CUBANISMO

Noć je prošla u latinskom ritmu za što se pobrinuo J.J. Barea, pod bunim okom Marca Cubana, Jacka Nicholsona i Jima Carreya maskiranog u trenera Mavericksa. I ma koliko luda bila činjenica da je baš Barea zabio kolac kroz srce neuvjerljivih Lakersa, toliko je očekivana spoznaja da su Bullsi dobili Hawkse u utakmici u kojoj su konačno zaigrali mušku obranu, dominirali u skoku (19 skokova više od nojeva iz Atlante) i bacali se za svakom loptom. Uostalom, da vidimo slaže li se Emir s ovom konstatacijom, a nakon toga slijedi sažetak druge tekme između Lakersa i Mavsa, u narodu poznate i pod imenom ”Noć kada je Barea postao portorikanski Ginobili i najveći košarkaš domovine koja je dala Arroya i Ayusa”. Pa ti igraj košarku bez beka koji može raditi rusvaj u reketu.

BULLS – HAWKS, G 2

NBA liga bi Derricku Roseu trebala dodijeljivati pokal za MVP-a prije svakog poluvremena, da ne kažem četvrtine. Naime, Rose je u utakmicu ušao s namjerom da pokaže kako je svoju titulu i zaslužio (u što mi ne sumnjamo, pa nije ispodobruca ESPN) i upravo je njegova agresija zaslužna što su Bullsi napokon dobili prvu četvrtinu. Doduše, da je Atlanta početkom utakmice uspjela kazniti sve greške koje je Chicago napravio u prvih par minuta, možda bi sve izgledalo kao u prvoj utakmici. Ovako je Rose sjajnim izdanjem u startu na neki način prelomio utakmicu.

Da je Chicago sinoć igrao protiv neke ozbiljnije momčadi, ne bi se dobro proveli, ali Atlanta je konačno pokazala koliko je limitirana. Prije svega, Atlanta u svojim redovima ima Josha Smitha. Momak ima predispozicije da bude među dominantnijim igračima lige, ali sve se više čini kako u glavi nema ništa. Jer, iako je Larry Drew cijelo vrijeme govorio svojim igračima kako gube jer uzimaju loše šuteve, Smith to nije imao namjeru prestati raditi. Jedino dobro što je Smith napravio je to što je zalijepio bananu Boozeru svaki put kada bi ovaj pogledao na koš. Meni se čini da se to dogodilo barem pet puta na utakmici.

Osim lošeg Smitha, Bullsima je pomoglo i to što je Noah nadigrao Horforda na oba kraja terena. Njihove skakačke borbe je stvarno gušt gledati i znali smo kako će u njima ‘rezultat’ biti neizvjestan, ali nitko nije očekivao da će Noah u oba susreta ostaviti bolji napadački dojam od brata Gatora. No, Noah zna da se od njega očekuje da digne momčad kada god to može napraviti te je pametno koristio situacije u kojima je igrao leđima košu. S druge strane, imao je nekoliko netipičnih grešaka u obrana, nepotrebnih prekršaja koji su Atlanti donosili dodatna bacanja u situaciji kada sa moglo i bez njih.

Joe Johnson je u prvoj utakmici fantastičnim šutem uništio Bullse, a sada je ipak bio malo skromniji. Naravno, Chicago ga je dosta čvrsto čuvao, a posebno je na njega izgleda napaljen Bogans. JJ se u prvom poluvremenu praktično nije vidio da bi u trećoj povezao nekoliko dobrih akcija i u jednom trenutku smanjio prednost Bullsa. No, to nije nilo dovoljno. Na njemu se opet izmijenila cijela rotacija igrača (Bogans, Brewer, Deng).

Daleko od spektakla bio je Crawford koji je do sada u ovom playoffu izgledao fantastično, da bi noćas potpuno nestao i pokazao sve svoje slabosti. Kada ga se malo čvršće čuva, Crawford ne može doći do pravih šuteva, a u obrani ne postoji. Kada se svemu tome doda da je izostao i Zaza efekt, onda je jasno kako Atlanta nije imala previše šanse u ovakvom blijedom izdanju.

Ono što je jasno nakon ove prve dvije utakmice je činjenica da Jeff Teague ima budućnost u NBA ligi. Sinoć je bio najbolji igrač na terenu – zabijao je vanjske šuteve, ulazio pod koš, krao lopte, bio opasnost po Rosea i solidno organizirao napade. S njim i Hinrichom ta rotacija izgleda sasvim solidno i Atlanta može igru slobodno graditi na njima i Johnsonu. Posebno je lijep detalj bio kada je Teague zalijepio bananu Taju Gibsonu.

Trebamo se još vratiti na Rosea i Bullse. MVP je na kraju imao dosta loš šut (10-27), ali ponajviše zbog toga što i dalje bespotrebno forsira trice (1-8). Očigledno je kako zglob dosta smeta i kako Rose rješenje za manji broj ulaza traži u vanjskom šutu, ali forsiranje je ipak forsiranje. Uzeti 8 šuteva za tricu kada te ne ide ipak je malo previše. Rose je imao i 10 asistencija, ali i 8 izgubljenih lopti. Turnoveri ovaj put nisu bili plod nekog velikog pritiska na njemu (barem ne uvijek) nego i, takav je barem moj dojam, ipak ograničenih kretnji. No, na kraju je MVP odveo svoju momčad do pobjede.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti Denga koji je opet imao solidne brojke (14k, 12s) i uzimao odgovornost kada je trebalo, a Boozer je opet bio Boozer. Počeo je solidno, a onda se Josh Smith napalio na njega. No, valjda će i Boozer donijeti Bullsima poneku pobjedu u playoffu. Ima još vremena. (samo se ti nadaj – opaska komesara)

LAKERS – MAVS, G 2

Prvo poluvrijeme bilo je kopija onoga što smo imali prilike gledati u prve dvije četvrtine prethodne utakmice. Samo bez onog trenutka mentalne blokade koju su Mavsi doživjeli u zadnjim sekundama. Dakle, da ne copy-pejstam sada ono što sam pisao prije neki dan, ukratko – gledali smo odličnu košarku dvije sjajne momčadi koje poznaju sve mane i prednosti jedni drugih i samo čekaju priliku da zadaju prvi udarac.

Razlog zbog kojega Mavsi nisu upali u nikakvu crnu rupu bio je vidljiv od podbacivanja – momčad je pucala od samopouzdanja. Uzevši jednu u Los Angelesu, veterani su postali svjesni da imaju i prednost i igru za Lakerse. Shvativši da mogu, ušli su u ovaj susret bez nervoze, znajući da će igrajući svoju igru, kojom oduševljavaju cijelu godinu, ostati blizu do samog kraja i da nema potreba za osjećati ikakav pritisak. Stoga su si i mogli priuštit bijeg na +8 kada je njihova klupa opet sjajno reagirala, prisilivši tako prvu petorku Lakersa da pošteno zapne ne bi li stvari vratila u egal.

Lakersi s druge strane nisu smjeli ponuditi išta drugo osim vrhunske partije. Činjenica da se opet nisu mogli odvojiti od Dallasa, iako su odigrali vrlo dobro u prve 24 minute, zasigurno je ostavila traga na ne tako više arogantnu momčad. To objašnjava i nervozu na početku treće – Mavsi su svaku akciju završavali sa smiješkom, a igra Lakersa je postala sve grčevitija. Kada vam Stevenson ubacuje krumpire od table, nije lako ne živcirati se.

Obje strane su zaigrale čvrste obrane, stisli su se u reket i odlučili spriječiti lake koševe, što je rezultiralo sa naizgled smiješnih 17-13 za Dallas. Razlika je pak bila u tome što su se Lakersi dobro namučili za ovih svojih 13 koševa, praktički ne pogodivši ni jedan šut iz vana, dok je Dallas ipak ostavio dojam momčadi koja može zabiti svoje otvorene situacije za što su se pobrinuli Peja, Terry i naravno Dirk (sad se možemo pitati kako je uopće moguće da on bude otvoren, ali bio je i previše puta u ovom susretu).

Početkom četvrte pak događa se ključni trenutak. Rezerve su na parketu, a to nikako nije dobra vijest za Lakerse koji imaju i taj minus od 6 koševa koji u ovoj situaciji barem ne smiju povećati. Međutim, nemaju odgovor za Bareu – mini-Me kreće u slash ‘n’ kick show, vrteći se po reketu Lakersa kao Nash ili Rondo i praktički sam radi razliku – namješta zicere Haywoodu i Terryu, zabija iz ulaza, sa linije slobodnih i iz vana. Samo tako, Dallas odlazi na desetak razlike. I bez obzira što su se vratili starteri, utakmica je bila prelomljena – Haywood je igrao obranu i skako kao lud nadahnut s tih nekoliko koševa, Kidd je zabio još jednu tricu s mudima, po tko zna koju po redu u ovom playoffu, a ostatak momčadi je uživao gledajući kako Barea secira Lakerse.

Odgovora nije bilo – ni Kobe, ni Gasol, ni Odom, ni Bynum, ama baš nitko, nije djelovao raspoložen poduzeti nešto. Trudili su se, ali nikako nisu uspijevali ubaciti u tu famoznu višu brzinu. Na kraju su u zadnjoj zabili jedva 19 nasuprot Dallasovih 25.

I razlika nije samo tih 8 Bareinih koševa i niz sjajnih asista, već činjenica da je potpuno izneredio obranu i donio Dallasu, koji je ionako bio mentalno spremniji, tu dodatnu dozu energije u ključnom trenutku. Ispada da je, kao i u prethodnom susretu, bilo dovoljno pogledati samo zadnju četvrtinu da vidiš sve što treba. Kada se susret lomi, Lakersi jednostavno nisu u stanju izvući iz sebe potrebnu snagu da ga privedu kraju. Stari? Razbijeni? Ili jednostavno ne igraju dobru košarku kao Dallas?

Po govoru tijela Lakersa i uopće nemoći da reagiraju tijekom ove završnice, moglo bi se zaključiti kako jednostavno ne mogu bolje. Niti se Phil previše trudio probuditi ekipu, niti se itko previše živcirao. Jednostavno, kao da su shvatili da su stigli do kraja jednog puta. Glupo je sada govoriti da je umjetna kemija koju su godinama održavali konačno pukla, ali po mnogo čemu ova momčad ostavlja dojam onih Lakersi koji su izgubili Finale od Detroita.

2 thoughts on “CUBANISMO

  1. Ove dvije utakmice su klasičan dokaz tvrdnje da momčad prima mentalitet vođe.
    Kobe, ostaješ na 5 komada.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *