RUNNING WITH THE PACK G14

Nakon Sacramenta u Minnesotu je sletio još jedan horror show, momčad koja je debelo zacementirana na poziciji broj 30 budućih prvih mjesečnih power rankingsa. Inače, dvojbe oko poretka su manje-više riješene, najviše su me mučili Sixersi i trebao sam ih vidjeti u akciji protiv jedne rasne momčadi kako bih znao gdje s njima, jer po svim mogućim brojkama radi se o ekipi bez mane. Ali, o tome više nakon osvrta na još jednu pobjedu Minnesote.

Pistons @ Wolves

Osim ako ste zadrti fan, totalni mazohista ili budala koja si zacrta takve gluposti poput gledanja svih 66 utakmica Timberwolvesa, vjerojatno nećete previše vremena trošiti na ovosezonske Pistonse. A ako i hoćete, velike su šanse da se na tako nešto spremate samo ne bi li bacili pogled na to kako igra Greg Monroe. E, pa nešto slično sam i ja namjeravao, dok očajni sudci nakon par minuta nisu dotičnome izmislili dva faula i poslali ga na klupu ostatak poluvremena. Što je prevedeno značilo da sam umjesto Grega imao šansu gledati Big Bena, Jarebka i Maxiella, rotaciju pod košem koja vam ne bi garantirala niti plasman među 16 u Euroligi.

Uglavnom, Rubio opet nije krenuo dobro u utakmicu, nije mogao ništa pogoditi i izgleda da nakon sjajnog šuterskog starta na vrata kuca dobra stara realnost koja govori kako će mu taj šuterski dio igre još neko vrijeme ostati ahilova peta. Nije da se odmah po izlasku Ridnoura nije razigrao, bilo ga je na sve strane i ostvario je vrlo dobar all-round učinak, ali protiv boljih ekipa od Kingsa i Pistonsa obrana i razigravanje nisu dovoljni, jednostavno treba pogoditi barem onaj otvoreni šut. Koliko će trajati ovo balansiranje između Stevea Nasha i Brevina Knighta nemam pojma, ali znam da će kad konačno sleti negdje između te dvije krajnosti, Rubio biti još bolji.

Love je doslovno odradio još jednu utakmicu, ali sve do zadnje četvrtine on i Rubio nisu imali pravu pratnju. Neću ni nabrajati sva ona imena koja su razočarala (imena tipa Darko, Wes, Luke), već ću uglavnom istaknuti pozitivne stvari. Wolvesi ovu tekmu ne bi dobili bez Pekovića pod košem, to je prvo. Pek, kako ga zovu komentatori, se ne može odlijepiti od poda i u 24 minute je uhvatio jedan jedini skok (i to slučajno), ali gura sve pred sobom u reketu i postavlja se u izvrsne pozicije za zabiti (doduše, protiv centimetrima i skočnošću limitiranih Wallacea i Maxiella se nije morao bojati ni banana ni udaraca, dok je protiv Monroea ipak nešto teže dolazio do prilike za realizaciju). Dodaj još da radi dobre blokove i eto ti jednog ex-Yu igrača u Minnesoti koji konačno odrađuje posao koji se od njega očekuje.

Adelman je dobitnu formulu za ovu večer našao tek kad je ovoj trojci priključio Ellingtona i Tollivera. Ellington je još jednom odradio sjajnu šutersku rolu i usput dignuo na noge dvoranu NBA action zakucavanjem (iako, kroz onakav reket mogao bi zakucati i Ivan Tomeljak), a Tolliver je uštopao Princea koji je do tad simultankom držao Pistonse u prednosti. I to je manje-više to, treba još istaknuti Barein povratak nakon ozljede (pozitivno), konačno korisnih i energičnih 16 Williamsovih minuta nakon niza mrtvačkih partija (izuzetno pozitivno) te Beasleya u odjelu na klupi s kesom bombona u rukama (najpozitivinije). Uglavnom, na stranu tri pobjede u četiri zadnja susreta, ne dignu li razinu igre preko noći, čopor čekaju dva glatka poraza u gostima kod Clippersa i Jazza.

Pistonsi? Momčad puna misterija. Monroe je odigrao solidno drugo poluvrijeme, prikazao se kao jedino živo tijelo na ovom rosteru, ali i on djeluje kao da nema pojma koja mu je uloga na parketu. Uopće sve oko ove momčadi je depresivno. Rookie Knight nije pokazao ništa, osim da nije pravi play, a također i da ne može zabiti ništa iz vani jer nema igre koja bi ga dovela u dobru situaciju. Kod Pistonsa se sve svodi na jedno dodavanje i 1 na 5 završnicu onoga tko dobije loptu.

Najluđe od svega, u zadnje vrijeme je Prince taj koji ima dozvolu da troši lopte kao da je u najmanju ruku Kobe. U početku nije mogao pogoditi ni ocean, kasnije je namjestio ruku (barem dok ga nije preuzeo Tolliver), ali nije uopće poanta u tome da je zabio 29 koševa, već da je potrošio 23 šuta. 23 šuta. Ty Prince. Smrdi li i vama nešto u ovoj konstrukciji?

Nažalost, to je realnost ovih Pistonsa. Samo, dok još i mogu razumjeti da Prince mora glumiti Kobea jer jednostavno nemaju drugih rješenja u napadu, ne mogu shvatiti da Big Ben ima minutažu. Čovjek je gotov, to je vidljivo iz aviona. Već po onom prelasku u Bullse bilo je vidljivo da gubi brzinu i skočnost i da više nije ni sjena onog obrambenog majstora iz šampionskih dana, u Cavsima je bio katastrofa, a ovo u Detroitu je doslovno pljačka. Često se kaže da i najgori od 450 NBA igrača pod ugovorom zaslužuju plaću jer usprkos tome što griju klupu imaju vještine o kakvima oni koji nisu u NBA mogu samo sanjati, ali u slučaju Big Bena, koji je uvijek imao samo srce i noge, to ne može biti istina, jer bez tog fizionomijskog inputa on je jednostavno igrač manje na oba kraja. Ono, ne znam da li je veća misterija to što se još nije odlučio za mirovinu ili to što mu Frank daje minute.

Pistonsi nemaju talenta, nemaju vizije i nemaju volje. Hej, ali barem predstavljaju svoj grad kako treba. Uglavnom, super je stvar što imamo i ovakvu sezonu, iako je neke ekipe jednostavno trebalo ostaviti u lockoutu.

Nuggets @ Sixers

Već danima gledam sve moguće kombinacije i ne mogu se načuditi kako brojke ne otkrivaju ni jednu jedinu slabost Sixersa. Svaka momčad ima neku slabost, neki feler koji se može iskoristiti. Klupa Bullsa ne može zabiti, Miami ima rupu u reketu, Oklahoma igra bez igre. Sixersi pak imaju jedno od najboljih obrana (jednako dobro brane i tricu i reket) i jedan od najboljih napada (skoro 8 igrača zabija dvoznamenkasti broj koševa, lopta uvijek kruži). Imaju čak i najbolju klupu u NBA, po svim mjerilima. Međutim, tekma poput noćašnje jasno je pokazala što nemaju – nemaju klasu.

Sixersi su diplomski rad Douga Collinsa na temu kako treba igrati košarku. Oni momčadski razigravaju, momčadski skaču, momčadski zabijaju. Nemaju jednog playmakera, jednog skakača, jednog strijelca. I koliko god to bilo sjajno, to je i problem. Iz jednostavnog razloga što je jedno umiješati kolač od vrhunskih sastojaka, a nešto sasvim drugo od polovnih. Napraviš ga po receptu i on izgleda sjajno, ali okus, okus ga odaje.

Jednostavno, Sixersi trenutno koriste lanjski momentum i sve prednosti dubine, uigranosti i rasporeda. Nisu postali talentiraniji, samo su u boljem trenutku. Istina, i to zna biti presudno, sjetite se samo Dallasovih šutera u lanjskom playoffu. Momčadska igra i momentum mogu vas odvesti daleko čak i ako nemate najbolje pojedince. Ali morate biti bar u nečemu posebni, a ne u svemu jednako dosadno dobri.

Koliko god glupo zvuči, upravo je to glavni razlog zašto Sixersi ne mogu trajati ovim tempom. Lou Williams i Thaddeus Young će kad-tad prestati zabijati sve što opale na koš. Spencer Hawes će možda biti nova verzija Brada Millera, ali neće još dugo moći igrati bolje od Brada Millera. Iggy, Turner i Holiday će vjerojatno ostati na ovoj razini, ali to više neće biti dovoljno za biti izazivač.

Noćas su otvorili sjajno i točno su pokazali kako su opasni kad sve štima – u napadu su svi zabijali, lopta je konstantno kružila do otvorenog čovjeka, a u obrani su uvijek bili na ruci, krali lopte i odradili sjajan posao na ključnim igračima protivnika, Galinariu i Lawsonu.

Ali, onda je Karl malo promijenio obranu, umjesto pritiska na bekove povukao je momčad u reket, šutevi su stali upadati, a Nene i Miller su totalno izneredili čvrstu obranu. Jednostavno i milijun puta viđeno u NBA, dva čovjeka su otišla na jednu višu razinu, a ni jedan pojedinac s druge strane to nije pratio (osim Evana Turnera u jednom periodu). Nene je skakao i vukao, Miller zabijao 1 na 5 onim svojim old-school driblinzima i ulazima zbog kojih ti dođe da odeš na net i kupiš njegov dres (način na koji ga Karl koristi kao šestog čovjeka idealan je) i to je bilo to.

Sixersi su pokazali staru boljku – ne znaju završiti utakmicu. Lako je pobjeđivati s 10 do 20 razlike, ali kad tekma uđe u gustu završnicu, oni jednostavno ne mogu privesti stvari kraju. I nije to nikakva kritika, svaka im čast na tome što izvlače maksimum iz ovoga što imaju, jednostavno – to je realnost. Ma što brojke pričale. A u ovom slučaju pričaju kako su Sixersi izazivači, dok eye test govori da su ipak kvazi-izazivači.

3 thoughts on “RUNNING WITH THE PACK G14

  1. Igrom slučaja tako ispada, iako je jasno da to nije istina – Jazz je još lani bio playoff momčad s Deronom (potonuli bez njega), a Nuggetsi su s Carmelom ionako bili top 5 ekipa na Zapadu (7 godina za redom playoff, jedno finale konferencije). U biti, da su svi uključeni bili malo strpljiviji, obzirom na godine Dallasa, Lakersa i Spursa te nezrelost novih snaga (OKC, Memphis, Clippers) danas bi možda baš Jazz i Nuggetsi bili naj ekipe Zapada (njih je koštalo nezadovoljstvo zvijezda, a Portland ozljede, pa da imamo tu kvazi-smjenu generacija).

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *