GOING BACK TO COLLEGE

Ako je itko išta dobio ovim nesretnim NBA lockoutom, onda je to definitivno NCAA košarka koja je, zbog još lani potencirane opasnosti od zamrzavanja sezone, zadržala neke igrače koji bi u normalnim okolnostima definitivno izašli na draft. Sad, nije da će to ovu jedva gledljivu verziju košarkaške igre učiniti išta ugodnijom za oči (čast svima vama koji u ovome uživate, ali ja ne mogu mirno gledati ni Euroligu, toliko sam razmažen NBA iskustvom), međutim definitivno je čini zanimljivijom za um (za razliku od Eurolige koja je čak i za um zbunjujuća – objasnite mi kakva je svrha imati Tya Lawsona na rosteru i onda ga pretvoriti u vodonošu). Naime, dodatna godina skautiranja potencijala Harrisona Barnesa, Jareda Sullingera, Perrya Jonesa, Terrencea Jonesa i Johna Hensona, da spomenem samo naj-istaknutija imena, iskustvo je u kojem se itekako može uživati.

Dodaj na to još i dolazak fantastičnih brucoša poput Andrea Drummonda (potencijalni novi Admiral), Bradleya Beala (potencijalni novi Jesus), Anthonya Davisa (novi all-round dugonja u stilu Antohnya Randolpha, dakle još pretanak i nedovoljno definiran da bi ga se usporedilo s nekim zbog čega je još slađe maštati o njegovim dometima), LeBryana Nasha (u ovoj fantastičnoj kombinaciji imena koja djeluje kao da je stvorena za igricu, svojim all-round kvalitetama i fizikalijama, a i uopće pozicijom koju igra, podsjeća najviše na LeBrona) ili Austina Riversa (novi combo-bek više u Iverson nego Seth Curry modu) i ispada da bi ovo mogla biti sezona za pamćenje koju se isplati gledati čak i prije nego počne ludilo ožujka.

I tako sam u utorak, dok je većina vas gledala DeBilić Boyse kako slave plasman na EP u nebitnoj utakmici (nemojte me krivo razumjeti, sretan sam plasmanom, repka je jedina momčad za koju iskreno navijam, ali oduševljavati se ičim što počiva na stoperskom paru Šifo-Joe čini mi se jednakim očekivanju da Jakov Sedlar jednog dana osvoji Oscara), s oba oka odgledao neformalni početak NCAA sezone (formalno je počela nekoliko dana ranije) u ESPN-ovom maratonu. Naravno, uz masu loše košarke, dalo se vidjeti i nekoliko zanimljivih ekipa, otkriti nekoliko zanimljivih igrača, ali ono što mi se najviše urezalo u pamćenje ipak je komentar utakmice između Texasa i neke drugoligaške ekipe koji su odrađivali veliki Mike Breen i Jeff Van Gundy. Nisam znao tko je tužniji, oni koji moraju ovako zarađivati za život ili ja koji ih moram slušati dok komentiraju nešto što nije NBA. Mislim da su tekle i suze u jednom trenutku, a i sada samo što ne krenu opet.

Uglavnom, dva tjedna NCAA akcije su iza nas, neke momčadi imaju već i po tri ili više odigranih utakmica i krajnje je vrijeme za jednu pravu najavu onoga što nas čeka tijekom ove tzv. regularne sveučilišne sezone. U ovom osvrtu nabrojit ću točno 68 ekipa u čast March Madnessa, pa, iako se ne radi o nekom pokušaju pogađanja konačnog izgleda završnog turnira već više o svojevrsnim power rankingsima, činjenica je da će veliku večinu nabrojenih momčadi na kraju balade biti moguće gledati i u ožujku.

Uvodno par osnovnih natuknica za one koji nisu pretjerano upoznati s NCAA formatom natjecanja. Division 1, dakle prvu ligu NCAA košarke, čine 32 lige ili konferencije, od kojih 31 daje predstavnika za turnir automatski (GWC kao najmlađa liga nema osigurano mjesto za svog prvaka). 37 preostalih momčadi bira stručna komisija koja na kraju sastavlja bracket, odnosno dodjeljuje startne pozicije i određuje nositelje.

Naravno, većinu od tih 37 momčadi činit će one iz 6 velikih konferencija – ACC, Big 12, Big East, Big Ten, SEC, Pac-12. Iskreno, barem 12 ovih tzv. liga ne zaslužuje uopće naslov Division 1 predstavnika, a kamoli automatsko mjesto u turniru, ali to je dio toga NCAA licemjerja na kojega se čovjek jednostavno mora naviknuti. Znate ono, mlate lovu, a kažnjavaju jadne studente ako uzmu nešto ispod stola. Pa onda se kao zalažu za jednaku šansu svim školama da bi lani otvorili mjesta za još 4 predstavnika iz 6 vrhunskih konferencija izmišljanjem lani uvedenog proširenje na 68 predstavnika kako bi se tzv. pred-turnirom riješili 4 bezvezne škole (što je svakako plus, ali ubija smisao i ljepotu bracketa od 64 – ako već ne želiš predstavnike malih konferencija na turniru, organiziraj im posebno natjecanje).

Dakle, u ovom svojevrsnom power rankings nabrajanju držat ćemo se 68 najboljih momčadi bez obzira na zastupljenost konferencija i potencijalni izgled turnirskog bracketa, a u osvrtima na svaku, pored igrača vrijednih spomena, navest ću i poziciju koju mu na nekom od budućih draftova dodjeljuje Draft Express. Kako lani nisam gledao NCAA košarku do samog turnira, dojmovi koje vučem dobrim dijelom su bazirani na prethodnim godinama kada sam je gutao u puno većim količinama tijekom cijele godine (što ne igra pretjerano bitnu ulogu obzirom na činjenicu da danas rijetko koja generacija traje četiri godine) i posebice na pročitanom materijalu, točnije gutanju svega dostupnoga u zadnja dva tjedna na ESPN-u, BP-u i spomenutom DX-u. Stoga, krenimo na posao.

01. UNC TAR HEELS (ACC)

Gledajući samo imena radi se o neprikosnovenim favoritima za osvajanje naslova. Pod košem imaju fantastični dvojac John Henson (7. pick prve runde) – Tyler Zeller (11. pick prve runde), a na bokovima NBA klasu u Harrisonu Barnesu (3. pick prve runde). Henson i Zeller funkcioniraju također kao NBA kombinacija, prvi u stilu Marcusa Cambya patrolira reketom, kupi skokove i lijepi banane, dok Zeller živi na bloku, hvata lobove i sjajnim repertoarom poteza oko koša zabija zicere. Dok za Hensona nema sumnje kako će biti koristan NBA igrač, oko Zellera se javljaju tipične stvari vezane za bijelu braću – nije dovoljno eksplozivan, snažan, pokretan bla bla bla. Ono što ne treba zanemariti je da momak jednostavno zna zabijati, ima taj fantastični polu-horok koji ne promašuje i s ovom visinom (213 cm) nesumnjivo će za sebe pronaći rolu u NBA. O Barnesu pak ne treba trošiti riječi, da je izašao na draft možda bi bio i prvi pick, ovako će dogodine pasti iza nove skupine brucoških fenomena, ali to ne mijenja činjenicu da je u pitanju potencijalni all-round majstor s šuterskim rasponom u rangu jednog Stojakovića. Mali nije atleta od kojega vam cure sline, ali elegancijom i rukom mene podsjeća na velikog Glena Ricea, još jedno krilo koje je živjelo na račun sjajnog šuta i činjenice da ga može upotrijebiti uvijek i protiv svih (pa tako i protiv Sarah Palin ili ženinog ljubavnika skrivenog u ormaru).

Taj šut je ujedno i ključ njihove sezone, naime jedino u slučaju da Barnes potpuno zakaže iz vana, UNC djeluje ranjivo zbog činjenice da u rotaciji nemaju pouzdane tricaše što često zna biti presudno u ovoj verziji košarke. Takav rasplet nije nezamisliv u kontekstu turnirskog sistema. Da se šokovi ne dogode trebali bi se pobrinuti brucoš P.J. Hairston (9. pick prve runde 2013.), bek-šuter NBA tijela i preciznosti, koji za sada ne dobiva startne minute, ali koji bi zahvaljujući svom savršenom šutu i činjenici da će se sve obrane fokusirati na Barnesa mogao biti ključ sezone (regrutiranje ovakvog tipa igrača, pored svih drugih razvikanijih bekova koji su bili na raspolaganju po izlasku iz srednje škole, jasno govori da u North Carolini itekako dobro znaju što rade) i igrač druge godine Reggie Bullock (20. pick prve runde 2013.), nešto manje precizan šuter (ali bolji all-round igrač od specijalista Hairstona) koji se u prvoj godini nije uspio nametnuti zbog problema s ozljedama.

Jasno, trenutno su obojica van planova, minute u ovih prvih nekoliko utakmica dobiva iskusniji Dexter Strickland, ali do turnira bi posebice Hairston morao biti spreman kažnjavati rupe u obrani. Navedeni Strickland jednostavno nije dobar šuter, a to nažalost nije ni playmaker Tar Heelsa Kendall Marshall (21. pick prve runde). U Marshallovu nesebičnost i sjajan pregled igre lako se zaljubiti, čovjek igra poput iskusnog generala i uvijek pronalazi Barnesa i Zellera u idealnim situacijama. Ta lakoća kojom vodi ovu momčad, pogađa Barnesa na krilu ili Zellera pravovremenim lobom, govori u prilog njegovom NBA potencijalu, ali ono zbog čega su skauti s pravom skeptični njegova je očajna šuterska statistika. Ne samo da nije dobar šuter iz vana, već je izrazito klimav sa slobodnih (barem kada su bekovi u pitanju), a dodatni prigovori idu na nedostatak brzine i sklonost izgubljenim loptama. Dok se šut da dignuti na podnošljivu razinu i dok se broj izgubljenih lopti može smanjiti, teško ga je zamisliti kako u NBA driblingom lomi obrane ili čuva puno eksplozivnije playmakere i upravo bi taj dio njegove igre mogao biti najveća zapreka njegovoj NBA karijeri.

I dok su bekovi i igra iz vana ti koji će odrediti sudbinu ove ekipe, za obranu i igru pod košem ne treba se brinuti. Već smo naglasili kakva je zvijer u reketu Henson, a sama dužina njega, Barnesa i Zellera dovoljna je da prestraši većinu konkurencije na ovoj razini. Ali, rotacija visokih s njima ne staje. Brucoš James Michael McAdoo (2. pick prve runde 2013.) u većini ostalih ekipa bio bi starter od prvog dana. Sin legendarnog strijelca i MVP-a sezone 1975. te osvajača dva naslova s Lakersima (1982. i 1985.) Boba McAdooa već sada fizički izgleda spremnim za borbu s profesionalcima, a brojke iz srednje govore da se radi o kompletnom igraču i prototipu NBA krilnog centra kojem je jedini trenutni problem nedostatak nekoliko centimetara. To pak u kontekstu prvog visokog s klupe Tar Heelsa ne predstavlja nikakvu prepreku.

Sve u svemu, sve osim dominantnog osvajanja ACC konferencije i nastupa na Final Fouru bilo bi šokantno iznenađenje. A na Final Fouru će biti itekako bitno u kojem stanju je igra vanjske linije. Onda opet, zatvori li Henson reket s 7-8 blokada i bude li Barnes gađao 12-20 iz igre, ništa drugo nije bitno.

02. KENTUCKY WILDCATS (SEC)

Calipari je opet nakrcao momčad NBA prospektima, njegov sistem po kojem sveučilište služi samo kao pripremna stanica za NBA očito funkcionira. I to ne samo kao mamac za privući igrače, nego i na parketu jer njegove momčadi su pretplaćene na Final Four. Tako bi trebalo biti i ove sezone, s jednom bitnom razlikom – zbog mogućeg lockuota, dvije potencijalne zvijezde lanjske klase odlučile su ostati dodatnu godinu na Kentuckyu. Radi se o beku-šuteru Doronu Lambu (10. pick druge runde) i krilu Terrenceu Jonesu (9. pick prve runde).

Zlobnici bi rekli da ova dva igrača nisu preskočila draft zbog lockouta, već zbog činjenice da su prilagođeniji NCAA košarci nego NBA i zlobnici bi u ovom slučaju bili u pravu. Ali, samo djelomično, jer iako su obojici po NBA standardima van pozicija (Lamb je prenizak i osuđen na combo rolu, Jones je tweener koji bi bio prisiljen igru iz posta preseliti na perimetar), radi se o igračima koji su fenomenalni u onome što rade – Lamb u zabijanju iz vana, Jones u skakanju i igri pod obručima. Kada si tako dobar u nečemu, nesumnjivo ti se otvara prilika za pronaći sebi mjesto pod suncem u profesionalcima. Ne radi se o budućim zvijezdama, ali obojica su potencijalno korisni igrači na koje treba obratiti pozornost.

Sad, iako će njihov ostanak na sveučilištu pomoći Wildcatsima da od samog starta zaigraju na vrhunskoj razini (Caliparieve momčadi krcate brucošima obično bi se zahuktale tek u vrijeme turnira), ključ ove sezone opet su brucoši. Po mnogima Calipari se dokopao još jednog budućeg prvog picka u Anthonyu Davisu (1. pick prve runde), fenomenalnom all-round atleti koji ima potencijal svojom skočnošću i osjećajem za banane doslovno zatvoriti reket na ovoj razini, usprkos činjenici da se radi o klincu koji tek treba popuniti svoj 208 cm visoki okvir. Osim atletskih sposobnosti, kod Davisa fascinira lakoća kojom kontrolira loptu i uopće to što igra kao malo krilo. Ta njegova eksplozivnost trebala bi se sjajno uklopiti u run and gun stil igre kojem Calipari pribjegava kako bi svoje igrače što prije naviknuo na NBA ritam.

Naravno, za to mu je neophodan sjajan playmaker, a ove godine nakon niza koji uključuje Derricka Rosea, Johna Walla i Brandona Knighta, Calipari se odlučio za Marquisa Teaguea (19. pick prve runde), mlađeg brata Atlantinog Jeffa. Teague je navodno čudo od slash ‘n’ kick igrača, dovoljno eksplozivan da probije obranu kad god poželi, ujedno i dovoljno fizički jak da već od prvog dana može igrati sjajan presing u obrani. Ono što ga odvaja od imena koja su bila prije njega je činjenica da nije sjajan strijelac, osobito iz vana, i da nije pravi playmaker. Opet, obzirom da su neki i dan-danas spremni nešto slično prigovoriti jednom Roseu, za Teaguea se ne treba brinuti. Njegova brzina s loptom ionako će biti najvažnija u Caliparievom stilu igre.

Ovu nikada bolje talentom i iskustvom balansiranu Caliparievu petorku zaokružuje još jedan brucoš, Michael Kidd-Gilchrist (10. pick prve runde), klasično malo krilo all-round kvaliteta čiji je najveći adut u ovom trenutku borbenost i volja za obavljanjem prljavih poslova. Dodaj na sve ovo klupu krcatu potencijalnim NBA pickovima, ponekim iskusnijim igračem poput Dariusa Millera (solidan krilni igrač koji donosi stabilnost i vanjski šut u rotaciju) i još jednu godinu za redom imaš razloga za očekivati Caliparia i Kentucky na Final Fouru. Naravno, tada ti ostaje za vidjeti mogu li čiste fizikalije konačno odnijeti pobjedu nad nešto klasičnijim NCAA stilovima igre.

03. OHIO STATE BUCKEYES (Big Ten)

Momčad koja je lani ubijala kombinacijom unutar-van igre ove sezone vraća se s najboljim igračem u postu, ali i s pitanjem tko će nadomjestiti odlazak dva ključna vanjska igrača. Jared Sullinger (4. pick prve runde) dobro je poznata kombinacija nezaustavljive mase i meke ruke. Ovo ljeto je radio na tome da smanji one ogromne guzice, ali zbog toga ga neće biti ništa lakše braniti obzirom na gomilu poteza u postu i meku ruku s poludistance. Kada na sve ovo dodaš izuzetne radne navike i skakačke sposobnosti, jasno je kako je Sullinger prototip NBA četvorke koji sutra u profesionalcima minimalno može biti koristan član petorke sa učinkom negdje između Carla Landrya i Ala Horforda.

Odlazaka Jona Dieblera (danas u Panioniosu uživu u Grčkoj stvarnosti) i Davida Lightya (danas u Cantuu uživa u činjenici da je Italija potiho postala EU verzija Argentine) nije značajan po tome što su dva NBA nebitna košarkaša ekonomsko sivilo Amerike zamijenila Europskim, već ponajviše zbog činjenice da je Ohio njihovim odlaskom izgubio startni bekovski dvojac. Posebice će teško biti nadoknaditi Dieblerov snajperski učinak, dok će Ligtyevu all-round ulogu ove godine morati dodatno krpati još jedan ‘veteran’, pouzdani William Buford (3. pick druge runde). Buford je uživao u sporednoj ulozi u kojoj se mogao posvetiti obrani i šutu iz vani, ali ove godine morat će uzimati puno veću odgovornost u napadu kako bi rasteretio Sullingera. Time bi mogla patiti njegova učinkovitost jer Buford je tipični sistemski NCAA igrač bez individualnih kvalieta, dakle talent za drugu rundu koji će u budućoj karijeri biti ovisniji o kontekstu nego o vlastitoj igri.

I dok se od Bufforda očekuje da bude lider i prvi vanjski igrač, preostale dvije role na bokovima ispunit će dva lanjska brucoša. Aaron Craft je Dieblerov nasljednik po svemu, od boje kože do činjenice da mu je playmakerski domet prenošenje lopte. Nije ubojit šuter kao prethodnik mu, ali je pokazao da može zabiti otvoreni šut, a to je u ovom napadu najvažnije. Deshaun Thomas ne djeluje kao all-round swingman u kalupu Lightya ili Buforda, ali dokazano je dobar tricaš spreman kazniti svako udvajanje Sullingera.

Uglavnom, Buckeyesi za razliku od Tar Heelsa ili Wildcatsa ne ostavljaju dojam potencijalne NBA franšize, ali radi se o itekako dobrom NCAA predstavniku. Posloženi oko dominantnog strijelca u reketu, u stanju su igrati s četiri vanjska šutera i kažnjavati svaku krivu rotaciju obrane. Neće juriti zbog manjka dubine i čistog atletskog talenta, ali će kontrolirati ritam i gristi u obrani. To će biti više nego dovoljno da namlate slabiju konkurenciju, ali protiv ekipa koje se oslanjaju na talent jednostavna unutar-van formula nije garancija velikih stvari.

04. UCONN HUSKIES (Big East)

Lanjsko suludo izdanje Huskiesa bit će teško ponoviti, ali bez obzira što su ostali bez lidera i čovjeka najzaslužnijeg za sve one dramatične pobjede u zadnjim trenutcima, ne smije ih se zanemariti. Čak i bez Kembe Walkera ove sezone djeluju kao prva momčad u Big Eastu, ponajviše zbog činjenice da su imali najbolji ulov među brucošima u konkurenciji rivala Syracusea i Louisvillea.

Novi dijamant je centar Andre Drummond (2. pick prve runde), 210 cm visoki i 125 kg mišića teški centar koji djeluje nestvarno dok leti po parketu. Kad još dodaš da je momak 1993. godište i da djeluje kao veći all-round talent nego je to jedan Greg Oden ikada bio, jasno je gdje leži većina nada koja se polaže ove godine u program Jima Calhouna. Iako će mu definitivno trebati vremena da izraste u igrača koji može nositi momčad u napadu, njegove sirove fizičke predispozicije trebale bi ga već od samog starta učiniti ključnim obrambenim igračem ove momčadi.

S njim iza leđa puno lakše će biti igrati odličnom Jeremyu Lambu (12. pick prve runde), beku koji će ove godine imati slične ovlasti u napadu kakve je lani imao Walker. Lamb nije playmaker, ali sve će vrtiti oko njega i njegove sposobnosti da zabija iz vana ili nakon ulaza. Uloga playmakera pripast će Shabazzu Napieru, Walkerovom pouzdanom back-upu koji iskazuje slične kvalitete kao prethodnik mu, dakle izuzetnu sklonost slash ‘n’ kick igri, solidan šut koji ima tendenciju da upada kada je najvažnije i nejvjerojatno mali broj izgubljenih lopti obzirom na agresivni stil igre.

Idealnu petorku će popuniti vrijedni šljaker pod obručima Alex Oriakhi (4. pick druge runde), tipični igrač zadatka pod obručima, te brucoš DeAndre Daniels, ne toliko razvikan, ali po svim izvorima solidan all-round igrač koji posjeduje sve potrebno za biti dobro malo krilo, posebice u ovako fizikalijama orijentiranoj momčadi. Klupa je popunjena atletama koji su izvrsni u kontrama i ulazima pod obruč, te je jasno da će UConn imati problema sa svima koji ih uspore i navedu na forsiranje vanjskog šuta. Opet, kraj slasherskog talenta Lamba i Napiera te atletskih predispozicija visokih, nije nemoguće da prevladaju i takve teškoće. Njihovi konferencijskih dvoboji protiv zone Syracusea ne smiju se propustiti.

05. SYRACUSE ORANGE (Big East)

Narančaste uvijek treba uzeti u obzir zbog te famozne 2-3 zone koju je Jim Boeheim doveo do savršenstva, a ove godine dodatno i zbog činjenice da su složili fantastičnu rotaciju u kojoj nema zvijezda, ali ono čega ima su dvije podjednake petorke koje su u stanju 40 minuta gristi, trčati i skakati i tako nadoknaditi dobar dio individualnih nedostataka.

Glavni igrači su dva veterana, seniori Scoop Jardine i Kris Joseph (18. pick druge runde). Iako su obojica u najboljem slučaju budući solidni Euroligaški igrači, u ovom konceptu funkcioniraju odlično. Jardine je tipični NCAA play bez vizije, pretjeranog talenta i fizikalija, ali čvrst u obrani i sposoban potegnuti iz vana. Joseph je malo krilo i najveći talent na rosteru i kao takav zadužen je za šut ili ulaz kada sve druge opcije nestanu.

Vanjsku rotaciju još čine Dion Waiters kao nešto mlađi combo-bek koji je u stanju nadomjestiti Jardineov manjak eksplozivnosti, Brandon Triche kao šuterski specijalist te brucoš Micheal Carter-Williams koji u miks donosi i dozu atleticizma i energije. Unutarnju liniju uz Josepha čine šljakeri James Southerland i C.J. Fair (4. pick druge runde 2013.) te brucoš Rakeem Christmas koji svojim fizikalijama i dugim rukama obećava spomenutu zonu učiniti još težom za probiti. Na centru su slične dugonje, Baye Moussa-Keita (već po imenu vam je jasno da se radi o sirovom igraču čija jedina opipljiva kvaliteta je raspon ruku i blokerski instinkt) i Fab Melo (14. pick prve runde), ogromni brazilski centar drvene ruke.

Jasno je kako navođenje većine ovih imena nema smisla po standardima NBA potencijala, ali ima kako bi istaknuli da je upravo brojnost glavna snaga Narančastih. Neće biti ugodno gledati ih kako se muče zabiti bez playa i zvijezdanog talenta, ali isto tako je jasno da će, protiv njihove širine rotacije i dužine koju su u stanju imati u postavi tijekom cijelog susreta, protivnicima biti još teže.

06. DUKE BLUE DEVILS (ACC)

Coach K. je ostao bez pola momčadi koja je zadnje dvije godine briljirala, a novu jezgru čini gomila brucoša i preostali igrači koji se iz uloga promatrača moraju prešaltati u uloge nositelja. Dubina klupe je neosporna, ali isto tako među svim tim talentima nema ni jednoga za kojega bi čovjek stavio ruku u vatru da će postati ozbiljan NBA igrač. Brucoš Austin Rivers (14. pick prve runde), Docov sin, jedina je neosporna klasa, ali zbog revolveraškog stila igre i nedefinirane pozicije, za sada se i njegova budući učinak čini nejasnim čak i na ovoj razini. Momak nije play, nema all-round kvalitete kojima može nadoknaditi manjak visine, te se u najbolju ruku čini kao još jedan instant offense combo-bek s klupe (gledajući moguću ulogu u NBA).

Duke nastavlja igrati s niskom vanjskom dvojkom, jer nakon kombinacija između Nolana Smitha, Kyriea Irvinga i Jona Scheyera, novu udarnu postavu čine Rivers i Seth Curry (16. pick druge runde 2013.), mlađi brat Stepha i sin Della. Već po ovim draft predviđanjima jasno vam je o kakvom se igraču radi, combo beku bez izrazite kvalitete, ali slično kao i njegovi prethodnici Smith i Reddick, Curry ima muda i srce te prije svega fenomenalnu ruku, što bi moglo biti dovoljno da se nametne kao tipični lider još jedne uporne Duke momčadi.

Ta upornost i srce bit će vidljivi i pod košem gdje će glavnu ulogu nositi braća Plumlee, Miles (27. pick druge runde) i Mason (15. pick prve runde) kojima se od ove sezone pridružio i treći, Marshall. Od tri Plumleea najmanje drvo je Mason, ali za Duke njihov napadački učinak ionako nije ni upola važan kao njihova borbenost pod koševima. Još jedan fajter pod košem bit će startna četvorka Ryan Kelly (18. pick druge runde 2013.), tipični bijeli brat kojem nije strano gurati se u obrani, ali koji u napadu preferira igrati licem košu i zabijati skok-šut za skok-šutom (zbog prezimena Kelly neosporno će postati ljubimac ispodobruca.com uđe li u NBA).

Rotaciju zaokružuju specijalist za tricu Andre Dawkins (3. pick druge runde 2013.), back-up combo-bek bez šuta Tyler Thornton, te gomila brucoša koji su po izlasku iz srednje bili rangirani i traženi, ali čiji potencijal i utjecaj na rezultate Dukea još nikako ne možemo znati. Međutim, obzirom na sve što smo do sada imali prilike vidjeti od čovjeka s najviše pobjeda u povijesti NCAA košarke, jasno je da se protiv Krzyzewskog i njegovih ekipa nikada nije dobro kladiti. Kako god se posložila rotacija ove nove generacije, Duke zasigurno neće imati lošu sezonu. S druge strane, jednostavno su premladi i pretanki s talentom da bi ih se uopće moglo smatrati ozbiljnim izazivačima pored Tar Heelsa u konferenciji.

07. FLORIDA GATORS (SEC)

Slično kao i Duke protiv North Caroline, ni Gatorsi nemaju velike šanse protiv Kentuckya, posebice ne nakon što su ostali bez cijele unutarnje linije (Vernona Macklina, svojevrsnog light-Amarea, draftali su Pistonsi u drugoj rundi, šljaker Alex Tyus završio je u nekakvom trećerazrednom Izraelskom klubu, ali najveći problem bit će nadoknaditi all-round učinak Chandlera Parsonsa, draftanog od Houstona, koji trenutno za kruh zarađuje u Francuskoj, bijelog brata koji je igrao sve, od centra do malog krila). Da stvar bude luđa, preostali dio lanjske ekipe, sitna vanjska linija, najpoznatiji je po notornom silovanju lopte i lansiranju loših šuteva (još uvijek se naježim kada se sjetim igre bekovskog dvojca koja ih je koštala poraza od Butlera).

Ove godine će se, srećom, manje toga vrtiti oko 1 na 5 pokušaja sitnog Kenya Boyntona (26. pick druge runde 2013.) i minijaturnog Ervinga Walkera, jer je na vanjske pozicije pristigao novi Ray Allen, Brad Beal (3. pick prve runde 2013.). Nominalno prvi bek-šuter po izlasku iz srednje, Bealu nedostaje samo par centimetara da ga se proglasi sigurnom stvari na NBA razini. U ovoj sveučilišnoj sve osim slaganja momčadi oko njegova učinka bilo bi pogrešno. Kako Billy Donovan dokazano zna prilagoditi igru talentu kojega ima (zbog čega je bio i ostao poželjan NBA trener za razliku od velike većine sveučilišnih tirana koji ne odustaju od svoje filozofije čak ni pod prijetnjom otkaza), za očekivati je da Beal od prvog dana bude novi nositelj igre na vanjskim pozicijama.

Pod košem će pak novi oslonci biti dva lanjska igrača s klupe, Erik Murphy, koji bi trebao preuzeti Chandlerovu rolu u pick igri, te Patrick Young (13. pick prve runde), koji bi trebao zaključati reket i zakucati sve u blizini u Macklinovom stilu. Naravno da je očekivati previše od igrača koji su po prvi puta u ulozi nositelja često kontraproduktivno, ali obzirom na talent Beala i Younga, te Donovanovu sposobnost da izvuče maksimum iz napadačkog talenta na raspolaganju uz uvijek kvalitetnu obranu, podcijeniti Gatorse nije pametan potez.

08. PITT PANTHERS (Big East)

Momčad Pittsburgha lako je zanemariti ako tražite NBA talente, ali u NCAA kontekstu s razlogom su već godinama među favoritima za nastup na Final Fouru. Krcati su solidnim igračima, igraju agresivno u obrani, a u napadu siluju sat i čekaju priliku za šut kojega može uzeti bilo koji od desetak podjednako osrednjih pojedinaca. Iako nisu ni najviši ni najjači, uvijek nađu načina za biti među najboljim obranama i u skoku, za što je definitivno zaslužan i trener Jamie Dixon, koji, iako pripada mlađoj generaciji godinama, pristupom ostaje vjeran sveučilišnoj košarci u kojoj je nepoštivanje trenerovih zamisli najveći zločin.

Naravno, činjenica da godinama ispadaju prije vremena i da ulogu favorita nisu u stanju pretvoriti u stvarni nastupu na Final Fouru dijelom je i rezultat te osrednjosti talenta. Može sistem biti ne znam kako idealan, ali ako ga pokušavaju realizirati limitirani tipovi, logično je da se sruši pred ozbiljnijom preprekom. Mislim, smiješno mi je kada se o Woodenu ili Smithu priča kao o nekakvim vanzemaljcima, a ljudi su osvajali naslove s Jabbarom, Waltonom i Jordanom. Veliki trener nije na odmet, dapače, ali igrači su ispred svega.

Glavna snaga Pitta ove godine tako će biti lanjski back-up play Travon Woodall, 180 cm sitni senior koji je sveučilišnu karijeru proveo u sjeni i koji je usprkos limitiranoj roli ostavljao dojam najboljeg playmakera u momčadi, zatim revolveraš Ashton Gibbs (28. pick druge runde), jednodimenzionalni strijelac iz vana zarobljen u 188 cm visokom tijelu, te Nasir Robinson, borac pod koševima visok 196 cm. Gomila na slične načine fizikalijama ili talentom limitiranih igrača čini rotaciju Pitta i, iako ih definitivno nećete zapamtiti nakon što ih vidite, možete se kladiti da nikome neće biti lako protiv njih, pa tako ni ovim najboljim momčadima.

09. WISCONSIN BADGERS (Big Ten)

Wisconsin mi je oduvijek jedna od naj-antipatičnijih NCAA ekipa zbog tipičnog sveučilišnog stila igre koji uključuje silovanje lopte dok vrijeme curi i gomile ispaljenih trica od strane ne pretjerano talentiranih igrača. Ipak, zadnji niz godina Badgersi imaju jedan plus, a taj je činjenica da ih predvodi jedan od boljih generala u NCAA, iskusni i pouzdani Jordan Taylor (20. pick druge runde).

Taylor nema ni visinu ni brzinu za biti NBA igrač, ali ima mozak, muda i ruku za tri kakvih smo se nagledali u NCAA zadnjih godina, od Taureana Greena (danas Gran Canaria, nekad prvak s Gatorsima), preko Aciea Lawa (nekad Texas A&M, danas Partizan), do Kalina Lucasa (još lani Michigan State, danas Olympiacos). Iako je bez premca najbolji igrač u ekipi, Taylor je pravi play koji prvo gleda suigrače, a šut uzima kao zadnju opciju. Najbolje od svega, usprkos tome trica mu je sjajna, a broj izgubljenih lopti minimalan.

Obzirom da igra zadnju godinu na sveučilištu, od Taylora možemo očekivati još jednu profesorsku epizodu, ali nije da će opet imati nekakvu veliku podršku suigrača. Odlaskom bijelog drveta Jona Leuera (Bucksi ga draftali u drugoj rundi kao lokalnog favorita, a danas se lopta pod obručima u Frankfurtu) ostao je bez desne ruke, a na rosteru nema talenta za koji sa sigurnošću možemo reći da će mu pomoći. Ipak, ima tu dovoljno balvana za gurati se pod košem i dovoljno šutera koji mogu iskoristiti kvalitetnu povratnu loptu, što u kombinaciji sa sistemom trenera Boa Ryana znači da će momčad iz Wisconsina biti jedan od tvrđih oraha u NCAA.

10. BAYLOR BEARS (Big 12)

Vrijeme je da Bearsi skinu dosadni Kansas unutar konferencije, a, ako im to ne uspije ove sezone s budućom NBA unutarnjom linijom, onda neće nikada. Iako su ostali bez zaštitnog znaka posljednjih nekoliko godina, beka-šutera LaceDariusa Dunna (danas negdje u Izraelu) oko kojega se vrtio napad, trojac pod koševima kojega su okupili na papiru djeluje zastrašujuće.

Perry Jones (5. pick prve runde) bi danas bio u NBA usprkos klimavoj prvoj godini da ga strah od lockouta nije natjerao na povratak među Medvjede, gdje ga sada čeka uloga prvog imena. Jones je u stanju dominirati u reketu zbog visine i snage, ali očekivanja prilikom dolaska na sveučilište su ipak bila puno veća i bazirana na fenomenalnim fizikalijama. Međutim, Jones se nije nametnuo kao skakač i bloker, što je odmah upalilo alarm kod skauta u svezi njegova pristupa igri.

Quincy Miller (8. pick prve runde) buduće je NBA all-round krilo, sjajan atleta idealnog tijela koji je već u prve tri utakmice ove sezone pokazao svu raskoš talenta nametnuvši se kao legitimni nositelj (čemu je pomogla i Jonesova suspenzija zbog tipično smiješnih NCAA optužbi u svezi uzimanja mita prilikom izbora sveučilišta), a Quincy Acy (11. pick druge runde) vrhunski je šljaker pod obručima koji nedostatak cm nadoknađuje borbenošću i voljom kojom se baca na prljavi posao.

Pristupe li Jones i Miller poslu ozbiljno, Baylor može računati na najviše domete, ali manjak ikakve kvalitete na vanjskim pozicijama mogao bi se pokazati prevelikim kamenom oko vrata. Obzirom da su i na klupi krcati visokim igračima (posebice je bitan neumorni šljaker Anthony Jones, senior koji krpa sve rupe pod košem nastale ležernim Perryevim pristupom), šteta je što ne mogu jednoga od njih trejdati za poštenog beka, jer ovako su previše ovisni o učinku vanjskih igrača koji do sada ničim nisu pokazali da su dorasli ulogama startera na ovoj razini.

11. KANSAS JAYHAWKS (Big 12)

Dosadni Kansas odlaskom braće Morris ostao je bez pogonskog goriva, ali nema sumnje da će Bill Self opet pronaći formulu kako izvući maksimum iz ovoga što ima na raspolaganju. Doduše, odlasci su bili mnogobrojni, osim braće Morris još je cijeli niz bitnih igrača završio sveučilišne karijere, tako da je teško očekivati da će opet igrati na onoj lanjskoj razini zbog koje ih se smatralo prvim favoritima turnira, ali možete se kladiti kako će teško prodati kožu vladara Big 12 konferencije.

Nova uzdanica pod košem zove se Thomas Robinson (6. pick prve runde), lani prvi visoki s klupe, momak koji je u ono malo minuta što ih je dobivao pored braće Morris ostavljao dojam fenomenalnog blokera, neumornog skakača i agresivnog zakucavača. Prvi asistent Robinsonu bit će iskusni Tyshawn Taylor (9. pick druge runde), solidni combo-bek nedefinirane sadašnje i buduće role. Osim njih, obzirom na nedostatak vrhunskih brucoša, Self će se morati osloniti na cijeli niz iskusnih grijača klupe koji do ove sezone nisu imali zahtjevnije role u momčadi.

12. LOUISVILLE CARDINALS (Big East)

Pitinove momčadi uvijek su pobjeđivale presingom i širinom rotacije, sličan slučaj bio je i prošle godine, ali očekivanja velikih stvari brzo su se raspala kada je počeo turnir i kada je postalo jasno da nositelji igre Cardinalsa nisu pretjerano dobri košarkaši. Problem su bili minijaturni bekovi, play Peyton Siva (13. pick druge runde), oko čijeg slash ‘n’ kick stila igre se vrtio napad, te šuter Preston Knowles koji je imao neobičnu tendenciju da nestane svaki puta kada bi trebalo zabiti koš.

Knowles je završio svoju sveučilišnu, a valjda i košarkašku karijeru, što znači da će Siva i dalje biti motor momčadi. Svaka čast njegovoj brzini, driblinzima i potezima za NBA action, ali momak nema šut, nije u stanju mijenjati ritam niti izbjeći greške. Pitino pak nema izbora, bez Sivine penetracije napad Louisvillea bio bi potpuno predvidljiv i mlak. Ovako, ostaje im samo živjeti i umrijeti sa svojim playmakerom.

Od preostalih lanjskih igrača treba istaknuti još jedino šutera Kylea Kurica koji je nešto slabija verzija Kapono – Korver malih krila (vrhunski šut, rupa u obrani, beton u tenisicama), možda i blokera Gorgui Dienga koji, kako mu i prezime govori, nije ništa drugo nego sirovina koja skače i lijepi banane, ali sve ovogodišnje i buduće nade Pitino će graditi na izdašnoj generaciji brucoša među kojima treba istaknuti Chanea Behanana, post strijelca i skakača kakav im je lani nedostajao pod košem da malo promijene ritam.

13. VANDERBILT COMMODORES (SEC)

Vandy je momčad koja ne spada u vrh, ali koje su se lani svi bojali iz jednog jedinog razloga – kada bi im krenule upadati trice, niste imali šanse. Iako su se osramotili u turniru ispavši u prvom kolu, ni ove godine se ništa nije promijenilo. Vandy je gotovo siguran sudionik turnira usprkos tome što igra u konferenciji krcatoj punoj poznatijim sveučilištima, a u napadu im se i dalje sve vrti oko trice i fenomenalnih šutera. U obrani se pak oslanjaju na tvrdu igru na perimetru i kontrolu reketa za koju se brinu dva odlična (nažalost, i jedina) visoka igrača.

Dvojac pod košem čine centar Festus Ezeli (16. pick prve runde), odličan bloker i solidan napadač, i Lance Goulborne, klasični šljaker i fajter pod koševima, a oko njih su poslagani John Jenkins (28. pick prve runde), sjajni bek-šuter koji će u najgorem slučaju biti solidan tricaški specijalist u NBA, Jeff Taylor (20. pick prve runde), solidno all-round krilo koje je u stanju šuterske serije razbiti i povremenim ulazima, te Brad Tinsley, nominalno playmaker, a u biti tek još jedan dežurni tricaš.

Obzirom da sezonu počinju bez Ezelia koji će zbog ozljede koljena zaigrati tek oko Nove Godine, moguće je da na startu Vandy ne ostavi dojam opasne momčadi, ali kada se kompletiraju, s ovako dobro posloženom petorkom i jasnom vizijom vlastite igre, odnosno svojih minusa i pluseva, Commodoresi će opet biti protivnik kojega ni jedan favorit neće željeti vidjeti u svom dijelu ždrijeba.

14. GONZAGA BULLDOGS (WCC)

Gonzaga godinama vlada ovom osrednjom konferencijom sa Zapadne obale, a nema razloga da tako ne bude i ove sezone (i to usprkos tome što se konkurencija pojačala prelaskom Brigham Younga iz Mountain West konferencije). Iako su neki od dugogodišnjih nositelja polako napustili sveučilište, ostali su čvrsti (čitaj drveni) centar Robert Sacre (24. pick druge runde) i solidno all-round krilo i Dirkov suigrač u repki Elias Harris (12. pick druge runde 2013.). Međutim, najveći dobitak je mladi kanadski play Kevin Pangos, koji je već u prvih nekoliko utakmica najavio moguću novu senzaciju NCAA košarke. Prvo, momak je rasni general na parketu što u kombinaciji s kanadskom putovnicom znači da su usporedbe sa Steveom Nashom neizbježne, a, kao drugo, u drugoj utakmici u sveučilišnoj karijeri kao od šale je zabio 33 koša čime je podsjetio na, ni manje ni više nego – Jimmera. Treba li uopće napominjati da će Gonzaga biti visoko među ekipama čiji se susreti ne smiju propustiti? Kao dodatni bonus, Pangosov back-up zove se David Stockton, i da, radi se o sinu najvećeg proizvoda ovog sveučilišta ikada. David je daleko od Johnovih kvaliteta, ali simbolika je neodoljiva.

15. PURDUE BOILERMAKERS (Big Ten)

Nesuđeni sudionici Final Foura nisu uspijeli iskoristiti sjajnu generaciju, ozljedom šutera Robbiea Hummela (17. pick druge runde) na početku prošle sezone sva očekivanja pala su u vodu. Što je dovelo do toga da je preostali dio momčadi, okupljen oko budućih Celticsa JaJuana Johnsona i E’Twuna Moorea, nadmašio očekivanja. Slično bi se trebalo ponoviti i ove godine – odlaskom sjajnog dvojca u NBA, od Purduea nitko ne očekuje ništa. Međutim, Hummel je konačno zdrav i spreman, što u prijevodu znači da ćemo imati prilike gledati sjajnu kopiju Larrya Birda, kako likom, tako i šutom (kojega može zabiti od kuda god poželi, iako se očito ne radi o tako kompletnom košarkašu kakav je bio Larry), a sjajni trener Matt Painter pobrinut će sa da obrana još jednom bude među najboljima u NCAA. Iako osim Hummela nema izrazitog strijelca na rosteru, Painter na raspolaganju ima skoro cijelu lanjsku momčad što će itekako pomoći da defenzivni učinak ostane na razini, a kakvu-takvu pomoć Hummelu u napadu trebali bi pružiti bekovi (play Lewis Jackson i šuter Ryne Smith). Nažalost, rupa pod košem i nedostatak centimetara u rotaciji ostavljaju previše upitnika.

16. UNLV REBELS (Mountain West)

Rebelsi odavno nisu imali rezultate kakve su ostvarivali u vrijeme Jerrya Tarkaniana, zbog čega su se odlučili na promjene. Legendarni trener Lon Kruger, koji je vrhunac karijere ostvario ’90-ih i početkom novog milenija kada je nakon solidnih rezultata s Gatorsima i Illinoisom pozvan u NBA gdje je tri sezone trenirao Hawkse, nakon 8 sezona i ne baš sjajnih rezultata napustio je Las Vegas, a kao zamjena doveden je Dave Rice, nekadašnji član Tarkanianovih Runnin’ Rebelsa i dojučerašnji asistent na Brigham Youngu.

Rice je odmah po dolasko obećao povratak nekadašnjeg run ‘n’ guna što bi itekako trebalo pomoći momčadi građenoj oko sjajnih bekova i dubine pod košem. Svi najvažniji igrači su itekako iskusni veterani koji iza sebe već imaju jedan ili dva nastupa na završnom turniru, što također nije zanemarivo. Pokretač svega je bek-šuter Oscar Bellfield, koji je ujedno i prvi razigravač dok se ne pronađe rješenje koji bi mu omogućilo da više igra bez lopte, a glavni igrač pod košem je čvrsto krilo Chace Stanback. Ugodno iznenađenje na početku sezone je igra combo-beka Justina Hawkinsa, te skakačka dominacija Mikea Mosera pristiglog s UCLA-e. Ako uzmemo u obzir još cijeli niz solidnih i iskusnih košarkaša koje Rice ima na raspolaganju, očito je kako će trkom i ritmom ovi Rebelsi lomiti protivnike i kako će nakon dugo godina opet moći dodati ono Runnin’ ispred imena.

17. XAVIER MUSKETEERS (Atlantic 10)

Atlantic 10 je tipična osrednja koferencija, ali Xavier, predvođen s dva revolveraša na vanjskim pozicijama, definitivno nije tipična osrednja momčad. Solidne obrane, s nizom zanimljivih mladih i nedokazanih igrača, bez pravih visokih pod košem, ali zato s solidnom rotacijom šljakera, Xavier se čini kao tek još jedna po ničem posebna ekipa, dok vas ne počnu rešetati play Tu Holloway (8. pick druge runde) i šuter Mark Lyons. Imaju sve ovlasti i nose ovu momčad svojim ulazima (u čemu Holloway podsjeća na lanjskog junaka NCAA sezone Kembu) i šuterskim serijama, što u prijevodu znači da ih je bolje izbjegavati kada imaju večer. U turnirskom sistemu ovakav protivnik definitivno nije nešto što želite vidjeti. A opet, obzirom kako inače prolaze momčadi bazirane isključivo na igri dva beka (sjetimo se samo zadnjih nekoliko izdanja Kansas Statea), ne bi nas trebalo čuditi ni ako ne opet ispadnu u prvom krugu kao lani.

18. MISSOURI TIGERS (Big 12)

Uvijek građeni oko gomile sjajnih atleta pod košem sposobnih trčati gore-dolje cijeli dan, Tigersi su odmah na početku ove sezone doživjeli šok kada su zbog ozljede zarađene na haklu ostali bez najboljeg visokog igrača Laurencea Bowersa (15. pick druge runde). Novi trener Frank Haith zbog toga je dodatno ubrzao igru, stavivši sve karte u ruke trojice vanjskih igrača. Za sada stvari djeluju briljantno. Naravno, donositi sud na osnovu tri utakmice nije mudro, ali činjenica je kako Tigersi godinama imaju jednog od kompletnijih bekova šutera u NCAA u Marcusu Denmonu, sjajnom all-round igraču kojega će NBA karijere koštati manjak centimetara. Tu su još dva izuzetna tricaša, play Phil Pressey i šuter Kim English (28. pick druge runde), specijalist za trice koji u ovoj momčadi glumi malo krilo. Dok im upada šut iz vana, Tigersi poput mnogih sličnih ekipa mogu biti ugodno iznenađenje, kako završnog tako i konferencijskog turnira. Ili obrnuto, u slučaju da trica ne sluša.

19. MICHIGAN WOLVERINES (Big Ten)

Još jedna ekipa koja sve bazira na čvrstoj obrani i sposobnosti da zabija gomilu trica. Lani su bili ugodno iznenađenje u Big Tenu, kao momčad u kojoj su glavnu riječ vodili uglavnom brucoši, stoga su očekivanja ove sezone i nešto veća. Doduše, ostali su bez glavnog igrača, sjajnog playmakera Dariusa Morrisa kojega su nakon odlične druge sezone draftirali Lakersi. Učinak takvog igrača neće biti lako nadoknaditi, ali brucoš Trey Burke trebao bi preuzeti ulogu playa, dok će ključne uloge preuzeti sada za godinu iskusniji trojac predvođen Timom Hardawayom Juniorom (17. pick druge runde 2013.).

Hardaway izrasta u solidnog swingmana koji može zabiti iz vana i poslužiti kao point-forward, dok su njegove lanjske kolege Evan Smotrycz i Jordan Morgan zaduženi za igru pod košem. Smotrycz je lažna četvorka sjajnog šuta koja se u napadu Wolverinesa pretvara u dodatnog vanjskog igrača, dok je Morgan jedini igrač pod košem u napadu zadužen za trpanje zicera u situacijama kada vanjski šut rastegne obrane. Na rosteru Michigana nalazi se još cijeli niz solidnih šutera što je plus, minus je što im kao i mnogim drugim osrednjim ekipama nedostaje mesa i mišića pod košem, ali uspiju li ekipno nadoknaditi Morrisov učinak, nema razloga za smatrati kako ne pripadaju u 20 najboljih ekipa u ligi.

20. TEXAS LONGHORNS (Big 12)

Lanjski egzodus igrača iz Texasa neće biti lako nadoknaditi, usprkos opasnosti od lockouta Tristan Thompson, Cory Joseph i Jordan Hamilton kao da su jedva dočekali pobjeći od trenera Ricka Barnesa. Kroz Barnesov Texas prošao je cijeli niz fenomenalnih igrača od kojih ovaj light-Calipari nije izvukao ništa, očito samo obećavajući minute i odriješene ruke u napadu. Ovaj put na raspolaganju mu je niz preostalih igrača koji nisu bili zanimljivi NBA klubovima, te nova doza sjajnih brucoša. Ove prve predvodi combo revolveraš J’Covan Brown, koji će dojučerašnju ulogu instant strijelca s klupe zamijeniti onom prvog strijelca momčadi. Ove druge predvodi sjajni Myck Kabongo (5. pick prve runde 2013.), play kojega je tražilo pola NCAA ekipa, između ostalih i Calipari za Kentucky, ali očito su Barnesova obećanja bila presudna. U Texasu se ne mora brinuti za minute ili za to da će ga netko sjesti na klupu zato što ne igra obranu. Jezgru momčadi zaokružuju brucoši Julien Lewis i Sheldon McClellan (dva atletska swingmana), a još jedan brucoš Jonathan Holmes predstavlja jedinu potencijalnu opasnost pod košem. Uglavnom, možete očekivati puno run ‘n’ gun igre i petorku u kojoj će često boraviti čak i po četiri igrača prve godine.

21. MEMPHIS TIGERS (Conference USA)

Odlaskom Caliparia iz Memphisa, ova momčad iz osrednje konferencije začudo nije prestala privlačiti sjajne regrute, za što je zaslužan Calov nasljednik na mjestu trenera Josh Pastner. Čovjek je odlučio njegovati isti stil kao prethodnik, dakle forsirati ritam bliži NBA nego NCAA košarci, a odriješene ruke u napadu privukle su ogroman broj igrača. Razlika je ipak vidljiva – iako Memphis ima nekoliko potencijalnih NBA igrača, samo dvojica su potencijal za prvu rundu. Bez prvoklasnog talenta, ovakvo regrutiranje gubi smisao jer se, umjesto jednom ili dvojici igrača, momčad povjerava cijelom nizu solidnih košarkaša koji uglavnom vjeruju da su bolji nego jesu. Iz toga razloga Memphis ne kotira toliko visoko koliko bi trebao s obzirom na ono što nudi na papiru.

Tigersi igraju brzo zahvaljujući dubini i atletskim sposobnostima, ali ta brzina ujedno ne znači i učinkovitost obzirom na osrednje šutere, nedovoljno dobru kontrolu lopte i ogroman broj grešaka na oba kraja terena kojima su skloni obzirom na nedostatak sistema. Njihov stil igre više podsjeća na hokejaške izmjene u kojima je važnije na parketu imati trenutno svježije trkače, nego igrače koji znaju što se od njih očekuje. Naravno, dodatno iskustvo svakako može utjecati da se poboljša selekcija šuta i smanji broj izgubljenih lopti, ali problem je ipak u sistemu, odnosno stavljanju čiste atletike ispred košarke (uostalom, izvlačenje na mladost nema smisla obzirom na rezultate koje Calipari ostvaruje, očito nije stvar u godinama nego, kao i uvijek, u kvaliteti). Memphis će širinom i fizikalijama pregaziti slabije ekipe, ali protiv ovih najboljih jednostavno nema nikakve šanse.

Najvažniji igrači su all-round swingman bez vanjskog šuta Will Barton (12. pick druge runde), tweener Wes Whiterspoon (27. pick druge runde) i combo-bek Joe Jackson, koji sjajno koriste stil igre bez velikih obveza da bi nabili brojke, dok jedno oko definitivno treba držati na mladim potencijalima Adonisu Thomasu (4. pick prve runde 2013.), swingmanu navodno fenomenalnih all-round kvaliteta i Tariku Blacku (14. pick prve runde 2013.), sjajnom skakaču i fizikalcu pod koševima.

22. FLORIDA STATE SEMINOLES (ACC)

Talentom limitirana momčad koja je svoj identitet izgradila oko čvrste obrane i niza igrača koje nitko drugi nije želio. Bazirajući se na krvi, znoju i suzama, Seminolesi nisu momčad koju je poželjno previše gledati, ali itekako su sposobni zagorčati život svakom protivniku, što su dokazali i lani došavši među 16 najboljih.

Takav rezultat neminovno je u orbitu izbacio neka imena poput 26 godina starog Bernarda Jamesa (24. pick druge runde), sjajnog skakača i blokera koji kontrolira njihov reket i koji se tek lani kao 25 godina star igrač prebacio na sveučilište da bi odradio svoje zadnje dvije godine ‘školovanja’. Jasno da je u ovoj konkurenciji James u prednosti samo zbog fizikalija, ali Seminolesi su inače skloni traženju upravo takvih ‘studenata’ po raznim višim školama.

Gomila visokih i jakih igrača pod košem njihova je najveća snaga, a nedostatak rasnih bekova najveći minus. Ipak, uspiju li nadmoć u skoku i kontrolu reketa balansirati sa šutom iz vana, možda ponove lanjski rezultat. Ne nametne li se pak neki od bekova i ostane li sve samo na upornosti unutarnje linije, moguće je da ih netko izrešeta već u prvom krugu.

23. TEXAS A&M AGGIES (Big 12)

Zanimljiva momčad koja bi mogla zagorčati život favoritima u Big 12 konferenciji, prvenstveno zbog sjajnog dvojca krilnih igrača. David Loubeau je odličan skakač s dobrim šutom s poludistance i nizom poteza oko koša kojima nadoknađuje nedostatak vrhunskih fizikalija, dok je Khris Middleton (26. pick prve runde) all-round krilo koje odlično igra u oba smjera. Novi trener Billy Kennedy odmah im je dodao brucoša visoke klase u playu Jamalu Branchu, te odličnog šutera iz vana u iz Washingtona transferiranog Elstona Turnera. Preko noći dodavši rasnog tricaša i talentiranog playa već etabliranoj igri pod košem, Kennedy je udario temelje možda i opasnijoj verziji Aggiesa od one predvođene Aciem Lawom. Svakako ih treba držati na oku.

24. CALIFORNIA GOLDEN BEARS (Pac-12)

Ovogodišnji favoriti za osvajanje najslabije od 6 glavnih konferencija. Predvođeni trenerom Mikeom Montgomeryem, legendom Stanforda, koji se nakon epizode u NBA na čelu Warriorsa skrasio u Berkeleyu, Golden Bearsi za razliku od konkurencije vraćaju cijelu momčad. Najveći teret nose vanjski igrači, playmaker Brandon Smith (nema ulaz), combo-bek Jorge Gutierrez (nema visinu za swingmana) i šuter Alan Crabbe, dok ih fino nadopunjavaju dva borca pod koševima, drveni Richard Solomon kao centar i jednako spori Harper Kamp kao visoko krilo mekane ruke. Nema među njima ni jednog pojedinca koji nema barem jednu ogromnu manu, jedino Crabbe možda ima profi budućnost kao specijalist za tri, ali kao momčad imaju dovoljno pluseva i dobro se nadopunjavaju. To neće biti dovoljno da se sakriju slabosti u atletskom dijelu igre niti da se izazove u NCAA turniru, ali osvajanje konferencije itekako je realno.

25. MICHIGAN STATE SPARTANS (Big Ten)

Odlazak Kalina Lucasa obilježio je kraj jedne generacije od koje je danas ostao samo Draymond Green, solidno all-round krilo oko kojega će se sve vrtiti u igri momčadi Toma Izzoa. Izzo pak počinje s građenjem nove ekipe oko combo-beka Keitha Applinga (5. pick druge runde 2013.) koji bi trebao preuzeti vođenje momčadi u svoje ruke nakon što je lani služio kao zamjena Lucasu. U ovoj sezoni rebuildinga važnu ulogu igrat će još i brucoš Branden Dawson kao novi atleta na krilu, te igrač druge godine Adreian Payne (6. pick druge runde 2013.) koji će u novoj postavi Spartansa biti zadužen za kontrolu reketa. Za očekivati je da cijeli niz zanimljivih brucoša dobije priliku da se dokaže, a to znači da će rezultati ove sezone biti u drugom planu. Ipak, od Izzovih momčadi nikada ne možete očekivati išta manje od bitke, stoga će svi oni koji ih podcijene kao neiskusnu ekipu itekako platiti.

26. ST. MARY’S GAELS (WCC)

Momčad koja je svijetu podarila Omara Samhana ostala je i bez neumornog beka Mickeya McConnella, ali ostatak ekipe koja je prije dvije godine osvježila turnir i dalje je na okupu. Iako im je konkurenciju u konferenciji pojačalo priključivanje Brigham Younga, gomila odličnih šutera i duboka rotacija trebali bi biti dovoljni za izboriti nastup na završnom turniru. Momčad predvodi dobro poznati combo-bek sjajnog šuta Matthew Dellavedova, a glavni pomoćnici bit će mu šuter baršunaste ruke Clint Steindl i tipična sveučilišna četvorka s manjkom centimetara, ali i sjajnim šutom s poludistance, Rob Jones. Iako nemaju post igrača kakav je bio Samhan, rotacija visokih je zavidna, osobito za slabiju konferenciju.

27. MARQUETTE GOLDEN EAGLES (Big East)

Dobar dio lanjske ekipe koja je završila među 16 najboljih je i dalje na okupu, što znači da od Golden Eaglesa opet treba očekivati pozitivne rezultate. Jedina razlika je što ovaj put nemaju titulu autsajdera, što, uzevši u obzir netipično osrednju obranu koju igraju obzirom na to da su momčad iz velike konferencije, znači da će protivnici biti itekako dobro upoznati s njihovim manama i vrilinama. Odlaskom Jimmya Butlera u Bullse ostali su i bez glavnog oslonca u napadu, a to znači da će veće uloge morati preuzeti Darius Johnson-Odom (27. pick prve runde), rasni NCAA play all-round kvaliteta, Vander Blue (25. pick prve runde), rasni šuter koji je lanjsku prvu sezonu proveo kao back-up Butleru na bokovima, te Jae Crowder, tipični NCAA tweener koji ratuje pod košem i usput ubacuje svoju porciju trica izuzetnim postotkom. Tanki su u rotaciji, posebice pod košem, ali s ovako dobrim napadom u kojem su jasno posložene prva, druga i treća opcija, jednostavno ne mogu izbjeći još jedan nastup na turniru.

28. ALABAMA CRIMSON TIDE (SEC)

Momčad koja ja lani na krilima fenomenalne obrane dogurala do finala NIT turnira (utješni turnir za sve one koji ne izbore glavnu NCAA nagradu) ovaj put dolazi u nešto tanjem izdanju pod obručima, ali s tri sjajna igrača iza kojih je dodatna godina iskustva. U Alabami će se sve vrtiti oko pouzdanog skakača i strijelca u postu JaMychala Greena (14. pick druge runde), tweenera i izuzetnog šljakera pod košem sklonog vanjskom šutu Tonya Mitchella (19. pick druge runde 2013.), te čvrstog i pouzdanog playmakera Trevora Releforda. Drugi nastup u NIT-u za redom za ovakvu jezgru bio bi ogromno razočaranje, posebice ako nastave s tvrdim pristupom u obrani. Uračunajte ih u budući bracket.

29. NOTRE DAME FIGHTING IRISH (Big East)

Momčad s najboljim nadimkom u cijeloj NCAA košarci (ako ne i uopće u sportu) vraća se oslabljena za odlazak najboljeg igrača, šutera Bena Hansbrougha (koji se nakon što nije izabran na draftu skrasio u Bundesligi), što znači da će prvo ime ove sezone biti centar meke ruke i drvenih nogu Tim Abromaitis (suspendiran prve 4 utakmice sezone zbog toga što je igrao nekakve pripremne utakmice u sezoni kada to nije trebao jer je bio stavljen van momčadi kako bi mogao ostati duže na sveučilištu – ako vam ništa nije jasno, ne zamarajte se, to je samo još jedan u nizu licemjernih poteza NCAA u kojoj igrač ima pravo igrati 4 sezone, ali isto tako ga momčad može bez problema zamrznuti jednu godinu kako bi ga koristila u petoj sezoni kada posloži bolji roster ili što već). Bez obzira na to tko bio prvo ime, igra Notre Dame će se standardno bazirati na tricama koje će dolaziti sa svih strana, bilo od bekova Erica Atkinsa i Jeriana Granta, bilo od krila Scotta Martina i Patta Connaughtona. Među svim tim šuterima naći će se i dovoljno tijela za skakanje, a na raspolaganju je i dovoljno centimetara za kvalitetnu rotaciju. Bude li upadala trica, sve je moguće, ali obzirom na nedostatak pedigrea, ponavljanje lanjskog ulaza među 32 ekipe bio bi uspjeh, nikako ne razočaranje.

30. WEST VIRGINIA MOUNTAINEERS (Big East)

Bob Huggins je pravi trener, i to ne samo zato što se ne skida iz trenerke. Njegove momčadi uvijek će igrati nesebično i borbeno, ali problem će ove sezone biti uklopiti gomilu brucoša sa ostatcima prošle generacije nesuđenih NCAA prvaka (što su Mountaineersi talentom i igrama bili). Glavni oslonac momčadi bit će veteran Kevin Jones (23. pick druge runde), već godinama glavni igrač pod košem, momak koji u ovoj konkurenciji talentom i iskustvom može do brojki kakve skupljaju najbolje NBA četvorke. Dugogodišnji play Darryl Bryant morat će preuzeti puno veću ulogu u napadu nego što je navikao, a to obzirom na njegov očajan šut nije dobro, dok će do jučer back-up centar, turčin Deniz Kilicli, morati odrađivati puno veći dio posla u reketu nego što je ikada trebao. Od cijelog niza zanimljivih brucoša najviše se očekuje od combo-beka Jabariea Hindsa koji bi energijom i stilom igre mogao vrlo brzo postati glavni igrač u napadu. Sve u svemu, Huggins ima od čega slagati buduću kvalitetnu momčad, ali očekivati ponavljanje nedavnih vrhunskih rezultata s ovom kombinacijom nije realno.

31. MIAMI (FL) HURRICANES (ACC)

Floridski Miami bi konačno trebao zasjeniti onaj iz Ohia, ponajviše na račun iskusne jezgre i nekoliko mlađih NBA potencijala. Novi trener Jim Larranaga dokazani je majstor obrane i uspije li napadački talent na rosteru prilagoditi defanzivnim zahtjevima igre u top 6 konferenciji, Canesi bi trebali izboriti nastup na završnom turniru. U napadu će se opet sve vrtiti oko vanjske linije koju čine dva combo beka koja uvijek prvo gledaju vlastiti šut, Durand Scott (28. pick druge runde 2013.) i Malcolm Grant. Dok čekaju da im se nakon ozljede koljena vrati krupni centar Reggie Johnson (7. pick druge runde 2013.), pod košem će većinu posla morati odrađivati s Floride doveden Kenny Kadji, dugonja izuzetnog blokerskog instinkta i drvenih ruku koji je preselio iz Gatorsa u Canese svjestan da pored Patricka Younga neće doći do previše minuta.

32. NEW MEXICO LOBOS (Mountain West)

Nakon što je Jimmer ludilo završilo, New Mexico je ostao s možda najboljim igračem u konferenciji, fenomenalnim skakačem Drewom Gordonom. Što dovoljno govori i o konferenciji, obzirom da Gordon ima ozbiljnih problema s rukama i u napadu je osuđen na kupljenje odbijanaca i poneki zicer. Međutim, čovjek fizički dominira u reketu, a dva beka, play Kendall Williams i šuter Tony Snell, trebali bi ga nadopunjavati igrom iz vana. Sve skupa trebalo bi biti dovoljno za osvojiti konferenciju i osigurati si još jedan nastup na završnom turniru.

33. TEMPLE OWLS (Atlantic 10)

Temple je najveći i praktički jedini izazivač Xavieru za naslov prvaka ove konferencije, iako ni ona ekipa koja izvuće kraći kraj vrlo vjerojatno neće izostati sa završnog turnira. Sove su slabe pod košem gdje imaju samo jednog pravog visokog igrača u centru Michaelu Ericu, dugonji iz Nigerije čiji učinak u kontroli skoka i reketa će biti ključan. Međutim, za ono uokolo nema brige. Glavni strijelci i dalje će biti bekovi, play Juan Fernandez (22. pick druge runde) koji je sjajnim igrama na lanjskom turniru skrenuo i pažnju NBA skauta na sebe, te šuter Ramone Moore. Oba su nesebični all-round igrači koji igraju kontroliranu košarku i njihov učinak još jednom će biti presudan ako misle ne samo ući u turnir, nego i ponoviti plasman među 32 ekipe.

34. CINCINATTI BEARCATS (Big East)

Prolazak u drugi krug trebao bi biti realni cilj i ove godine obzirom da Bearcatsi vraćaju sve najvažnije igrače, ali isto tako nerealno je očekivati išta više. Ovo je momčad solidne obrane i nešto manje solidnog napada koji u ovom prvom segmentu previše ovisi o učinku Yancya Gatesa (25. pick druge runde), kompletne četvorke koja u ovoj momčadi kontrolira skok i reket, dok u ovom drugom živi od poteza slash ‘n’ kick playmakera Cashmerea Wrighta i serija koševa combo-beka Diona Dixona. Nedostatak rasnog šutera nadoknađuju atletskim kvalitetama, ali činjenica je kako bez pouzdane trice u ovoj konkurenciji nemate velike šanse, ma kako atraktivno ponekad izgledali vaši bekovi.

35. MARYLAND TERRAPINS (ACC)

Maryland je ekipa u kojoj se sve vrti oko učinka jednog čovjeka, playmakera Terrella Stoglina oko čijih ulaza i šuta je izgrađen cijeli napad. Solidna rotacija s dovoljnim brojem visokih za gurati se pod košem i dovoljno swingmana koji mogu zabiti iz vana pomoći će, iako bi sjajni trener Gary Williams, koji je do završnog turnira dolazio i s puno manje talenta, zasigurno mijenjao dubinu klupe za još barem jednog rasnog košarkaša koji bi malo olakšao posao Stoglinu.

36. CLEMSON TIGERS (ACC)

Slično kao i konferencijski suparnici Terrapinsi, i Tigersi ovise o učinku svoga brzog i sitnog beka Andrea Younga. Iako Young nije rasni play nego tipični combo-bek, lakoća kojom zabija temelj je igre Clemsona. Glavni pomagaći su mu atletski krilni igrači Milton Jennings, Devin Booker i Tanner Smith, koji, iako nedefiniranih pozicija, rade sve ostalo – skaču, zabijaju trice i igraju obranu.

37. MINNESOTA GOLDEN GOPHERS (Big Ten)

Nakon dugo godina Minnesota ima šanse za ostaviti traga u završnici, ako se prvo provuče kroz pakao vlastite konferencije. Njihov problem je nedostatak poštenog vanjskog igrača, a najveća snaga odlična unutarnja linija koja počinje s budućim NBA igračem Trevorom Mbakweom (5. pick druge runde). Mbakwe je nekoliko turnirskih utakmica udaljen od toga da ga se smatra sigurnom stvari, radi se o šljakeru pod košem koji manjak centimetara nadoknađuje snagom, pristupom i sjajnim osjećajem za skok. Ralph Sampson, sin legendarnog centra Rocketsa istog imena, centar je meke ruke koji s Mbakweom čini dominantan duo u reketu, dok se od krila Rodneya Williamsa (27. pick druge runde) ove sezone očekuje da, uz fenomenalne atletske sposobnosti, iskaže i poneku košarkašku kvalitetu.

38. OKLAHOMA STATE COWBOYS (Big 12)

Kod njih se sve vrti oko brucoša LeBryana Nasha (17. pick prve runde), odnosno oko očekivanja može li dotični opravdati ime. Iako je srednjoškolski hype nešto splasnuo nakon što se momak odlučio za Oklahomu i nakon što su krenule priče da više podsjeća na Artesta nego na Jamesa (pri tome mislim prvenstveno na fizički izgled), jasno je kako je Nash rasni atleta koji fizikalijama pripada u NBA. Sada je samo pitanje koliko treba brusiti njegovu igru i ima li uopće potrebnu kvalitetu za biti all-round zvijer u profesionalcima. Na ovoj razini sve će se vrtiti oko njega, što je i logično obzirom da ostatak momčadi čine klimavi bekovi, Keiton Page (play upitna šuta koji ne prestaje šutirati) i Markel Brown (combo-bek-koji ne može zabiti tricu, ali je zato najbolji skakač i uopće obrambeni igrač u momčadi), te all-round krilo Jean-Paul Olekumi (do dolaska Nasha najbolji igrač u napadu). Odličan posao obavljen u regrutiranju ne uključuje samo Nasha, tu je još nekoliko brucoša koji mogu odmah pomoći, prije svih latino playmaker Cezar Guerrero koji u startu djeluje kao najkompletniji vanjski igrač, a budu li Nash i Guerrero od starta na razini, mogla bi ovo biti opasna momčad vrati li se u rotaciju sjajni skakač Darrell Williams koji je suspendiran do daljnjega zbog optužbi za silovanje. Ostanu li pak bez Williamsa do kraja sezone, najveći teret pod košem past će na mršavog, ali talentiranog brucoša Michaela Cobbinsa u kojem vide četvorku budućnosti. Iako se nositi momčad čini prevelikim teretom za tri igrača prve godine, obzirom na razinu talenta ostalih, Cowboysi nemaju izbora nego dati se njima u ruke.

39. BRIGHAM YOUNG COUGARS (WCC)

Život bez Jimmera počinje u novoj konferenciji, ali neće zbog toga biti ništa lakši. Jer, nisu ostali samo bez Jimmera, momčad je napustio i drugi bek Jackson Emery, što praktički znači da od lanjskih nositelja ostaju samo na Brandonu Daviesu, sjajnom skakaču i prvom strijelcu u postu kojega se najviše sjećamo po lanjskoj suspenziji koju je zaradio nakon što je priznao da konzumira djevojke s kojima nije u braku. Novih bekova nema na vidiku, posebice ne kvaliteta kakve su iskazivali Jimmer i Emery, ali cijela rotacija pod košem je ista, što znači da će uz Daviesa imati još gomilu centimetara na raspolaganju. Tako da možemo očekivati potpuno drugačiji Brigham Young, ovaj put baziran oko koševa iz reketa. Dakle, nimalo zanimljiv.

40. NORTHWESTERN WILDCATS (Big Ten)

Nade za plasmanom na završni turnir polažu u dva odlična all-round igrača, bijelog brata Johna Shurnu (21. pick druge runde), sjajnog strijelca i fajtera, te swingmana Drewa Crawforda. Obojica su prisiljena često igrati van pozicija i krpati sve što treba, umjesto da se posvete onom što rade najbolje – šutiranju. Playa koji bi im olakšao život nemaju, osim ako se ne nametne brucoš Dave Sobolewski, a ni pod košem nema čovjeka koji bi Shurni omogučio da više boravi na perimetru i igra ulogu lažne četvorke koja mu najviše leži, osim možda visokog i aktivnog Luke Mirkovića, od čijih ruku su jedino drvenije njegove noge.

41. VILLANOVA WILDCATS (Big East)

Villanova je zadnjih par godina ostala bez skoro cijele momčadi koja je ne tako davno predstavljala vrh Big Easta. Borba za novi nastup na završnom turniru bit će teška, ali predvođeni trojicom igrača treće godine na koje ovom prilikom pada najveći teret nisu bez šanse. Mouphtaou Yarou (23. pick prve runde) je, kako mu i samo ime kaže, skakač i bloker rodom iz Benina zadužen za kontrolu reketa, Maalik Wayns (13. pick druge runde 2013.) solidni je NCAA slash ‘n’ kick playmaker upitna šuta, a Dominic Cheek (20. pick druge runde 2013.) dežurni je strijelac oko čijega šuta za tri je koncipiran napad. Solidna osnova, ali nema prostora za napredak, kako zbog poznatih limita nositelja, tako i zbog nedostatka rotacije.

42. WASHINGTON HUSKIES (Pac-12)

Solidna momčad u kojoj se lani sve naizgled vrtilo oko Isaiaha Thomasa, minijaturnog combo-beka kojemu se na draftu smilovao Sacramento i pokupio ga u drugoj rundi. Međutim, činjenice su nešto drugačije – Thomas je dobio ključeve momčadi u ruke tek nakon što se ozljedio prvi play Abdul Gaddy (17. pick prve runde), rasni razigravač kojemu čak ni ozbiljna ozljeda koljena i činjenica da je propustio većinu druge sezone nije umanjila ugled ozbiljnog NBA potencijala. Igra Huskiesa će se graditi oko sjajnog šutera Terrencea Rossa (18. pick prve runde) kojem je uglavnom svejedno odigrava li mu povratne Thomas ili Gaddy. Pratnja ovoj odličnoj vanjskoj liniji bit će još jedan stroj za trice C.J. Wilcox kojega čeka pozicija drugog swingmana uz Rossa, brucoš Tony Wroten (26. pick prve runde 2013.), combo-bek koji će mijenjati svu trojicu vanjskih igrača, i dvojac pod košem koji čine Aziz N’Diaye (kao što mu ime kaže, radi se o dugonji specijaliziranom za blokade) i Darnell Grant (skupljač skokova koji posjeduje i solidan šut iz vana). Huskiesi dakle nisu ništa lošiji nego lani kada su došli među 32 najbolje ekipe u NCAA. Nikako ih nemojte zanemariti.

43. INDIANA HOOSIERS (Big Ten)

Legendarni Hoosiersi nakon dugo vremena imaju razloga za optimizam, obzirom da su doveli jednog od najtraženijih brucoša u zemlji, Codya Zellera. Mlađi brat Carolininog Tylera šokirao je sve oko sebe izabravši nekoć najbolji program u NCAA, natovarivši usput sebi na leđa ogromna očekivanja. Mlađi Zeller je navodno veći talent od brata kada je riječ o zabijanju u postu i jasno je kako će se od prvog dana sve graditi oko njegove visine i meke ruke. Dobra vijest za maloga je što će pored sebe ipak imati nešto iskusnije suigrače obzirom da se vraća gotovo cijela ekipa od lani, a loša je što svi oni skupa nisu nešto naročito dobri. Osim možda Christiana Watforda (28. pick prve runde 2013.), krilnog centra meke ruke čiji stil igre će biti teško uklopiti pored Zellera koji ipak zahtijeva partnera sposobnog odrađivati prljavi posao pod košem.

44. BELMONT BRUINS (Atlantic Sun)

Belmont ne bi trebao imati većih problema osvojiti svoju osrednju konferenciju, ali njihov posao ionako počinje tijekom turnira. Lani su ispali ekspresno u prvoj rundi, međutim ovako dobro posloženu momčad ne smije se uzeti olako. Formula je jednostavna – rotacija je duboka, s tim da svi bekovi koji dobiju minute moraju moći zabiti tricu, a svi visoki koji uđu u igru samo moraju kupiti skokove. Nema tu NBA potencijala, ali Ian Clark je bek-šuter kojega treba zapamtiti za potrebe March Madnessa.

45. UTAH STATE AGGIES (WAC)

Bez premca u svojoj konferenciji, Aggiesi sve nade u eventualno iznenađenje na završnom turniru polažu u sjajnog playmakera Brockeitha Panea s čijim odlukama ova momčad živi i umire.

46. UCLA BRUINS (Pac-12)

Ben Howland u zadnje vrijeme nikako da dođe do NBA talenta, ali zato uvijek možete računati da će s onim što ima sastaviti odličnu obranu. Ovogodišnja momčad Bruinsa krcata je šljakerima pod košem, ali u vanjskoj liniji nema ni jednog igrača vrijednog spomena. Lani razvikani šuter Tyler Lamb nije u stanju zabiti iz vana, a pokušaji traženja playmakera završili su dovođenjem Larrya Drewa koji je tijekom dvije godine u North Carolini dokazao da nije u stanju igrati košarku na potrebnoj razini. Sin trenera Hawksa tako će pauzirati ovu sezonu u nadi da će se jednoga dana pridružiti ocu u NBA, ali, ono što smo imali prilike vidjeti do trenutka kada ga je Kendall Marshall izbacio iz petorke (a na kraju i momčadi), jasan je pokazatelj da Drew nije rješenje. Pod košem pak ima imena koliko hoćete. Tu je bucmasti Joshua Smith (13. pick prve runde 2013.) kojemu je očiti NBA uzor Big Baby, zatim bijeli brat Reeves Nelson (24. pick druge runde 2013.), žilava četvorka solidna u svim aspektima igre (s druge strane, ni u čemu posebna), te braća Wear kao svojevrsni odgovori Zapadne obale na braću Plumlee. Najluđe od svega, sudeći po prvim utakmicama, Howland ne odustaje od ideje da na parketu drži najbolje igrače bez obzira na poziciju, što znači da Bruinse treba pratiti samo zbog rijetke prilike da u isto vrijeme na parketu vidite četiri igrača koja žive u postu.

47. GEORGETOWN HOYAS (Big East)

Lani su se jedva ugurali na završni turnir, a ove godine čeka ih slična muka u pokušajima da izbore jednu od 37 pozivnica. Ostali su bez dubine i talenta na vanjskim pozicijama, ali zato su krcati visokim i mladim talentima pod košem. Najbolji igrač bez konkurencije trenutno je Hollis Thompson (22. pick druge runde), all-round krilo meke ruke.

48. ARIZONA WILDCATS (Pac-12)

Gubitkom Derricka Williamsa, koji je doslovno bio pola momčadi (sjetite se samo svih onih trica, zakucavanja i blokada), ne mogu se nadati velikim rezultatima, ali plasman na završni turnir nije nedostižan. Za to će im, uz od lani preostalu jezgru koju čine šuter Kyle Fogg i dva tweenera pod košem Jesse Perry i Solomon Hill, trebati i pomoć navodno odlične klase brucoša predvođene playmakerom Josiahom Turnerom oko kojega će se po svim najavama graditi nova generacija Wildcatsa.

49. WICHITA STATE SHOCKERS (Missouri Valley)

Bez premca najbolja momčad u konkurenciji i lanjski osvajači NIT turnira, Shockersi su valjda konačno spremni šokirati nekoga i kada krene March Madness. Njihova igra klasična je kombinacija šuta za tri u napadu i kontroliranog skoka u obrani, za što nisu zaslužni pojedinci koliko duboka rotacija podjednako osrednjih igrača.

50. KANSAS STATE WILDCATS (Big 12)

Trener Frank Martin mora izmisliti novu koncepciju igre sada kada je ostao i bez Jacoba Pullena, combo-beka oko kojega je godinama gradio napad (čovjek je karijeru nastavio u Italiji, a, ako koga zanima, njegov dugogodišnji partner Denis Clemente, koji je Kansas State napustio godinu ranije, trenutno igra u Slovačkoj). To znači da će se sve vrtiti oko Jamara Samuelsa (24. pick druge runde), tweenera koji će kontrolirati skok u obrani i usput zabijati od kuda poželi u napadu (doduše, imat će tri utakmice manje za to raditi obzirom da ga je Martin suspendirao zbog kršenja klupskih pravila, što god to značilo). Svoj doprinos dat će i Rodney McGruder, šuter koji je lani bio partner Pullenu, dok će Pullenov učinak donekle pokušati nadomjestiti lanjski back-up play Will Spradling. Poznavajući Martina, ova trojica imat će odriješene ruke u napadu, a svi ostali bit će zaduženi za obranu i prljave poslove. Što znači da ova verzija Wildcatsa neće biti ništa manja enigma i sebi i protivnicima, bez obzira na gubitak najvažnijeg igrača.

51. GEORGE MASON PATRIOTS (Colonial)

Patriotsi igraju u neuglednoj konferenciji koja ima običaj dati Final Four ekipu, bilo da se radi o njima ili lanjskom najvećem iznenađenju NCAA turnira, VCU Ramsima. Patsi pak na papiru izgledaju kao najveći favoriti za osvajanje konferencije ove godine, ponajviše zahvaljujući double-double mašini Ryanu Pearsonu, tipičnoj ‘četvorci’ iz slabije konferencije koja dominira u reketu usprkos visini od 198 cm.

52. SAN DIEGO STATE AZTECS (Mountain West)

Lani jedno od ugodnijih iznenađenja sezone, ove godine dolazi s praktički potpuno novom momčadi. Preostao je samo jedan lanjski starter, combo-bek Chase Tapley koji bi trebao biti prva napadačka opcija, a puno se očekuje od swingmana Jaamala Franklina koji je prvu godinu uglavnom grijao klupu. Nažalost, rupu pod košem nastalu odlaskom vrhunskog skakača kakav je na ovoj razini bio Kawhi Leonard, budući suigrač Duncana i Ginobilia (ako u međuvremenu ova dvojica ne odluče otići u mirovinu obzirom kako se razvija situacija u NBA), nema tko začepiti.

53. GEORGIA BULLDOGS (SEC)

Momčad koja je lani izborila nastup na završnom turniru oslabljena je odlascima čak tri startera, što znači da će ponavljanje nečega sličnoga ove godine biti smatrano pravim uspjehom. Ali, ne radi se o nemogućoj misiji obzirom na vrlo dobrog playmakera Geralda Robinsona i brucoša Kentaviousa Caldwell-Popea (11. pick prve runde 2013.), fenomenalnog tricaša koji se smatra jednim od najboljih bekova-šutera uopće danas u NCAA i možda najboljim koji je ikada sletio među Bulldogse (da, da, boljim čak i od Shandona Andersona, beka Jazza koji je najpoznatiji po tome što je nakon jedne dobre sezone uz Stocktona i Malonea ukrao ogroman novac Knicksima).

54. ILLINOIS FIGHTING ILLINI (Big Ten)

Odlaskom cijelog niza seniora, a prije svih dugogodišnjeg lidera i playmakera Demetria McCameya (prema kojem su nakon zaključenja NCAA karijere najviše interesa pokazali Turci, valjda zbog imena), Illinois će biti sasvim druga momčad (što nije loše, obzirom da su zadnje dvije godine igrali bez trice i skoka, uglavnom držeći po pet šutera s poludistance na parketu). Pola ovogodišnjeg rostera čine brucoši, a odgovornost da se mlađariju izvede na pravi put pripada trojici igrača preostalih od prijašnje generacije. Meyers Leonard (22. pick prve runde 2013.) svakako je najzanimljiviji relikt, radi se o centru NBA fizikalija koji posjeduje dovoljno meku ruku da prikrije atletske nedostatke. Brandon Paul (2. pick druge runde 2013.) atletski je nadarena dvojka koja još samo treba dokazati da može zabiti i nešto iz vana. Treći veteran je combo-bek D.J. Richardson, igrač koji je i prije dokazao da može zabijati, a to bi mu trebala biti glavna zadaća ove godine. Od gomile pristiglih brucoša teško da i jedan ima dovoljno razvijenu igru da pomogne već ove sezone.

55. HARVARD CRIMSON STATS (Ivy League)

Harvard ove godine na papiru izgleda kao najbolja momčad u ligi bogatuna i pametnjakovića, s tim da je realnije očekivati da ispadnu u prvom krugu jednom kada krene turnir poput Princetona lani, nego da naprave onakav šokantan rezultat kao Cornell prije dvije sezone kada je dogurao do 16 najboljih. Razlog je jednostavan, Harvard jednostavno nema onako dobru klasu igrača kakvu je imao Cornell. Ali, ono što imaju su dva dinamična krila pod košem koja zabijaju glavninu koševa i kupe većinu skokova ove momčadi usprkos manjku centimetara. Jedan je Keith Wright, koji je dovoljno masivan i pokretan da se može nadati nekakvom ugovoru i nakon diplome (da, na Ivy League igrači čak i diplomiraju), a drugi je Kyle Casey, koji se jednog dana među kolegama sociolozima može hvaliti uspjesima na košarkaškom parketu (da, stvarno sam provjerio što momak studira i, sram me priznati, ali kad sam vidio da je tamnoput posumnjao sam da baš svi na Harvardu diplomiraju).

56. VIRGINIA TECH HOKIES (ACC)

Momčad koja dvije godine za redom nije uspijela probiti takozvani mjehur i plasirati se na turnir, iako su uvijek tu negdje, ove godine može očekivati sličnu sudbinu. Kod njih se sve vrti oko iskusnog beka-šutera Dorenza Hudsona, a razlog zašto bi ovaj put ipak mogli dobiti pozivnicu za Veliki Ples ima ime i prezime (točnije, dva prezimena) – Dorian Finney-Smith. Brucoš je po mnogima rijetko viđen all-round talent, čak i za poziciju maloga krila, koji jednako dobro skače, pogađa trice i razigrava suigrače. Upitan je samo mentalitet, odnosno radi li se o agresivnom napadaču ili igraču koji najbolje funkcionira kao podrška.

57. NEBRASKA CORNHUSKERS (Big Ten)

Razlog zašto bi ove godine Nebraska mogla uopće biti u konkurenciju za pozivnicu je činjenica da vraćaju gotovo cijelu momčad i da su krcati iskusnim i solidnim igračima na svim pozicijama. Oslonci momčadi su visoki i snažni centar Jorge Brian Diaz, poznat po tome što igra u tenisicama natrpanim olovom, te dva combo-beka upitne selekcije šuta Brandon Richardson i Bo Spencer.

58. BUTLER BULLDOGS (Horizon)

Butler je opet najveći favorit za osvajanje svoje lige, ali ovaj put teško da se mogu nadati rezultatima ostvarenim zadnjih godina. Zamijeniti dva sjajna igrača kakvi su bili Shelvin Mack i Matt Howard (kojega je lukavo potpisao Olympiacos) gotovo je nemoguće u kontekstu ovako malog programa, a to znači da ih ovog ožujka čeka ispadanja u prvom ili drugom krugu. Mladi trener Brad Stevens sve će karte baciti na centra Andrewa Smitha (koji je lani čuvao leđa Howardu) i čvrstu obranu predvođenu stoperom Ronaldom Noredom (koji je lani čuvao leđa Macku). S koje strane će stići ostatak koševa, to ne zna nitko.

59. IONA GAELS (MAAC)

Neugledna ekipa iz neugledne konferencije mogla bi biti jedna od plutajućih mina ovoga ožujka. Ne samo zbog duboke rotacije krcate šuterima na vanjskim pozicijama i skakačima pod košem, već zbog pravog talenta. Scott Machado je rasni NCAA playmaker koji usprkos svim ovlastima u napadu i kvalitetnom šutu uvijek prvo traži suigrača. Također, Machado uvijek igra motiviran iz jednostavnog razloga što su ga puno razvikanije škole preskočile samo zato što nije vrhunski atleta, iako je vrhunski košarkaš. Uz njega tu je i Michael Glover, čvrsti skakač na obje strane terena, te Lamont Jones, combo-bek pristigao iz Arizone, a prije toga s igrališta New Yorka, dakle one man show sposoban trpati u serijama. Kada budete ispunjavali bracket za nekoliko mjeseci, svakako obratite pažnju na Gaelse.

60. KENT STATE GOLDEN FLASHES (MAC)

Još jedna potencijalna plutajuća mina koja je svoj potencijala pokazala već u prvoj utakmici sezone skinuvši West Virginiu. I oni svoj uspjeh duguju širini, tricama i kontroli skoka, ali ima tu i talenta. Justin Greene je najbolji strijelac, skakač i uopće igrač, a pomoć ima u all-round krilu Carltonu Guytonu i tricašu Randalu Holtu.

61. OLD DOMINION MONARCHS (Colonial)

Program koji je sedam godina za redom izborio nastup na završnom turniru nikako se ne smije zanemariti jer to je niz kakvim se ne može pohvaliti ni većina vrhunskih sveučilišta. Iako, ove godine im neće biti lako zbog smjene generacija koja ih ostavlja s puno upitnika i samo jednim sigurnim osloncem – Kentom Bazemoreom, all-round swingmanom čiji solidni učinak bi zbog povećane odgovornosti samo trebao rasti.

62. VCU RAMS (Colonial)

Iako je gotovo nemoguće očekivati da čak tri momčadi iz Coloniala uđu na turnir, ne možemo iz najava izostaviti lanjske sudionike Final Foura. VCU je prototip male škole koja je na račun trica i kontrole skoka, a bez talenta sposobnog kreirati višak igrača ili kontrolirati reket, napravila podvig. Ove godine bit će im utoliko teže ponoviti ga iz dva razloga. Prvo, zato što se čuda ne događaju uvijek, makar se radi o March Madnessu. Drugo, zato što su ostali bez četiri startera koja su ih lani vodila do polufinala.

63. NORTHERN IOWA PANTHERS (Missouri Valley)

Iako je ova momčad krcata brucošima i nije ni blizu one generacije Panthersa koja je prije dvije sezone došla do 16 najboljih, trener Ben Jacobson i njegov spori, kontrolirani napad koji se vrti kroz post preko krilnog centra Jakea Kocha u stanju su do samog kraja boriti se za vrh konferencije, a možda i pozivnicu za turnir (Koch je inače jedini preostali igrač iz idealne postave od prije dvije godine).

64. NORTH CAROLINA STATE WOLFPACK (ACC)

Uvijek u sjeni velikog brata koji dolazi bez dodatka državno, N.C. State okupio je zanimljivu kolekciju talenta koja sada treba i konačnu potvrdu sudjelovanjem u završnom turniru. Sve je bazirano na talentiranom i problematičnom krilu C.J. Leslieu (25. pick prve runde), skakaču meke ruke Richardu Howellu i rasnom playu NBA fizikalija Lorenzu Brownu (8. pick druge runde 2013.). Talenta je dovoljno za zaraditi pozivnicu, ali vječno pitanje je može li se prebroditi komplekse manje vrijednosti ili će opet nakon prvog poraza od puno talentiranijeg velikog brata uslijediti kolaps.

65. OREGON DUCKS (Pac-12)

Talentirana i mlada ekipa koja bi manjak iskustva trebala lakše i brže prebroditi u najslabijoj od velikih konferencija. Da se već ove godine bore za pozivnicu pobrinut će se E.J. Singler, Kyleov mlađi brat (iako igra kao da je blizanac) oko čijeg šuta i all-round učinka se sve vrti, zatim Tony Woods (29. pick prve runde), teški centar zadužen za čuvanje reketa, i pouzdani play Garrett Sim. Rotacija je duboka i krcata atletama koji se tek moraju dokazati, a to nikada nije na odmet.

66. LONG BEACH STATE 49ERS (Big West)

Mala škola koja povratkom većine igrača od prošle godine cilja na osvajanje konferencije, a možda i skidanje kojeg skalpa u glavnom turniru. Srce i duša momčadi su combo-bek Casper Ware, zadužen za trošenje lopti, i Larry Anderson, swingman zadužen za potrošiti ono što ostane nekon Warea. Uz pomoć obrane i borbenih visokih (koji uglavnom nisu visoki), 49ersi se nadaju kako će u ožujku Ware i Anderson ubaciti po 30 koševa i tako izbaciti nekog nositelja. Nije za odbaciti, jer vidjeli smo i luđih stvari.

67. UC SANTA BARBARA GAUCHOS (Big West)

Nakon Cruza i Eden, Santa Barbara je svijetu ponudila novi dvojac vrijedan divljenja koji bi ovu malu školu po drugi put za redom mogao odvesti na završni turnir preko ove sezone favoriziranih 49ersa iz Long Beacha. Taj dvojac su Orlando Johnson (11. pick druge runde), sjajni bek-šuter NBA tijela i all-round igre, i James Nunally, neumorno malo krilo sposobno zabiti iz vana i skakati. Čak i ako im izmakne naslov prvaka konferencije, nisu bez šanse za pozivnicom. Stvarno bi bilo šteta na vidjeti Johnsona u akciji u ožujku.

68. ORAL ROBERTS GOLDEN EAGLES (Summit)

Kao uvjerljivo najbolji program u jadnoj konferenciji, Golden Eaglesi će opet biti sudionici Velikog Plesa nakon što im je Oakland lani uskratio tu privilegiju. Vraćaju cijelu lanjsku ekipu na čelu koje su all-round krilo sa svim ovlastima Dominique Morrison i čvrsti skakač Steven Roundtree. Ipak, nemaju dovoljno veliku rotaciju ni bekove sklone šuterskim eksplozijama te se teško mogu nadati ičemu višem od časnog poraza u prvom krugu. Što je manje bitno, važno je da nam budu opet na bracketu.

2 thoughts on “GOING BACK TO COLLEGE

  1. nisi normalan majke mi…šta nije bilo bolje pobrat sto kili maslina nego ovako zlostavljat prste na tastaturi?

  2. i onda se ljudi pitaju zašto je maslina neobrana….. (šalu na stranu, ove godine, za koju svi kažu da je nikakva, pobra san jedno 300 kila šta na jednu šta na drugu šta ne treću stranu)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *