RUNNING WITH THE PACK G19

Prije osvrta na pobjedu protiv Spursa, nekoliko rečenica o novom Loveovom ugovoru. Odluka da se izbjegne maximalac mi je totalno racionalna i jednostavno ne mogu prihvatiti argumente tipe “kad si Minnesota, onda moraš poduzeti sve da zadržiš najboljeg igrača” jer je takva logika i dovodila do toga da igrači koji nisu vrijedni uloge franšiznih igrača dobivaju ugovore kojima bi zatim držali klub kao taoca. Sad, mijenja li išta na stvari podatak da je Love zauzvrat tražio opciju prekida ugovora nakon samo tri sezone? Pa, ako se radi o kompenzaciji zbog toga što mu nisu ponudili maximum, to je skroz ok. Ali, poanta uopće nije u tome tko je što htio, tko je koga komepenzirao ili tko je koga zeznuo. Sve one priče o nekom nepoštovanju talenta su jednostavno idiotske i pomalo me zastrašuje što se gomila NBA novinara zadržava na takvom diskursu ravnom EPH novinarstvu.

Ovo je posao u kojem svaki cilj treba voditi samo jednome – osvajanju naslova. Ovo što su Wolvesi i Love potpisali savršeno je u svakom pogledu za obje uključene strane. Bude li se ova priča sa Rubiom i dalje razvijala u pravom smjeru, nema nikakvog razloga da nakon tri sezone Love ne iskoristi svoju opciju kako bi potpisao novi ugovor sa Minnesotom, koja će mu opet biti u mogućnosti ponuditi više od ikoga. Bude li se pak pokazalo da je osovina Rubio-Love nedovoljna, Kevin opet može iskoristiti opciju i jednostavno potražiti bolju situaciju. On kao igrač u svakom slučaju prolazi odlično, a jedini protuargument koji možete upotrijebiti je totalno nevezan uz košarku, a to je onaj novca. Dakle, ako gledate da je već sada mogao dobiti 20 garantiranih milja više. Samo, koja je vražja razlika između 60 i 80 jednom kad si osigurao egzistenciju? Mislim, onaj tko takvu stavku stavlja na prvo mjesto, ispred vlastite slobode, mogućnosti napredovanja i izbora, taj i ne zaslužuje maksimalan ugovor.

E, sad se postavlja pitanje što je s klubom, nisu li se oni mogli dodatno osigurati baš za slučaj da se Rubio ne iskristalizira u all-star igrača? Mogli su, ali čemu? Ne bude li Rubio napredovao, što će im Love dvije godine duže? Kako bi bili momčad za jednu playoff rundu? I u tu leži ključ ovakvog ugovora. Wolvesi imaju tri sezone za postaviti šampionske temelje. To je sasvim dovoljno vremena i ne uspiju li, teško je da će im još dvije dodatne godine išta značiti. Uspiju li, nema razloga da ne zadrže i Lovea i Rubia nakon tog roka. Mislim, koji pravi igrač će napustiti situaciju u kojoj se može boriti za naslov radi par milijuna ili ljepšeg vremena? U ovoj ligi ne možeš nikoga zadržati na silu, stoga ako se u Loveu i Rubiu i krije nekakav Boozer koji će pozdraviti idealnu situaciju radi šake dolara više, onda neka tako bude. Mislim, nisam vjerovao da ću i ovo ikada reći, ali – bravo Kahn. Nemam pojma da li si na ovu formulu nabasao slučajno ili si sve izračunao, ali ovo je primjer kako se ubuduće treba voditi momčad, nikada ne gubeći iz vida jedino bitno – borbu za naslov.

Što se tekme protiv Spursa tiče, Wolvesi su došli do rutinske domaće pobjede. Koja me uopće nije iznenadila, što dokazuje i kladionica, ali iznenadio me način na koji su do nje došli. Naime, ovo je utakmica u kojoj bi čovjek očekivao od Lovea da nekavom 35-15 statistikom sam isčupa pobjedu, ali ovaj put uopće nije bilo potrebe za nečim takvim jer su ga napadački više nego dobro zamijenili Rubio i Peković. Potonjega je Adelman ubacio u petorku umjesto bolesnog Darka i tako nastavio igrati svoju 4-1 formaciju (4 bijela, 1 tamnoputi). Darka na stranu, Peković u paru s Loveom je puno racionalniji potez, obzirom da je upravo Pek najčvršći strijelac Wolvesa pod košem i svojim stilom igre u reketu omogućuje Loveu da se puno više izvlači i kreće.

Jasno, koliko god da štimaju u napadu, toliko su šuplji u obrani, ali nije da s Darkom reket Wolvesa biva puno nebrobojniji. Ukratko, ova kombinacija i dalje treba dobivati startnu prednost jer Peković je takav lik koji će iskoristiti svaki centimetar prostora koji mu ostavite, za razliku od pasivnijeg i često dekoncentriranog Darka koji jednostavno nema ni približno takvu glad za košarkom. Peković je noćas čak anulirao i svoju najveću boljku, skakačku nemoć, ali nek vas njegov double-double ne zavara. Puno više od nekakvih preko noći ugrađenih federa za njega je zaslužan još sporiji i još nepokretniji Timmy, poznat i pod muslimanskim imenom Mumia Abu Duncan.

Utakmicu za Spurse nije izgubio nitko drugi nego naš cijenjeni Pop, kojem je trebalo dobre tri četvrtine da shvati da Duncan nema ni snage ni brzine za čuvati Pekovića (zar ova rečenica ne govori dovoljno o Timmyu danas?). I iako je riješio jedan dio problema kada je na Peka stavio Splittera, užasnom rotacijom visokih kroz cijeli susret išao je Wolvesima na ruku. Doduše, nije da je imao previše izbora, Bonner i Duncan su danas praktički jednako nevidljivi obrambeno, ali zar se prema jadnom Blairu i dalje treba ponašati kao prema zadnjem rookieu? Momak nije pokazao ništa u svojoj startnoj roli, ali zasigurno je mogao napadački biti jednako opasan poput Bonnera i usput smetati u obrani Loveu da je kasnije dobio koju minutu.

Timmy je još bitan u napadu, može zabiti s poludistance i njegovi pasovi s vrha reketa neprocijenjivi su za Popov sistem, ali nastavak igranja nakon ove sezone bio bi samo produživanje agonije. Jednostavno, čovjek igra preveliku rolu na oba kraja parketa, rolu koju više nije sposoban odraditi. Mogao bi se švercati još koju godinu kao back-up centar, ali želi li to itko? Da li je potrebno da takva legenda prolazi kroz onakve jadne godine kroz koje su nepotrebno prošli Ewing i Olajuwon? Čisto primjera radi koliko ga više ne slušaju noge – u završnici je dobio dobru loptu na desnom bloku, kreće na zakucavanje i onda ga bananira nitko drugi do Wes Johnson. Tužno.

Ipak, više od Timmyeva mumificiranja, Spurse karakterizira igra Richarda Jeffersona. Tip nastavlja sjajne šuterske partije, ali još veći show odrađuje na drugom kraju terena gdje protiv njega zabija tko god se sjeti. Taj pametni napad u ponor vuče kriminalna obrana i jedini razlog zašto San Antonio pliva (i zašto će plivati) iznad polovičnog učinka jeste sjajna klupa. Njihova druga petorka Neal, Green, Leonard, Bonner i Splitter ne bi imala problema dobiti seriju od sedam protiv Bobcatsa, a namučila bi i dobar dio preostalih momčadi s dna. Međutim, s ovakvom obranom Spursi više ne mogu biti favoriti na nijednom gostovanju, posebice protiv skoro pa jednako dobrih ekipa.

Kod Wolvesa izgleda da je završila epidemija ozljeda, većina igrača se vratila u rotaciju, što donosi nove brige Adelmanu. Nešto slađe doduše, jer sada će bar moći više miksati u potrazi za trojkom koja će od večeri do večeri najbolje pratiti Rubia i Lovea. Praktički, sada poput Popa može složiti dvije petorke, što se, kad pogledamo na to kako stoje momčadi poput Jazza ili Rocketsa, u ovakvoj sabijenoj sezoni čini poprilično bitnim. Recimo, startaš sa Rubiom, Ridnourom, Beasleyem (vratio se noćas, odigrao bez veze i opet nas sve zajedno natjerao da se pitamo koja je njegova rola u NBA, jednog dana kada konačno svi shvate da nije strijelac koji može dobivati startne minute), Kevinom i Pekom, a onda po potrebi ubacuješ Bareu, Ellingtona, Johnsona, Williamsa i Randolpha.

Primjećujete da nema Darka, što je skroz razumljivo jer NBA igra danas ne zahtijeva stalnu rotaciju balvana na petici. U slučaju nužde može poslužiti, ali tu se javlja i pitanje što s Millerom koji od noćas više nije u odijelu nego u uniformi i čini se spremnim igrati na Adelmanov poziv. Hoće li ovakva gužva biti problem jer jednostavno nema minuta za sve? Ili će samo koristiti jer omogućuje Adelmanu veći izbor u raznim situacijama? Slično je i na vanjskim pozicijama, obzirom da se prije roka nakon operacije leđa vratio Webster. Pronađe li formu, takav šuter uvijek zaslužuje minute, a to znači da se nekoga od trenutnih swingmana mora preseliti na klupu. Dok pod košem od viška glava ne boli, ovdje ispada da je netko totalni višak. Kad se vrati Barea, najpametnije bi nekoga bilo trejdati kako bi se izbjegle brige. Izbora ima, jer obzirom na minute koje su dobili i rezultate koje ostvaruju Wolvesi, teško da će Johnson i Beasley ikada imati veću vrijednost nego sada.

Naravno, na tome mogu zahvaliti prije svega kvaliteti osovine Love-Rubio. Izgleda da smo došli do te faza u kojoj Minnesota ima šanse za pobjedu kad god ovo dvoje uhvate svoj double-double (noćas je Love bio nešto skromniji napadački, ali Rubiova netipična šuterska efikasnost to je nedoknadila). Taj njihov napadačko-skakačko-kreatorski učinak je fenomenalna osnova na koju se može nadograditi sve ostalo. Da su trenutno okruženi sa suigračima samo malo veće kvalitativne razine, ovo bi već danas bila playoff momčad. Međutim, čak i ovako, s gomilom back-upova koji igraju startne minute, imaju dovoljno da se održe u ovoj trci za osmu poziciju što dovoljno govori o kvaliteti njihovih temelja. Kako se pobjede nižu, raste i samopuzdanje, a to je faktor koji ne treba zanemariti. Moram priznati da je lijepo gledati kako se ovako dva sjajna igrača transformiraju u pobjednike.

3 thoughts on “RUNNING WITH THE PACK G19

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *