RUNNING WITH THE PACK G16

Nakon onako dramatične pobjede protiv Clippersa, od Wolvesa se nije moglo očekivati išta više osim da pruže solidan otpor Jazzu. Em su Jazzeri odmorni i čekaju doma, na jednom od najtežih gostujućih parketa u NBA, em su Vukovi umorni i napucani adrenalinom nakon emocionalne pobjede, zbog čega vjeruju da su bolji nego što jesu (mislim, svaka čast na pobjedi, ali činjenica je kako su ih sekunde dijelile od poraza protiv momčadi koja je igrala bez troje od šest najboljih igrača).

Uz solidan otpor i pošteni pristup, koji bi nam poručio da su zreliji nego što mislim i svjesniji svojih limita (ljudi, pa jedini tamnoputi starter vam je Wes Johnson, nije valjda da stvarno vjerujete da ste playoff momčad?), očekivao sam i Rubievo buđenje iz šuterske depresije, nastavak Ellingtonovih dobrih minuta s klupe, opet borbenog Williamsa koji koristi svaku sekundu (a ne primadonu koja se duri zato što joj se prepolovila minutaža), Pekovića koji zabija dovoljno da nekako opravda svoju skakačku i obrambenu neučinkovitost, ali najviše me zanimalo kako će se Love i gomila epizodista pod košem nositi s all-star unutarnjom linijom Jazza (dakle, svim onim što unutarnja linija Clippersa nije, ma koliko NBA action šutio o tome).

Evo što smo dobili – Rubio je konačno odigrao pravu napadačku utakmicu, a uz to je kontrolirao tijek susreta svojom all-round energijom, posebice u prvom dijelu kada je Minnesota djelovala razigranije i jednostavno bolje. Ellington je svoje zabio, Williams donio promjenu ritma na bolje svaki put kad bi ušao, a i Peković je utrpao nešto, iako ne dovoljno da bude korisniji od Darka (dakle, minus za Peka koji hvata “čak” 2 skoka u prosjeku od kada je postao dio rotacije). Manje-više pozitivan razvoj događaja, samo što je problem nastao u match-upu Lovea i ostatka društva pod košem protiv Jazzera.

Početni dvoboj Love-Millsap stvarno je bio poslastica za svakog fana NBA, obojica su očito bili napaljeni da se dokažu i izvlačili su sve što imaju u rukavu. Međutim, kako su minute odmicale, Love je sve teže nalazio put do koša pored razigranog protivnika, a Millsap je igrao sve bolje i bolje, dok pratkički sam samcat, nizom vrhunskih (i različitih) poteza, nije riješio susret polovinom zadnje četvrtine. Obzirom na Millsapovu all-round igru, mislim da uopće nema dvojbi tko je u ovom trenutku bolji igrač i tko ima bolju sezonu iza sebe. Bez obzira na ponekad luđačke Loveove brojke, Millsap jednostavno igra bolju košarku.

Wolvesi su dakle na startu bili samopouzdani, Darko i Wes pod utjecajem momentuma zaigrali su kao majstori i stvarno šteta što se utakmica ne igra 12 minuta, tada bi obojica bili startni materijal. Ovako, njihov duži boravak na parketu kao i obično značio je upadanje u crnu rupe iz koje momčad onda moraju izvlačiti druge postave. Adelmanu posao u traženju idealne ovaj put nije olakšalo ni to što je Rindour pao u formi zadnjih nekoliko utakmica, pa kad dodaš da je Barea ozljeđen, ispada da par Rubio – Ellington nema alternative na vanjskim pozicijama.

I ne samo to, nego Wolvesi nemaju atlernative Rubiu – čim on stane, staje sve jer nitko drugi nema zrno kreativnosti u sebi. Čekaj, a šta je s Adelamanovim sistemom o kojem toliko pričamo, zar on ne bi trebao stvoriti igru? Da, ali ako igrači vjeruju da je njihov šut ili individualni potez važniji, sistem ne pomaže, čak ni u onim situacijama poput završnice kada treneri češće sviraju time-out i preuzimaju čvršću kontrolu nad igrom. Dok Loveu i društvu dođe do glave da ispaljivanje projektila nije rješenje, Adelman će izgubiti i ovo malo kose što mu je ostalo.

Uglavnom, bilo je primjetno kako su Jazzeri na raspoloženost Rubia i Wolvesa u prvom dijelu odgovorali rotacijom i širinom, a kasnije su upravo tom svježinom napravili ključni iskorak. Nikakvo čudo da im je klupa tako učinkovita kad uzmeš u obzir da su sve tri prve zamjene za vanjske igrače (Watson, Miles i Burks) bolje od startera. Miles je upao u formu i konačno daje prve prave swingmanske minute ove sezone u rotaciji, Watson igra veteranski pouzdano s minimum grešaka, a rookie Burks još je jednom u ovo malo šansi što dobiva, u samo par poteza, pokazao da je potencijalni starter (ima puno razloga zašto ovaj draft nije toliko loš na kraju, ali nitko nije očekivao da ćemo uz sve još dobiti i dva ozbiljna beka-šutera kao što su Brooks i Burks).

U nastavku je ta svježina i brojnost Jazzera polako počela donositi prednost, da bi sve dvojbe oko pobjednika razriješila spomenuta Millsapova eksplozija na koju jednostavno nitko u Minnesoti nije mogao pružiti odgovor (a i teško da u ovom trenutku u ligi imate previše igrača koji bi mogli preuzeti utakmicu na način na koji je on to izveo već po tko zna koji put ove sezone i to na oba kraja parketa).

Jednostavno, čovjek je čista energija, uvijek u pokretu, uvijek spreman na pravu loptu i uvijek spreman na ubacivanje odbijanaca. Uz to, idealna je pick opcija jer jednako dobro realizira i pop i roll opciju. I uz sve to, može primiti loptu na vrhu reketa, spustiti je na pod i riješiti stvar ulazom. Razlog zašto ovo ne možete znati (osim ako ne gledate tekme Jazza redovno) i zašto se o tome ne priča?

Jednostavan – glavne brojke su mu skromnih 17 koševa i 9 skokova, dakle ništa što upada u oči. Da, samo što čovjek do njih dolazi u jedva 30 minuta, što je recimo 10 manje nego što u prosjeku igra Love. Bi li Millsap s jednakim brojem minuta imao respektabilnijih 22-11 za kojima bi se ljudi okretali? Tko zna, uopće je iluzorno o tome pričati. Ali, činjenica je da čovjek igra one najvažnije minute i da u njima jednostavno dominira. Da li tome pomaže manja minutaža i svježije noge? Tu možda i ima nešto. Međutim, ono što trenutno jedino znamo za sigurno je da Jazz igra iznad mogućnosti i da je debelo nadmašio očekivanja sa ovim 10-5 scoreom. I to najviše zahvaljujući Millsapu. Mislim da je to možda i dovoljan podatak.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *