WILD, WILD WEST

Jazz @ Nuggets

S jedne strane imate momčad s jednim od najboljih napada u ligi i fantastičnim playmakerom, momčad koja preferira kontranapade i brze ulaze u reket. S druge imate momčad praktički bez vanjske linije, u kojoj dva startna beka zabijaju ispod 10 koševa i imaju ogromne felere zbog kojih teško da mogu opravdati takvu ulogu, momčad koja preferira spore, organizirane napade i obranu uglavnom igra faulovima.

Ova prva momčad čak ima i dan odmora i uz to je domaćin. I to ne bilo kakav domaćin, nego domaćin o čijoj prednosti domaćeg terena zbog nadmorske visine i manjka kisika prilikom fizičkih napora su ispjevane bajke. Druga momčad dakle ne samo da dolazi u takvu posebnu atmosferu, već je večer ranije igrala utakmicu u svom domu nakon koje ju je još čekao put na gostovanje.

Po svim zakonitostima, posebice u ovakvoj zgusnutoj sezoni u kojoj dan odmora vrijedi zlata, Nuggetsi su sinoć morali dobiti Jazz. Nisu. I prije nego krenemo na detaljnu analizu zašto je došlo do toga, riječ-dvije o dosadašnjoj sezoni Jazza.

U sezonu su krenuli katastrofalno, sa šupljom obranom i bez ikoga na vanjskim pozicijama, zbog čega mi nije bilo jasno zašto su uporni u ignoriranju mladih i forsiranju veterana koji ni u najboljim okolnostima nisu jamstvo velikih rezultata. Tada su nakon očajnog prvog tjedna zaredale pobjede. Obrana se vidno poboljšala, točnije poboljšao se njen voljni moment i opet je postala ona klasična obrana Jazza, s ne baš sjajnim stoperima, ali s gomilom igrača koji neće dozvoliti lagani koš po cijenu gomile faulova. Međutim, bez napretka u igri vanjske linije, koja je i dalje djelovala bezopasno, takve rezultate moglo se pripisati nešto lakšem rasporedu i fenomenalnim igrama dvojca pod košem. Samo, nakon noćašnje pobjede protiv Denvera i načina na koji je ostvarena, Utah više ne možemo smatrati ekipom s dna – pokazali su i dokazali da se imaju čime uključiti u borbu za playoff na ovom ludom Zapadu.

Sad krenimo na detalje. Prvo razbijmo ovu famu oko domaćinstva. Jazz je došao u Denver ne pretjerano umoran, obzirom da su večer ranije igrali tekmu protiv očajnih Netsa tijekom koje su svi važniji igrači igrali oko 20-ak minuta jer su jednostavno pregazili nedoraslog protivnika. Zatim, Salt Lake City je od Denvera udaljen niti 600 kilometara, što je uvjerljivo najkraći let koji ijedan NBA klub mora uzeti dok dođe do Colorada. I da, obzirom da se radi o susjedima smještenim usred Rockiesa, treba istaknuti kako i Jazz redovno igra na sličnoj nadmorskoj visini i da su itekako navikli na problematiku rijetkog zraka.

Ukratko, Utah nije gost protiv kojega Nuggetsi mogu računati na pomoć vanjskih faktora. Jasno, nije ovo teoretiziranje nikakav pokušaj da opravdam poraz Denvera, jer je jasno da je i bez ovih detalja Karlova momčad imala ulogu favorita. Dakle, prava stvar se odvijala na parketu.

Naveli smo neke karakteristike napadačke igre Nuggetsa, a u ovom slučaju nametale su se još neke prednosti. Tipa, duboka rotacija, ogromnu prednost na vanjskim pozicijama, ritam. Brojke koje govore da je napad Denvera dominantan ne lažu. Sada da vidimo, korak po korak, kako je Utah razbila sve te postavke.

1. stilom igre

Nuggetsi su trčali u kontru kad god su stigli i napadali su reket ulazima, ali Jazz je tome parirao nametanjem svoje igre – sporih, postavljenih napada, spuštanjem lopte u reket i visokom realizacijom u tom području. Denver nema visokog igrača koji može parirati ovakvom učinku u napadu, Nene je premalo, što stavlja ogroman pritisak na njihov vanjski šut i lagane poene. Drugim riječima, Denver mora odigrati bezgriješno u dosta aspekata igre, od kontrole lopte do šuta, da zamaskira šuplji reket i manjak moći. Noćas im to nije uspjelo. Jazz je cijelo vrijeme koristio svaki povoljni match-up koji im se ponudio, a Karl osim Nenea nije imao koga baciti na dvojac Jefferson-Millsap. Što su ova dvojica redovno koristila, bilo da su maltretirali Harringtona i Galinaria pod košem ili Mozgova iz vana.

2. klupom

Denver se i dalje vodi kao momčad sa sjajnom klupom, ali ovo nije lanjska momčad koja je imala dvije jednake petorke. Postoji rotacija, ali ona je daleko od dominantne i previše je ovisna o napadačkom učinku vječnog talenta bez prave uloge koji trenutno zabija kao blesav. Naravno, pričam o Alu Harringtonu. Klupa Jazza pak iz sjene pokazuje sve kvalitete koje jedna klupa mora imati u ovakvoj sezoni. Najveća snaga je opet pod košem. Jeffersona i Millsapa mijenjaju Kanter i Favors, što je gotovo idealna kombinacija. Iako su oba klinci koji se još uče košarci i koji još nisu svjesni svojih mogućnosti, fizički su odavno prerasli svoje godine. Njihova snaga i masa definitivno nisu momačke, što im u konkurenciji klupa protiv kojih uglavnom igraju, omogućuje da iskažu i druge talente. Oba su izvrsni skakači, Kanter ima post igru čime idealno mijenja Jeffersona, a Favors ima pokretljivost i razinu energije kojom idealno zamijenjuje Millsapa. Dodaj na ovo hrpu atletskih krila poput veterana Howarda (može zabiti u serijama), Milesa (eksplozivni swingman i obrambeni specijalac) i Evansa (fenomenalni skakač koji samo na račun atleticizma i skočnosti radi kaos za svojih nekoliko minuta po utakmici) i imaš rasni frontcourt usprkos činjenici da startaš (i većinu vremena igraš) s tri lagana igrača. Problem je i ovdje vanjska linija, ali ipak puno manji – dok su Bell, Hayward i Harris kvalitetama zamjene koje startaju, Watson i rookie Burks su back-upovi koji upravo to i igraju. S tim da je iz aviona očito kako mali Burks individualnom kvalitetom odskače od konkurencije i kako bi uz minutažu vjerojatno imao sličan učinak kao i jedan drugi rookie, Brooks, u Netsima.

I tako je Jazz u jednu noć pokazao da razlika između njih i Denvera i nije tako velika kakvom se činila prije nekoliko dana. A kada se susretnu dvije podjednako snažne ekipe, obično pobjeđuje ona čiji najbolji igrači odigraju bolje. Dva nositelja Denvera, Lawson i Galinari, ovaj put su jednostavno ostali u sjeni Jeffersona i Millsapa, i to ne toliko zbog forme koliko zbog izuzetno nepovoljnih individualnih match-upova koje su potonji jednostavno iskoristili.

Big Al je i dalje rupetina pod košem i s godinama skače sve slabije, ali čovjek je ušao u godine u kojima se sazrijeva kao napadač i postao je oružje oko kojega možeš graditi momčad. Obrambeno, njegovo je napraviti faul i blokirati što se da, a ne pomagati uokolo (za pokrivanje terena zadužen je naravno Millsap), ali napadački je danas nezaustavljiv. Sjajnoj post igri dodao je i fantastičan šut s poludistance kojega je i ranije šutirao u enormnim količinama, ali ga nikada nije zabijao ovakvom lakoćom.

Međutim, nije čak ni Big Al glavni razlog jakog Jazza, niti je on njihov prvi kandidat za all-star. Paul Millsap igra fenomenalnu košarku na oba kraja terena i više nema sumnje da se radi o rasnom starteru koji zaslužuje punu minutažu (zanimljivo, iako redovno starta, Corbin mu i dalje daje 30-ak minuta koje je redovno imao i kao šesti igrač kod Sloana). O tome koliko će ova dvojica dugo držati ovakav nivo igre, ovisi i to hoće li se Jazz do samog kraja boriti za playoff. Jednostavno, njima su all-star izdanja Big Ala i Millsapa potrebna jer vanjska linija im je u komi.

Na početku sam spomenuo da startni bekovi Jazza imaju felere koji se teško mogu ukloniti i evo o čemu se radi. Devin Harris više jednostavno nema brzinu na kojoj je gradio svoju igru. Igrač bez naročitog šuta i playmakerskog instinkta, Harris je brzinom otvarao prostor suigračima i bio dovoljno učinkovit u obrani da zasluži minute. Nakon cijelog niza ozljeda i gubitka fizikalija, njegov nivo talenta sveo ga je na razinu back-up playa. Hayward pak ima nivo talenta za startera, ali nema fizikalije da bi ga upotrijebio. Naime, momak je totalni all-round stilom igre – sjajno vidi parket, sjajno se kreće, može zabiti otvoreni šut, može odigrati obranu – te je teoretski idealno malo krilo, ali nema mišiće za hrvati se s mrcinama poput Jamesa ili Denga ovoga svijeta. Čuvati bekove je nešto drugo, njegova dužina dobro dođe protiv npr. Kobea, ali za igrati drugog beka jednostavno je jalov jer čim spusti loptu na pod – nastaje pakao. Nema brzinu za dribling ili ulaz, nije catch & shoot opcija koja bi opravdala minute samo na račun onoga što zabije iz vana, a to prevedeno znači da nije startna dvojka u NBA. Tu na scenu stupa Raja Bell kao svojevrsna nadopuna, swingman koji bi trebao biti stoper na boku protiv čvrščih momaka, ujedno i netko tko može odigrati tu catch & shoot rolu u napadu. Treba li uopće napominjati da on danas više ne može biti ni jedno ni drugo i da je očito kako ga Corbin drži na parketu više kao produženu ruku. Sva tri back-upa na bokovima (Miles, Howard, Burks) imaju više smisla od Raje u ovom trenutku povijesti, a paradoks je da rookie Burks sve ove navedene kvalitete potrebne za dvojku ima i da je debelo u zaostatku s minutama i za Haywardom i za Bellom na toj poziciji. Ali, nema sumnje da će se s vremenom ova situacija iskristalizirati u njegovu korist.

Uglavnom, danima razbijam glavu oko power rankingsa i do prije 24 sata Jazz mi je bio u donjem domu Zapada, malo iznad Kingsa i Warriorsa. Danas su već među onom gomilom momčadi koja ima šanse za sedmu ili osmu playoff poziciju, a sutra, padne li pristup u obrani, popusti li klupa ili nestane šuterska forma udarnog dvojca (i uopće Millsapov all-round učinak), možda će opet biti u kategoriji ispod. Međutim, Denver, Denver je veći problem. Kada Lawson i Galinari lete po parketu u ritmu, ova Karlova kombinacija nesebične košarke u kojoj se uvijek traži pas više te agresivnih ulaza i vanjskih šuteva, djeluje kao dobitna formula na izjednačenom Zapadu na kojem nema momčadi s ekstra kvalitetom (osim naravno Thundera, ali znamo da oni imaju probleme drugačije prirode).

Međutim, usprkos tome što su na jednu večer uspjeli parirati u skoku solidnoj skakačkoj momčadi poput Jazza, njihov manjak skakača i previše šupalj reket strše kao govno u punču. Jednostavno, teško mi je zamisliti da momčad s ovakvim karakteristikama može dobiti playoff seriju od 7 protiv bilo kojeg balansiranijeg protivnika obzirom na nemogućnost da, osim krađama i solidnim rotacijama u pick igri, zaustave napadačku igru kroz post.

I tako se vožnja ovim ludim vrtuljkom Zapada nastavlja…

1 thought on “WILD, WILD WEST

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *