RUNNING WITH THE PACK G15

Da mi je netko rekao da će Wolvesi dobiti utakmicu u kojoj su Ricky Rubio i Kevin Love gađali 1-11, odnosno 5-16, lijepo bi mu rekao da nađe zajebavati nekoga drugoga. Samo, i ovakvi pothvati su mogući kada igrate bez obezglavljene momčadi kojoj bez Chrisa Paula za volanom na dresu piše “Lutrija” umjesto “Clippers”.

Znakovi nisu bili dobri za domaćine od samog početka. Prvo, manjak Paula na parketu znači da je uloga Del Negra u vođenju momčadi povećana. Drugo, nedostajao je i Caron Butler, a to znači da punu minutažu dobiva beskorisni i nevidljivi Ryan Gomes. Da priča uz napetu radnju dobije i specijalne efekte, pobrinuli su se Billups (koji je nakon dvije brze osobne prosjedio prvo poluvrijeme) i Mo Williams (koji je zaradio isključenje).

Williams je na trenutke djelovao nazaustavljivo (21 koš samo u prvom dijelu) i njegov šuterski učinak nije bilo moguće nadoknaditi, jednostavno ova momčad je pretanka da samo tako odradi posao bez troje od šest najvažnijih članova rotacije. Chauncey je uzeo stvar u svoje ruke, održavao nekakvu prednost, ali nikako ne treba zanemariti silovanje lopte u završnici. I to dolazimo do najvažnijeg razloga zašto je Paul nezamjenjiv.

Da je CP3 bio na parketu, njegov ulaz završio bi najboljim mogućim rješenjem u tom trenutku. Ponavljam, najboljim. Dakle, nebitno bi li se odlučio na šut ili dodavanje otvorenom suigraču, Paul bi dao momčadi šansu. Čim je Billups uzeo loptu u ruke, znali smo što slijedi u završnici, napad za napadom možete zaboraviti na drugu opciju. Upravo je Chaunceyev neuspio pokušaj iznuđivanja faula Wolvesima dao šansu za pobjedu.

Wolvesi su lovili i lovili prednost cijelu večer, na kraju su došli do zaslužene pobjede samo zbog više srca i više pameti. Rubio je bio očajan šuterski, toliko airballa natjeralo bi valjda i jednog Nicka Younga da zastane prije nego potegne sljedeći put. Ali, Ricky nije posustajao, svaki puta kada je bio slobodan opalio je, što je na kraju rezultiralo tricom za izjednačenje, njegovim jedinim ubačajem na tekmi.

Jasno, sad će iz konteksta izvući to da je zabio kad je bilo najpotrebnije, ali to su besmislice. Čovjek zadnje tri utakmice gađa 5-29 što je jednostavno nedopustivo. Pitao sam se neki dan nije li njegovo pravo lice negdje između šuterske genijalnosti Stevea Nasha i potpune lišenosti šuterskog talenta Brevina Knighta, a danas mi na pamet pada nova usporedba, možda i najtočnija. Jason Kidd.

Kao i Rubio i on je bio u stanju dominirati susretom u kojem bi ubacio samo par koševa iz jednostavno razloga što je bio all-round zvijer. Ricky ima fenomenalan pregled igre, izuzetan je skakač za svoju poziciju, a obrambeno je klasa za sebe. Kladim se da će kad ostavi prvi triple-double, a to će biti uskoro, usporedbe s Kiddom krenuti kao lavina. Jednostavno, nekako moraš reklamirati svoju novu bijelu nadu, a bez da ističeš kriminalnu ruku. Poanta ja pak da Rubio ima dovoljno znanja i energije da ovu usporedbu opravda.

Love je zabio pobjednički koš, ali sve u svemu odradio je još jednu suhoparnu utakmicu za svoje standarde, tako da su praktički jedini Wolvesi vrijedni hvale sporedni likovi. Ellington je opet imao sjajnu šutersku rolu i nametnuo se kao odlična opcija s klupe za ubuduće, Williams je opet odradio energičnih i pozitivnih petnaestak minuta, a glavni napadački oslonci bili su dvojac Darko-Pek u reketu. I mislim da to sve govori o obrani Lutrije, točnije o dvojcu pod košem Griffin-Jordan.

Njih dvoje su sjajne atlete stvarno zapanjujuće skočnosti, ali miljama su daleko od gotovih igrača. Jordan ostavlja dojam obrambenog asa kada baciš pogled na brojke, gomila blokada i solidan broj skokova, ali prava je istina da je Darko zabijao pored njega kao da je Muggsy Bogues (istina, bila je ovo jedna od onih večeri u kojima sve upada, ali za podatak da je Darko završio s 22 koša na kraju balade mora biti zaslužan i Jordan). S druge strane, Griffin se par puta pokušao spustiti leđima u reket pa je popio dvije brzinske banane od Darka.

O čemu se radi? Zar je Darko na jednu noć bio Superman? Ma kakvi, nešto puno jednostavnije je u pitanju. Jordan i Griffin su “all style, no substance”. Blake je jednodimenzionalan igrač koji je opasan samo u pokretu, dok Jordan jedva da ima pola dimenzije. Da, tip je poludimenzionalan igrač koji samo blokira, i to uglavnom niže od sebe. Ne kužim u čemu je stvar, tip je ogroman, a kao da nema mišića za gurati se u reketu. Poziciono je čista nula, posebice u pokrivanju prostora. Najbolji dokaz za to je reakcija na pobjednički koš Kevina Lovea – Jordan je doslovno zaspao u ključnom trenutku utakmice. Mogu pričati o nekakvom sjajnom bloku koliko žele, ali nikakav blok te ne smije spriječiti da dođeš do čovjeka kojega trebaš pokrivati (inače poznatog po tome kako lakoćom zabija otvorene trice) prije nego je ovaj već rasparao mrežicu i okrenuo se uzdignutih ruku prema centru.

Blake nije toliko mlitav, ali nekako više vremena provodi bacajući cigle od obruča i sebe po parketu nego što radi nešto konkretno. I tako od sveučilišta, što mora pomalo zabrinjavati. Previše dribla, forsira igru licem košu i šut iz vana, a istina je da u pozicionoj košarci uglavnom ne zna što treba raditi. Osim ako ne služi kao razigravač – upravo je taj njegov odličan pregled terena razlog za optimizam, momak očito posjeduje IQ i pitanje je samo kada će naučiti usporiti i staviti ga u funkciju.

Čim je u pokretu opasan je, sad samo treba nekako naći načina da ga se što manje dovodi u situacije da zastaje, odnosno da se u organiziranom napadu što više upotrijebe njegove dobre strane (razigravanje s vrha reketa, ulaz), a manje loše (šut). Mislim, tip gađa slobodna malo bolje od Howarda, a poteže s poludistance kad god se sjeti. Zar to nije malo bezobrano? Ako ne možeš zabit slobodno, zašto misliš da možeš pogodit šut iz vana?

Inače me stvarno nije briga za all-star utakmicu, jasno mi je da na njoj nužno ne nastupaju najbolji nego oni s najboljim marketingom iza sebe. Takva su, nažalost, pravila igre. Ali, upadne li Griffin u početnu petorku s ovakvim shvaćanjem igre, to je stvarno trevestija. Kao da klinca koji je tek prohodao pošaljete na maraton.

4 thoughts on “RUNNING WITH THE PACK G15

  1. Drago mi je da ste se ove sezone odlučili pratit Wolvese jer imaju
    najpotentiju momčad u ligi. Inače momci site van je super i gušt mi ga je čitat i osobno ste mi uz Frančeskog najbolji nba novinari na ovin prostorima.

  2. redovno pratim vaš portal, kao uostalom sve što piše o NBA na ovom našem jeziku. Htio bih se osvrnuti na vašu pretpostavku sa početka sezone da je idealna opcija za Wolvese da se Love makne na 5 a na 4 se guraju Williams i Randolph.

    Mislim da ta opcija pada u vodu, Love će morati ostati na 4, jer njegova odbrana je kriminalna. Darko ili Pek moraju startovati, samo pitanje je koji od njih dvojice. Pek je dugoročno bolji projekat, trebaju mu minuti, ima čeličnu volju i možda bi do naredne sezone mogao postati pouzdan centar.

    Darko je posebna priča, da je moguća neka lobotomija ili presađivanje mozga igrač njegovog potencijala bi uz čistu glavu mogao imati 15+8+3 svaku noć. Nažalost, onakva nezainteresovanost stvarno liči na bolest, i bez obzira na bljeskove kao onaj od prije par večeri, mislim da bi oni trebali polako dizati ruke od njega i pakovati ga u neki trade paket

  3. Love je kriminalan u obrani, tu nema zbora, ali kad govorim da bi ga trebalo prebacit na peticu govorim u kontekstu ove sezone u kojoj to jedino ima smisla jer – i teoretski i u praksi – petorke u kojima je pod košem on u paru s nekim od dvojca Randolph-Williams ostvaruju daleko najbolje rezultate. Uostalom, to je lako provjeriti na siteovima poput BBall Value ako već čovjek nije u poziciji da gleda svaku utakmicu (poput mene blesavog).
    Za ubuduće Lovea treba spariti sa centrom tipa Chandler, ali zar nije takav slučaj s pola lige, odnosno s pola ekipa koje imaju rasne krilne centre oko kojih grade igru?
    Šta se tiče ove dvojice “naših” riječ dugoročno teško da je prikladna. Mislim da su do danas od Darka svi digli ruke i da ga nitko ne doživljava kao išta više od back-up centra. Pored njega nakon svih ovih godina nema smisla stavljati riječ potencijal ili baviti se ovim “što bi bilo kad bi bilo” pričama. Darko je neku večer odigrao briljantnu partiju iz dva jednostavna i logična razloga (a ni jedan nema veze s njegovim “potencijalom”):
    – i ćorava kokoš ponekad ubode zrno
    – DeAndre Jordan je kriminalan obrambeni igrač u sistemu u kojem o obrani nitko ne vodi računa
    Pek je totalna suprotnost mentalno, tip je fajter, ali olovne noge i manjak visine nisu odlike startnog materijala (barem ne u dobroj momčadi). Međutim, realizacija pod košem, sirova snaga i solidna ruka daju mu šansu da se izbori za standardnu ulogu u rotaciji kao nekakva verzija Big Babya, dakle back-up kojem se može baciti lopta pod koš ako izbori dobru poziciju. Što ne znači da će se to dugoročno dogoditi – Big Baby je u obrani barem znao izboriti faul u napadu, a Pek, ma koliko se trudio, ne stiže zatvoriti ništa (osim povremeno blokirati nekoga tko ga potpuno podcijeni).
    U svakom slučaju, da moram birati, radije bi dao minute Peku negu Darku, s tim da bi ga zadržao na ovih 15 do 20 (ovisno o match-upu) a ostale bi podjelio između Randolpha, Williamsa, Lovea i Brada Millera, ako je još ostalo nešto u njegovim koljenima. Darka bi se odrekao bez puno razmišljanja (amnestija!), a Peku bi poručio da ako do kraja ovog ugovora ne izbori ulogu u rotaciji od 8-9 igrača, nek se nakon iduće sezone vrati u Europu, jer šteta je da takav borac ne nosi neku momčad cijelu večer u naponu snage. Darko pak više nikad ne mora uzeti loptu u ruke, nitko zbog toga neće patiti. Osim Joea Dumarsa.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *