RUNNING WITH THE PACK G13

Svi su došli vidjeti Rubievu premijeru u ulozi startera pred domaćom publikom, ali umjesto toga su dobili priliku gledati evanđelje po Luki. To je najkraći i najpošteniji mogući opis noćašnjeg susreta između Kingsa i Wolvesa. Protiv jedne od najgorih momčadi u NBA Rubio u početku nije pokazao ništa, valjda od nervoze, jer očekivanja pune dvorane već nakon 12 utakmica su toliko narasla da se gaženje Kingsa smatralo gotovo pa sigurnom stvari.

Wolvesi jesu kvalitetnija momčad, prvenstveno zbog toga jer njihova dva glavna igrača znaju što rade i imaju trenera koji ih vodi iskusnom rukom majstora, ali Kingsi nisu ekipa bez talenta, ma kako bezglavi bili. To se u početku jasno i pokazalo. Rubio je promašivao i koš i suigrače, a Cousins i Thornton pokazali su da su rođeni strijelci. Onda je stvar u svoje ruke uzeo Apostol Luke i sa 10 koševa razbio nervozu. Od tog trenutka Minnesota je imala sve pod kontrolom – Rubio se razigrao u kombinaciji s drugom postavom (vidi se da mu trka s Randolphom i Williamsom posebno odgovara) i nastavio energično do kraja, Love je bio dosadni Love s još jednom fenomenalnom partijom (13 utakmica, 13 double-doubleova, što je otvaranje sezone kojim se može pohvaliti još samo najveći Haakem) i protiv ovakvih temelja poluamaterska družina iz Sacramenta nema što tražiti.

Utakmicu je definitivno prelomila šuterska eksplozija Ellingtona, nije odmogla ni odluka da se kombinira sa zonom koja je totalno izneredila Kingse, a točku na i stavio je opet Ridnour koji je odigrao jednostavno savršenu tekmu od početka do kraja i tako pokazao da ima još bijelih playeva u Minnesoti koji znaju igrati košarku. Luke je zabijao iz driblinga, iz kuta, ulazima, a povrh svega dijelio je asiste na sve strane. Rubiev dolazak preporodio je klub na svim razinama, ali njegov utjecaj ne Ridnoura je fascinantan. Apostol kao da se natječe s malim, kao da mu ne želi tek tako prepustiti ulogu lidera. I za sada ovaj dvoglavi playmakerski eksperiment uspijeva. Jednostavno, Ridnour je zadnje dvije godine izrastao u vrhunskog šutera, a to je vještina koja s godinama ne nestaje i koja se sjajno uklapa pored nove bijele nade.

Kao fan Sonicsa itekako se dobro sjećam Lukea iz dana u Seattleu u kojima je iskazivao playmakerski talent, ali ne i šut za tri, zbog čega je bilo upitno hoće li se ikada razviti u pravog startera. Dvije sezone u Milwaukeeu pod Skilesom nisu bile ugodne jer se nije uspio nametnuti kao starter pored mlađih i bržih igrača čije noge su bile korisnije u obrani, ali po lanjskom dolasku u Minnesotu stvari su se konačno posložile.

Reći da je Kahn znao što dobiva s ugovorom koji mu je dao čini se pretjeranim obzirom da se radi o čovjeku koji je u zadnjih nekoliko godina u klub doveo valjda stotinjak playmakera, ali lanjskim i ovogodišnjim partijama Apostol potvrđuje da je taj ugovor pošten. Jednostavno, čovjek može jednako kvalitetno odigrati rolu startnog playa, startnog šutera, specijalista za tri ili back-up playa, sve bez krivog pogleda, profesionalno i veteranski. Takav doprinos je ovako mladoj i tankoj momčadi – neprocijenjiv. Znači, vrijeme je da Luke promijeni nadimak iz Apostol u Mastercard.

A koliko su Wolvesi tanki najbolje govori još jedna duhovita partija Darka (duhovita jer je bio kao duh, nevidljiv), blijedi Williams koji je zabio onaj svoj veliki kljun u ručnik i izgubio minutažu pred borbenim Pekovićem te beskorisni Johnson koji ovaj put, eto, nije bio najgori swingman na parketu jer se s druge strane igrom slučaja našao John Salmons, sramota od košarkaša, koji iz nekog razloga stopira loptu i dribla svakom prilikom kao da je reinkarnacija Michaela Jordana, a ne specijalist za gađanje prednjeg obruča.

Kingsi su inače puni takvih likova, Jimmer puca samo kad ima loptu u rukama, Thornton trpa kao da ne postoji sutra, a, što je najgore, čak su i visoki potpuno lišeni ikakvog osjećaja timske igre – jednostavno, kome god lopta dođe u ruke, on je potegne na koš. Cousins stvarno ima potencijal i talent za biti double-double stroj, vidljivo je to iz onih trenutaka lucidnosti, ali trenutno je samo stroj za osobne. Hickson i Thompson su nekada obećavali kao energične četvorke, danas su i oni tek silovatelji lopte i jadnog obruča kojega zasipaju ciglama.

Od svih ovih izgubljenih slučajeva najviše me iznenadio Evans. Točnije, najviše me iznenadilo kad sam nakon odgledane utakmice bacio pogled na box score i vidio da je tip, slično kao i Rubio, za dva skoka i koš fulao triple-double (Rickyu su još nedostajala i dva asista). Ali, dok se Rubieva energija itekako osjetila na parketu, Evans je bio nevidljiv. Doslovno. Kako je skupio deset asista pored svih onih očajnih šuteva uokolo? Nije tu bilo nekih ekstra akcija ili poteza. Ili ih se barem ja ne mogu sjetiti. Kao što se ne mogu sjetiti ni nekog njegovog koša ili skoka.

Uglavnom, ovo je druga utakmica za redom u kojoj se Evans odbija priključiti paradi loših šuteva i u kojoj uzima skoro duplo manje lopti nego smo navikli. Da li se radi o čistoj rezignaciji zbog nemoći momčadi ili u dogovoru s trenerom ipak pokušava biti taj playmaker koji im nedostaje, nemam pojma. Ali, što god da bio razlog, ishod neće biti dobar – u prvom slučaju samo će doći do dodatnih komplikacija u svlačionici u kojoj se već nalazi hrpa beskarakternih tipova, a u drugom komplikacije će izazvati činjenica da Tyreke jednostavno nije play. Westphal, Smart, Stupid. Nebitno tko je trener, ova franšiza će se vrtiti u krug dok god netko ne povuče puno drastičnije poteze koji uključuju ili razbijanje jezgre u uredima ili ove na parketu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *