BALKAN BROTHERS

Ok, ok, možda sam trebao napisati poneki post o Eurobasketu i tijekom njegova trajanja. Govorim ovo samo zbog oklade, naravno, jer samo prvenstvo nije donijelo ništa spektakularno. Ono, mogao sam napisati post nakon još jednog razočaranja Hrvatske, ali čemu svake godine ponavljati isto. Naš sustav je pokvaren do srži, dok se to ne promijeni neće nas moći spašavati ni naturalizirani Ameri. Ne samo da nismo u stanju izbaciti kompletnog košarkaša, već nismo u stanju izbaciti ni karakterna igrača, a to je puno gore.

Košarka je sport u kojem je talent vrh, da ne bi bilo zabune, ali odmah do talenta nalazi se karakter. Iz karaktera proizlazi kemija, iz karaktera proizlazi volja koja je neophodna za igrati obranu. Napad je manje zahtjevan ako si ekstra talentiran, a, ako nisi, postoje sistemi koji su u stanju iz tebe izvući maksimum potencirajući ono što radiš dobro, usput prikrivajući ono u čemu nisi dobar (treba li boljeg primjera od Francuza koji su ovom prilikom zamaskirali sve svoje slabosti).

Mi nikakav sistem nemamo, stoga ne treba čuditi što smo drugo natjecanje za redom uvjerljivo najgora obrambena ekipa na turniru. Ovoj repki 100 koševa mogu uvaliti sudionici lokalne lige veterana. Kao što je Kreha u jednom SMS-u rekao – ”ovi naši igraju kao Warriorsi, run and gun bez obrane, s jedinom razlikom što ne mogu niša zabiti u napadu”.

Gle, nitko me ne može uvjeriti da talentom ova repka Hrvatske nije trebala ići dalje u drugi krug. Nema tu ekstra pojedinaca, ekstra klasa, ali u svakom slučaju u Tomiću, Bogdanoviću te jednom dijelu Draperu i Baraću (a njegova uloga na turniru zaslužuje barem dokumentarac), postoji dovoljno kvalitete da se uz pravi pristup dobije sve osim Grčke u onoj smiješnoj skupini. Pristupa nema jer nema ni glave ni repa. Kad vas vodi trener bez iskustva i, zašto ne biti toliko bezobrazan i napisati i ovo, bez inteligencije, kada nemate ideju što ste i što bi trebali biti, tada vam se događaju brodolomi.

Umjesto da shvate da je naša realnost borba s Makedoncima, Bosancima i Crnogorcima, i to baš borba, za taj plasman dalje, naši i dalje ulaze u ovakve susrete kao da idu na noge nekome tko je jučer dobio košarkašku loptu na poklon. Bez pripreme, bez realnih očekivanja, bez plana. Dobit ćemo ih jer smo mi Hrvati, a oni nemaju dva poštena igrača. Je, samo što su se oni došli boriti i igrati košarku, a ne u čudu gledati što im se događa. Zato jer su svjesni svojih limita i toga da bez srca ne mogu ništa. Što me opet dovodi na ono što pričamo godinama, da naši nisu svjesni stvarnosti i da iz toga proizlazi sva problematika.

Zato više nećemo o tome, ajmo na ono što je bilo bitno.

BORČE MEKALEBOVSKI

Ajde, da je Slavko Cvitković imao barem jednu foru kojom je pokazao da još ima nešto između ušiju. Iako, uzalud sve kad čovjek ima podatke stare godinu dana i pojma nema tko gdje igra u NBA, a njegov rasizam da ne spominjem – stvarno, logično je da većina Hrvata navija za Španjolce, pa kako uopće mogu za tamo neke francuske špakere, logično je da navijaju za izblajhane jadnike poput Rudya, krepaline poput Rubia ili strojeve poput Navarra protiv kojega je apsolutni gušt biti protiv jer je rasni šuter ubojica. Takve je uvijek gušt gledati kako gube. Stvarno, gdje će pravi Hrvat navijat za sjajne košarkaše poput Batuma, Parkera ili Noaha, to što ostavljaju srce na parketu i ni trenutka nisu zasljepljeni vlastitom veličinom naravno da je nešto što Hrvat ne može razumjeti jer jedina stvar na ovom svijetu manja od njegova srca su njegova muda.

Dobar je bio Bokče, nezamislivo dobar. Ne samo što je uspijevao u NBA stilu secirati sve pokušaje obrane da ga zaustavi (kako je samo razbijao udvajanja, čudo jedno) i uvijek zabiti svoju kvotu, uspijevao je sve to uz neviđenu učinkovitost. Čovjek nije gubio lopte, nije trošio bezveze. Odigrao je rolu playmakera, a da u isto vrijeme nije bio samo play već i dežurni strijelac, stoper i lider. Brzina, glava, ima sve što pravi play treba imati, dobar na oba kraja terena. I opet, ne bi mogao sam da ga nije pratila ekipa koja se nikad ne predaje.

Onaj Antić pod košem djeluje kao zadnja sirovina, ali čovjek ne odstupa ni centimetra. I još zabije sve što mu se ponudi. Sad, uzmi naše šljakere pod košem (znam, rekao sam da više neću o našima, ali ne mogu si pomoći), recimo onog nesretnog Andrića. Samo greška za greškom jer on pojma nema koja je njegova uloga na terenu. U najboljim manirama HR improvizacije, njega trener jednostavno baci na parket i nada se da će nešto napraviti. Samo, Andrić nije Ivica Žurić, ma što mu drugi govorili. A Antić zna da je njegovo borit se pod koševima i zabit što mu Bokče udijeli.

Ili ona legenda Ilievski. Nema više u nogama ništa, ali igra glavom, drži sve pod kontrolom, omogućuje Bokčetu da tu i tamo uzme predah. Čovjek je uvijek na pravom mjestu, uvijek zabija kad treba, ništa ne forsira. Pravi veteran. Zašto mi nemamo jednog takvog, nego su kod nas i veterani uvijek revolveraši? Kapetan Marko je rijetki primjer čovjeka na mjestu, ali stil igre mu je uvijek bio i ostao na sve ili ništa. Stabilnost kod njega ne postoji.

O Gečevskom da ne pričam, svi smo ga gledati sto puta u dresu Zadra, znamo njegove mane i vrline. I znamo da će uvijek dati sve od sebe. To je često sve što treba i što se traži. Sad, da je samo to nekima objasniti, nekima slične visine i talenta koji igraju za jednu drugu zemlju, smještenu nešto zapadnije.

Da se razumijemo, šteta je što Makedonci nisu osvojili broncu jer ovo je definitivno one hit wonder momčad. Nema šanse da im se sve opet ovako posloži po pitanju sreće, ždrijeba i kemije, niti da im više od pola protivnika bude eksplicitno nesposobno baviti se ovim sportom. Njihov plasman na leđima jednog Amera koji je cijeli život proveo ispod radara dovoljno govori o odnosu snaga u ovom trenutku u Europskoj košarci. Međutim, pobjedu protiv Litve im nitko ne može odnijeti, bio je to možda i vrhunac prvenstva po pitanju zdravog sportskog adrenalina. Što nas dovodi do sljedeće priče.

PAD DOMAĆINSKE TEORIJE

Da igraju seriju od 7, Litvanci bi valjda dobili Makedoniju 4-1. Međutim, u turnirskom sistemu nije dovoljno biti bolji u ovim aspektima igre koji se daju izmjeriti, treba biti bolji u onim stvarima za koje nemamo empirijske mogućnosti dokazati ih. Recimo, zašto je glavno oružje ove zemlje sve ove godine, trica, baš odlučila ne upadati u ključnom momentu? Ako ćemo se vratiti na uvodni osvrt, pisao sam kako im ne vjerujem jer nemaju lidera. Nisam imao muda ne staviti ih u borbu za medalje jer nemam ni neko visoko mišljenje o ostalim ekipama, ali upravo taj nedostatak vrhunskog talenta je ono što ih je koštalo u ovoj utakmici.

Nisu prikazivali dominaciju, ali šuterski su uspijevali riješiti mnoge probleme. Što kada stane šut? Jasikevićius više ne može uzeti stvar u svoje ruke, a nasljednika nema. I onda se dogodi ovakav splet okolnosti da ispadneš i da te se može smatrati svojevrsnim razočaranjem. Ali, Litva to nije. Njihov pristup i igra su točno tu gdje smo očekivali, samo što nisu ekstra kvaliteta ako nemaju ekstra talent. Ne možeš ih jednostavno staviti u isti koš sa Španjolcima, a niti s ovako dobro posloženim Francuzima. To su dvije NBA momčadi i s razlogom su tu gdje jesu. Međutim, u skupini su s gomilom ovih ekipa što su na korak do i nisu ništa ni bolji ni lošiji. Radi se o skupini kojoj mi želimo pripadati, sa Srbijom, Slovenijom, Rusijom, Grčkom, iako nam u njoj više po ničemu nije mjesto. Još samo da to netko shvati pa da se uhvati posla.

PRVACI

Španjolci su se prošetali do naslova, što obzirom na imena nije bio nikakav problem. Ono što može iritirati je način, imati NBA rotaciju pod košem (i to ne bilo kakvu NBA rotaciju, već šampionsku NBA rotaciju), a vrtiti sve oko prije 8 godina uspostavljene igre malo je jadno. Jahali su Paua i Navarra nekada, jahali su ih i danas, a ostalim su ostale mrvice. Calderon je odradio dobar turnir, pokazao da je u njemu ostalo možda još dovoljno vatre za jednu solidnu NBA sezonu, ali ostali su se sveli na promatrače. Šteta zbog košarke, jer da smo imali prilike gledati Ibaku kako ruši rekord u bananama ili da se igralo tri akcije za redom preko Marca na postu, stvari bi bile ljepše. Ovako, došli su odraditi posao, to su i napravili, a nama ostaje čekati sudare Oklahome i Memphisa da uživamo u talentima vodonoša Španjolske.

Treba reći i par riječi o ostalim NBA igračima. Rudy je izgleda gotov, ne znam da li je iritantnija njegova pojava s onom groznom frizurom i izblajhanim pramenom ili njegova igra u kojoj više nema ničega. Sram me je kad se sjetim da sam nekada stvarno mislio da je čovjek novi Ginobili. Nema kod njega ni vica ni ležernosti, to je samo ljuštura čovjeka koji vjeruje da je super hakler, a u biti je granično koristan swingman. Više uopće nemam iluzija da mu čak i prelaz u Maverickse može pomoći da oživi karijeru koju je sabotirao time što je pomislio da je veći od igre. Čak ako i bude zabijao trice, ne vidim nijedan drugi segment igre u kojem je dovoljno dobar da bi opravdao minute.

Rubio je pak posebna priča. Kako itko više može misliti da će od njega išta biti za mene je misterij, momak je igrao bolje sa sedamnaest godina nego danas sa 21. I nije nedostatak šuta ono što boli, iako se radi o nečemu preko čega se u NBA neće moći samo tako prijeći, već apsolutni izostanak ikakve zainteresiranosti. Sjetite se onog čuda od djeteta koje je bez problema dobivalo priliku protiv deset godina starijih igrača zato što je bilo u stanju igrati obranu netipično kvalitetno za svoje godine? Gdje je nestao taj fajter koji je uživao u igri? Ricky danas djeluje nezainteresirano, mekano i njonjavo. Ricky Rubio je danas Hrvat.

Potpis Adelmana i vrlo izvjestan odlazak Davida Kahna neće mu pomoći. Bez Kahna, neće biti čovjeka u Minnesoti koji će previše tolerirati njegovo stasavanje. A Adelman je ionako svoje momčadi gradio oko igre preko visokog posta, za što mu je Kevin Love stigao kao naručen. Play u Adelmanovom sistemu mora prije svega moći zabiti i odigrati obranu te vrtiti kvalitetnu pick igru uz povremene slash’n’kick akcije kako se obrana ne bi previše fokusirala na post. Rubio može odraditi ovaj drugi dio posla, šutirati ne može, obrana je upitna. Dakle, on nužno treba loptu u rukama da imao vrijednost, a sumnjam da će Adelman odustati od dugogodišnjeg uspješnog plana igre samo kako bi Rubio izgledao bolji nego što jeste.

DE COLO I ŠPAKERI

Jedini bijeli Francuz, time automatski i jedini Francuz kojega smijete voljeti, pokazao se ključnim igračem. Bez njegova učinka s klupe, jadni Parker bi kraj turnira dočeko mrtav, a slično vrijedi i za ostale vanjske pozicije. De Colo je krpao sve, radio na oba kraja terena i zaslužuje respekt iako je podbacio u onom segementu u kojem je trebao pomoći – tricama. Ali, tu su ga izvukli Gelabale, koji valjda u životu nije ovako pogađao iz vana, Diaw, time što je odustao od gađanja iz vana, te Batum, koji je svoju rolu all-round krila odradio savršeno upravo time što je uvijek bio u pravo vrijeme na pravom mjestu i nije forsirao ništa. Mali je izrastao u igrača i Blazersi mogu biti mirni što se pozicije malog krila tiče. Parker je odigrao standardno sjajno, na svojoj razini, iako je s obzirom na nikada bolje suigrače u repki možda malo previše forsirao. Ali, onda opet, to je kao da prigovorimo Španjolcima što su dali sve ovlasti Navarru. Ljudi su jednostavno navikli na jedan stil igre i nema ga potrebe mijenjati, iako je pitanje kako bi se razvijalo Finale da je De Colo imao veću ulogu, da je Seraphin dobio veću minutažu i da se Noaha koristilo malo više u napadu obzirom da je slobodna gađao izvrsno. Međutim, drugo mjesto je apsolutni uspjeh, znali smo da su talentom druga ekipa, pitanje je bilo mogu li igrati dovoljno dobro da sakriju nedostatke. Mogli su, igrali su pametno, čvrsto, zabili su dovoljno iz vana. To je bilo dovoljno da uz fenomenalne atletske predispozicije donese srebro.

OSTALO

Ajde na brzinu da nešto kažem i o ostalim sudionicima Eurobasketa. Božo Maljković uspio je od Slovenaca napraviti momčad, ali s ovako lošim Lorbekovim izdanjem još su dobro i prošli. Ne znam što se dogodilo čovjeku, osobno ga smatram NBA kvalitetom, tako da mi netko tko je ozbiljnije gledao Sloveniju i ima bolje informacije od vlastitog dojma mora objasniti u čemu je bio problem. Dragića je Božo držao pod kontrolom, to je ispalo OK, nažalost čak ni Božo nije čarobnjak pa da od Lakovića napravi igrača.

Dva mlada igrača koja su na mene ostavili izvrstan dojam su Kanter i Kupus. Sad, ne znam da li je to još jedan znak da je ovo prvenstvo u suštini bilo loše ili da se od njih nešto može očekivati i u skoroj budućnosti. Obojica su zabijala ono što su morala, čistili sve pod košem. Kanter imponira pojavom, Kupus potezima. Šteta što nisu ostali zajedno u Jazzu, dani Keefea i Fostera (dodaj Fesenka kao Ostertaga) opet bi se vratili na Slana Jezera. I to čini mi se u nešto talentiranijem izdanju.

Rusi su za čudo još jednom uspijeli prodati Blattovu priču baziranu na svi za jednog, jedan za sve pristupu, ali talentom se radi o momčadi tankoj poput papira (osim što je Kirilenko još jednom pokazao da je NBA kalibar, šteta bi bilo da mu neka momčad ne da ugovor i da se okuša u nešto realnijoj ulozi od one koja mu se nametala u Jazzu). Grci s druge strane imaju i u ovoj pomlađenoj generaciji sjajnih imena, ali su vođeni nikako. Švabe su još dobro i prošle kako su igrale, Kaman i Dirk kao da su se priključili momčadi dva sata prije podbacivanja (što, jesu?), ali i totalno van sistema uspijeli su odigrati solidni turnir radeći ono što znaju. Kaman je bio Kaman, Dirk je bio Dirk (ajde, neka light verzija) i bilo je to sve u svemu dosta zabavno za gledati.

Eh, na kraju moram spomenuti braću i susjede Srbe. Ako ćemo poraz Litvanaca pripisati lošem danu i nedostatku klase, ispada da su oni najveće razočaranje. Kako je turnir odmicao, igrali su sve lošije. Mlada su ekipa, bit će prilike za ispraviti ovo skretanje s kursa, samo da nije opet bilo nekih iskri u svlačionici. Savanović je klasa, Krstić izgleda i igra kao da ima 60 godina, a ne 28, ali dok zabija kako zabija isplati ga se držati na parketu. Sistem je sjajan, njihova obrambene rotacije i igra u napadu su doslovno škola košarke i ne treba biti previše pametan da ih se nabavi na DVD-u kako bi se pokušalo stvoriti nešto slično i kod nas.

Opet, i taj sjajan Dulin sistem ima jednu manu, a ta je što je usprkos svom veličanju momčadi umjesto pojedinca, previše ovisan o jednom čovjeku koji je igrao sve gore i gore što je turnir odmicao. Naravno, pričam o Teodosiću koji je na kraju bio neprepoznatljiv, sijući lopte na sve strane i uglavnom ne znajući što sa sobom.

U najavi sam istaknuo kako mu ne vjerujem jer još nisam siguran da li je prava stvar ili je u pitanju tek novi Marko Jarić. I dalje nisam siguran, iako je ovo izdanje puno bliže ovoj drugoj tvrdnji. Teo nema fizikalije, to je glavni problem, čovjek se stane diviti njegovoj old-school igri i zaboravi da je ovo new world u kojem bez fizikalija jednostavno ne možeš. Sjajan pregled igre, osjećaj za prostor čine ga fantastičnim playmakerom, ali šut mu je blago rečeno klimav, a nedostatak brzine mu ne pomaže da si osigura što bolju poziciju. Mislite da bi Steve Nash usprkos svom geniju bio to što jeste da onako usput nije i jedan od najboljih šutera svih vremena? I zašto uopće imam potrebu izvlačiti Stevea čim se priča o sporom bijelcu koji ima savršen pregled igre?

Sad, svijet je pročitao Tea i dostigao ga, ozbiljne reprezentacije su zaustavile njega i tako i Srbiju pod motom “možda imaš testise, ali nemaš noge i ruku”. Odgovor na pitanje da li je pravi li ne dat će kada sljedeći put bude u prilici. A ako već nisam siguran da je novi Jarić, ono u što sam sto posto siguran je da mu nitko neće dati garantiranih 50 milja da dođe u NBA. Tako da, ako sljedeći put opet podbaci u važnoj utakmici ili na turniru (a dodaj ovom lošem izdanju sive igre u ključnim utakmicama prvenstva i Eurolige na koje uvijek nekako naletim iako ne pratim ni jedno ni drugo natjecanje), ne samo da neće biti novi Jarić, već bi vrlo lako mogao biti novi Ukić.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *