu uspijeli uhvatiti onoliko pobjeda u regularnoj sezoni. Meni stvarno više ništa nije jasno. Ono, za Memphis smo znali da će namučiti Spurse jer su Gasol i Randolph matchup noćne more visokima San Antonia. Ali, Pacersi nisu problem nikome. Sve što njih drži na životu je kopiranje iste one tvrdoglave upornosti koja je krasila Bullse. Ovako ispada da možemo staviti Rosea u Indianu i imamo prvaka Istoka. Ne znam, stvarno ne znam, zašto Chicago nije u stanju odigrati recimo na početku ili na prijelazu četvrtina istim onim intenzitetom kojim igra u završnici. Možda je stvarno samo stvar u postavama, kako misli Emir, ali mene ni jedan odgovor do sada ne zadovoljava. Bullsi igraju košarku koja praktički traži da ih netko izbaci iz playoffa.

A ono što je Dallas prokockao to je za anale. Roy je sam samcat do pobjede odveo momčad koja tijekom cijele serije nema rješenja i kaska za protivnikom. Njegova genijalna partije je neosporna (još jedna potvrda kako bi s njim u naponu snage Blazersi bili najozbiljnija konkurencija Lakersima), ali dvije činjenice treba podcrtati – prva je da Blazersi djeluju nemoćno igrajući ono što su igrali do playoffa, Aldridgea je Dallas potpuno uštopao i postavlja se pitanje kako jedan nositelj igre može samo tako nestati i postati onaj stari šuter iz vana na kojega smo već zaboravili, a druge je da je Dallas ovim porazom uspio nadmašiti sve dosadašnje, a nije da ih nema, Cuban slobodno može otvoriti muzej poraza u kojem bi jedan do drugoga bila izložena sama remek-djela (protiv Heata u G 3 Finala, protiv Warriorsa u G 1 prve runde 2007). Poseban dio muzeja pripao bi izrazima lica Dirka i Cubana, kojima se nakon noćas pridružuje i Rick Carlisle, koji je gutao slinu i bezidejno gledao kako ih ubija čovjek bez koljena. Gledati kako se prednost topi i ne napraviti ništa, to je specijalnost Dirkove generacije koja je na strani dobila bitnu utakmicu – nikada. Opet, da je kojim slučajem Terry zabio onu tricu sa sirenom, ni krivi ni dužni bi stigli do velike prednosti, a usput bi valjda ubili nekoliko tisuća ljudi u dvorani. Stoga je bolje da je fulao, hitne pomoći u Portlandu nisu morale raditi prekovremeno, a na Uskrs fanovi B-Roya mogu slaviti svoga Spasitelja koji za razliku od Isusa za neprijatelja nije imao Poncija Pilata, već Acea Venturu.

BULLS – PACERS, G 4

Thibodeau je u zadnjoj minuti praktično priznao kako nema nikakvog smisla da Bogans započinje utakmicu. Bullsi su bili u strašnoj seriji, igrali su odličnu obranu, bilo je samo +3 za Indianu koja je imala napad i loptu sa strane. Trener Bullsa tada uvodi Gibsona umjesto Boozera da pojača obranu, ali ostavlja Korvera koji je do tada radio solidan posao u obrani. Dakle, ako Thibodeau smatra kako je Kyle sposoban odigrati dobru obranu u ključnim minutama, a na klupi ima Bogansa i Brewera, onda je očigledno da nema nikakve prepreke da Korver i starta i tako omoguči Bullsima igru s najboljom napadačkom postavom. Doduše, u toj akciji je Korver napravio faul na Dunleavyu, valjda jedinom igraču na planeti sporijem od njega, tako da sve ove teze ostaju otvorene.

Indiana je napokon jednu pobijedila. Doduše, imali su priliku prokockati veliko vodstvo, ali Chicago je ipak ostao prekratak. Granger sve više izgleda kao da je prihvatio ulogu lidera koju Igoudala ima u 76ersima, s tim da Granger ima bolji izbor šuta u odlučujućim trenutcima. Odličan je bio i Hibbert, George sada već standardno dobar, a x-factor je bio Jeff Foster s ofenzivnim skokovima.

Što se Bullsa tiče, očigledno je kako je gležanj dosta smetao Roseu nakon što je nakratko izašao u prvoj četvrtini nakon ozljede. Nakon toga praktično nije ulazio pod koš, a nije ga ni išao ni šut pa je u jednom trenutku imao 10 uzastopnih promašaja. No, kada ga već nije išao šut, odlučio je razigravati momčad. U prvom poluvremenu mislim da nije imao niti jednu asistenciju, a utakmicu je završio s brojkom 10 u toj kategoriji. U takvoj situaciji Bullse je držao Noah koji je odlično koristio udvajanja Rosea i s loptom ulazio pod koš. Korver je nešto zabio, Boozer standardno zaradio dva brza faula pa su mu i dobre brojke (15k,13s,4a,2b) prošle nekako nezapaženo.

Serija se vraća u Chicago i samo je pitanje u kakvom je stanju Roseov zglob. Bez obzira na ovaj poraz i na tri teške pobjede prije njega, sve je i dalje u rukama Chicaga. I u ovoj utakmici su, u posljednjih pet minuta, pokazali kako mogu igrati obranu na način da Pacersi uopće ne znaju kud bi s loptom. Iskakanje i udvajanje Collisona je imalo efekta pa se može očekivati da bi to mogli češće vidjeti u petoj utakmici. I dalje mislim kako bi CJ Watson trebao dobiti više (ne previše) minuta na parketu zajedno s Roseom, a na početku osvrta sam napisao kako nema nikakvog razloga da Korver ne starta, barem u sljedećoj utakmici, ako ne i u nastavku playoffa. S njime u prvoj petorci, Indiana ne bi imala prostora za tolika udvajanja.

Plus, ako George čuva Rosea, to znači da bi na Korvera slali Collisona što bi Kyle znao iskoristiti. S druge strane, George je dobar u obrani, ali ne i u napadu, tako da Indiana ne bi iskoristila Korverove slabosti u obrani. Barem ne dok na parket ne bi izašao Dunleavy.

MAVS – BLAZERS, G 4

Poslije sinoćnje utakmice, u playoffu se, što se mene tiče, više ne mora ništa dogoditi. Blazersi su u jednom trenutku gubili 23 razlike. I onda je krenuo Brandon Roy i poveo jedan od najnevjerojatnijih comebacka u povijesti NBA.

“Win or Stay Home” je bila tema noćašnje utakmice Blazersa. Da li će dopustiti Dallasu povratak u ritam iz prve dvije utakmice ili će uspijeti prenijeti pozitivan momentum iz trećeg susreta bilo je ključno pitanje na koje je upravo Portland morao dati odgovor.

Iskreno, Blazersi su sinoć bili inferiorna ekipa. Dallas im je radio što je htio i kako je htio. Dirk je maksimalno koristio preuzimanja koja su mu ostavljala Batuma dok je LMA mora ostajati na Kiddu zbog trice. U obrani su Chandler i Haywood konstantno tukli LMA bacajući ga van iz reketa i sileći ga na loše šuteve (i posljedične promašaje). Napad Portlanda je stoga djelovao krezubo i nemoćno, nošen jedino Andre “Mickey Mouse” Millerom. Treća četvrtina se pokazala ključna, uz početni šut Blazersa od 0-14, boljemu od poraza se teško moglo nadati. Dallas je za to vrijeme zabijao ispod koša (Marion) i iza linije za tri poena te je pomeo Blazerse u trećoj 30:14 i otišao na komotnih 14 razlike. Dirk se smijao nakon što je po tko zna koji put pogodio šut s jedne noge iz okreta.

Najveći problem Blazersa u napadu je bilo nepostojanje vanjskog šuta kojim bi rasteretili LMA i slabo vidljivi Wallace. Sve što je dolazilo iz vana je djelovalo isforsirano i bez pravog učinka.

I onda je Brandon Roy uništio Dallas. Ulaz lijevo, ravno ili desno, skok šut malo unatrag, skok šut iz driblinga i kao šečer na kraju trica uz faul kojom su Blazersi došli u vodstvo u zadnjoj minuti susreta. Nevjerovatna večer igrača za kojeg Dallas sigurno nije imao scouting report. Bar su tako izgledali svi koji su ga čuvali.

Ovo je tip pobjede koji preokreće seriju. Mavsi su bili 10 minuta udaljeni od 3-1 i gotovo sigurnog prolaska u drugi krug. I onda ih je pokosio Portland nadahnut Royevom partijom. Mentalna prednost je sada definitvno na strani Blazersa, tim više jer su dobili pojačanje u Royu koji je makar na jednu večer, bio reinkarnacija samog sebe od prije godinu i pol.

Prekrasna večer u Rose Gardenu, posebno za čovjeka koji se borio i još uvijek bori protiv teške ozljede, a sve u želji da ponovno zaigra vrhunsku košarku. Bravo Brandone, lijepo te imati natrag.

SPURS – GRIZZLIES, G 3

Početak prolazi u ispipavanju snaga, u kojem treba istaknuti kako hi-low Zacha i Marca za ove Spurse djeluje kao boca coca-cole bušmanima. Svi stoje i u čudu gledaju što je to. Kakva braća Gasol, braća Randsol su deset puta veće face. Battier, Tony, ma svi grizliji su se pojavili, dok je kod Spursa jedini pažnju privlačio Neal. Čovjek tiho iz sjene igra jednu nevjerojatnu sezonu, nema večeri u kojoj neće odraditi svoj dio posla. Možda nemaju centre, ali Spursi svakako imaju skauting.

I dok su Grizzliesi izgledali kao momčad s misijom, Spursi su djelovali kao na pikniku. Obrana pliva, napad bez ideje. Od nikoga energije. A kad smo već kod energije, nakon sjajne atmosfere u Portlandu gledati tekmu u Memphisu gdje razglas i debilni zvukovi igraju glavnu ulogu bilo je bolno iskustvo. Svaka čast Conleyevim ulazima i telepatskoj povezanosti Marca i Zacha, ali bilo bi ih još zabavnije gledati okružene s ljudima koji znaju što gledaju i koje bi bilo briga.

Jedina pozitiva za Spurse u prvom dijelu bila je Parkerovo buđenje, čovjek je ulazio i razigravao kako znamo da može, konačno podsjetivši na starog Tonya.

U nastavku Spursi ulaze nabrijaniji, skaču, napadaju, ali Memphis na krilima individualnog talenta i sjajne obrane vanjske linije koja rezultira s par kontri drži tih standardnih desetak koševa razlike sve do zadnje minute treće, kada po prvi put na tekmi Spursi imaju trenutak prosvijetljenja. U 60-ak sekundi su konačno uspijeli izgledati kao bolja momčad. Conley je sjeo odmoriti se, ušao je nedorasli Vasquez i Parker uz pomoć energične i pokretne obrane za čas smanjuje na 5 razlike.

Ono što nisam dovoljno isticao u ovoj seriji mismatch je koji Memphis ima svaki put kada je na terenu Bonner. Bilo tko da se nađe protiv njega, Zach, Marc ili Arthur, uredno će zabiti koš. S druge strane, postava Spursa s Bonnerom daleko je najubojitija, ali ako im ne upada trica kao što je bio slučaj noćas, nema je smisla forsirati (doduše, ako su ostali bez McDyessa zbog ozljede ramena kojega mu je prilikom jednog skoka izbio Timmy, bit će prisiljeni igrati umanjeni još više nego su navikli). Ali, kako išta prigovoriti Popu, majstoru koji je sinoć još jednom pokazao svu svoju lukavost – na početku je skakao na svaku grešku, čupao kose i vikao na igrače, da bi na kraju, kada se stvari lome, pozivao na mir i govorio kako je ovo samo košarka. God cop, bad cop, euro-neurotičar, zen-master. Sve u jednom, jedan za sve, to je Pop, jedan od najslikovitijih likova u povijesti NBA.

Uglavnom, na kraju su odlučivali borbenost i koncentracija te šut iz vana (s tim da treba naglasiti koliko su opasna po Memphis slobodna bacanja, ova momčad u tom segmentu igre ima samo jednog pouzdanog igrača, Conleya, svi drugi su skloni kiksati, a to nikada nije dobra karakteristika ako mislite daleko u playoffu). I dok je trica Mayoa dala Grizzliesima poticaj u ključnom trenutku, ona odlučujuća Randolphova bila je tipični Zachovski potez. Memphisu treba koš da zadrži kontrolu nad svojom sudbinom, Gasol se namjestio sam pod košem protiv Bonnera, Zach ima loptu na trici. I umjesto da je spusti bratu pod koš, da ovaj onim svojim nespretnim horokom riješi stvar i tako se potvrdi kao MVP utakmice, Zach puca tricu dok ga Timmy u čudu gleda. I ubacuje.

Sad, Hollins sigurno nije tražio ovakvu akciju, ali što reći? Da je promašio, bio bi to klasični Randolphovski potez, kakvoga ćemo uvijek tu i tamo vidjeti. Vuk dlaku mijenja, jeli. Ali, zabio je i riješio tekmu. Na kraju su Spursi prokockali sve šanse koje su imali. Nekoliko sekundi do kraja, treba zabiti tricu za produžetak. Umjesto da zove time-out, Hill juri u kontru, baca Ginobiliu koji se zabija u kut, udvajaju ga, niti može dodati niti pucati, vrijeme ističe. Zaslužena pobjeda Memphisa koji je, ruku na srce, 80% ove serije bolja momčad.

THUNDER – NUGGETS, G 3

Nakon krepane publike u Memphisu ne-dorasle playoff atmosferi, čuti jednu od najboljih dvorana u ligi bilo je pravo osvježenje. Denver je imao sve potrebno na početku ove utakmice – pod košem su Nene i Martin držali stvari pod kontrolom, Afflalo je odradio svoj Willis Reed efekt i s dvije brze trice bacio publiku u trans, Lawson, a kasnije i Felton, su jurcali kroz reket i zabijali. I opet im to ništa nije vrijedilo – Oklahoma je uvijek bila u blizini, iako su u dobrom dijelu prve dvije četvrtine dobili minimum od Westbrooka i Duranta.

Zato je ostatak ekipe odradio posao, a sve je nadoknađivao Ibaka koji je briljirao pod oba obruča. Tek ulaskom Smitha i Birdmana Denver je stekao malu prednost, ali i to se brzo istopilo. Durant se probudio, doveo momčad u egal, da bi u zadnje dvije minute druge stvari u potpunosti otišle na stranu Oklahome – Ibaka je potpuno zatvorio reket, Durant i Harden su sijali paniku u prvoj liniji obrane i zatim u kontrama.

Tako se u treću ušlo s +7 za OKC, sve na krilima Ibake i par lucidnih trenutaka Duranta. Mislim, svi koji su očekivali da će ova seriji biti gusta i neizvjesna očito su se preračunali. Oklahoma igra kao banda, ali ova momčad krcata je pojedincima koji su u stanju preuzeti kontrolu nad utakmicom. Denver također igra kao banda, ali i pojedinačno se radi tek o hrpi bandita ovisnih o šutu, idealnim situacijama i ritmu. Očekivati od njih kontrolu skoka, konstantnu obranu, čuvanje lopte i mirnu ruku na slobodnima, previše je. Daj im priliku i, kao svaka Karlova ekipa, upucat će se u nogu.

Treća je tako prošla u sličnom tonu kao i prve dvije, koš na koš, s Thunderom na tih 6-8 koševa razlike. Dok se opet nije ponovila povijest iz prvog dijela – ulaskom Smitha i Andersona Denver dobiva energiju kojoj B-postava Thundera nije dorasla, Denver izjednačuje i čak stiže i povesti. Dobra vijest za Thunder je što im je ostala još četvrtina da nađu načina za isplivati iz egala, a loša za Denver što su im najveći plusevi večeri Birdman i Smith, šareni bijeli brat koji ima snage za 10 minuta i čovjek-dijete koji je dan ranije priznao da ga boli neka stvar za ekipu.

Kada su na 7 minuta do kraja na terenu bile uvjetno rečeno najbolje postave, Durant i Westbrook su jednostavno ubacili u višu brzinu. Počeli su zabijati, skakati, razigravati, lijepiti banane, a pridružio im se Ibaka koji je nastavio igrati kao MVP utakmice i začas su opet bili na +8. Nene je jedini donekle pružao otpor i to uglavnom u napadu, dok je u obrani u ključnim momentima bio kilav kao i obično. Naravno, Smith je na kraju zabio dvije trice zbog kojih stvari izgledaju izjednačenijima nego su bile (treću za produžetak je naravno zajebao upavši u Hardenovu zamku), ali to je priča njegova života i jedan od paradoksa kojih je ova momčad prepuna – ako već nema najbolju petorku, zašto Karl nije duže u igri držao najraspoloženije igrače, konkretno Smitha i Andersona? Odgovori na ovo pitanje, kao i mnoga druga, na kraju nisu ni bitni.

Oklahoma upisuje zasluženu pobjedu iako su odigrali ispod prosjeka u svakom pogledu, osim obrambenom za kojega se pobrinuo iBlocka. Na kraju, usprkos svim lošim potezima i padovima koncentracije, bolja i talentiranija ekipa priprema si put za skori prelazak u sljedeći rang. Put za skok dalje, na Memphis. E, to će biti serija.

5 thoughts on “BRANDON OF NAZARETH

  1. pogledalo se sve osim okc-den, eto sreće i radosti. u indiani the basketball state-u je sve bilo u crvenom i dominirali su mvp povici roseu. to ti je tako kad nisu ljudi navikli na playoff pa im razni emiri pokupuju karte. neven ciganović sa sedam napadačkih skokova je definicija nba playoffa. u portlandu je publika stvarno bila nevjerojatna, drago mi je zbog roya, ali njegov pogled mi nekako govori da će se ovo teško ponoviti. u memphisu sam u jednom trenutku čuo glenna danziga tako da im je oprošteno. tony allen je sila neviđena, navodno ga bije glas najvećeg nba grezijanera kojeg se svi boje, a pogotovo o.j. mayo. manu ga je svjetski naguzio s dva-tri sjajno iznuđena faula i poslao ga na klupu par minuta prije kraja, nekako sumnjam da bi to bio one possession game da je allen ostao na parketu.

  2. zaista zvuci kao sala, da su mavsi dobili prvake spurse u sedmoj u gostima 2006, i to bez suspendiranog terrya… tada san mislija da im ne ginu 2-3 prstena za dirka…nakon toga slijede, heat, wariorsi, (blazersi?)…

  3. Šta je to bilo u gostima? Sićan se samo da je Dirk ubacija onaj kumpir nakon ulaza pod koš, a da je Ginobiliu iscurija zicer kakvog inače ubacuje 99 od 100 puta.

  4. da, da, u gostima… i to nakon sto su prokockali sestu doma… a terry suspendiran jer je laktom udrija finleya u stomak, i to nisu suci vidili nego naknadno…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *