S(t)ER(nmin)ATOR

ili Kako Je Bljutavi Odvjetnik Desetljećima Prodavao Sliku O Sebi Kao Svemoćnom Arhitektu

Ni sam ne mogu vjerovati da skoro dva mjeseca nisam pustio ni glasa ni slova na ovoj nesretnoj stranici. Bez brige, u životu nikada nije bilo bolje, sve je pod kontrolom, ali očito je kako cijela ova priča oko lockouta ionako cinične poglede na život dodatno puni negativnim stavom prema sportu kao zabavi broj jedan. Rezultat čega je ignoriranje svega vezanog uz NBA, uopće mi se ne da gubiti ni sekundu života na ove idiotske razgovore o Europi, Turskoj i klauzulama koje sve te ugovore čine mrtvim slovom na papiru.

Ajde, nisam zbog NBA zamrzio sport, uživam u fantasy baseballu i uredno se pripremam za početak NFL-a, čak gledam i nogomet kad stignem (i moram priznat da se pripremam i za EP u košarci, gledam taj čemer od košarke i više nego bi trebao), ali jasno je da količina emocija uložena u sve to skupa nije u stanju natjerati me da umjesto kupanja, slušanja dobrog albuma ili gutanja dobre knjige, odlučim pregrijati jaja dok kuckam po laptopu.

Samo NBA ima tu moć navesti me da riskiram potomstvo po ovim blesavim vrućinama, a nje, kao što dobro znamo, nema. Nema je zbog pohlepnih kretana na obe strane koji se nisu u stanju dogovoriti oko podjele kolača koji nikada nije bio veći. I ma koliko kao pojedinac bili informirani o ovim događanjima i ma koliko stavova imali, preko jedne stvari ne smije se preći.

Naime, nije bitno tko je u ovom trenutku u krivu, a tko je u pravu. Nije bitna čak ni politika, ta vječna izlika za ljude da se ponašaju kao govna. Nisu bitni ni smiješni ideali u koje vjeruju ionako samo šljakeri nesvjesni da za njihov životni standard nije zaslužan nikakav proizvod njihova rada već tržišne špekulacije, štancanje bezvrijednih papira zvanih novac i tehnološki napredak. Ono što je bitno je samo jedna jedina gola činjenica – NBA mlati lovu i ima je dovoljno za sve.

Ma kakve igre moći pizdeci na obje strani igrali, preko ovog argumenta se jednostavno ne može prijeći. Ako se već ne mogu dogovoriti oko podjele kolača za ubuduće (a ne mogu jer vlasnici žele postaviti stvari tako da uberu većinu love kada za par godina potpišu novi TV ugovor, dok igrači, logično, ne žele pristati na višegodišnji ugovor koji će ih spriječiti da tom prilikom dobiju svoj dio), zar je takav problem dogovoriti se da za ovu godinu zaradu dijele 50-50, a da se ugovori i pitanja salary capa jednostavno prenesu do iduće prilike za razgovor dogodine.

Svi argumenti koje vlasnici iznose u sebi imaju logiku. Igrači primaju ogroman novac dok neki klubovi ne zarađuju. To stvarno nema smisla. Ali, u isto vrijeme liga je u debelom plusu. Zašto bi igrači bili ti koji snose odgovornost za onaj dio partnera koji su u minusu kad su tu, kao što im ime govori, partneri, odnosno preostali vlasnici koji su u plusu. I jedna i druga strana imaju racionalnih trenutaka i zahtjeva, ali obzirom da nigdje ne gori i da se ima što dijeliti, nitko me ne može uvjeriti da je pronaći sredinu tako teško.

Tako da, barem se meni čini, ovo nije ništa drugo nego borba za moć. Igrači su imali postotak više, vlasnici sada žele preokret, žele biti na vrhu, žele pokazati da imaju većeg pimpeka. Što je gotovo nemoguće, obzirom da su vlasnici mahom bijelci, dok su igrači tamnoputi. Štogod. Jer, to ionako nije glavni motiv. Glavni motiv, a njega pravi prevaranti itekako dobro vide, je ta buduća lova od televizije. Profit je najbolji afrodizijak, bolji čak i od pobjede u pišanju u dalj.

Postoji jedna osoba na ovom svijetu, osoba koja se voli predstavljati svemoćnom i koja uživa demonstrirati svoj nadmoć u svakom pogledu, koja bi mogla stvari maknuti s mrtve točke. Komesar lige David Stern pak u ovim trenutcima ne poduzima ništa iz jednostavnog razloga što on i nije ništa drugo nego obični birokrata postavljen na poziciju moći od onih s pravom moći. I kao takav, bez obzira što u kolektivnoj svijesti živi kao moćan čovjek, on poput mnogih drugih biva tek običnim činovnikom kojemu je u životu jedino bitno ne naljutiti ruku koja ga hrani i pokupiti svoju milijunsku plaću.

David Stern je najveća prevara koju je ovo informacijsko doba omogučilo. U svijetu sporta barem. Ljudska rasa nije se stigla pripremiti na ovakvu gomilu govana koja im se svakodnevno servira iz medija, to nas opravdava, zato pušimo svakakve spinove i zato nam je i trebalo skoro dva desetljeća da shvatimo istinu. Stern nije spasitelj profi košarke, on je tek još jedan židovski advokat. Nije on nikakav nadčovjek, veleum ili Sternminator. On je poput svih nas, tek jedan mali, obični spermić. David Sperm.

Ne kaže se uzalud da je u životu važnije imati sreće nego onu stvar. Jer, nakon što je godinama visio po ligi kao dežurni odvjetnik, slizavši se sa svim komesarima, vlasnicima i ljudima koji išta znače u NBA, Stern je izabran na poziciju komesara u trenutku kada je liga došla pred prekretnicu.

I za nju Stern, suprotno onom što nam kazuje narodni ep, nije pretjerano zaslužan. Znamo o čemu se radi – nakon godina sjajne košarke koja nije bila interesantna televiziji jer nije imala podtekst koji bi se mogao prodati masama, u ligi su se početkom osamdesetih pojavili Magic i Bird. Koji su ne samo bili možda i najbolji igrači koje je svijet do tada vidio, već su ujedno mijenjali i paradigme igre (svojim all-round kvalitetama kupili su sve prave fanove košarke), usput nudeći show i na onoj naj-jeftinijoj simboličkoj razini na koju se može napaliti čak i prosječni religiozni frik. Crno protiv bijelog. Suburbija protiv ruralnog. Novo protiv starog.

Dodaj na njih dvoje draft 1984. i pojavu Michaela Jordana i to je to. I da je Joža Friščić nakon tri galona gemišta stigao za komesara ne bi bio u stanju upropastiti ovakvu priliku. Stavi to u kontekst tehničkog napretka koji je iz godine u godinu omogućavao sve bolje prijenose i dostupnost utakmica diljem svijeta, rađanje interneta kao budućeg medija broj jedan (na kojem je NBA bez premca najbolje predstavljena liga na svijetu) i rast standarda koji je omogučavao sve većem broju ljudi plaćanje sve skupljih i skupljih karata i postaje ti jasno da je Stern jednostavno došao u idealnu situaciju u idealno vrijeme.

Ok, nije moć Wall Streeta sama po sebi digla Sterna na vrh, jasno je da je u svemu ulogu odigrala i njegova ljigava sposobnost da prepozna moć marketinga i prodavanja muda pod bubrege jadnim mozgovima koji više nisu bili u stanju razaznati ikakve vrijednosti u svom tom šarenilu koje ih je počelo okruživati. Ali, valjda danas nakon svih ovih godina možemo pogledati u prošlost i jasno zaključiti kako je vremensko-prostorna situacija opet odigrala važniju ulogu od onih smiješnih individualnih kvaliteta koje nemaju preveliku važnost u svijetu takvih birokrata. Za razliku od parketa na kojem talent nekog vraga znači, u uredima važno je samo znati bolje lagati. I Stern i slični su toga itekako svjesni i zato će uvijek i biti spremni okrenuti se u trenu od pravih ratnika na parketu. Ovi kastrati u skupim odjelima nikada neće biti muškarci, zato je još jadnije prihvatiti činjenicu da smo u jednom trenu vjerovali da su u stanju raditi na dobrobiti svih nas.

NBA je osvojila svijet, Stern je bio na čelu NBA i ta bijedna igra asocijacija urezala ga je u našu memoriju kao Ultimativnog Komesara. Međutim, profit definitivno nije glavno obilježje njegove vladavine. Jer, sport donosi profit svuda na Zapadu. Kako i ne bi. Državnim novcem grade se stadioni i dvorane, a ti isti porezni obveznici čijim novcem se ta zdanja podižu kasnije plaćaju sulude cifre da imaju pristup događanjima u njima. Vlasnici u svemu tome služe kao posrednici koji tek trebaju brinuti brigu da hladni pogon funkcionira.

Za vrijeme Sternove vladavine ovo je već drugi put da je pogon stao, a to je u mom pogledu na stvari puno važnije od profita kojega je mogao osigurati bilo koji plaćenik. To je razlog da se kaže da je Stern očajan u svome poslu. Uostalom, što očekivati od čovjeka koji je dizao buku i radio cirkus oko gluposti kao što je pravilo o odjevanju, dok je u isto vrijeme šutio i gazio svaki pokušaj razgovora o sudačkim nepravilnostima. Odobrio je upliv novoga kapitala šireći ligu, ne vodeći pri tome računa o održivosti posla na određenim tržištima – u sistemu koji je stvarno postavljen na zdravim temeljima netko bi izgubio glavu zbog onog kraha s Vancouverom.

Ubojstvo košarke u Seattleu, jednom od najkošarkaškijih i civilno najsređenijih gradova na svijetu još je jedan dokaz njegove nesposobnosti, točnije pokvarenosti. Ubiti klub koji ima povijest i naslov vražjeg prvaka može samo čovjek kojemu nije stalo ni do tradicije ni do lige koju prezentira. Naravno, takav će se uvijek pravdati time da kao pravi kapitalist nema vremena za emocije. Ali, Stern nije pravi kapitalist, jer, kao što je dokazao bijeg iz Vancouvera, krah na tržištima New Orleansa ili Memphisa te krađa Sonicsa, Stern se u svakoj situaciji priklanja samo i isključivo trenutnoj, odnosno kratkoročnoj koristi. Zaboravite ikakvu širu sliku, NBA danas je preslika načina na koji funkcionira zapadno društvo – uzmi sve što se uzeti može odmah, spremi na račun u Švicarskoj i gledaj kako se sve oko tebe raspada bez straha od ikakvih posljedica.

Košarka je u cijeloj priči od samog njegovog starta pala u pozadinu, a u prvi plan su iskočili marketing, promocija i biznis. Hej, nema sumnje da je ovakav pristup pomogao da se izvuče maksimum iz vrlih novih vremena, ali pogledajmo samo koliko je nepotrebnih pokušaja stvaranja novih Jordana uništilo ne samo karijere, već i igru. Promovirajući zvjezdani sustav stvoreni su Carteri, Iversoni, Marburyi, promaje od igrača koji su sticali ugled i lovu bez da su išta pokazali na terenu. U tom pristupu nalazila se ogromna greška u sistemu, koja je zatrovala generacije gledatelja koji, lišeni gena košarkaškog fanatika, nikada nisu bili u stanju vidjeti dalje od zakucavanja s NBA actiona. Jadni Jordan, pokušali su ga klonirati toliko puta uvijek zaboravljajući ono najvažnije – MJ nije bio samo letenje i zakucavanja, MJ je bio krv, znoj i suze. Lišeni ikakvog osjećaj osim onoga za vanjskim blještavilom, jasno da Stern i kompanija nisu mogli bolje. Ponudili su prosječnim gledateljima prosjek, uljuljavši se u ulogu vazelina, usput se lažno predstavljajući kao pioniri.

Ok, argument koji se uvijek izvlači u ovim situacijama je da se bez zadovoljenja plitke većine stvari nikada ne bi makle s mjesta i ona manjina koju čine fanatici poput vas i mene nikada ne bi imala prilike uživati u omiljenoj igri na ovoj razini i na ovakve načine kakvi nam se danas nude. Od njihova razumijevanja igre važniji su njihovi novčići. Međutim, nije problem u ustupcima takvima, već potpuno ignoriranje pravih fanova koji su prepušteni sami sebi svih ovih godina. Odluka Sterna da debilizira svoj proizvod ne treba čuditi jer on nikada nije bio naš, on je uvijek pripadao njima.

Uostalom, treba li većih dokaza od njegovih narcisoidnih istupa svih ovih godina, sjetimo se na primjer samo onih intervjua koje je davao Simmonsu u podcastima (ovaj zadnji iz protesta nisam ni pokušao slušati, zašto bi sebi pružio sat vremena laži, muljanja i sranja). Na bilo koje pitanje vezano uz košarku, pitanje na koje bi pravi fan iskazao nekakvu strast ili barem se pokušao iskazati poznavanjem igre, Stern se uvijek držao onoga što znaju i ptice na grani. Osnova za prvi razred. Jordan. Bird. Magic. Prekrasna igra. Sjajni igrači. Bla bla bla. Teza da mu pozicija ne dopušta išta osim diplomatskog govora ne drži vodu, jer u njegovom nastupu osjeća se čista birokracija. Što teoretski nije nužno minus za poziciju koju on drži, ali, nakon svih ovih godina dokaza, zar praksa nije dokazala da birokrata ipak nije u stanju sagledati dublje u problem, ma kako pun dolara i uspješan bio. Jer, brate, sve je to samo još jedan dokaz da nije bitno koliko si pametan, školovan, potkožen i egoističan, već samo da li stvari radiš iz gušta ili zbog ugleda. A, kao što sjajan vlasnik ili vrhunski igrač ne možeš biti ako u sve skupa ne uključiš i strast prema igri, ne možeš biti ni komesar.

Uostalom, NBA u Sternovom dobu ionako nije ništa drugo nego odraz Amerike same, sjaj izvana koji je sakrio činjenicu da sistemom iznutra upravlja najobičnija hrpa lopova. Bacite pogled unazad prije drugog svjetskog rata i što imate? Naciju pohlepnih i jadnih sa svih strana svijeta koje je bila na koljenima, da bi oživjela propašću bližnjih i bogaćenjem na tuđoj patnji. Ma kakvo rimsko carstvo, proglašavati naciju koja je jedva 50 godina drmala planetom novim Rimom promašeno je u potpunosti, Amerika je stvorena u Hollywoodu i danas, nakon niza potresa koje je izazvala njena elita koju su oduvijek sačinjavali korumpirani smradovi, vratila se tamo gdje joj je mjesto. S tim da ovaj puta nema nikakvog rata da je izvuče s dna. Kina i Arapi dolaze kupiti što se kupiti da, pitanje je dana kada će se Prokhorovu pridružiti i poneki šeik. Možda nakon neke buduće Olimpijade ili možda čak SP-a u košarci, sutra će ionako samo oni imati love da organiziraju nešto slično. Mogu se Ameri rugati Kataru kao izboru domaćina World Cupa i ukazivati na to da su tamo nesnosne vrućine, Katar si može priuštiti klimatizirane stadione. Ameri pak danas paze i kada pale klimu u svojim sve manjim i manjim autima.

Da, Stern je pri stvaranju NBA kakvu danas znamo također koristio usluge Hollywoodske tvornice snova, ali, bez obzira na površinsku trulež NBA ima šansu živjeti i nakon smrti njegova režima. Zato što je u srži za razliku od nekakve države ona ipak zdrava. Jer u njenoj srži je, ma što mislio nekakav antiglobalist, ekonomski stručnjak ili jednostavno kreten, blago zvano košarkaška igra. Zato što ima Duranta, Miami, Boston i Lakerse koji nisu prevare za razliku od Obama i Milanovića ovoga svijeta. Sport je jedino mjesto na svijetu u kojem se još uvijek može naći pravda, mjesto na kojem zaslužni pobjeđuju, na kojem odricanje, žrtva i poštenje rezultiraju uspjehom. Zato i bježimo u njegovo krilo od stvarnosti pune štakora. Zato i volimo toliko ovu jebenu igru i ovu jebenu ligu. Ovakvu generaciju kakvu danas ima NBA mogu staviti uz rame s onom Birda i Magica ili onom Jordana i Olajuwona (iako, ja tu nisam u stanju biti objektivan, meni su dobre i one Cowensa i Waltona, Embrya i Russella, Westa i Robertsona, iako ih znam samo iz priča) i to je ono što će ih izvući i nakon ovog kolapsa. Samo, nadam se da će novi put prema vrhu početi bez Sterna. Koji će, izgleda, napraviti ono za što smo mislili da je nemoguće. Upropastiti ligu na vrhuncu. Kad je već, barem on tako misli, stvorio, zašto je ne bi i sjebao. Joža Vladimir Stern.

Osim novog komesara, čovjeka kojemu je košarka u životu ako ne važnija a ono barem jednaka lovi (zašto Bill Bradley, senator, prvak s Knicksima i autor jedne od najboljih knjiga svih vremena, Life On The Run, ne bi preuzeo kormilo?), liga definitivno treba i uređen vlasnički poredak, po mogućnosti s ljudima koji imaju pravu lovu i nije ih briga što pale novac.

U tome je Malcolm Gladwell u pravu u ovom nedavnom članku na Grantlandu. U NBA se ne ulazi da se zaradi, već da se čovjek zabavi. Cuban je u tom smislu pravi primjer i treba naći još 29 takvih. Prestanite nam puniti glavu ekonomskom odgovornošću u svijetu u kojem se države ponašaju gore od ijedne kućanice s viškom kartica. Dajte nam kruha i igara, pička vam materina. Uostalom, nije li upravo činjenica da bi Cuban sutra Sterna bacio pod vlak bez razmišljanja samo još jedna potvrda koliko je komesarova zaostalost uteg na ligi?

Zaboravite pravila, regule i sranja. Košarka će uvijek naći načina da ispliva. Igra je sjajna, igrači su genijalni. Samo im dajte da igraju, bez drkanja. Koga briga na kraju krajeva ima li ili nema salary capa kada se ionako samo jedna momčad može okruniti na kraju sezone? Davanje podjednake šanse je najobičnija floskula koja se koristi kada je kome potrebna, ali koju je nemoguće sprovesti u stvarnost. Iz jednostavnog razloga što moraju postojati i oni koji loše rade svoj posao da bi oni koji ga rade dobro bili prepoznati.

Ali, lošeg komesara si NBA više ne smije dopustiti. Pogotovo ne na vremenski rok nekakvog diktatora. Diktator nije svjestan toga da ljudima standard dozvoljava da plaćaju skupe karte, kupuju preskupe dresove i troše lovu na league passove. Diktator misli da su oni tu zbog njega. Međutim, padne li standard, past će i cijene usluga kako bi ih netko koristio. Jedino prema kome se neće nikada trebati prilagođavati, jedini koji plivaju van zakona ponude i potražnje su pravi fanovi. Mi. I zbog nas, zbog toga što nam je dva puta u svom mandatu isčupao srce zbog svoje sitne duše jer to nije shvaćao, Stern mora otići.

Liga treba čovjeka iz košarke, nekoga tko se neće bojati reći – ljudi, prvo i osnovno je da imamo sezonu. Nije uopće bitno tko je u pravu, tko je u krivu. Pravi igrači žele igrati, pravi vlasnici žele igračke. Ako ima netko tko se ne prepoznaje u ovome, netko tko ne želi igrati samo zato što osjeća da je mogao dobiti više novca ili netko tko će radije godinu dana igrati golf nego sjediti u loži samo zato što neće zaraditi koliko je planirao, molim lijepo, možeš u Tursku. Ili prodaj klub ruskom tajkunu, štogod.

Nažalost, šanse da dobijemo Bradleya ili Battiera na čelu lige su minimalne. Osuđeni smo na ovu trenutnu gamad i zato je najbolje nastaviti raditi ono što sam uspješno radio dva mjeseca – ignorirati sve. O NBA više ni riječi dok se ne podbaci lopta.

Zato ćemo ovih dana početi pričati o EP-u u košarci. Iako mi nije bila namjera, nagledao sam se pripremnih utakmica i spreman sam odraditi okladu prateći ovaj smiješni turnir na kojem, čini mi se, nedostaju samo repke Kosova i Farskih Otoka.

Nemam volje pisati ništa pretjerano ni o baseballu, ali zato ću iskoristiti dobrog čovjeka Hrvoja Frančeskia kako bi prokomentirali sezonu i predstojeći playoff. Kaže isti da je voljan pričati i o NFL-u, što znači da će najava ovogodišnje sezone biti kratka tekstom, a bogata snimljenim minutama. Super Hrvoje, pripremi se. Lani sam skinuo Superbowl, ove godine tipujem na Patse protiv Packersa u samoj završnici. Bit će prilike objasniti zašto.

Ali, o svemu tome u danima pred nama. Ljeto je gotovo, vrijeme je za igru. Pred nama je barem hrpa loše košarke, ali ne i loših vibri. Ma kakvi, super smo volje.

Jebi se Stern. Jebi se, dobij spolnu bolest i nek ti otpadne taj mali, obrezani pišulinac.

1 thought on “S(t)ER(nmin)ATOR

  1. Volio bih vidjeti lice davidovo kad se nekada 2012 osvjesti i skonta kako je ekonomski krajolik u es-a-de ko Ukrajina poslije Cernobila, kad ih ostali profi sportovi i cijeli college presisaju i uzmu casual fanove koje su teskom mukom konacno pridobili zadnje 2-3 sezone. Kazu da je ovo era potrosaca, sad ce i nba osjetiti to na svojoj kozi. Jebiga, jos uvijek imamo kos u kvartu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *