Priča o kamilici

Zašto su prva dva dvoboja finala konferencija kamilica u usporedbi s legendarnim tekmama Bullsa, Pistonsa, Cs, Lakersa, Blazersa, Kingsa itd itd.?

1. nema iskonskog rivalstva medju ekipama, nisu ga imali vremena ni prilike steći.
Ekipe koje imaju od prije stečeno rivalstvo jednostavno igraju žešće i napaljenije su jedni na druge.
K tome Heat je sklepan kako je sklepan, Bullsi i OKC su mladi a Dallas je gotovo zaboravio kako to izgleda boriti se za finale.

2. indirekno vezano s brojem 1.
Igrači koji imaju “sense of desperation” igraju žešće. Da iskoristimo najprvoloptaškiju analogiju, Jordan je morao prolaziti godinama Pistonse i time je pobjeda na kraju bila slađa. U ovom playoffu je malo takvih igrača koji su morali svašta pretrpiti da bi došli do pobjede i prolaska dalje. Bullsi i OKC misle da znaju to i da igraju žestoko, ali su premladi i nemaju dovoljno poraza u nogama i gorčine da bi igrali nivo više nego što to sada rade. Oni će to imati za 2-3 sezone. Pogledajte samo prosjeke godina nositelja igre. Jedini koji imaju sense of desperation su Wade, Lbjikan i Dirk. Dirk ima najveći, najviše mu je stalo te zato igra ko jebeni supermen i svaka mu čast i želim svim srcem da osvoji naslov.

U kontekstu cijele sezone, jedne od najjačih ikada, ovo je možda i najbolji obrat. Smjena na vrhu je počela, i makar ne ispunila odmah sva očekivanja, garantira ludilo narednih par sezona.

5 FEET 11 INCHES

Kolega Sickre je možda previše isključiv kada kaže da je već vidio dovoljno u ovom playoffu (Royevo uskrsnuće, Rondov lakat) i da mu se ne gledati ove kamilice od utakmica bez tenzija, ali do neke mjere je u pravu. Iako je bilo uzbuđenja u obje prve utakmice, reći da smo gledali playoff bitke bilo bi pretjerano. Tako je i ovaj susret u Dallasu najvećim dijelom bio ugodan poput ljetnog povjetarca. Mavsi su opet nametnuli svoj uspavljujući ritam u koji je Oklahoma, mlada i naivna momčad, upala bez razmišljanja.

Dallas možete dobiti energijom, agresivnošću i željom, prepustite li se run and gun nadmetanju s njima, nemate velike šanse. Thunder kao da je jedva dočekao trčati nakon bitke s Memphisom i dobili su po nosu. Ono što nakon prve utakmice možemo zaključiti je da izgleda ni jedna ni druga momčad nemaju odgovora na Dirka i Duranta koji su se na prvi pogled anulirali napadačkim učinkom.

Istina, mogu trpati do sutra jer ih nitko ne može braniti, ali Dirk je nadigrao Duranta u onom ključnom, liderskom segmentu. Iako će se pamtiti taj niz od 24 slobodna i podatak da je došao do 48 poena s 15 ispucanih lopti iz igre (!!!!), čovjek je skakao, napadao, vukao na oba dijela terena i sjajno razigravao suigrače nakon što bi se obrana bacila na njega. A da ne spominjem hladnokrvnost kojom je susret priveo kraju u trenutcima kada se činilo da je pobjeda postala upitna.

Durant je imao dobru all-round utakmicu, ali osim lakoće zabijanja opet nije prezentirao taj liderski mentalitet. Nije da ga nema, pokazao ga je u nekim susretima protiv Denvera i protiv Memphisa, ali jednostavno ga ne prezentira konstantno. A bez toga ne možete dobiti momčad poput Dallasa u gostima. KD je tako noćas usprkos trudu prije svega bio skok-šuter, a to znači da je opet previše prostora ostajalo za Westbrooka kojega je Dallas uništio zonom i jednostavnom taktikom – spriječiti mu penetraciju pod svaku cijenu, osuditi ga na šut iz vana, a ako slučajno uđe u reket, fauliraj ga.

Utjeha za OKC može biti što su usprkos ne baš sjajnoj igri dokazali da su toliko napadački potentni da mogu stići svaku prednost i da su uvijek u utakmici, ali usprkos tome što su vodili dobar dio prvog poluvremena i što su na kraju zaprijetili, dojam je da ni u jednom trenutku nisu imali kontrolu nad susretom. Čak i kada je bio u zaostatku, Dallas je ostavljao dojam ekipe koja tim svojim fantastičnim konstantnim kretanjem lopte i igrača igra bolju košarku.

U prvom dijelu svoje je odradio Dirk, Terry je zabio svoje otvorene šuteve, Marion je skakao na sve strane, a opet je fenomenalnu rolu imao Barea koji je svojim ulazima potpuno uništio ionako već zbunjenu obranu Thundera. Nakon Memphisa koji je vrtio dva-tri napada i sve bazirao na pick igri i hi-low napadima, ovaj Dallas sa svojim neprestanim napadom, koji praktički kreće od zonske obrane preko brze tranzicije do gomile cutova, kao da ih je ošamutio.

Čim je Dallasu počeo upadati vanjski šut, odlijepili su se na ugodnu razliku koju su lakoćom održavali na leđima Dirkove nepodnošljive lakoće zabijanja i Bareinih suludih ulaza i koševa. Mini-me je sam samcat ubio svaku nadu Thundera serijom koševa u četvrtoj, stvorivši razliku koju je Dirk održao do kraja.

Dojam je da Thunder mora iskoristiti tu mladost koju ima, pokazati malo agresije. Dallas bi se teško suprostavio dominantnom post igraču, protivnik poput Randolpha i Gasola bi im definitivno bio gori match-up, ali to ne znači da Collison i ostali visoki ne mogu barem u obrani mlatiti i nositi sve pred sobom kako su to radili u prethodnoj seriji.

Uglavnom, misle li odgovoriti košarkaški superiornijoj momčadi Dallasa (bolje vođeni na oba kraja terena, posloženih rola, svjesni mana i vrlina), Durant i društvo ne samo da moraju naći odgovor na zonu i zaigrati pametnije u napadu, već moraju pokušati staviti energiju i fizikalije ispred lepršavosti. Nastavi li se serija i dalje vrtiti oko toga tko se ljepše šeće kroz reket i tko ima ljepši skok-šut, tu Dallas nema premca.

I da, sa svim što je pokazao u ovom playoff Barea je zaslužio izbor u naj momčad playoffa 2011. Kraj svih suludih stvari koje smo gledali ove godine, ta je možda i najluđa. I love this game u kojoj su nam ostale četiri momčadi bez poštenog centra, odnosno bez post igrača koji ima igru leđima. Pa se ti sad misli radi li se o novim trendovima ili tek greški u sistemu.

THE HEAT IS OFF

Dobili smo i zadnjeg polufinalista, na redu je neočekivano i vjerovatno ludo zabavno finale Zapada između penzionera iz Dallasa i mladosti iz Oklahome. S druge strane, prva runda dvoboja na Istoku prošla je šokantno, Chicago je u jednu večer razotkrio sve mane rostera Miamia odigravši besprijekorno na oba kraja terena. Dok igrači s klupe dominiraju nad suparničkom rotacijom, dok kontroliraju skok i dok zatvaraju ulaze Jamesa i Wadea, ulaze koji su jedina igra u reketu koju ovaj Heat ima za ponuditi, Chicago sve drži u rukama. Mlađa su i šira momčad, a pitanje je imaju li Wade i James nakon iscrpljujuće borbe protiv Bostona dovoljno snage za dobiti 4 utakmice protiv šire ekipe u naponu snage. Uf, izgleda da se mi čistunci ipak ne moramo bojati – na kraju će ipak pobijediti momčad, a ne skup pojedinaca. Uostalom, da ja ne hiperventiliram tu od zadovoljstva kao nekakav Cuban, nakon mog osvrta na pad Memphisa, da vidimo što i deklarirani navijač Bullsa Emir kaže o sinoćnjem dvoboju.

THUNDER – GRIZZLIES, G 7

Serija koja je označila početak novog doba u NBA, serija koja je u startu donijela vrhunsku košarku, nakon one večeri s tri produžetka kao da je pukla i u zadnje tri utakmice ponudila nam je kamilicu. Nervoznu igru punu grešaka u kojoj je od vrhunske košarke jedino manje bilo neizvjesnosti.

Iako se nije tako činilo na startu. Memphis je dobro ušao u utakmicu, svi su djelovali razigrano, igra se vrtila preko Gasola i Randolpha, a Allen je nastavio frustrirati Duranta. I onda su se pri kraju prve četvrtine dogodile dvije stvari koje su lansirale Oklahomu i nokautirale Memphis.

Prvo je Durant odmah nakon time-outa konačno uspio slomiti Allena i poslati ga po ćevape driblingom, konačno zabivši šut kojim je prelomio očajnu igru koju je prezentirao u prethodnom susretu i jednostavno se oslobodio grča. A drugi detalj je bio možda i važniji – u igru je ušao Nick Collison koji je sam samcat u obrani uništio sve što je Memphis pokušao graditi.

Čovjek je uz neupitan učinak Duranta i Westbrooka neopjevani MVP Thundera, jer upravo je on donio sve što im je trebalo za suprostaviti se Memphisu – aktivno tijelo pod košem. Obzirom da je Collisonova energija totalno izneredila napad Memphisa, bilo je samo pitanje vremena kada će Oklahoma ući u napadačku seriju koja će prelomiti susret.

A to se dogodilo već u drugoj četvrtini kada je Durant zabio deset koševa kao da baca kamenčiće u ocean, uz izvrsnu all-round igru Hardena. U nastavku obrana više nije popuštala, svi, od Westbrooka do Perkinsa, su dali sve od sebe, Durant je nastavio trpati, a Harden je konačno uz sve ostalo proradio i iz vana i s tri trice za redom zapečatio sudbinu Memphisa.

Koji se nikako nije uspijevao vratiti u susret, prvenstveno zbog voljnog momenta kojim nisu mogli parirati Thunderu. Dok se Durant borio kao lav, Randolph se više bavio gledanjem u sudce, a to nikada nije dobar znak. Umjesto borbe sličan pristup izabrao je i Gasol, ali pripišimo to mladosti jer u prošloj utakmici su ovako djelovali i Durant i Westbrook.

Memphis jednostavno nije bio dovoljno gladan, a nije im pomoglo što su podbacili svi igrači s klupe. Arthura nema cijelu seriju, Battier je sinoć bio potpuno nebitan, a dok gledaš Younga kako baca cigle stvarno se pitaš nedostaje li Rudy Gay više nego smo mislili? Jer, svaka čast Youngu na borbenosti, ali kada ti u ovakvom susretu treba koš, onda je puno bolje na parketu imati talent poput Gaya koji ga može postići na milijun načina.

Nadam se da će Grizzliesi naučiti nešto na ovome i da će graditi momčad u pravom smjeru, da neće ostati samo one-hit wonder (a ima znakova da bi se to moglo dogodit, jer eventualni odlazak Gasola ili Mayoa neće biti lako nadoknaditi, a, iako se čini da su sazreli, ne treba isključiti ni potencijalne mentalne ispade Zacha, Tonya i Conleya). U svakom slučaju, OKC zasluženo ide dalje.

Da, možda nisu najpametnija i najljepša košarkaška družina (iako je sinoćnja Westbrookova partija djelovala čudesno, čovjek nije ništa forsirao, igrao je obranu, napadao samo kada bi se ukazala prilika i uvijek je gledao suigrača prije nego svoj šut), ali pokazali su da su – družina. Dodaj rotaciji od 9 igrača koji znaju svoje uloge činjenicu da svi imaju ogromno srce i to je to. Sada će biti zanimljivo vidjeti kako će se provesti protiv doktora košarke iz Dallasa koji će za razliku od prečesto bezglavih grizlija znati iskoristiti svaki dijelić prostora koji im se ostavi.

BULLS – HEAT, G 1

Ono što Bullse najviše treba veseliti nakon ove utakmice je Heat Indeks. Naime, uglednici s ESPNRTL-a kažu kako je Bosh odigrao za A-, LeBron za B-, a Wade za C-. Po tome, nositelji Heata su odigrali pri vrhu mogućnosti, a kako znamo da nema pretjeranog prostora za napredak sporednih igrača i momčadskih elemenata igre, ispada da Miami ne može do boljeg rezultata protiv Bullsa od poraza (uz 3-0 u regularnom dijelu, ovo im je već četvrti u sezoni, da naglasimo još jednom).

Koji su ih sinoć potpuno razmontirali. Nije tako izgledalo na početku utakmice kada je Miami složio nekoliko ukradenih lopti i zakucavanja, igrao dobru obranu i bio aktivan u napadu. Trebali su otići i na veću prednost, jer izgubljenim loptama Bullsi su im upravo servirali igru kakva im odgovara, ali nisu, jer je obrana Chicaga bila na razini. Defanzivni pristup se digao u drugoj četvrtini, a sve je kulminiralo nevjerojatnom igrom u drugom poluvremenu.

Već se ove sezone dosta puta pokazalo kako Bullsi nakon poluvremena ubace u višu brzinu i to pogotovo u obrani. Ovaj put su ubacili u tri više brzine. Nisu gubili loptu, kupili su svaki skok, međusobno se razigravali – igrali svoju igru na koju Miami nije imao nikakvog odgovora. I uz sve to, prezentirali su ono što ih je dovelo na vrh.

Obrana, obrana, obrana. Uopće ne znam koga istaknuti kao junaka te obrane. Deng je odigrao nevjerojatnu utakmicu zatvarajući LeBrona svojim dugim rukama i na način da ga se pušta na lijevu stranu gdje ga je uvijek čekalo udvajanje. Thibodeau je sjajno žrtvovao obranu na Boshu (samo neka on zabija iz vana) kako bi što više tijela bacao u reket na Jamesa i Wadea (neće im se dozvoliti lagano polaganje). Kombinacija Bogans/Brewer je potpuno izmorila Wadea koji se trošio i trčeći za Roseom u obrani. Ipak, najljepši dio Chicagove obrane definitivno su preuzimanja Noahe, Gibsona i Asika. Njih trojica bez problema mogu ostati na bilo kojem igraču i neće ispasti, a protivnici neće steći nikakvu prednost nad činjenicom da je visoki igrač preuzeo niskog. Kada imaš takve opcije u obrani, protivnik doslovno nema ni trenutka slobodnog prostora.

Uostalom, vidjeli smo i na ovoj utakmici kako Asik tjera LeBrona na težak šut, kako Noah isto to radi Wadeu i kako Taj radi što hoće. Činjenica kako Wade i LeBron nisu tijekom utakmice imali previše otvorenih šuteva najviše govori o igri Bullsa. Isto tako, osim dva-tri početna kontranapada, Miami nije mogao koristiti tu svoju prednost obzirom da

a) Bullsi kasnije jednostavno nisu gubili lopte

b) Bullsi su apsolutno dominirali pod košem

Wade i LeBron svoju skočnost često žrtvuju da bi krenuli u kontranapad, a njih dvojica su ipak najbolji skakači u svojoj momčadi. No, tako Heat igra i zbog toga je Spoelstra dobar dio utakmice forsirao nisku petorku na koju bi Thibodeau redovito reagirao slanjem Taja u igru umjesto Carlosa koji je opet imao dobru napadačku utakmicu. No, Taj je ipak potrebniji radi obrane i to je ono što Boozer treba prihvatiti – njegovo je da postigne dovoljan broj koševa prije nego utakmica dođe do trenutka kada je treba riješiti obrana jer tada Taj stupa na parket. S njim u postavi, svejedno je kakvu postavu na parket šalje Spoelstra jer čovjek može braniti svih 5 pozicija.

Da je Heatu dati rezervnu centarska liniju Bullsa Gibson–Asik, osvojili bi naslov bez poraza do kraja. To kako ova dvojica igraju zadnjih nekoliko utakmica je čudo – Asik je za svoj trud na utakmici dobio i standing ovations, a Gibson je imao dva zakucavanja preko cijele obrane Miamia koja će konkurirati jedno drugome za akciju večeri.

Što se napada tiče, Rose je u poluvremenu u svlačionici preuzeo krivnju na sebe zbog previše izgubljenih i forsiranje nepotrebnih dodavanja. U nastavku toga nije bilo, strpljivo se tražio slobodan igrač. Dosta se dodavalo, a upravo taj ekstra pas je uz ofenzivni skok donosio čiste šuteve za tricu koje je Chicago ovaj put redovito ubacivao (10 od 21 je brojka koja će se teško ponoviti).

Neću sada pisati kako je Miami izgledao kao razbijena vojska jer sam siguran da će u drugu utakmicu izaći potpuno napaljeni, ipak je ovo bio svojevrsni šok nakon serije s Bostonom u kojoj su oni bili ti koji su imali više energije i svježije noge. Ali, činjenica je da se trebaju zamisliti nad tim što su ih Bullsi razbili bez da je Rose odigrao svoju najbolju košarku. Wade i LeBron će pripremljeniji i napaljeniji sigurno odigrati bolje, ali prilično sam siguran kako će se za svaki šut morati dobro namučiti. Jer, nakon što su igrali sjajnu obranu cijelu regularnu sezonu, izgleda da su Bullsi konačno shvatili kako taj pristup ponoviti i u playoffu.

Treba reći kako je Bosh igrao sjajno, koristio prostor, bio čak i agresivan prema košu. Ali, na kraju se samo potvrdila stara poslovica koja kaže “Ne može se dobiti utakmica NBA doigravanja ako ti najbolji igrač dolazi iz WNBA“.

OKLAHOMA CITY WHINERS

Nakon gaženja u prethodnom susretu, Lionel Hollins nije htio ništa prepustiti slučaju pa je od starta u petorku gurnuo Mayoa kako bi stalnom prijetnjom trice otežao život igračima Oklahome. Otvoreniji reket značio je da Zach Randolph ima manje posla za doći do koševa, što je u početku i nosilo Memphis. Jedini problem? Osim Zacha nitko se drugi nije pojavio na startu utakmice. Iako su zabili nekoliko trica i iako su standardno sijali paniku krađom lopti, Grizliji nisu stekli nikakvu prednost.

U reketu su bili blago rečeno šuplji, a u napadu skloni komplikacijama. Srećom po njih, težina susreta i Thunder je natjerala da se upuca u nogu. Od samo starta su vidno nervozni zbog žestoke obrane Allena i Battiera bili i Durant i Westbrook. Možda ključni trenutak susreta zbio se kada je Durant zaradio bezveznu drugu osobnu. Takvog igrača nema smisla vaditi i kontrolirati mu minutažu, mislim kada je itko vidio da superstar završi susret sa šest osobnih? Samo, Brooks nije imao izbora, Durant je prigovarao i praktički se sam sjeo na klupu, izgubivši tako ritam koji nije pronašao do kraja susreta.

Westbrook je također stalno prigovarao, ali je barem odigrao solidno, odvevši momčad do prednosti na način koji valjda ni njima nije bio jasan. Iako su imali 8 izgubljenih samo u prvoj četvrtini, iako je Durant nestao, Thunder je na poluvremenu imao +10. U ovako nervoznom susretu punom grešaka puno više je do izražaj došla blijeda igra Grizzliesa koji nisu izgledali kao momčad koja možda igra svoju zadnju utakmicu sezone.

U svom ovom kupusu od igre možda treba istaknuti da su treneri pokušali oživjeti momčadi i eksperimetnima s niskim postavama. Brooks je brzo odustao od kombinacije koja mu je donijela prednost u utakmici prije, a Hollins je nepotrebno dugo ostao vjeran postavi s Battierom na četvorci koja je i dozvolila Oklahomi da se odlijepi.

U nastavku se, očekivano, ovakav mlitavi pristup Grizzliesa promijenio. Oklahoma je i dalje nastavila biti jalova u napadu, a Memphis je konačno zaigrao obranu i pod košem. Ipak, ključ svega je bila činjenica da je lopta opet počela dolaziti kod Randolpha koji sam samcat donosi pobjedu. Čovjek je u ovom periodu bio nezaustavljiv, zabijao je od kuda je htio i kada je htio, čak i preko Collisona koji je do sada u seriji radio možda najveći posao u obrani Thundera. Kada dodaš još i onu seriju s početka, ispada da su noćas igrali Zach i desetak bezimenih.

S druge strane nitko nije odgovorio na njegov izazov, Durant je opet nestao, bez volje da na parketu odgovori Allenu i Battieru koji su uživali maltretirajući ga. Memphis je tako u ekspresnom roku izjednačio i preuzeo kontrolu nad utakmicom, a mirno su je završili kada su Zachu pridružili Conley i, u puno važnijoj ulozi, solidni Mayo (Young u ovoj novoj rotaciji praktički nema drugu ulogu nego da opet bude ono što je bio prije preporoda – energija s klupe u kratkim dozama).

Utakmica daleko od sjaja na kojega su nas ove dvije ekipe navikle, očito je i njima već puna kapa jednih drugih. Obzirom da je ovo bila jedna od gorih partija Oklahome i da se Durant odlučio ne pojaviti na utakmici, teško je vjerovati da Thunder može pred svojom publikom još jednom odigrati ovako loše u napadu. Memphis pak itekako treba brinuti činjenica da veći dio susreta nisu znali nametnuti svoju igru ni na jednoj strani terena te da ih je praktički do pobjede odveo jedan čovjek svojom partijom za anale.

Iako je teško išta zaključivati u ovakvoj seriji između dvije momčadi koje još ni same nisu svjesne koji je njihov pravi identitet, moj dojam je da Memphis više ne može tek tako zaigrati svoju igru s visokog posta čime su u startu u napadačkom minusu, dok je Oklahoma borbenošću pod košem igru u obrani praktički dovela u egal. Stoga bi, čak i nakon ovakvog poraza, sve osim njihove pobjede pred svojim navijačima u sedmoj bilo iznenađenje. Randolph, koliko god sjajan bio, ipak ne može sve sam.

BOOZE DAYS

Koliko god Atlanta igrala dobro cijelu ovu seriju, na kraju se pokazalo kako ipak sve ovisi o igri Bullsa. Kada je Chicago odigrao dvije utakmice na nivou na kojem smo ih gledali u regularnoj sezoni, Hawksi nisu imali prevelikih šansi za pobjedu, a posljednja utakmica ove serije ponudila je najbolji Chicago kojeg smo vijdeli u doigravanju.
I to je najveća stvar prije nedjelje i početka finala Istoka protiv Đikana.

Jer, ako Boozer opet odigra barem približno ovakvu utakmicu (a i na prethodne dvije je napadački najavljivao povratak u formu), ako Deng bude agresivan u napadu kakav je u obrani i ako Korvera bude služio šut kao u seriji protiv Indiane, zanimljiva će biti serija protiv Heata. Te tri stvari su ključne za osvajanje Istoka jer u Derricka Rosea i klupu uopće ne sumnjam. Rose je u ovoj utakmici, kao i u cijeloj seriji, opet dokazao kako je s pravom MVP sezone, a klupa Bullsa će uvijek igrati obranu na velikoj razini. Početkom druge četvrtine, kada klupa prvi put ulazi na parket, postoji problem s napadom jer samo CJ Watson može organizirati napad, ali kasnije kada klupa igra s Roseom to stvarno izgleda fantastično.

O samoj šestoj utakmici ove serije i nema se previše toga reći. Bullsi su od početka pokazali kako su ušli u utakmicu s namjerom da se ova serija završi u Atlanti, a do kraja utakmice držali su strašan ritam prije svega u obrani. Boozer je odigrao utakmicu kao u najboljim danima Jazza, a zahvaljujući njegovom učinku Rose po prvi put u ovom playoffu nije bio najefikasniji igrač Bullsa. Fascinatan je i broj asistencija – od 41. realiziranog napada Bullsi su imali 35 asistencija. Sve u svemu, Thibodeau bi trebao biti zadovoljan, ja kao navijač sam zadovoljan i sada nam ostaje da pobijedimo još samo 8 utakmica do kraja sezone.

Što se Atlante tiče, ona je u ovoj utakmici bila nemoćna. Horford je dobro ušao u utakmicu, ali se onda izgubio. Teague se ozlijedio i nije dao ono što je davao u seriji, Crawforda su Bullsi potpuno uništili, Johnson se nije proslavio, a Smith ipak nije takav igrač da bi nosio cijelu momčad. Njima sada predstoji zanimljivo ljeto u kojima bi možda mogli, ali ne znam hoće li, napraviti i neke drastičnije poteze.

Prije svega Hawksi ne smiju više žrtvovati Horforda na petici kako su igrali većinom sezone. Doduše, u playoffu su većinu utakmica igrali s njim na četvorki što je bolje izgledalo. Samim time Josh Smith je igrao nisko krilo što nije loše zbog obrane, skoka i tranzicije, ali je kriminalno što se tiče vanjskog šuta. Hinrich i Teague mogu riješiti poziciju playmakera, Joe Johnson je preplaćen i takav će i ostati, a pitanje je što će biti s Jamalom Crawfordom. Njegov ogromni ugovor istječe ove sezone i bilo bi suludo zadržati ga pogotovo kada se zna da Atlanta ima dosta visokih garantiranih ugovora i za sljedeću sezonu, a nema potrebe ni zatvarati minutažu Teagueu.

Pitanje je samo za Hawkse žele li riskirati i mijenjati Josha Smitha koji je tijekom playoffa pokazao različita lica – od briljantnog do neprimjetnog. Ako ga ne mijenjaju, ostati će ovdje gdje jesu – 5. momčad na Istoku. Ako ga mijenjanju mogu biti gori, možda malo bolji, ali teško da mogu biti contenderi. Zajebana situacija.

SHEEEEEEEEEEEEEEEEEIT

Noćas dvostruka tragedija, Celticsi i ubuntu ispali od par Đikana, žene i bezvezanjaka, a Memphis u Oklahomu poslao holograme umjesto igrača od krvi i mesa. Sickre se bavi ovim prvim, Gee drugim. Bit će bolje.

HEAT – CELTICS, G 5

Boston je sinoć izgubio utakmicu na način kao što je gubio cijelu seriju, izgubljenim loptama (ili da iz tenisa posudimo bolji izraz – neforsiranim greškama), koje su Djikan & Co. marljivo iskoristili po tko zna koji put u ovom dvoboju koji je zapravo bio puno neizvjesniji nego što to konačnih 4:1 govori.

C’s su izvrsnom obranom i lijepim napadačkim momentima držali lagano vodstvo cijelu utakmicu sve do 3 minute prije kraja kada su u napadu postali neprepoznatljivi sijajući lopte gdje god su stigli (Greenova i Delonteova, a posebice Pierceova izgubljena su boljeli, kako gledatelje, tako i Doca i osijedijelog Danny Aingea). Djikan, koji je odigrao ispod svoje razine do tada, u tom navratu je pogodio dvije trice, ukrao loptu i zakucao tako da se stvar začas nepovratno prebacila na stranu Družine ljeto 2010.

Djikani su zasluženo dobili seriju jer su iskoristili sve što im se nudilo za razliku od Bostona koji je objektivno igrao na vrhuncu mogućnosti. Sinoć je PP rano ušao u probleme s osobnim, KG se poslije agresivne prve četvrtine povukao, Ray je igrao toplo-hladno, a Ronda su pored sad već legendarnog lijevog lakta (check @RondosLeftElbow) počela kočiti i leđa tako da su Delonte, Jeff Green i Krstić morali igrati više nego inače.

I konačno su odigrali solidne role te pridonijeli da se prednost održi. Ali, pomanjkanje egzekucije na kraju je opet bilo presudno, kao što smo već previše puta istaknuli. Najbolja stvar po Celticse je da je Doc izjavio da se vraća s ovom ekipom i dogodine pa se nadamo da će ih, uz nešto svježe krvi, uklopljenijeg Jeff Greena i pokoje tijelo pod košem, opet biti gušt gledati kao i ove sezone (minus crni dio proljeća).

Što se Djikana tiče nadam se da će im ove sezone Rose, Dirk ili netko treći zagorčati život jer nisam siguran koliko mogu gledati njihovo prenemaganje.

Na terenu su Djikani dobro složena momčad izuzetnih košarkaških vrlina, imaju jak intenzitet u obrani, a u napadu su ova dvojica dovoljni da iznerede bilo koga. Ono što mi smeta jesu nepotrebne drame i pozerstvo (doslovno, dovoljno je vidjeti Djikana sinoć poslije utakmice u pozi nekakvog starogrčkog atletičara) i slična sranja koja su dirigirana iz PR stožera te prenošena uz svesrdnu pomoć ESPN-a i frendova. Zadnjih dana su se tako dva glavna Djikana non-stop pojavljivala skupa u intervjuima kao par koji je tek počeo hodati i kovali su Boston u zvijezde, govoreći o zelenima s respektom k’o da je u najmanju ruku riječ o Bill Russellovoj momčadi. Valjda su time htjeli naglasiti veličinu eventualne pobjede, usput se osiguravši u slučaju poraza.

Te sve stvari nisu od jučer (check post Globalna Ikonizacija iz 2007. na našem starom sajtu) i o brendu Djikan ćemo se pozabaviti u posebnom ljetnom postu jer su sada glave vruće.

Pa kao što B&S lijepo kažu ”Because a song has to stop somewhere …”

THUNDER – GRIZZLIES, G 5

I konačno prva bezvezna utakmica jedne lude serije. Iako se nije tako činilo u početku – Memphis je opet ušao dobro u utakmicu, sjajnom obranom vanjske linije dolazili su u šanse za kontre i kontrolirali susret. Oklahoma prati ritam individualnim potezima trojke Durant, Westbrook i Harden. Ono, na Zapadu ništa nova.

Ono što je bilo primjetno je da braća Ransol nisu igrala važnu ulogu, njihov nivo energije nije bio onakav na kakav smo navikli. Govoriti o nekoj vrhunskoj obrani Thundera nema smisla, prije je u pitanju iscrpljenost, više emotivna nego fizička, od dvije večeri ranije. Utakmica se praktički prelomila sredinom druge kada nekoliko dobrih poteza Westbrooka i posebice Hardena dižu na noge dvoranu i napaljuju momčad. Ali, dojam je da su do prednosti od desetak koševa došli više na račun dekoncentracije Memphisa u ovom periodu nego nekakve bajne igre.

E, ali zato su reagirali kako treba u nastavku. Valjda su nanjušili krv – Memphis je i dalje bio anemičan, pod košem su zabijali minimalno, a u tranziciji su radili neshvatljive greške i doslovno promašivali zicere. Za to vrijeme Thunder je stisnuo u obrani, Ibaka i Perkins su dočekali svojih 5 minuta čak i u napadu pored mrtvih Zacha i Gasola, a stvar je zaključio Collison još jednom briljantnom rolom u ovoj seriji, ovaj put na oba kraja terena.

Naravno, o nikakvom novom preokretu kakvih smo se do sada nagledali nije bilo govora, Memphis je bio totalno van fokusa, razliku za Thunder održavao je Cook serijom trica, a kada vam kažem da je Nazr kao četvrti visoki u Oklahomi ostavio bolji dojam i od Zacha i od Marca, sve sam vam rekao. Ova utakmica tako nije ponudila nikakve odgovore, niti je dala neka nova pitanja – OKC je i dalje u prednosti, a Memphis mora naći odgovor na njihovu sve bolju obranu reketa i sve potentniji napad. Ali, barem je dobro došla objema momčadima da se odmore za šestu koja će očito biti paklena.

I da, od sada svim srcem navijam za Dallas, jer mi se u Finalu definitivno ne gleda silovatelje košarke poput Miamia ili Oklahome. Let’s go Dirk!

THE GIBSON-ASIK EXPERIENCE

Ovo je bila do sada najbolja utakmica serije. Obje momčadi su igrale dobro, agresivno u obrani i koliko-toliko solidno u napadu, a na kraju su pobijedili Bullsi jer ipak imaju najboljeg igrača na terenu i u stanju su odigrati i bolju obranu u nekim dijelovima utakmice.

Rose i obrana. Zbog te dvije stvari je Chicago i pobijedio u 62 utakmice u sezoni, a zbog te dvije stvari su i poveli s 3-2 u seriji. Posljednja četvrtina u koju je Atlanta ušla s psihološkom prednošću jer je u prve tri uspješno odolijevala svim napadima Bullsa, može se uzeti kao mala škola obrane. Ono što je Chicago tada odigrao stvarno je bilo lijepo za gledati. Postava Rose, Brewer, Deng, Gibson, Asik je pokrivala svaki djelić terena ne dozvolivši Atlanti ništa više od šuteva u posljednjim sekundama napada. Iskakanje, preuzimanje, udvajanje, zatvaranje skoka – sve je bilo tu, a Hawksi nisu uspjeli pronaći odgovor na takvu igru. Zbog toga su Boozer i Noah cijelu posljednju četvrtinu sjedali na klupi i oduševljeno gledali što njihovi kolege rade.

“Best of seven” serije su predivne upravo zbog ovakvih stvari u kojima se vidi i sva veličina trenera koji trebaju prepoznati situacije na utakmici te iz njih probati izvući prednosti za svoju momčad. Thibodeau je to napravio kada nije ni pokušavao mijenjati postavu koja je uništila Hawkse, ostavši pri Gibsonu i Asiku, a Drew je ranije u utakmici pokazao koji je pravi način za isključiti Korvera iz igre. Jednostavno, ako ne možeš braniti njegove napade u kojima trči kroz bezbroj blokova i dobiva lopte na šut (pogađa li ili ne je nešto na što nitko ne može utjecati), onda ga uništi na drugoj strani parketa igrajući svaki napad preko njega. U samo 4 minute koliko je Korver proveo na parketu imam osjećaj da su se svi igrači Atlante barem jednom spustili leđima prema košu dok ih je on čuvao. Ili su ga pretrčavali ulazima. Takvo što nije imalo nikakvog smisla po Bullse pa je Thibodeau ubrzo Korvera izvadio iz igre i nije ga više vraćao.

Korverove trice je ionako zabio Bogans koji je imao nevjerojatnu seriju od 8 koševa zaredom što se nikada ove sezone nije dogodilo (dodaj još i dobru igru u obrani na Johnsonu). Deng je odigrao korisnu napadačku rolu, pogotovo na početku utakmice, odnosno krajem treće i početkom četvrte četvrtine. I sam je istaknuo nakon utakmice kako je problem u četvrtoj utakmici bio kako nitko osim Rosea nije bio agresivan u napadu pa je on odlučio to promijeniti. U nekoliko navrata solidnih par minuta je odigrao i Boozer koji, malo po malo, izgleda sve bolje u napadu. Ipak, činjenica je da treba biti još bolji kako bi se prikrile sve slabosti u obrani koje su još vidljivije kada Noah nema svoj dan.

U posljednjoj četvrtini na obje strane parketa je dominirao Taj Gibson potvrdivši onu tezu kako je lako igrati u napadu kada obranu igraš na fenomenalnoj razini. Tajovi koševi u posljednjih 12 minuta promijenili su sliku o razlici u koševima s klupe u kojoj je Atlanta dominirala u većem dijelu utakmice.

Derrick Rose je opet odigrao MVP utakmicu. Atlanta je u ponekim dijelovima utakmice odigrala dobru obranu na njemu, tjeravši ga da u napad krene tek 10-12 sekundi prije njegovog isteka. Ipak, Rose je za sve imao rješenja – ulazio je pod koš kada je bilo najpotrebnije, nije se bojao kontakta pa je iznuđivao dosta faulova, a u ovoj utakmici je razigravao igrače bolje nego ikad u seriji. Kada je tako, a i obrana se dobro igra, onda je Chicagu teško izgubiti.

Ipak, Atlanta je bila na dobrom tragu da u četvrtak ima meč loptu pred svojom publikom. Odlično su reagirali na brzo vodstvo Chicaga, nisu srljali i koncentrirali su se na obranu. Iako su Bullsi potpuno isključili Crawforda, a u dobrom dijelu i Johnsona, Hawksi su brzim dodavanjima u napadu uspjevali pronaći neka rješenja. Opet je bio sjajan Teague, Zaza je imao nevjerojatnu večer – on je i držao Atlantu u igri u drugoj četvrtini, Horford je drugu utakmicu zaredom nadigrao Noahu, a Smith se opet pokazao kao odličan igrač kada se drži onoga za što je stvoren – skakanja i zatvaranja u obrani, tranzicije i napada na obruč. Imao je on i sjajnih 20-ak sekundi u kojima je opalio tri banane igračima Bullsa, ali, nažalost po njega i Atlantu ova treća je bila kroz obruč pa se pišu dvije.

Drew je opet startao s visokom postavom, ali je u završnici stavio standardnu postavu (Teague, Crawford, Johnson, Smith, Horford). Upravo protiv niže petorke su Bullsi odigrali najbolju obranu na utakmici. Hoće li mijenjati ovu taktiku za šestu utakmicu?

THE WINNERS WITHIN

Noćas je bilo drame i uzbuđenja na bacanje, produžetci na sve strane. Sickre i ja opraštamo se od Bostona (uz nadu da ipak još nije gotovo), a tu je i osvrt na ludnicu u Memphisu koju sam maloprije konačno stigao pogledati do kraja. Prokleti posao!

HEAT – CELTICS, G 4

Sickre: Za početak moram citirati Larrya Birda: ”When I’m up 3-1, I know it’s over.” Miami sinoć nije samo postigao gostujuću pobjedu na parketu gdje su do sada uglavnom loše prolazili, već su pokazali kako pored fizičke dominacije posjeduju i mentalne kvalitete. Sva tri đikana su odrasla.

Gee: Istina. Boston je praktički nastavio gdje je stao prošlo utakmicu, krenuli su furiozno, Pierce i KG su opet bili nabrijani, a na Rondu se nisu vidjeli nikakve posljedice. Ali, ovaj put Miami nije zaostao. Uvijek su bili tu negdje, u blizini, Boston je skupljao poteze, ali Miami ih je upornim radom u obrani i bljeskovima Jamesa i Wadea pratio. Odmah je bilo jasno da će ovo biti drugačiji utakmica. Jednostavno, Miami kao da je vrebao priliku da zada smrtni udarac i to su na kraju i uspijeli.

Sickre: I to s dva čovjeka u napadu, uz pomoć Bosha u najvažnijim trenutcima. Izdržali su i na kraju su uzeli sve što im je Boston nudio. Obe ekipe imaju šampionske obrane dostojne borbe za naslov, tako da je u ovako gustom susretu u kojem je svaka četvrtina završila s maksimalno 4 razlike (prve dvije +3 za Boston, treća +4) bilo logično za očekivati kako će pobjednika odlučiti manji broj grešaka. Boston je izgubio nekoliko lopti u situacijama kada su imali čiste zicere, a onda su ih pri kraju izdale i noge.

Gee: Da, a s druge strane LeBron je u završnici ubacio u brzinu više, izgledao je kao da ima snaga za još 40 minuta. Partija nije bila krcata epskim momentima kao prethodna, ali neizvjesnost je dala posebnu draž. Otvaranje zadnje četvrtine u kojem nitko nije mogao zabiti koš upravo ocrtava koliko se teško bilo izboriti za dobar šut pored ovako kvalitetnih obrana (mislim da su gađali nekih 1 od 13 u tom periodu). Bosh je sramotno ušao u susret, ali, kao što kažeš, bio je važan u završnici, nadskakao je Garnetta koji ovaj put nije imao noge, samo je uzimao šut iz vana. A bez Kevina u izdanju od neku večer, bez Raya (u prvom poluvremenu nije napravio ništa, u drugom skoro ništa) i s Rondom u rasulu, Celticsi nemaju dovoljno.

Sickre: Na životu ih je cijeli susret držao Pierce koji je odigrao još jedan svoj playoff klasik. Nosio je napad od početka do kraja, imao je čak i šut za pobjedu, međutim Garnettov blok nije bio dovoljno dobar, pucao je preko ruke i promašio. Da je zabio, sada bi sve bilo drugačije. To je playoff, svaka greška se plaća, svaki propust stiže na naplatu. Miamiu svaka čast što je Boston dobio upravo njihovim naj-jačim oružjem – sjajnom igrom u završnici.

Gee: James je dominirao na kraju, ruku mu je dao Wade važnom tricom, Bosh je donio energiju pod koš. Ma svaka čast na iskazanom karakteru, posebice na izdanju u produžetku. To je i bio nekakav realan ishod, obzirom na tijek utakmice produžetak uopće nije bio iznenađenja, ali pomalo je iznenađenje bio način na koji je Boston ostao bez zraka. Uglavnom, ako je i bilo sumnje, sada je više nema – Heat je stvaran. S tim da moram spomenuti dva detalja – prvo, Spoelstra je konačno odustao od Ilgauskasa i u petorku je ubacio Anthonya, drugo, nepotrebno su gurali Haslema na parket, trebalo ga je čuvati za petu da izazove još veći Shaq efekt. Nespreman igrač na gostovanju nije od koristi, napravio je dva brza faula, bio vidljivo van forme, odmogao ionako kriminalnoj klupi.

Sickre: Da, šteta što solidno izdanje Bostonove klupe nije donijelo više, ali obzirom da je Pierce jedini igrao na razini Wadea i Jamesa, teško da je to bilo presudno. Nadam se da će Celticsi nekako dobiti sljedeću jer bi nas čekalo još sjajne košarke, posebice eventualni G6 u Bostonu. Ali, razum mi govori da je, nažalost, sljedeći čin kraj ovog sjajnog dvoboja. Baš kao što kaže Larry.

THUNDER – GRIZZLIES, G 4

Kakva utakmica! Nema smisla puno pričati, ovo morate pogledati ako vam je stalo do košarke. Je, nisam možda sav svoj jer sam zapaljen za ovaj Memphis kako odavno nisam bio za neku momčad, još tamo od Kingsa 2002. Ali, ovo je bilo totalno ludilo, dokaz da je ova serija najbolje što nam playoff trenutno nudi. Jer, nema šanse da itko može znati kako će ovo završiti, sve je puno preokreta, svatko ima šansu i dominirati i sam sebe upucati u nogu. Svaki sekund je bitan. Mislim, Memphis je prošli put dobio utakmicu koju nije imao pravo dobiti, sada su izgubili susret u kojem su na početku izgledali nepobjedivi. Nakon tri luda produžetka. Kakav tobogan.

Samo kratko o kretanju susreta. Memphis je krenuo luđački u susret, ono što su Young i Allen radili u obrani na Durantu i Westbrooku bilo je za anale. Braća Ransol su briljirala pod košem kao da visoki Oklahome ne postoje i nije ni čudo da su Grizliji imali i 18 razlike u jednom trenutku.

Ipak, Wesbrook i Durant pri kraju poluvremena konačno dolaze do zraka i serijom ulaza smanjuju razliku na samo 4. I pri tome pokazuju da se Memphis ne smije opustiti – čim ovi zaigraju malo lakše u obrani i bez mozga u napadu, a skloni su takvim epizodama, OKC ima takvu napadačku moć u ovoj dvojici da može stići svaku razliku za tren.

Pogotovo ako Mike Conley ne igra na razini. Noćas je radio previše grešaka, a posebice je muku mučio s osobnima zbog kojih je sjedio više nego je trebao. To ja opet značilo više minuta za Vasqueza, a to pak znači da u igri držiš još jednog čovjeka sklonog mentalnim crnim rupama (i jedna zanimljivost – usprkos ovom informacijskom dobu u kojem živimo, tek se noćas netko sjetio obavijestiti nas da su Vasquez i Durant igrali zajedno u srednjoj školi).

Uglavnom, Durant i Westbrook, pardon – Thunder, tijekom treće su uhvatili korak s Memphisom koji se u ovom periodu na životu održavao energijom Gasola i Mayoa. I iako sam rekao da nema smisla spominjati svaki moment vrijedan pamćenja iz ove tekme, plesku koju je Perk opalio Marcu moram. Čovjek je uhvatio skok u napadu, zabio od table i onako usput dohvatio Gasola svom snagom po licu, kao da se liga vratila 20 godina unazad u doba Pistonsa i Knicksa. Pravi playoff moment, a Gasol ga je podnio muški i odgovorio sjajnom igrom. Za razliku od brata koji bi vjerojatno otrčao u svlačionicu promijeniti uložak.

U zadnjoj četvrtini Oklahoma pojačava obranu, bore se kao ludi pod oba obruča i odlaze na plus 10. Potpuni preokret, ali kakav bi to bio susret ove dvije lude ekipe da nakon jedne serije ne slijedi odgovor? Memphis na krilima Gasola i Randolpha pomalo smanjuje rezultat da bi tricom Conleya u zadnjim sekundama izborili produžetak.

U kojem Thunder opet igra bolje, a Memphis se potvrđuje kao totalni paradoks – momčad sposobna odigrati obranu, skakati i vrtiti napade preko centara, dakle biti totalno konzervativna, a u isto vrijeme ovisna o tricama svojih bekova. A da ne govorim o kvaki Mayo – čovjek mora biti na parketu jer može zabiti tricu, a dok je na parketu radi katastrofalne greške, od usiljenih šuteva, do izgubljenih lopti.

I naravno da je upravo on tricama održao Memphis na životu, a novo izjedančenje i novi produžetak donio je, a tko drugi, Vasquez. Koji se našao na parketu samo zato što su i Mayo i Conley morali na klupu zbog šeste osobne. I onda nastavio ludovati u drugo produžetku, u kojem je Memphis konačno izgledao kao da opet ima kontrolu. Dok stvar nisu izjednačili Westbrook i Harden. Duranta je za to vrijeme davio Battier, pa nitko ne može zamjeriti Westborooku što je opet zbrzao s pokušajem realizacije i promašio pobjedu.

Ali, u trećem produžetku više nije bilo vatre u Grizlijima. Nakon dugo vremena pojavio se Durant i to je bilo to. U ovakvom napucavanju Memphis je ipak autsajder, a Oklahoma je zasluženo došla do pobjede jer je bila bolja ekipa drugi dio susreta plus veći dio produžetaka. Memphis je ispucao nekoliko života u jednu noć, ali to je manji problem, jednostavno moraju naći načina kako što duže igrati vrhunsku obranu na Durantu i Westbrooku (a pokazali su da mogu) i usput ne gubiti razum u napadu i držati se igre preko visokih. Jedino tako mogu vratiti kontrolu nad serijom koja je sada opet u rukama Thundera.

THE CURIOUS CASE OF JOSH SMITH

Noćas smo se oprostili od Lakersa, sumnjam da je itko zbog toga suzu pustio. Na jedan ružan način, što je i prikladno obzirom na svu dramu i prazninu koju su sa sobom donosile godine njihove dominacije. Nakon toga smo imali šanse vidjeti kako to izgleda Atlanta kada igra svoju najbolju košarku. O prvom će nešto reći Gee, o drugom Emir u formi dnevnika koji mu se očito omilio.

LAKERS – MAVS, G 4

Nakon tri odlične utakmice u kojima je Dallas isplivao kao bolja momčad, noćas smo imali prilike vidjeti i jedan susret koji je najmanje bio utakmica. Umjesto dvoboja, gledali smo Dallas koji je dosegao vrhunac forme i koji je sjajnom obranom, čvrstim skokom, trkom, nesebičnom igrom i fantastičnim šutom za tri, istaknuo najozbiljniju kandidaturu za naslov.

Lakersi su im pomogli odlukom da se predaju nakon što su ih u drugoj četvrtini Terry i Peja izrešetali tricama, ali karakterni nedostatci Lakersa ne trebaju umanjiti činjenicu da Dallas igra prekrasnu košarku (kao da nismo stotine puta govorili o tome kako su Lakersi brak iz interesa u kojem se svi uključeni toleriraju zato što tolerancija pomaže zajedničkom cilju, pa je nekako i očekivano da takva umjetna momčad ne zna izgubiti časno jer je ionako talent bio njihova mantra, ne kemija).

Naravno da će se nakon metle, a posebice ovakve završnice sezone, sada troštiti gomila riječi na Lakerse, tražit će se razlozi zbog kojih su izgubili ovako kako su izgubili.

Tu upadamo u sljedeću zamku – zato što su Lakersi igrali Finale zadnje tri sezone, zato što ih smatramo najtalentiranijom ekipom u ligi i prvim favoritom, praktički jedinom momčadi koja je bila u kategoriji za sebe, odmah sumnjamo da nešto nije u redu s njima zato što su izgubili od Dallasa. Sigurno je Phil digao ruke od momčadi, Kobea svi mrze, Kobe ne podnosi ostale. Bla bla bla.

Istina je pak da Lakersi nisu posebni, već su u rangu sa svim ostalim ekipama koje su ostale u playoffu. Cijelu sezonu su muku mučili s hvatanjem prave forme, sve im se opraštalo obzirom da su u pitanju Lakersi, prvaci koji imaju brzinu viška. Međutim, sve što se dogodilo protiv Dallasa imali smo prilike gledati i tijekom regularnog dijela. Momčad koja se muči pronaći pravi ritam i novi identitet, jer je onaj stari, baziran na Kobeu playmakeru i kompletnom strijelcu sposobnom dominirati utakmicom, nepovratno nestao.

Stoji da je Kobe cijelu sezonu igrao dobro, ali bez onog perioda tijekom kojeg bi igru podigao na još višu razinu te bi svi pričali o njemu kao MVP-u. Na tu višu razinu on, izgleda, više ne može, jednostavno je izgubio fizikalije i pretvorio se iz vrhunskog strijelca u šutera. Šutera koji je odigrao vrlo dobru seriju, ali to jednostavno više nije dovoljno.

Stoji da je upravo on svojom sebičnom igrom u prvoj utakmici dao Dallasu poticaj, ali isto tako stoji da je u ostatku serije bio najbolji igrač Lakersa. Ali ne i najbolji igrač ukupno, jer titulu naj individualca u seriji oduzeo mu je Dirk. On je Mavsima dao ono što Lakersi više nemaju u Kobeu, zaštitnu mrežu, a na to LA jednostavno nije imao odgovor.

Uglavnom, Phil i Lakersi su navikli na ovakve Kobeove epizode, njegovo istjerivanje demona ega i isticanje vlastite veličine uvijek im visi oko vrata, ali već godinama su se vraćali bolji i jači kao momčad nakon svega. Tako su reagirali i ovaj put, u drugoj i trećoj su dali sve od sebe, ali su ih zaustavile očajne partije čovjeka koji je trebao preuzeti na sebe ulogu prvog nositelja.

Nakon lanjskog fantastičnog izdanja u Finalu, kada nije bio proglašen MVP-em samo zato što su mediji ovisnici o zvijezdama poput Kobea, Gasol je potiho postao prvo ime ove momčadi. Lakersi su briljirali na početku sezone i nakon all-stara upravo iz tog razloga što je briljirao Pau. U playoffu se, iz nekog razloga, čovjek nije pojavio. Nagađati koji je to razlog besmisleno je, činjenica je da su njegove loše igre na oba kraja terena Lakerse bacile u rupu koju je Dallas sjajno iskoristio.

Tako da nije problem ispasti od boljega. Dallas je imao Dirka kao MVP-a serije, bolju klupu koje je svaki put radila prednost protiv tanašne rotacije Lakersa, dovoljno mesa pod košem da se suprostavi visini Lakersa (Chandler je odigrao fantastičan playoff do sada, obrambeno igra na Howardovskoj razini), a, najvažnije od svega, Dallas je imao kreaciju na vanjskim pozicijama.

Ne samo što je Kidd i dan-danas fantastičan u organizaciji igre i posebice u pronalaženju suigrača u situacijama kada obrana još nije zauzela svoje pozicije, već je Barea Dallasu donio ono što su cijelu godinu očekivali od ozljeđenog Beauboisa – beka koji slash ‘n’ kick igrom može kreirati za sebe i druge i izbaciti postavljenu obranu iz ritma. Beka koji će ujedno skinuti sav teret igre u napadu s vanjskog šuta.

Stoga nije ni čudo da dva simbolična trenutka ove serije, izrazi totalne frustracije bivših prvaka nad nemoći da se suprostave Mavsima, uključuju upravo Bareu. Grubi i kukavički prekršaji Artesta i Bynuma na čovjeku koji je duplo manji samo su još jednom ukazali na glavni košarkaški problem ove serije. Jer, kada maknemo sve špekulacije i mitove na stranu, činjenica je da vanjski igrači Lakersa nisu bili u stanju organizirati ni voditi smisleni napad (Kobe i Fisher mogu do određene granice, Blake ne može ni to, a Brown je usprkos tome što je najživahniji vanjski igrač potpuno limitiran u ičemu drugom osim u ulozi strijelca s klupe), dok su vanjski igrači Dallasa upravo u tome briljirali. Kada se ubojitim serijama Kiddu i Barei pridružio i Terry, koji je do nedavno prespavao ovaj playoff da bi sinoć sve nadoknadio neviđenom paljbom iz vani, Dallas se pretvorio u kompletnu momčad. Možda još uvijek previšu ovisnu o šutu, ali nikako ne jednodimenzionalnu.

Što se budućnosti Lakersa tiče, očito je kako s ovom jezgrom više nisu u stanju išta garantirati. Osvježenje na vanjskim pozicijama je neophodno, a ne bi bilo loše dovesti i igrača oko kojega možeš graditi budućnost. Tu se sam po sebi nameće Howard, jer Lakersi nekakvim paketom Bynuma i Odoma imaju što ponuditi Orlandu. S Dwightom iza leđa, Kobe u ulozi šutera mogao bi se produžiti trajanje još nekoliko sezona, makar u ulozi sporednog igrača. Kako je Gasol pao na testu i dokazao da ipak nije mentalno čvrst biti lider, imati pored sebe takav zid i čvrstinu koju donosi Dwight zasigurno bi i njemu pomoglo. U ulozi trećeg igrača, s manjim pritiskom i očekivanjima, valjda bi opet počeo igrati kao Gasol na kojega smo navikli zadnjih godina.

A što se Phila tiče, njemu ovakava oproštaj ne znači previše. Ima te dvije mrlje u karijeri, činjenicu da mu se momčad raspala protiv Detroita u Finalu i ovu metlu u kojoj su se predali, ali ima i 11 naslova koji jasno govore o njegovoj veličini. Od čega su zadnja dva posebno važna, jer ih je ostvario trenirajući čovjeka koji je imao tendenciju svako malo zaboraviti sve što bi ga ovaj naučio. Phil je izvukao što je mogao, održavao je balans dok se moglo. Sada barem više ne mora razmišljati gdje će si staviti novi prsten.

BULLS – HAWKS, G 4

(6.30 do kraja prve; 16-13 za Hawkse) – Larry Drew je nakon treće govorio kako njegovoj momčadi nedostaje agresivnosti te da ponekad treba napraviti “hard foul”, a za ovu utakmicu odlučio je to postići tako da je zaigrao s postavom s kojom je igrao protiv Orlanda. Dakle, pod košem Collins i Horford, Smith na trojci, a Williams na klupi. Collins je dva puta lijepo iskoristio udvajanje na JJ-u koji je jako vruć ušao u utakmicu. Postigao je šest koševa i imao dva asista, a izgleda kako je u potpunosti odlučio preuzeti momčad jer on prevodi loptu, a ne Teague. Inače, Josh Smith je pogodio vanjski šut.

(2.20 do kraja prve; 24-21 za Hawkse) – Atlanta igra agresivno, baš kao na utakmicama protiv Orlanda. Nisu odustali od visoke postave ni kada je Collins izašao radi dva faula (ulazi Zaza), ali na neki način jesu kada je Horford dobio drugi faul. JJ je dodao jednu tricu, a cijela Atlanta puca preko 60%. Što se Bullsa tiče, Rose napada obruč, ali ga je obrana u par navrata zatvorila udvajanjem, pa i utrajanjem. Dobro je napadački u utakmicu ušao Deng, ali i Boozer koji je spojio dva skok šuta prije nego je opet napravio dva glupava faula. Josh Smith je promašio vanjski šut.

(kraj prve; 28-26) – Bullse treba brinuti činjenica kako Atlanta u prvoj četvrtini izgleda gotovo potpuno isto kao i u prvoj utakmici koju su dobili. Agresivni su, pogotovo na Roseu kojeg solidno zatvaraju, brzi su u prenošenju lopte i realizaciji kontre, a i ide ih šut. Nakon JJ-a, svoja dva šuta je zabio i Crawford. S druge strane opet je u utakmicu sjajno ušao Taj Gibson što je dobro za Bullse koji su u prvoj četvrtini promašili četiri bacanja. Rose ima šut 1-5, a treba istaknuti kako je većinu šuteva uzeo ulazeći pod koš ne bježeći od kontakta. Atlanta je ovu četvrtinu zasluženo dobila pa makar i dva koša razlike jer su ušli energičnije.

(10.15 do kraja druge; 29-28 za Bullse) – Taj Gibson je dominirao ovim djelom utakmice, a njegove obrambene kretnje su strašne za gledati. U jednoj akciji preuzme praktično sve igrače Hawksa koji imaju loptu, a niti jednom ne ispadne. Uz to uspio je zabiti i koš i to nakon lijepog Asikovog asista.

(8.43 do kraja druge; 32-29 za Hawkse) – Josh Smith ne prestaje (pogrešno) vjerovati u svoj vanjski šut, ali je zato imao nekoliko odličnih ulaza kojima je poslao Gibsona na klupu s dva faula. Atlanta održava svoju razinu energije, Bullsi ne mogu odgovoriti i dobro je što gube samo tri razlike.

(2.29 do kraja druge; 44-43 za Bullse) – svašta se događalo u ovom razdoblju. Thibodeau je vidio kako mu ne ide ofenzivno pa je postavio najnapadačkiju petorku (Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah), a sve je rezultiralo time da je Atlanta dobila povećala prednost i to jer je Korver promašio svoja prva tri šuta, a Smith nastavio sa sjajnim skokovima i tranzicijom lopte (alley-oop za Horforda je bio sjajan). Onda se pojavio Rose koji je nekako povezao dva ulaza iako Atlanta igra dobru obranu na njemu, a kada je Horford izašao zbog tri faula, Noah je to iskoristio i dva puta lijepo odigrao leđima prema košu protiv Smitha. Boozer i Smith su nastavili s onim što uvijek baca negativno svjetlo na njih – Boozer je treći faul dobio na jako glup način, a Josh nastavlja s vanjskim šutevima iako se iz publike svaki put čuje ‘Nooooo!’.

(kraj poluvremena; 47-46 za Hawkse) – Korver je u ovom razdoblju uspio promašiti tri šuta tako da ima šut 0/6. S druge strane, JJ nastavlja sa sjajnom partijom – ima šut 6/8, ali još sjajniji je Josh Smith s 9 koševa, 8 skokova, 4 asista te po jednom bananom i ukradenom. On je nosio Atlantu cijelo poluvrijeme, ali ono što je loše po Hawkse je činjenica kako nisu uspjeli napraviti veću prednost. Crawford je zabio 3 od svoja 4 šuta, Collins je odradio svoj posao u napadu, Zaza u skoku, a Teague je koristio ono što mu je pruženo. Sve u svemu, Atlanta igra dobro. Kod Bullsa je najefikasniji Rose koji je stavio i svoj jedini šut za tricu, ali dojam je kako nije u svojem najagresivnijem modu. Što se box scorea tiče, nije mi jasno kada je Asik skupio šest skokova, ali izgleda da jeste.

(8.12 do kraja treće; 56-50 za Hawkse) – nastavlja se energičnost Hawksa na oba kraja terena – Teague je imao dva sjajna ulaza, Horford je možda i prvi put u seriji izgurao Noahu da bi zakucao, a Smith je opet pokazao kako treba igrati pod košem jer je praktično odnio Denga ispred sebe. Naravno da je momak opet pucao izvana, a sada je to bio šut za tricu. Naravno da je promašio. U obrani Atlanta zatvara reket ne dozvoljavajući Roseu da ulazi bez kontakta, a dva puta su ga u ovoj četvrtini zaustavili bez faula.

(4.37 do kraja treće; 60-59 za Hawkse) – Atlanta je uspjela doći do +8, a onda je Bogans stavio tricu, Hawksi pogriješili nekoliko puta u napadu, a Rose i Deng bacanjima sve smanjili na -1. Rose je u ovoj četvrtini šest puta pokušao ući pod koš – dva puta je fauliran, tri puta je zaustavljen u pokušaju šuta bez faula, a jednom je falio jer je išao zaobići Horforda malo predaleko. I dalje ne koristi vanjski šut. Obrana Hawksa s Collinsom puno bolje izgleda nego sa Zazom.

(2.52 do kraja treće; 67-61 za Hawkse) – time-out tražio Deng nakon što nikome nije uspio dodati loptu iz auta. U ovih 90 sekundi Hawksi dobro odigrali, a sjajna je bila asistencija Smitha preko cijelog terena za JJ-a. Inače, Rose je svoj sedmi ulaz uspio pretvoriti u ubačaj.

(kraj treće; 69-67 za Bullse) – serija 8-0 Bullsa je u stvari serija Boozera (6 koševa) kojem se pridružio Asik. Boozer u ovoj utakmici konačno pokazuje zbog čega je doveden, a njegov ulaz nakon finte u zadnjem napadu dokaz je da se i on dobro osjeća. Energija Atlante je pala čim je Smith sjeo da se malo odmori, a koliko je publika u Atlanti nikakva dokaz je da čovjek nije dobio pljesak iako ima 12k, 11s, 6a i 2 banane. OK, ne vole ljudi da puca vanjske šuteve, ali ipak on drži Hawkse cijelu utakmicu.

(8.59 do kraja četvrte; 76-75 za Bullse) – Rose je ušao u “attack mode” realizirajući tri napada zaredom. Atlanta je svoje koševe zabila nakon skokova u napadu – Chicago je odigrao solidnu obranu (Asik sjajno iskakao i preuzimao), ali nisu zaštitili obruč. Zabilježeno je i da su zajedno igrali Rose i CJ.

(5.58 do kraja četvrte, 80-80) – Rose je malo zaforsirao i falio neke ulaze, a Korver je napokon zabio. Na parketu je u jednom trenutku za Bullse bila petorka Rose, Cj, Korver, Taj, Asik za koju nisam siguran da sam je vidio bilo kad u sezoni.

(3.47 do kraja četvrte; 88-84 za Hawkse) – čudan match-up Teague-Korver, koji se čuvaju na obje strane terena, izgleda da bolje koristi play Atlante koji brzinom prolazi Korvera koji se pak ne uspijeva izboriti za šut. Rose i dalje nastavlja s ulascima pod koš, a Smith skače, organizira akcije i zabija kada treba. Atlanta je podjednaka u skokovima s Bullsima što ih i drži u igri. Zanimljivo je kako Johnson ne forsira iako ima sjajnih 8-12 – kontre vodi Smith, a organizirane napade Teague.

(2.33 do kraja četvrte; 90-84 za Hawkse) – Rose stvarno nepotrebno forsira svoje ulaze bez da pokuša odigrati akciju za bilo kojeg suigrača. Izgleda da ga je Thibodeauva odluka da ga praktično ne vadi iz igre malo umorila. Trener Bullsa je iskoristio svoj pretposljednji time-out na utakmici. U ovoj četvrtini Rose je uzeo 11 šuteva, a ostatak Bullsa samo tri.

(1.26 do kraja četvrte; 94-84 za Hawkse) – teško je reći da je to odlučilo utakmicu, ali sudac je u jednom trenutku svirao faul na Roseu u šutu za tricu, a onda je odluku poništio i sudio jump ball. Atlanta je dobila tu loptu i otišla na 8 (moglo je biti 3).

(kraj utakmice; 100-98 za Hawkse) – Atlanta je utakmicu dobila iz nekoliko razloga: Josh Smith je bio sjajan s 23 koša, 16 skokova, 8 asistencija, 2 banane i ukradenom. Bez obzira na sve one šuteve izvani, Josh je pokazao kako može dominirati utakmicom. Joe Johnson mu se pridružio sjajnim šutem (9-14), a i Horford je napokon uspio odigrati odličnu utakmicu (20 koševa, 9-11 šut). Uz to, Atlanta je odigrala dobru obranu, udvajajući Rosea na početku utakmice i ne dopuštajući mu niti jedan lagani ulazak pod koš. Najbolje izdanje Hawksa uopće u playoffu. Što se Bullsa tiče, Rose je uspio zabiti 34 koša i imati 10 asista uz samo 3 turnovera, ali je njegovo forsiranje ulaza pomoglo Atlanti. Nije morao preuzeti sav teret na sebe u zadnjoj četvrtini pogotovo kada je Boozer napokon odigrao dobru napadačku utakmicu. Bullsi su u ovoj utakmici u nekoliko navrata i griješili u rotacijama u obrani što im se rijetko događa. Obzirom na hrpu pogrešnih odluka tijekom cijelog susreta, još su dobro i prošli.

THE MEAN GREEN FIGHTING MACHINE

Emir se na krilima obečavajućih nastupa Bullsa odvažio na kratki put, a šef Gee zasluženo pauzira (nije nikakva ozljeda u pitanju). Bullsi su se po svemu sudeći donekle pribrali i trebali bi privesti svoju seriju u red protiv overačivera iz sjedišta Coca-Cole dok bi seriju Dallasa i Lala spasio jedino G5 i kamera koja će stalno pratiti Cubanovo lice. OKC/MEM i MIA/BOS su još uvijek otvorene tako da je subota bila odlična večer. Pa krenimo.

“Thunder officials talk about how this playoffs is about learning. They can learn a lot from this down the stretch disaster.”
Chris Mannix

Dojma sam da je Thunder sinoć izgubio seriju. Prve 3/4 su izgledali kao momčad koja se riješila demona i konačno isplivala iz tinejđerske konfuzije, te je pored komotnih +16 otkrila i protuotrov za Memphis. I onda su (opet) dopustili da sve ode kvragu.
Dvije ključne stvari su učinili u onom, za njih pozitivnom, periodu.
Jedna je svakako kontrolirana igra Westbrooka koja je rezultirala s 12 asista i tek pokojim revolveraškim završetkom akcije. Drugi je zasičenje reketa u kojem se vrlo često nalazila gotovo cijela petorka u bijelom. Iz takvog pristupa su proizlazile kvalitetne akcije koje su omogućile preporod. Dodaj tome izrazito fizičku igru Ibake i Perkinsa te kompletno odsustvo Grizlija s utakmice s izuzetkom OJ Mayo-a i OKC je nervozi Memphisa suprostavio pobjedničku košarku na oba kraja terena. Izgledalo je da je momčad konačno na onoj nedavnoj večeri kod Duranta skontala šta im je činiti. Thunder je djelovao onakvim kakvim smo ih zamišljali prije ove sezone, lijepo i zastrašujuće sigurno.

I onda su se počeli osjećati ugodno u svojoj koži. Westbrook u ključnom dijelu zadnje četvrtine uporno ignorira Duranta, uzima očajne šuteve na kakve smo navikli tijekom cijele sezone te fanatični Memphis koristi priliku, rješava se sindroma promašenih polaganja (ali ne i promašenih slobodnih) i uz pomoć FANTASTIČNE obrane Tony Allena na Durantu te OJ Mayoa koji davi Westbrooka dolaze do produžetka u kojem veteranski (?!) privode utakmicu kraju.

Zach je zbog poplave u gradu došao samo sat vremena prije najvažnije utakmice sezone i onda poludio u time outu te sam sjeo na kraj klupe. Zach na rubu bilo čega nije dobar znak, makar to bila i klupa. Na kraju se pribrao i završio s 21 Z-boundom. Njegova transformacija je povela transformaciju Grizzliesa, tako da se sama utakmica učinila poput brze Z-Boove biografije.

Ne smije se zaboraviti ni izvrsni transparent “No rain, flood or thunder will harm Memphis”. Bravo Grizzliesima koji su izvukli još jednu pobjedu mudima i mozgom. M&M.

“It’s no big deal. It’s a bit stiff.”
Rajon Rondo

Celticsi su konačno odigrali poštenu utakmicu protiv poštenog protivnika. Jučerašnja pobjeda je bio udarac bivšeg šampiona koji je u velikom stilu s elementima epike oborio mrskog suparnika.
Odličnom obranom bez faulova su uneredili Miami u kojem je Wade uz pomoć Joel Anthonya i Maria Chalmersa držao priključak prvo poluvrijeme. Početkom drugog Boston odlazi na +10 i ne dopušta Đikanu i sljedbenicima povratak u utakmicu. Tada se događa RR-ova ozljeda lakta koja je izgledala užasno. Rondu su lakat vratili na mjesto te se ovaj u Willis Reed stilu vratio i odigrao do kraja s jednom rukom. Celticsi ni tada nisu popustili već su još povećali prednost ne dopustivši Heatu da i u jednom trenutku probaju nametnuti svoju igru. Rondo je s jednom rukom zabio više nego dok je bio zdrav, a krađa lopte tetkastom Boshu i posljedično zakucavanje u kontri će se još reprizirati idućih godina. “You got to Rondo-up” je noćas postala nova verzija izreke.

KG je pojeo spomenutog Bosha, a PP LBJ-a i to na oba kraja terena. Majstorski nastup Bostona kojim se vratio u seriju u velikom stilu došao je kao plod klasične timske igre četvorke uz povremene bljeskove svih ostalih sudionika u bijelo-zelenom. Jermaine je blokirao i smetao pod košem, Davis je skakao, Shaq je malo hodao po terenu i imao izvrsnu asistenciju Greenu kojom ga je vratio među žive na par minuta, a Delonte je unatoč ozljedi ramena odigrao solidno.

Od samog početka Heat je imao plan izdržati prvi udar i uzvratiti. U tome su uspjeli u drugoj četvrtini kada su utišali publiku ali nisu mogli nastaviti momentum. Nejasno je zašto Spoelstra ubacuje u igru Big Z-ja i Bibbyja kad oni u ovoj seriji predstavljaju smetnju momčadi i ne kreiraju nikakve mismatcheve. Heat je živnuo jučer tek ulaskom Chalmersa i Joel Anthonyja koji su uz Wadea zaslužni za povratak iz minusa u koji ih je na startu gurnula prva petorka. Ili to Spoelstra namjerno slabi prvu petorku kako bi umjetno dobio klupu?
Kako god, za dva dana je G4 kada ćemo vidjeti jel to dosta vremena za mentalnu i fizičku regeneraciju stare momčadi Bostona poslije ovakvog nastupa. Tada bi trebali dobiti i odgovor jel ovo bio samo trzaj ili će Celticsi nastaviti trančirati Miami. Jer kada rade na svim cilindrima, Boston je bolja momčad. E sad je samo pitanje da li su svi dijelovi na mjestu.