Monthly Archives: August 2011

EUROZONA

Posted on by
45

Obično se kladim samo kada sam sto posto uvjeren u istinitost neke tvrdnje, što u prijevodu znači da igram na sigurno i izbjegavam klađenje u buduće ishode bilo čega (već dvije godine ne igram niti one listiće od 5 kn u kladi). Samo, jebiga, ne možeš pisati blog o košarci bez prognoza, a to znači će se uvijek naći netko tko će te izazvati zbog istih. I što čovjek može napraviti u tom slučaju? Iako si svjestan da imaš 50-50 šanse da popušiš, moraš pristati na okladu kako bi sačuvao obraz. Jer, bolje je ispast glup nego iz jurećeg auta, rekao bi jedan moj poznanik.

I zato smo se danas okupili ovdje, kako bi iz respekta prema prijatelju Joeu i njegovoj tvrdnji da Lakersi neće osvojiti naslov (naspram mojem slijepom vjerovanju da Phil, Pau i Lamar mogu nadoknaditi činjenicu da Kobeova koljena škripe više od novih šlapa na linoleumu) započeli i službeno praćenje nesretnog turnira nazvanog Eurobasket 2011.

Za koji dan će se u Litvi podbaciti lopta, ali natjecanje će ipak početi nekih tjedan dana kasnije, kada se oslobodimo ovih utega od reprezentacija koje su se nekada čistile kroz kvalifikacije. Nažalost, iz razloga jasnima samo njima (obzirom na interes za ovim prvenstvom, sumnjam da su novci od TV prava za ovih prvih 5 utakmica ozbiljni, ali očito da je danas svaka cifra dobrodošla), ljudi u crnome iz krovne organizacije odlučili su dodati 24 ekipe na turnirski roster, iako se košarkom u Europi ozbiljno bavi valjda desetak zemalja (da, uračunao sam i našu, iako je reći za nas da smo u ičemu ozbiljni – neozbiljno).

Drugim riječima, razinu negledljivosti prvenstva Europe digli su na nove razine, ali barem su iskoristili trenutak i marketinški najavilu cijelu stvar kao nikada igračima bogatije prvenstvo. Što je istina, em ih je više nego ikada zbog broja repki, em su stvarno došli skoro svi NBA-ovci kako bi se konačno igrali košarke. Jasno, iz patriotskih razloga gledat će se kako se naši sramote još jedan turnir u nizu, ali ja teško nalazim dovoljno razloga za ozbiljnije analize većeg dijela turnira, osim ako niste jedna od onih naivčina koja vjeruje u bogaćenje na kladionici pa si mislite da će vam neki komadić informacije pomoći da se na trenutak osjećate kao pobjednik.

U biti, najbolje da prošetamo po grupama i momčadima pa da pokušamo skužiti ima li tu ičega vrijednog našeg vremena.

A

LITVA

Ne kužim kako su domaćini mogli dozvoliti da završe u ovako teškoj grupi, osim ako ne znaju nešto što mi ne znamo. Tipa, da je dobro početi turnir s pravim utakmicama jer u ovoj fazi ionako ni pod razno ne mogu ispasti, a usput ih s druge strane čekaju ionako sve redom ekipe koje mogu dobiti. Također, ako startaš s Španjolcima u grupi, veće su ti šanse da ih nećeš vidjeti sve do Finala. Plus, Turci su viceprvaci Svijeta, ali su i dalje Turci, a to znači da na strani ne igraju ni upola dobro kao doma.

Urotničke zaplete na stranu, ja u ovu generaciju Litve ne vjerujem. Doduše, nisam vjerovao ni na lanjskom SP-u, pa su opet stigli do medalje. Obzirom da sam uz podršku najnaprednije statističke analize došao do formule po kojoj domaćin na ovakvim turnirima uvijek dolazi do medalje (lani skinuo Tursku kao osvajača srebra samo na račun domaćeg terena), kladiti se protiv Litve ne čini se mudrim ni u kojem slučaju. Em su domaćini, em su pokazali da bez obzira na smjenu generacija uvijek imaju dovoljno talenta kojega mogu uklopiti u svoj klasični tricaški sistem i tako dojahati do rezultata.

E, pa jebiga, ali ja ne mogu kontra onoga što osjećam, a to je da njihova vanjska linija ne nudi stabilnost na duže staze. Znam, znam, protivnici su podjednako kilavi, ali činjenica je kako je Litva na prošlom turniru imala i poprilično sreće dobivši niz utakmica u zadnjim sekundama, uključujući i onu protiv Španjolske. Razbili su Argentinu, istina, ali ne treba zaboraviti kako je za to najzaslužniji bio Kleiza, poznat i pod nadimkom Houdini (zbog čarolije kojom je natjerao dobre ljude iz Toronta da mu garantiraju onakav novac).

Kleize nema, ali naravno da je tu dovoljno visokih balvana spremnih skakati i dovoljno mekih ruku za paljbu iz vana. Samo, tko je tu lider, tko može povući kada ne upada iz vana sada kada nema Kleize i kada je Jasikevičius u Voloder fazi karijere? Od svih zemalja na svijetu, Litva valjda nakon SAD-a ima najbolje škole košarke (kopirali su ih direktno od Amera), s tim da se umjesto na fizikalije fokusiraju na šut, šut i šut. Kada na parketu imaš 5 fundamentalno zdravih igrača koji mogu zabiti od kuda požele, uvijek imaš šansu. Pogotovo ako si Litva, zemlja s tradicijom kojoj je stalo do košarke, ujedno i preplaćena na medalje na velikim natjecanjima.

Ma, znate što? Na stranu što imam osjećaj da neće do medalje jer im bekovi nisu face, zajebi ti taj osjećaj. Zbog osjećaja moram i pisati ovu najavu, a zbog osjećaja sam kroz život nazivan svakako. S jednim Lavrinovićem, ali i gomilom drugih sposobnih gurati se pod košem (bit će zanimljivo vidjeti peti pick najgoreg drafta ikada Valenciunasa, a ujedno i može li se Songaila i dalje uopće kretati) te s vanjskom linijom u Kaukenasu, Kalnietisu i vrijednom Jasaitisu, Litva definitivno može do medalje.

ŠPANJOLSKA

A može i Španjolska. Nakon lanjskog razočaranja dolaze u punom sastavu, ali očekivati od njih nekakav kazneni odred iluzorno je obzirom na mentalitet. Neće gaziti, ali toliko su dobri da će se kroz većinu turnira šetati. Možda su najbolji dani većine njihovih igrača prošli (nakon zadnjeg playoffa, Pau Gasol je danas čovjek s upitnikom iznad glave), možda nisu u stanju dovoljno se prilagoditi novim vremenima (Marc Gasol je sposoban biti nositelj, ali u repki ga nikada nisu znali koristiti). Trener je uvijek bio problem, a ovaj Talijan što ga sada imaju na klupi nije rješenje. Lako je bilo voditi talent prije dvije godine, ali lani je pukao čim stvari nisu bile idealne.

Pitanje je koliko danas može Calderon, u kakvom je stanju Rubio i što je u Rudyevoj glavi. Navarro je uvijek Navarro, samo da li je to plus ili minus? Puno upitnika, puno sumnje, ali sve je to manje bitno kraj ovoliko talenta. Uz to što su opet kompletni, najveći plus je dovođenje Ibake. Takva zvijer pod košem u stanju je za 20 minuta na parketu riješiti susret. U košarci u kojoj se ekipe doslovne muče zabiti, možete misliti kako će im biti kada naiđu na takvog blokera u reketu. Uspiju li Španjolci podijeliti minute pod košem i dobiti nešto od playmakerskog dvojca, nitko im nije ni blizu. Opet, čak i ako nastave jahati Paua i glavni vanjski im bude Navarro, ostaju prvi favoriti. Na papiru ovo izgleda strašno, a potencijal je još strašniji.


Is it a bird? Is it a plane? No, it’s the Spanish MVP!

TURSKA

Šteta što neće biti Erdena, jer on i Asik bi od svake unutarnje linije izvukli maksimum. Ovako će barem biti više prilike vidjeti Kantera, budućeg člana Jazza. Dodaj Ilyasovu i Turkoglua i Turci imaju dovoljno talenta za uključiti se u borbu za vrh, ali pitanje je kako će na strani reagirati njihovi bekovi. Jedno je boriti se i zabijati u domaćoj atmosferi, ali ni Tunceri ni Arslan ni Onan nisu ljudi s pedigreom u ovakvim bitkama. Realnost je stoga četvrtfinale, sve iznad toga čini se neuhvatljivo.

POLJSKA

Obzirom da Gortat nije došao zbog problema s osiguranjem, nisu vrijedni spomena. Bez Čekića su, a nedostaje im čak i Lampa, nekadašnji član Knicksa koji se valjda konačno ugasio. Ekipa koja definitivno nema što raditi na ovakvom turniru, ali, ako vam se da, uvijek možete igrati da će favoriti pokriti hendikepe na njihov račun.

VELIKA BRITANIJA

Britanci i košarka jesu i bit će udaljeni jedni od drugih kao Hrvati i autoindustrija. Međutim, nekim ludim spletom okolnosti Luol Deng ima državljanstvo. Zbog raznih kretana NBA pauzira, što znači da Luol ima i višak vremena ovoga ljeta. Ben Gordon pak nije našao shodnim doći igrati za svoju ”domovinu” jer treba se odmoriti nakon naporne sezone u Pistonsima (šalim se, bilo je nekih problema oko osiguranja, štogod). Sve skupa znači da ćemo imati šansu vidjeti jednog sjajnog igrača kako glumi one man show u jednoj smiješnoj reprezentaciji. Ako ste baš toliki ovisnik o kauču, uvijek možete navijati za njih protiv Poljske i Portugala. Meni pak još uvijek ostaje misterij zašto je Portland draftao ovog nesretnog Joela Freelanda koji je ništa drugo nego lošija kopija Lukše Andrića.

PORTUGAL

Zbog odluke o širenju natjecanja imamo prilike vikati PURTU-HAL PURTU-HAL PURTU-HAL svaki puta kada im braća Gasol zakucaju u facu. Najviši igrač za čudo ima više od 165 cm.

B

FRANCUSKA

Po meni, ovo je druga najbolja grupa na turniru. Francuzi su okupili sjajna imena, uz Španjolce njihov NBA pedigre djeluje najimpresivnije. Ali, ruku na srce, i dalje su to isti Francuzi na koje smo navikli, s istim vrlinama i manama. Vrline su fizikalije i sposobnost da vas istjeraju iz dvorane trkom i presingom, mane nemogućnost da spoje dva šuta. Mislim, kada ti je Boris Debeli Diaw jedan od bolji šutera, ne piše ti se dobro.

Opet, Tony Parker djeluje dobro. Startna petorka s njim, Batumom, Noahom i Diawom ima sve potrebno, a rupu na dvojci krpa još jedan bivši NBA atleta Gelabale. Uspiju li Parker i Batum zabiti ponešto i uspije li budući Spurs De Colo kontrolirati šut kada su oni na klupi, imaju više nego im treba. Budući Ibaka Seraphin je na klupi, Turiaf izgleda nije spreman, ali imaju više nego dovoljno da se uključe u borbu za medalje. Možda konačno i osvoje jednu jer, ponavljam, ovaj put se njihovi minusi ne čine tako ubitačnima poput pluseva.

SRBIJA

Brzo su se oporavili od smjene generacija, imaju provjerenu ekipu iza koje su dva sjajna nastupa (četvrti na SP, drugi na EP). Na klupi je trenersko božanstvo Aca, igru vode majstori poput Teodosića, Savanovića, Bjelice i Mačvana. Čak im se pod košem pridružio i ex-NBA Krle Krstić. Logično bi bilo očekivati ih u borbi za medalju. Samo, slično kao i kod Litvanaca, fali im ona jedna ekstra klasa na koju se čovjek može osloniti kada sve drugo stane. Možda je to Teodosić, ali možda je Teodosić novi Jarić.

NJEMAČKA

Das ist Dirk! Panzer divizjon. Zi Đrmanz ar kaming. Majne šaci. Ih bin ajn trauman. Od moga jadnog poznavanja njemačkog jadnije je samo mišljenje onih koji smatraju da Švabe nemaju šanse. Ako prođu ovu jebeno zanimljivu grupu – imaju. Dirk je upravo osvojio naslov NBA prvaka i dokazao da nema obrane koja ga može zaustaviti, a njegovo prisustvo pomoći će talentima Jagle, Hamanna i Šafarčika da se razmašu nakon očajnih rezultata na zadnja dva natjecanja (ali, ne i očajnih igara). Dodaj još kromanjonca Kamana i eto ti ekipe koja se ne predaje samo tako. Šteta jedino što se nije našlo mjesta i za mladog Eliasa Harrisa s Gonzage, valjda je neka ozljeda u pitanju jer Njemačka nema previše all-round talenta da se samo tako odrekne takvog asa.


Ne seri, šta Hasselhoff stvarno snima novi album?

ITALIJA

Vraćaju se nakon niza sušnih godina, smjena generacija je urodila plodom koji se zove tri NBA majstora. Ajde, možda pretjerujem nazivajući ih majstorima, ali za razliku od niza europskih igrača koji su zadnjih godina podvijena repa napustili NBA, talijanski trojac potvrdio je da mu je tamo mjesto. Bargnani definitivno nije vrijedan tolike pompe ili novca, ali čovjek je vrhunski šuter, kao uostalom i Galinari i Belinelli. Bit će zanimljivo vidjeti kako su zamislili igrati s tri takva potrošača, a obzirom da je Marco najsrčaniji bit će zanimljivo vidjeti i kako misle riješiti pitanje obrane. S druge strane, ako ih krene šut mogu razbiti svakoga na jednu večer, a to u ovako izjednačenoj grupi može značiti kraj za neko puno razvikanije ime jer samo tri ekipe idu dalje.

IZRAEL

Nemaju što tražiti u drugom krugu, jedan Casspi ne ćini proljeće. Ali, u usporedbi s škart ekipama u drugim grupama, još su jedan dokaz da je ova uvjerljivo najteža. Ali, tko ih šiša, želim im sve najgore uz podrave od Sterna.

LATVIJA

Za njih vrijedi isto što i za Izrael, evo da su u našoj grupi ne bi bio siguran da bi ih samo tako pobjedili. Ovako, jedino interesantno bit će vidjeti da li Biedrins ima puls ili je i dalje isti onaj zombi od lani.

C

GRČKA

Kakve veze su oni povukli da dobiju ovakvu grupu ne znam, ali nadam se da nisu nekoga potplatili i tako si dodatno povećali javni dug. Mislim, kada ti je Hrvatska glavni protivnik to sve govori. Ekipa je ovo u prijelaznom razdoblju, ona sjajna generacija koja je gazila do još prije dvije godine nestala je, a ovi novi klinci baš i ne ulijevaju povjerenje. Nema tu više Papalukasa, Spanulisa ni Diamantidisa, a Calathes, usprkos tome što je odgojen kao Gator, nije na toj razini. Zizis, Fotsis i Bourousis i dalje za ekipe poput naše ostaju doktori, ali u ovakvoj konkurenciji više mi se čini da je njihova realnost četvrtfinale nego medalja. Ne, čak im ni Kupus neće pomoći.

HRVATSKA

Sve osim uvjerljivog plasmana u četvrtfinale bit će sramota. Doduše, nije da se nismo navikli na sramotu, kvragu pa vodi nas čovjek zvan Šala, ali ovakav raspored ne bi složio ni Danko Radić. Nakon najlakše grupe, križamo se s drugom najlakšom grupom. Ako ni iz ovog bazena od četiri ozbiljne ekipe ne izađemo barem kao četvrti, onda košarku kao sport treba ukinuti i poslati sve te mlade ljude da se lijepo bave hokejom na travi.

To je minimum kojega ova ekipa mora ispuniti. Mislim da to nije nerealno. Da smo nekim slučajem u A ili B skupini, ne bi me čudilo niti eventualno ispadanje u prvoj rundi. Jer, ista je ovo momčad kao i svih ovih godina, dakle ekipa s premalo talenta, premalo karaktera koju uvijek vidimo nekako više nego bi trebali zato što su nam nad glavama još uvijek oni uspjesi ranijih generacija.

Međutim, ako uzmeš u obzir da je naš najbolji igrač danas Bogdanović, koji do lani nije mogao dobiti ni poštene minute u repki, to ti sve govori i o tome kako se radi i o tome što se ima. Jer, kod nas nikada nije postojao nekakav proces obnove, svjesno žrtvovano prvenstvo ili dva kako bi se uigrala nova generacija. Kod nas je na djelu vječno krpanje, zbog nerealnih stavova da smo uvijek tu negdje. Hrvatska je nešto kao Milwaukee ili Indiana u NBA, loše vođeni klubovi koji se uvijek bore za osmu poziciju u playoffu i tako uvijek izgube šansu za prvim pickom, a da nikada nemaju ni šansu za naslov.

Ne kažem da bi nam igrači bili nužno bolji da smo malo više riskirali na zadnjim turnirima, ali definitivno bi bolje igrali. Da smo barem zadnje dvije godine dali sve minute Bogdanoviću, Tomiću i Baraću, danas bi barem njih troje znali što očekivati jedan od drugoga. Ovako, gledali smo kako se izdrkavaju razni Planinići i Banići čiji limiti su bili odavno poznati.

Najluđe od svega je što danas imamo prosječnog Amera na playu i što će biti zanimljivo vidjeti kako će dokazani rasisti poput Cvitkovića komentirati tu činjenicu obzirom da se nikada nisu propustili rugati Rusu Holdenu. Još luđe je što se već u startu traže izlike za neuspjeh u činjenici da nam ne igra Ukić, iako je to realno samo pojačanja za svaku momčad.

Tomić nije nikakva ekstra klasa, tek jedan solidan igrač koji treba kvalitetnu podršku da bi igrao kvalitetno. Bogdanović je čovjek za popuniti petorku, nikako nositelj. A Barać je bio bolji kao klinac nego danas, što dovoljno govori i o njegovom karakteru (uostalom, kao da su momci bitni, na kraju će ionako minute ići u široj slici potpuno nebitnim tipovima poput Simona Not From Arizona i Žorića). Uglavnom, ova momčad nema što tražiti dalje od četvrtfinala, to je valjda jasno. Puno veći problem od njihovih rezultata bit će to što ćemo danima morati slušati razne morone, počevši od Joke preko ovog nesretnog Burića koji se počeo guziti po televiziji do Radića, koji će pokušati svojim malim mozgovima spinati kakav god rasplet kao uspjeh ili nezasluženi neuspjeh.

CRNA GORA

Nameću se kao ekipa za prolaz dalje, ali previše toga ovisi o tome ima li Cook dobru travu ili sa sobom nosi neko smeće iz Ulcinja. Dobra trava će im trebati obzirom na glazbeni ukus Pekovića. I da, dobit ćemo odgovor na pitanje tko je veći nacionalist, Cook ili Draper. Dok nas Jeretin rešeta, a Vraneš se natječe sa Žorićem u izboru najružnijeg basketaša.


Kotor, New York, ma sve je to isto. K’o i papa i patrijarh.

MAKEDONIJA

Nabijem vas Grci, ali za nas na ispodobruča Makedonci su Makedonci, a ne tamo nekakvi Fajromaši. Doduše, i dalje su jednako nebitni. Nego, obzirom na to da su na turniru sve ex-Yu republike, zašto nema Kosova? Ok, možda nisu priznati do kraja po svim internacionalnim prohtjevima, ali kad je bal zašto ne bi bio maskenbal. Proširimo turnir na 32 ekipe pa možemo pozvati i repke Vojvodine, Baranje i Velike Glave. Ma, činjenica da nema Kosova samo je još jedna potvrda da je FIBA još uvijek pod srpskim utjecajem i da ga se neće tako lako riješiti.

BOSNA I HERCEGOVINA

Sramota, umjesto da su na turnir došle Bosna, Hercegovina i Republika Srpska, ova košarkaška velesila poslala nam je samo jednu ekipu. S kojom će se naši naravno namučiti jer nikada nisu znali s nadrealistima. Domercant i Teletović pokazat će svima što je izvorni hrkljuš, neće tu biti ispadanja lopte. Također, šokiran sam nepozivanjem Đevde koji je odigrao dobru sezonu za Herpes Analitiku.

FINSKA

Mislim, nemam riječi. Finska. Na završnom turniru ičega. A da nije hokej. Portland je naravno draftao i jednog njihovog. Ne mogu mu se sjetiti imena, ali mislim da ću ga dobro zapamtiti nakon utakmice protiv Hrvatske.

D

RUSIJA

Nakon što su prije četiri godine osvojili Europu na prepad, vratili su se u neke realnije okvire na zadnja dva turnira. Obzirom na raspored, ovdje su im otvorena vrata da dođu daleko, ali sve ovisi o protivniku u četvrtfinalu. Jer, Rusi su pročitana knjiga. Svi već znaju kakav napad i obranu priprema Blatt, a sami nemaju dovoljno vatrene moći da im pomogne preskočiti ozbiljne prepreke, one za koje nije dovoljan uigranost i robotsko držanje šema.

Kirilenko će u borbi za novi ugovor opet voditi ovu momčad, Byukov, Monja, Ponkrašov i Mozgov (prepoznat ćete ga po otisku kite Blakea Griffina na faci) pomagat će koliko mogu, ali bez previše talenta ostat će ovo odlično vođena, ali limitirana momčad. Što je opet bolje nego biti nikako vođen i limitiran, poput Hrvata.

SLOVENIJA

Glavni izazivači Rusima u ovoj smiješnoj grupi. Slovenci su nešto poput naših, vječno razočaranje, dok ne shvatiš da je u biti problem u percepciji. Jer, za razliku od ostalih Balkanaca, Slovence nekako doživljavaš kao Zapad, pa se čudiš kada nisu u stanju iskoristiti potencijale. Ja ih uvijek nekako smatram favoritima iz sjene, pa uvijek ispadnem blentav. Samo, ovaj put je na klupi njegovo veličanstvo Božo. Znači, opet ih smatram favoritima iz sjene.

Ako itko može izvući nešto iz ove generacije to je on. Je, morat će trpit Lakovićevu i Dragićevu pasivnost u obrani, ali njihov napadački talent, u kombinaciji s onim što je u stanju dati sjajni Lorbek, trebao bi biti dovoljan i za prvo mjesto u skupini. I to ne samo ovoj, nego i onoj kada se budu križali s Grcima, Hrvatima i kojom god bivšom Jugoslavenskom prćijom.

Može li konstantni priliv skokova i koševa biti dovoljan obzirom na sve karakterne mane, manjak rotacije i uopće raznovrsnosti u igri? Na ovakvom turniru s ovakvim rasporedom može. Ja se nisam spreman kladiti protiv Bože. Međutim, uspiju li čak i s takvim trenerom podbaciti, onda sam spreman Slovence zauvijek staviti u kategoriju neozbiljnih košarkaških naroda, istu onu u koju uporno odbijam staviti Hrvate. Jebiga, nas nikada nije trenirao jedan Božo, ali jesu zato razni Jasmini, Zule i Šale.

UKRAJINA

Ova grupa im je poklonjena iz dva razloga. Prvo, jer su obećali karte za EP u nogometu svim čelnicima FIBA-e. Drugo, jer su prijetili da će otrovati ili zatvoriti svakoga tko im ne pomogne. S igračke strane, imamo prilike vidjeti jablana Fesenka u puno važnijoj ulozi od one koju igra u NBA, a tu je i Pećerov, koji će širiti reket da Fesenko može trgati table. Međutim, ono najvažnije što možemo vidjeti je kako jedan NBA velikan poput Mikea Fratella u ovaj roster donosi dio svoje košarkaške filozofije. Ako ništa drugo, od Ukrajinaca možete očekivati batine. I da, ako itko ima podatak koliko u zlatu, a koliko u ženama plaćaju Fratella, nek ga podijeli s ostatkom. Ja se kladim na nekih pola milje mjesečno uz dva autobusa plavuša, plus zaliha tupea od hermelinova krzna.

(Ok, svi znamo da su Cavsi ’90-ih muku mučili s ozljedama glavnih igrača i činjenicom da im se glavni protivnik zvao Michael Jordan, ali nitko me ne može uvjeriti da u rukama boljeg stručnjaka Larry Nance, Brad Daugherty, Hot Rod Williams, Mark Price, Craig Ehlo i Ron Harper ne bi napravili bolje rezultate)


Fesenko, konju jedan, u zonu staješ kad igramo obranu, ne napad.

GRUZIJA

Zaza show je garantiran. Šteta što neće imati prilike igrati protiv Crne Gore, bilo bi cool vidjeti tko ima veću glavu, on ili Vraneš.

BUGARSKA

Nisu imali košarkaškog uspjeha od kada su ušli u Sofiju. Ali, navodno je jednom jedan njihov igrao u NBA.

BELGIJA

Hej, možda nemaju vladu, ali imaju ekipu na Europskom Prvenstvu u košarci.

E/F + RASPLET

Hm, kada ovako posložim stvari, ispada da se ima što i vidjeti na ovom prvenstvu, od pojedinaca do konkurencije među repkama. Bit će tu i drame, ne samo komičnih situacijia. Evo, da sam barem Švabo, a ne Hrvat, imao bi što gledati čak i u prvom krugu (ono kada Dirk i Andrea krenu rešetati jedan drugog tricama). U drugom se definitivno treba uključiti pratiti kako će se međusobno obračunati Španjolci, Turci, Litvanci, Francuzi, Njemci i Srbi u E skupini, jer upravo se među ovim ekipama skrivaju i pretendenti na medalje.

Grci, Hrvati, Rusi i Slovenci teško će se probiti do polufinala, a to je ujedno i druga najveća zamjerka ovom turniru. Prvo ga razvodniš s nepotrebnih 5 tekmi na startu, a onda još podijeliš grupe tako da u drugom dijelu dobiješ dodatnih desetak nebitnih susreta obzirom na snagu repki u F skupini. Zauzvrat ostaneš ranije nego treba bez haklera kakav je Belinelli.

I ne samo to, nego ranije nego treba ostaneš i bez Dirka, jer Švabe i Turci teško mogu živi iz E skupine, a bilo tko iz F skupine teško može protiv Španjolske, Litve, Srbije i Francuske. Što znači da će u polufinalu igrati neka kombinacija slična ovoj – Španjolska vs Francuska, Litva vs Srbija. A to pak znači da Španjolcima ide zlato, Litvi srebro (na kraju se umjesto osjećajima vodim formulama, znam, znam, zadnji sam ateist), a Srbiji bronca. Francuzi ipak bez medalje? Jebiga, eurozona je eurozona, tu ne prolazi dolar. Višak kila, manjak šuta – i dalje ta kombinacija ne obećava.

MVP – Žorić (ako imate smisla za humor), Ibaka (ako trener furija ima mozga u glavi), Pau Gasol (zato što nije zaboravio igrati košarku preko noći). S tim da se na ovo zadnje ne kladim, Pau me već koštao ovih nekoliko kartica, ne bi želio da se to pretvori u praćenje idućeg Eurobasketa. Iako, moram priznati, bilo bi cool gledati kako Luksemburg traži šansu za prolaz dalje protiv Malte.

S(t)ER(nmin)ATOR

Posted on by
1

ili Kako Je Bljutavi Odvjetnik Desetljećima Prodavao Sliku O Sebi Kao Svemoćnom Arhitektu

Ni sam ne mogu vjerovati da skoro dva mjeseca nisam pustio ni glasa ni slova na ovoj nesretnoj stranici. Bez brige, u životu nikada nije bilo bolje, sve je pod kontrolom, ali očito je kako cijela ova priča oko lockouta ionako cinične poglede na život dodatno puni negativnim stavom prema sportu kao zabavi broj jedan. Rezultat čega je ignoriranje svega vezanog uz NBA, uopće mi se ne da gubiti ni sekundu života na ove idiotske razgovore o Europi, Turskoj i klauzulama koje sve te ugovore čine mrtvim slovom na papiru.

Ajde, nisam zbog NBA zamrzio sport, uživam u fantasy baseballu i uredno se pripremam za početak NFL-a, čak gledam i nogomet kad stignem (i moram priznat da se pripremam i za EP u košarci, gledam taj čemer od košarke i više nego bi trebao), ali jasno je da količina emocija uložena u sve to skupa nije u stanju natjerati me da umjesto kupanja, slušanja dobrog albuma ili gutanja dobre knjige, odlučim pregrijati jaja dok kuckam po laptopu.

Samo NBA ima tu moć navesti me da riskiram potomstvo po ovim blesavim vrućinama, a nje, kao što dobro znamo, nema. Nema je zbog pohlepnih kretana na obe strane koji se nisu u stanju dogovoriti oko podjele kolača koji nikada nije bio veći. I ma koliko kao pojedinac bili informirani o ovim događanjima i ma koliko stavova imali, preko jedne stvari ne smije se preći.

Naime, nije bitno tko je u ovom trenutku u krivu, a tko je u pravu. Nije bitna čak ni politika, ta vječna izlika za ljude da se ponašaju kao govna. Nisu bitni ni smiješni ideali u koje vjeruju ionako samo šljakeri nesvjesni da za njihov životni standard nije zaslužan nikakav proizvod njihova rada već tržišne špekulacije, štancanje bezvrijednih papira zvanih novac i tehnološki napredak. Ono što je bitno je samo jedna jedina gola činjenica – NBA mlati lovu i ima je dovoljno za sve.

Ma kakve igre moći pizdeci na obje strani igrali, preko ovog argumenta se jednostavno ne može prijeći. Ako se već ne mogu dogovoriti oko podjele kolača za ubuduće (a ne mogu jer vlasnici žele postaviti stvari tako da uberu većinu love kada za par godina potpišu novi TV ugovor, dok igrači, logično, ne žele pristati na višegodišnji ugovor koji će ih spriječiti da tom prilikom dobiju svoj dio), zar je takav problem dogovoriti se da za ovu godinu zaradu dijele 50-50, a da se ugovori i pitanja salary capa jednostavno prenesu do iduće prilike za razgovor dogodine.

Svi argumenti koje vlasnici iznose u sebi imaju logiku. Igrači primaju ogroman novac dok neki klubovi ne zarađuju. To stvarno nema smisla. Ali, u isto vrijeme liga je u debelom plusu. Zašto bi igrači bili ti koji snose odgovornost za onaj dio partnera koji su u minusu kad su tu, kao što im ime govori, partneri, odnosno preostali vlasnici koji su u plusu. I jedna i druga strana imaju racionalnih trenutaka i zahtjeva, ali obzirom da nigdje ne gori i da se ima što dijeliti, nitko me ne može uvjeriti da je pronaći sredinu tako teško.

Tako da, barem se meni čini, ovo nije ništa drugo nego borba za moć. Igrači su imali postotak više, vlasnici sada žele preokret, žele biti na vrhu, žele pokazati da imaju većeg pimpeka. Što je gotovo nemoguće, obzirom da su vlasnici mahom bijelci, dok su igrači tamnoputi. Štogod. Jer, to ionako nije glavni motiv. Glavni motiv, a njega pravi prevaranti itekako dobro vide, je ta buduća lova od televizije. Profit je najbolji afrodizijak, bolji čak i od pobjede u pišanju u dalj.

Postoji jedna osoba na ovom svijetu, osoba koja se voli predstavljati svemoćnom i koja uživa demonstrirati svoj nadmoć u svakom pogledu, koja bi mogla stvari maknuti s mrtve točke. Komesar lige David Stern pak u ovim trenutcima ne poduzima ništa iz jednostavnog razloga što on i nije ništa drugo nego obični birokrata postavljen na poziciju moći od onih s pravom moći. I kao takav, bez obzira što u kolektivnoj svijesti živi kao moćan čovjek, on poput mnogih drugih biva tek običnim činovnikom kojemu je u životu jedino bitno ne naljutiti ruku koja ga hrani i pokupiti svoju milijunsku plaću.

David Stern je najveća prevara koju je ovo informacijsko doba omogučilo. U svijetu sporta barem. Ljudska rasa nije se stigla pripremiti na ovakvu gomilu govana koja im se svakodnevno servira iz medija, to nas opravdava, zato pušimo svakakve spinove i zato nam je i trebalo skoro dva desetljeća da shvatimo istinu. Stern nije spasitelj profi košarke, on je tek još jedan židovski advokat. Nije on nikakav nadčovjek, veleum ili Sternminator. On je poput svih nas, tek jedan mali, obični spermić. David Sperm.

Ne kaže se uzalud da je u životu važnije imati sreće nego onu stvar. Jer, nakon što je godinama visio po ligi kao dežurni odvjetnik, slizavši se sa svim komesarima, vlasnicima i ljudima koji išta znače u NBA, Stern je izabran na poziciju komesara u trenutku kada je liga došla pred prekretnicu.

I za nju Stern, suprotno onom što nam kazuje narodni ep, nije pretjerano zaslužan. Znamo o čemu se radi – nakon godina sjajne košarke koja nije bila interesantna televiziji jer nije imala podtekst koji bi se mogao prodati masama, u ligi su se početkom osamdesetih pojavili Magic i Bird. Koji su ne samo bili možda i najbolji igrači koje je svijet do tada vidio, već su ujedno mijenjali i paradigme igre (svojim all-round kvalitetama kupili su sve prave fanove košarke), usput nudeći show i na onoj naj-jeftinijoj simboličkoj razini na koju se može napaliti čak i prosječni religiozni frik. Crno protiv bijelog. Suburbija protiv ruralnog. Novo protiv starog.

Dodaj na njih dvoje draft 1984. i pojavu Michaela Jordana i to je to. I da je Joža Friščić nakon tri galona gemišta stigao za komesara ne bi bio u stanju upropastiti ovakvu priliku. Stavi to u kontekst tehničkog napretka koji je iz godine u godinu omogućavao sve bolje prijenose i dostupnost utakmica diljem svijeta, rađanje interneta kao budućeg medija broj jedan (na kojem je NBA bez premca najbolje predstavljena liga na svijetu) i rast standarda koji je omogučavao sve većem broju ljudi plaćanje sve skupljih i skupljih karata i postaje ti jasno da je Stern jednostavno došao u idealnu situaciju u idealno vrijeme.

Ok, nije moć Wall Streeta sama po sebi digla Sterna na vrh, jasno je da je u svemu ulogu odigrala i njegova ljigava sposobnost da prepozna moć marketinga i prodavanja muda pod bubrege jadnim mozgovima koji više nisu bili u stanju razaznati ikakve vrijednosti u svom tom šarenilu koje ih je počelo okruživati. Ali, valjda danas nakon svih ovih godina možemo pogledati u prošlost i jasno zaključiti kako je vremensko-prostorna situacija opet odigrala važniju ulogu od onih smiješnih individualnih kvaliteta koje nemaju preveliku važnost u svijetu takvih birokrata. Za razliku od parketa na kojem talent nekog vraga znači, u uredima važno je samo znati bolje lagati. I Stern i slični su toga itekako svjesni i zato će uvijek i biti spremni okrenuti se u trenu od pravih ratnika na parketu. Ovi kastrati u skupim odjelima nikada neće biti muškarci, zato je još jadnije prihvatiti činjenicu da smo u jednom trenu vjerovali da su u stanju raditi na dobrobiti svih nas.

NBA je osvojila svijet, Stern je bio na čelu NBA i ta bijedna igra asocijacija urezala ga je u našu memoriju kao Ultimativnog Komesara. Međutim, profit definitivno nije glavno obilježje njegove vladavine. Jer, sport donosi profit svuda na Zapadu. Kako i ne bi. Državnim novcem grade se stadioni i dvorane, a ti isti porezni obveznici čijim novcem se ta zdanja podižu kasnije plaćaju sulude cifre da imaju pristup događanjima u njima. Vlasnici u svemu tome služe kao posrednici koji tek trebaju brinuti brigu da hladni pogon funkcionira.

Za vrijeme Sternove vladavine ovo je već drugi put da je pogon stao, a to je u mom pogledu na stvari puno važnije od profita kojega je mogao osigurati bilo koji plaćenik. To je razlog da se kaže da je Stern očajan u svome poslu. Uostalom, što očekivati od čovjeka koji je dizao buku i radio cirkus oko gluposti kao što je pravilo o odjevanju, dok je u isto vrijeme šutio i gazio svaki pokušaj razgovora o sudačkim nepravilnostima. Odobrio je upliv novoga kapitala šireći ligu, ne vodeći pri tome računa o održivosti posla na određenim tržištima – u sistemu koji je stvarno postavljen na zdravim temeljima netko bi izgubio glavu zbog onog kraha s Vancouverom.

Ubojstvo košarke u Seattleu, jednom od najkošarkaškijih i civilno najsređenijih gradova na svijetu još je jedan dokaz njegove nesposobnosti, točnije pokvarenosti. Ubiti klub koji ima povijest i naslov vražjeg prvaka može samo čovjek kojemu nije stalo ni do tradicije ni do lige koju prezentira. Naravno, takav će se uvijek pravdati time da kao pravi kapitalist nema vremena za emocije. Ali, Stern nije pravi kapitalist, jer, kao što je dokazao bijeg iz Vancouvera, krah na tržištima New Orleansa ili Memphisa te krađa Sonicsa, Stern se u svakoj situaciji priklanja samo i isključivo trenutnoj, odnosno kratkoročnoj koristi. Zaboravite ikakvu širu sliku, NBA danas je preslika načina na koji funkcionira zapadno društvo – uzmi sve što se uzeti može odmah, spremi na račun u Švicarskoj i gledaj kako se sve oko tebe raspada bez straha od ikakvih posljedica.

Košarka je u cijeloj priči od samog njegovog starta pala u pozadinu, a u prvi plan su iskočili marketing, promocija i biznis. Hej, nema sumnje da je ovakav pristup pomogao da se izvuče maksimum iz vrlih novih vremena, ali pogledajmo samo koliko je nepotrebnih pokušaja stvaranja novih Jordana uništilo ne samo karijere, već i igru. Promovirajući zvjezdani sustav stvoreni su Carteri, Iversoni, Marburyi, promaje od igrača koji su sticali ugled i lovu bez da su išta pokazali na terenu. U tom pristupu nalazila se ogromna greška u sistemu, koja je zatrovala generacije gledatelja koji, lišeni gena košarkaškog fanatika, nikada nisu bili u stanju vidjeti dalje od zakucavanja s NBA actiona. Jadni Jordan, pokušali su ga klonirati toliko puta uvijek zaboravljajući ono najvažnije – MJ nije bio samo letenje i zakucavanja, MJ je bio krv, znoj i suze. Lišeni ikakvog osjećaj osim onoga za vanjskim blještavilom, jasno da Stern i kompanija nisu mogli bolje. Ponudili su prosječnim gledateljima prosjek, uljuljavši se u ulogu vazelina, usput se lažno predstavljajući kao pioniri.

Ok, argument koji se uvijek izvlači u ovim situacijama je da se bez zadovoljenja plitke većine stvari nikada ne bi makle s mjesta i ona manjina koju čine fanatici poput vas i mene nikada ne bi imala prilike uživati u omiljenoj igri na ovoj razini i na ovakve načine kakvi nam se danas nude. Od njihova razumijevanja igre važniji su njihovi novčići. Međutim, nije problem u ustupcima takvima, već potpuno ignoriranje pravih fanova koji su prepušteni sami sebi svih ovih godina. Odluka Sterna da debilizira svoj proizvod ne treba čuditi jer on nikada nije bio naš, on je uvijek pripadao njima.

Uostalom, treba li većih dokaza od njegovih narcisoidnih istupa svih ovih godina, sjetimo se na primjer samo onih intervjua koje je davao Simmonsu u podcastima (ovaj zadnji iz protesta nisam ni pokušao slušati, zašto bi sebi pružio sat vremena laži, muljanja i sranja). Na bilo koje pitanje vezano uz košarku, pitanje na koje bi pravi fan iskazao nekakvu strast ili barem se pokušao iskazati poznavanjem igre, Stern se uvijek držao onoga što znaju i ptice na grani. Osnova za prvi razred. Jordan. Bird. Magic. Prekrasna igra. Sjajni igrači. Bla bla bla. Teza da mu pozicija ne dopušta išta osim diplomatskog govora ne drži vodu, jer u njegovom nastupu osjeća se čista birokracija. Što teoretski nije nužno minus za poziciju koju on drži, ali, nakon svih ovih godina dokaza, zar praksa nije dokazala da birokrata ipak nije u stanju sagledati dublje u problem, ma kako pun dolara i uspješan bio. Jer, brate, sve je to samo još jedan dokaz da nije bitno koliko si pametan, školovan, potkožen i egoističan, već samo da li stvari radiš iz gušta ili zbog ugleda. A, kao što sjajan vlasnik ili vrhunski igrač ne možeš biti ako u sve skupa ne uključiš i strast prema igri, ne možeš biti ni komesar.

Uostalom, NBA u Sternovom dobu ionako nije ništa drugo nego odraz Amerike same, sjaj izvana koji je sakrio činjenicu da sistemom iznutra upravlja najobičnija hrpa lopova. Bacite pogled unazad prije drugog svjetskog rata i što imate? Naciju pohlepnih i jadnih sa svih strana svijeta koje je bila na koljenima, da bi oživjela propašću bližnjih i bogaćenjem na tuđoj patnji. Ma kakvo rimsko carstvo, proglašavati naciju koja je jedva 50 godina drmala planetom novim Rimom promašeno je u potpunosti, Amerika je stvorena u Hollywoodu i danas, nakon niza potresa koje je izazvala njena elita koju su oduvijek sačinjavali korumpirani smradovi, vratila se tamo gdje joj je mjesto. S tim da ovaj puta nema nikakvog rata da je izvuče s dna. Kina i Arapi dolaze kupiti što se kupiti da, pitanje je dana kada će se Prokhorovu pridružiti i poneki šeik. Možda nakon neke buduće Olimpijade ili možda čak SP-a u košarci, sutra će ionako samo oni imati love da organiziraju nešto slično. Mogu se Ameri rugati Kataru kao izboru domaćina World Cupa i ukazivati na to da su tamo nesnosne vrućine, Katar si može priuštiti klimatizirane stadione. Ameri pak danas paze i kada pale klimu u svojim sve manjim i manjim autima.

Da, Stern je pri stvaranju NBA kakvu danas znamo također koristio usluge Hollywoodske tvornice snova, ali, bez obzira na površinsku trulež NBA ima šansu živjeti i nakon smrti njegova režima. Zato što je u srži za razliku od nekakve države ona ipak zdrava. Jer u njenoj srži je, ma što mislio nekakav antiglobalist, ekonomski stručnjak ili jednostavno kreten, blago zvano košarkaška igra. Zato što ima Duranta, Miami, Boston i Lakerse koji nisu prevare za razliku od Obama i Milanovića ovoga svijeta. Sport je jedino mjesto na svijetu u kojem se još uvijek može naći pravda, mjesto na kojem zaslužni pobjeđuju, na kojem odricanje, žrtva i poštenje rezultiraju uspjehom. Zato i bježimo u njegovo krilo od stvarnosti pune štakora. Zato i volimo toliko ovu jebenu igru i ovu jebenu ligu. Ovakvu generaciju kakvu danas ima NBA mogu staviti uz rame s onom Birda i Magica ili onom Jordana i Olajuwona (iako, ja tu nisam u stanju biti objektivan, meni su dobre i one Cowensa i Waltona, Embrya i Russella, Westa i Robertsona, iako ih znam samo iz priča) i to je ono što će ih izvući i nakon ovog kolapsa. Samo, nadam se da će novi put prema vrhu početi bez Sterna. Koji će, izgleda, napraviti ono za što smo mislili da je nemoguće. Upropastiti ligu na vrhuncu. Kad je već, barem on tako misli, stvorio, zašto je ne bi i sjebao. Joža Vladimir Stern.

Osim novog komesara, čovjeka kojemu je košarka u životu ako ne važnija a ono barem jednaka lovi (zašto Bill Bradley, senator, prvak s Knicksima i autor jedne od najboljih knjiga svih vremena, Life On The Run, ne bi preuzeo kormilo?), liga definitivno treba i uređen vlasnički poredak, po mogućnosti s ljudima koji imaju pravu lovu i nije ih briga što pale novac.

U tome je Malcolm Gladwell u pravu u ovom nedavnom članku na Grantlandu. U NBA se ne ulazi da se zaradi, već da se čovjek zabavi. Cuban je u tom smislu pravi primjer i treba naći još 29 takvih. Prestanite nam puniti glavu ekonomskom odgovornošću u svijetu u kojem se države ponašaju gore od ijedne kućanice s viškom kartica. Dajte nam kruha i igara, pička vam materina. Uostalom, nije li upravo činjenica da bi Cuban sutra Sterna bacio pod vlak bez razmišljanja samo još jedna potvrda koliko je komesarova zaostalost uteg na ligi?

Zaboravite pravila, regule i sranja. Košarka će uvijek naći načina da ispliva. Igra je sjajna, igrači su genijalni. Samo im dajte da igraju, bez drkanja. Koga briga na kraju krajeva ima li ili nema salary capa kada se ionako samo jedna momčad može okruniti na kraju sezone? Davanje podjednake šanse je najobičnija floskula koja se koristi kada je kome potrebna, ali koju je nemoguće sprovesti u stvarnost. Iz jednostavnog razloga što moraju postojati i oni koji loše rade svoj posao da bi oni koji ga rade dobro bili prepoznati.

Ali, lošeg komesara si NBA više ne smije dopustiti. Pogotovo ne na vremenski rok nekakvog diktatora. Diktator nije svjestan toga da ljudima standard dozvoljava da plaćaju skupe karte, kupuju preskupe dresove i troše lovu na league passove. Diktator misli da su oni tu zbog njega. Međutim, padne li standard, past će i cijene usluga kako bi ih netko koristio. Jedino prema kome se neće nikada trebati prilagođavati, jedini koji plivaju van zakona ponude i potražnje su pravi fanovi. Mi. I zbog nas, zbog toga što nam je dva puta u svom mandatu isčupao srce zbog svoje sitne duše jer to nije shvaćao, Stern mora otići.

Liga treba čovjeka iz košarke, nekoga tko se neće bojati reći – ljudi, prvo i osnovno je da imamo sezonu. Nije uopće bitno tko je u pravu, tko je u krivu. Pravi igrači žele igrati, pravi vlasnici žele igračke. Ako ima netko tko se ne prepoznaje u ovome, netko tko ne želi igrati samo zato što osjeća da je mogao dobiti više novca ili netko tko će radije godinu dana igrati golf nego sjediti u loži samo zato što neće zaraditi koliko je planirao, molim lijepo, možeš u Tursku. Ili prodaj klub ruskom tajkunu, štogod.

Nažalost, šanse da dobijemo Bradleya ili Battiera na čelu lige su minimalne. Osuđeni smo na ovu trenutnu gamad i zato je najbolje nastaviti raditi ono što sam uspješno radio dva mjeseca – ignorirati sve. O NBA više ni riječi dok se ne podbaci lopta.

Zato ćemo ovih dana početi pričati o EP-u u košarci. Iako mi nije bila namjera, nagledao sam se pripremnih utakmica i spreman sam odraditi okladu prateći ovaj smiješni turnir na kojem, čini mi se, nedostaju samo repke Kosova i Farskih Otoka.

Nemam volje pisati ništa pretjerano ni o baseballu, ali zato ću iskoristiti dobrog čovjeka Hrvoja Frančeskia kako bi prokomentirali sezonu i predstojeći playoff. Kaže isti da je voljan pričati i o NFL-u, što znači da će najava ovogodišnje sezone biti kratka tekstom, a bogata snimljenim minutama. Super Hrvoje, pripremi se. Lani sam skinuo Superbowl, ove godine tipujem na Patse protiv Packersa u samoj završnici. Bit će prilike objasniti zašto.

Ali, o svemu tome u danima pred nama. Ljeto je gotovo, vrijeme je za igru. Pred nama je barem hrpa loše košarke, ali ne i loših vibri. Ma kakvi, super smo volje.

Jebi se Stern. Jebi se, dobij spolnu bolest i nek ti otpadne taj mali, obrezani pišulinac.