RUNNING WITH THE PACK G18

Wolves @ Mavs

Ovosezonski plan Dallasa postao mi je jasan tijekom noćašnje utakmice. U svečanoj atmosferi kao da je sve bilo važnije od igre – Dirk i društvo dobili su svoje prstenje prije početka susreta, a nezanimljivi i jednostavno dosadni lokalni komentatori proveli su cijelo prvo poluvrijeme pričajući s Dirkom (koji im se čak nije ni priključio za komentatorskim stolom, nego je lijepo sjedio među suigračima na klupi sa slušalicama na ušima i mikrofonom u ruci, dok ga je Vince Carter pospano gledao). I kroz taj razgovor Dirk je jasno izložio plan – treba preživjeti regularnu sezonu sa što manje stresa, ući u playoff svejedno na kojoj poziciji jer, kao što Dirk reče, na Zapadu ionako nema ekstra momčadi koje se treba bojati osim možda Thundera, ali s njima ionako uvijek dobro prolaze.

Ovakav pristup govori vam sve što trebate znati o Mavsima u ovom trenutku. Dirk ne sjedi na klupi zbog neke ozbiljne ozljede, Dirk je dobio poštedu zato što nije u formi. A nije u formi zato što nije pipnuo loptu tijekom lockouta. To su vam polazne pozicije Mavsa, prvaka koji nakon mjesec dana igre već razmišlja o obrani naslova i to u situaciji kada im niti nastup u playoff nije siguran. Praviti ražanj dok je zec u šumi često zna biti kontraproduktivno iskustvo, a to je noćas potvrdio i poraz protiv Wolvesa, koji će, ako ništa drugo, poslužiti Carlisleu da nekako motivira momčad za sljedeći susret.

Međutim, čak i motivirani Mavsi nisu previše opasni. Barem ne bez Dirka. Bez njega se muče zabiti, nema nikoga tko može raširiti obranu protivnika ili nekako stvoriti višak. Zanimljivo je kako je jedini period u kojem je Dallas izgledao dobro bio onaj tijekom kojega je Yi zabijao s poludistance. Zvuči blesavo, ali šutem iz vana Yi je sjajno imitirao Dirkovu igru i očito je kako u tim poznatim okolnostima cijela momčad bolje funkcionira.

Jasno, Yi nije Dirk, zato takvu epizodu nije mogao ponoviti, a to je značilo da je napad Dallasa opet postao blijed i ovisan o šuterskoj inspiraciji dobrog starog Terrya. Kidd i Haywood su inače igrači manje u napadu, a s Odomom umjesto Dirka napadački učinak startera postaje kriminalan (Odom je neprepoznatljiv, potpuno beskoristan i smotan, bez samopouzdanja i bez žara za igrom – ako je Dirk dobio poštedu od nekoliko tekmi da se psiho-fizički bolje pripremi, Lamara bi trebalo poslati barem mjesec dana u toplice). Marion i West se trude, ali, dok se Dirk ne vrati i učini napad podnošljivim, Carlisle će morati posezati za klupom još češće i još ranije.

Inače miksa previše, pokušava svježinom i dubinom rotacije držati energiju u obrani na razini, kad im već ne polazi za rukom pronaći nekakav ritam u napadu. Beaubois na trenutke daje nadu da bi mogao biti Barein nasljednik, čak su i Yi i zaboravljeni Wright pokazali da mogu pomoći na nekoliko minuta, ali sve skupa je premalo da bi diglo igru na potrebnu razinu kako bi se moglo lagodno živjeti do Dirkova povratka.

Za razliku od dekoncentriranog i bezidejnog napada, u obrani je nešto bolja situacija. Svi grizu, ali reket je prazan. Mahinmi je prezelen i prelimitiran da bi dobio išta više od sporedne role, a Haywood boluje od klasičnog sindroma back-up igrača, u stanju je odigrati samo jedan solidan period nakon čega nestane (slično kao i Darko na drugoj strani).

Peković i Love su ih jednostavno uništili pod košem, igrali su muški, a mekani visoki poput Odoma i Yia nisu bili od velike pomoći. Minnesota je jednostavno više željela pobjedu i svaka im čast što su do nje došli, iako nisu odigrali ništa bolje od onoga na što su nas do sada navikli. Love je briljirao šuterski i odradio svoje u reketu, Peković je nosio sve pred sobom, a Rubio je kreirao i probijao tijekom cijele večeri. Opet je potrošio gomilu lopti uzalud, ali sjajnim reakcijama u obrani dobar dio njih je i nadoknadio.

Treba još samo spomenuti kako je po prvi put ove sezone startao Ellington i da je odradio solidan posao kao drugi bek. Ovaj put se ne radi o novoj Adelmanovoj rošadi, nego se izgleda ozljedio i Ridnour, pa tako ova pobjeda Wolvesa biva još veća pljuska prvacima koji su se pošteno osramotili tijekom slavlja. S druge strane, ove konstantne ozljede ni malo ne pomažu Minnesoti da napravi eventualni korak naprijed. Međutim, dok imaju osovinu Love – Rubio, ne samo da uvijek imaju dovoljno talenta za nešto složiti na parketu, već su krcati i karakterom. To je možda i najbolja stvar koju su dobili u ovih prvih 18 utakmica.

Pacers @ Bulls

Nakon kamilice između Mavsa i Wolvesa, trebala mi je jedna rasna utakmica koja je na trenutke u sebi sadržavala playoff intenzitet. Bullsi su na momente igrali briljantnu obranu (druga četvrtina i način na koji su je odigrali mogu se slobodno pokazivati u svim školama košarke), ali još jednom se potvrdilo kako im je Indiana nezgodan match-up (imaju podjednako čvrstu klupu, petorka im je krcata dugonjama koji mogu opaliti preko svojih čuvara i ujedno parirati u skoku, a, što je najvažnije, igraju jednako borbenu košarku) i kako ovo očito postaje rivalstvo koje će se, nadam se, još jednom prenijeti u playoff.

Utakmice između ova dva protivnika često će odlučivati jedna lopta, pa je tako noćas presudila bolja egzekucija Pacersa u završnici, točnije to što, za razliku od lanjskog playoffa, danas u Davidu Westu imaju dodatnu opciju za napasti Bullse tamo gdje su obrambeno najtanji – preko Boozera. To što su ključnu akciju utakmice odigrali na njega dobar je znak, jer upravo je Westovo neuklapanje u momčad do sada više smetalo nego koristilo, što je, u situaciji kada je Granger šuterski očajno otvorio sezonu i kada su George, Collison i Hibbert posezali za nerezonskim šutevima češće nego je bilo potrebno, i dovelo do toga da napadački Indiana ovako mlako uđe u sezonu.

Noćas smo pak vidjeli kako bi to trebalo izgledali kada stvari konačno počnu sjedati na svoje mjeto. Kad se to dogodi, Pacersi će biti zajebaniji nego što su to Sixersi sada. Već imaju talenta za usidriti se na vrhu odmah iza Bullsa i Heata, a šampionski materijal bi mogli postati nakon što iskoriste povoljnu financijsku situaciju i dodatno se pojačaju. Ono što ih treba veseliti je da prostora za napredak ima i unutar postojećeg rostera. Prije svega tu mislim na sjajnog Georgea, koji je prikrivena zvijer i koji bi za jedno 3-4 sezone mogao eksplodirati u all-star igrača. Mali jednostavno ima sve predispozicije, talentom i fizikalijama, da bude puno više od ovoga što je sada, stoper koji može zabiti tricu. A upravo to što je tako sjajan u toj 3&D ulozi najveći je razlog za optimizam, netko tako mlad jednostavno ne bi smio biti tako hladnokrvan i beskompromisan u povjerenoj roli.

Uglavnom, utakmica je manje-više cijelo vrijeme bila u egalu, obrane su bile sjajne i nitko nije uspio doći do zraka lakim koševima iz kontre ili napadačkim skokom. Bullsi na učinku u ovim kategorijama grade dobar dio uspjeha, ali protiv Indiane, koja im je u stanju anulirati te prednosti, trebalo je zabijati. I iako se prilikom realizacije dogodilo par grešaka na koje smo od njih već navikli, ne radi se o ničem vrijednom vađenja iz konteksta jedne sjajne tekme. Roseov pas za Scalabrinea bio je vrhunski primjer košarke i tko u tome pokuša pronaći razlog za poraz taj nema pojma o čemu priča.

Jedini problem (problemčić točnije) koji bi se mogao prenijeti na daljni razvoj događaja je to što, bez Denga u rotaciji, nemaju opciju s klupe. Brewer je sjajno zamijenio nezamjenjivog Denga all-round učinkom, ali prelaskom Brewera među startere klupa ostaje bez prve opcije, što je rezultiralo periodima u kojima se Bullsi muče zabiti. Iako, sve je to ništa prema lanjskim, sličnim, problemima.

Pacersima za razliku od Bullsa nedostaje ta jasna hijerarhija, fali im prva opcija. Granger je konačno odigrao dobru partiju, ali on je lako zamjenjiv igrač na toj poziciji (možda čak i Georgeom), njima fali rasna prva opcija u napadu koja može kreirati za sebe i druge. Tu opet pada na pamet Eric Gordon, iako ništa lošije ne bi prošli ni dovođenjem nekog rasnog playa obzirom na iskoristivost i match-up probleme koje stvara swingmanski duo Granger-George (svakako su nekonvencionalnija postava od kombinacije Gordon-Granger ili Gordon-George).

Ova momčad treba Chrisa Paula, a i CP3 treba njih, momčad spremnu za borbu odmah umjesto Clippersa koje treba čekati još par godina. Međutim, taj je vlak propušten, nema smisla razmišljati što će biti s Paulom i Clippersima za dvije godine. Treba djelovati sada, a to osim Gordona kao opciju nameće i Derona Williamsa, iako se čini da je njemu važnije biti u centru pažnje nego boriti se za naslov.

Ne znam za vas, ali po meni je najbolji mogući scenarij za ligu i sve uključene sljedeći. Deron i Dwight moraju postati slobodni agenti, odreći se te sigurne dodatne godine, i onda napraviti ono što su napravili LeBron, Wade i Bosh – izabrati momčad u kojoj će se boriti za naslov, a tek zatim razmišljati o maksimalnom ugovoru. I što je najbolje, čak ne moraju otići zajedno u Dallas, Netse ili gdje već, jer obojicu čekaju idealni scenariji na Istoku. Deron potpiše za Pacerse (koji će imati dovoljno prostora za max ugovor), Dwight za Sixerse (koji će do prostora za max ugovor doći amnestiranjem Branda i otpisom Nocionia) i, puf, samo tako Istok odjednom dobiva četiri mega momčadi koje se mogu boriti za naslov, četiri momčadi koje će se međusobno ubijati idućih nekoliko godina. Istok preuzima primat Zapadu, svi uključeni all-star igrači dobivaju šansu doći do prstena, a mi fanovi uživamo u neizvjesnosti i gomili playoff košarke čak i tijekom regularnog dijela.

6 thoughts on “RUNNING WITH THE PACK G18

  1. Indiana me ozbiljno brine. Bullsi su još uvijek bolji, ali u playoffu će biti čupavo.
    Ovisi o količini ozljeda kod bikova.

  2. Jeza me je hvatala u pojedinim momentima ovih utakmica (CHI-IND i LAL-LAC). Stvarno bi to morale bit PO serije.

    p.s. Sto napravi World Peace 🙂

  3. Odlično pitanje. zadnjih dana razbijam glavu s popunom all-star ekipa i na Istoku je muka na svim pozicijama osim 3 i 5.
    Ali na kraju bi se odlučio za Josha Smitha. Ima daleko najodgovorniju ulogu u momčadi od svih konkurenata i najbolji je all-round. Boozer i Bosh imaju odlične sezone, ali Bosha odmah odbacujem zbog situacije u kojoj je i u kojoj manje-više uvijek ima gomilu sjajnih situacija za zabiti. Boozer nije faktor u obrani poput Smitha. U biti, kad bi Josh potpuno odustao od trice i dugih dvojki i kad bi pronašao šut sa slobodnih koji mu je trenutno na Howardovsko-Griffinovskim razinama, mislim da se uopće ne bi mislio oko startne četvorke na Istoku.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *