THE LEAGUE PASS EXPERIENCE

Nema Wolvesa, nema potrebe koncentrirati se na jedan susret, a kako smo u očekivanju snijega koji će, po običaju, paralizirati život u Dalmaciji (uopće nije istina da ga jedva čekamo samo kako bi imali izliku da još manje radimo), situacija je idealna za provesti 5-6 sati uz League Pass. Na rasporedu je noćas bilo sedam utakmica, evo i zapažanja o svakoj od njih.

Celtics @ Cavaliers

Ovo je, uz dvoboj Memphisa i Denvera, obećavala biti utakmica večeri (tko je tako nešto mogao i zamisliti prije početka sezone?). Ono, dva napaljena protivnika koji se međusobno bore za playoff poziciju i još svježa sjećanja na prethodnu dramu (točnije, na fenomenalni ulaz Irvinga koji je driblingom slomio kompletnu obranu Celticsa i donio pobjedu Cavsima u zadnjim sekundama).

Na stranu to što je sama činjenica kako se Celticsi bore s Cavsima za goli život pomalo razočaravajuća (na kraju krajeva, nisu Celticsi toliko loši koliko su Cavsi bolji od očekivanja), kad se sretnu dva podjednaka protivnika, NBA garantira show program. Boston je u zadnje vrijeme podigao razinu energije, igraju puno preciznije u napadu (što je totalni paradoks kad uzmeš da su u ritam ušli tek nakon što je Rondo ispao iz momčadi zbog ozljede), a Cavsi su upornošću koristili rupe njihove obrane. U početka je ovo bila poziciona bitka, playoff košarka koja se igrala koš za koš, dok Celticsi nisu napravili prvu bitniju razliku na krilima klupe, točnije rookiea Moorea koji se priključio pouzdanom Bassu (dodaj i Pietrusa, sve boljeg Bradleya i ovo već pomalo počinje ličiti na klupu).

Tu razliku su nadogradili sjajnim ulaskom u treću četvrtinu i napadom u kojem se uvijek traži slobodan čovjek u vlastitom, Celtics stilu. Međutim, Cavsi su pronašli snage sve to (zamalo) nadoknaditi na krilima dva najvažnija igrača – Irvinga i Varejaoa. Irving je donio zrelost kakvu netko tko je odigrao jedva 16 tekmi na sveučilištu ne bi smio posjedovati, začuđuje njegova sposobnost da mijenja brzine i da se potpuno uklopi u momčad, ta veteranska smirenost pri šutu i uopće odlukama koje donosi (osim povremenog spavanja u obrani, mali ničim ne odaje da je rookie), a ako se previše zaljubite u njegov šut možete zanemariti činjenicu da je napadački kompletan igrač.

Varejao je na to nadogradio suludu količinu energije (20-20 sve govori) i, što se mene tiče, jedino bitno pitanje tijekom prijelaznog roka na koje će biti nužno dobiti odgovor je tko će doći do njega i hoće li Cavsi uopće pristati trejdati ključnog igrača u ovoj neočekivanoj situaciji potencijalnog playoff nastupa. Imaju ga pod ugovorom još tri sezone nakon ove i, obzirom na to kako igra u napadu (bolje nego ikad uz Jamesa), obranu da ne spominjem, sve manje smisla ima odvajati ga od Irvinga. Eventualno ako se pojavi ponuda koja se ne odbija (samo, momčadi koje bi od njega imale najviše koristi, granični izazivači poput Denvera, Portlanda, Memphisa ili Clippersa takvu ponudu nemaju mogućnosti sastaviti). Jednostavno, čovjeka koji ovako igra ne možeš dati ispod cijene, a tržište je takvo da ga nitko ne može pošteno platiti.

S druge strane, činjenica da je Irving ovako dobar ovako rano čak je i mali problem, jer Cavsima izbija iz ruke mogućnost pojačanja putem još jednog dobrog drafa, a kako su Irving i Andy ipak premalo za temelj, izgleda kako će sve ovisiti o idućem ljetu i učinku na tržnici. Problem je i Istok, odnosno loši Bucksi i Knicksi, jer Cavsi jesu dobri, ali nisu toliko dobri da već sada igraju u playoffu. Evo, noćas je 30 minuta dobio rookie Mychel Thompson, sin legendarnog igrača Lakersa i Blazersa Mychala (primjetite razliku u samoglasniku) te brat Klayu Thompsonu iz Warriorsa, swingman koji, iako sličan stilom igre bratu, ima prednost u tome što je već pomiren s ulogom 3&D specijalista.

Momak je potencijalno koristan igrač rotacije, potezi poput ovoga su važni jer naći korisnog igrača za minimalnu lovu specijalitet je velikih momčadi (svatko može pretplatiti osrednjeg igrača, pitajte samo Magic ili verziju Cavsa s LeBronom), ali činjenice je da danas Cavsi osim ranije spomenutog dvojca nemaju na rosteru startnu NBA kvalitetu. To što igraju ovako solidno s ovakvom rotacijom govori sve što treba znati o poslu kojega su odradili GM Chris Grant (Ferryev učenik, očito je pokupio neke trikove iz škole San Antonia pa tako Cavsi i dalje ostaju dio Buford-Pop dinastije, valjda najbrojnije u ligi) i trener Scott (koji je dobio nagradu za trenera godine 2008. trenirajući Chrisa Paula, ali zaradio ju je tek danas, kada je od Geea, Samuelsa i ostale bratije složio respekta vrijednu košarkašku momčad).

Uz pitanje Varejaoa, bitno je odlučiti i što sa Sessionsom koji playmakersim kvalitetama olakšava Irvingu život i omogućuje mu da iz boljih pozicija upotrijebi onaj prekrasni skok-šut. Ovo preseljenje u Lakerse o kojem se šuška ima smisla ponude li Lakersi mlade i jeftine igrače poput Morrisa i Ebanksa, ali čak i u slučaju da im netko zauzvrat ponudi zadnju godinu nekakvog veteranskog ugovora, Cavsi će morati riskirati i odreći se svog back-up playa i drugog najvažnijeg vanjskog igrača. Naime, riješe li se tih 5 milja koliko bi dogodine bili dužni Sessionsu, pa se onda odreknu i zadnje godine Gibsonova ugovora, uz konačni pozdrav Jamisonu i njegovoj mrcini od ugovora, ostat će im skoro 30 milja prostora na raspolaganju pod salary capom, što je dovoljno za upecati rasnog strijelca koji bi nadopunio jezgru Irving-Varejao.

Treba biti oprezan jer razvoj Irvinga je samo takva šansa da ekspresno stanu na noge, šteta bi bilo potrošiti sve što imaju na nekakvu kombinaciju Batuma, Ryana Andersona, Erica Gordona, Raya Allena ili nedajbože Mikea Beasleya. Što bi ja napravio da sam GM? Preplatio Batuma i rentao niz veterana na jednu godinu (Duncana, Allena, KG-a, Jamisona – što bi im falilo da na jednu sezonu zaigraju zajedno i pokušaju napraviti rusvaj na Istoku uz pomoć Irvinga) i onda, godinu nakon toga, pokušao upecati još jednog visokog igrača startnog kalibra za dodati ga jezgri Irving-Batum-Varejao.

Nuggets @ Grizzlies

Utakmica večeri počela je nervozno, najvećim dijelom bila je negledljiva, barem do zadnje četvrtine. Jedino pozitivno što vrijedi izdvojiti tiče se Memphisa koji, usprkos umoru i pristiku, nije dozvolio da se Denver ozbiljnije odvoji. Heart, grit & grind su napravili svoje, točnije obrana Gaya na Galinariu te već klasično sjajni pritisak Conleya i Allena na vanjsku liniju protivnika. Praktički, upravo je njihova sposobnost da izazivaju izgubljene u ključnim momentima još jednom bila – ključna. Dodaj borbenog Gasola, raspoloženog Mayoa i eto recepta za prvu pobjedu nakon pet poraza.

Doduše, za nju se trebalo krvavo izboriti jer Denverove kontre, širina i konstantno kretanje do same završnice držali su ih na desetak koševa prednosti. Sad je već jasno da fenomenalne partije Harringtona i Millera nisu slučajni trend, već sam temelj na kojem Karl gradi igru svoje momčadi. Memphisu je pak par dobro tempiranih Mayovih trica i nekoliko dobrih reakcija u obrani bilo dovoljno da dođe u egal, izbori produžetak, a onda doslovno isčupa pobjedu na račun čiste želje (očajničke želje, može se i tako reći, jer blokade koje su pri kraju produžetka izveli Gay i Allen, pa skokovi u napadu Allena i Conleya, čisti su dokaz da ona “all heart, grit & grind” u ovom klubu nije samo parola). Gotta love the Grizzlies i stvarno bi šteta bila da ne upadnu u playoff jer njima je mentalna snaga očito upisana u DNA. Kad se čovjek sjeti da je sve počelo onog trenutka kada je Mayova faca naletila na Allenovu šaku…

Protiv Nuggetsa njihova najbolja petorka Conley-Mayo-Allen-Gay-Gasol dobro je funkcionirala jer ni Denver nije previše bogat pod košem, a Rudy je dovoljno dobar skakač da može sakriti manjak centimetara. Najveći problem su tako sakrili na jednu večer, ali on i dalje ostaje prisutan – nemoć u napadu koja proizlazi iz manjeg broja high-low akcija jer nemaju kome konstantno spuštati loptu u post. Jednostavno, pridošlice Cunningham i Speights su pick & pop specijalisti bezopasni u reketu. I jedan i drugi su sjajne zamjene za Arthura, ali, gle čuda, ni približno ne mogu nadoknaditi manjak jednog od najboljih NBA strijelaca u postu.

Pistons @ Knicks

Pistonsi igraju kao NBDL momčad, a od noćas još više na takvu nalikuju jer su rosteru dodali izvjesnog Russella Walkera, 29 godina starog rookiea. Monroe igra sam, Big Ben je već odavno trebao pecati negdje u Alabami, ali to mi je već postalo dosadno ponavljati (pouka – ne gledati više Pistonse).

Knicksi su pucali 60 posto iz igre, to je sve što morate znati o ovoj utakmici, lopta je kružila bolje nego ikada ove godine i manje-više svi su zakucavali u šupljem reketu.

Ipak, čak i protiv ovakve konkurencije bilo je primjetno da Amare nema više one stare noge, čovjek je izgleda u fazi karijere u kojoj atlete postaju role playeri. Mora se ugledati na McDyessa, sličnog letača koji je postao sjajan šuter s poludistance i dobar pozicioni igrač u obrani misli li koristiti svojoj momčadi. Ako je teoretski moguće da role player s takvom plaćom bude koristan.

Hawks @ Raptors

Bayless i Kleiza dali su mali poticaj napadu Raptorsa, ali vanjski šut prvoga i uporni napadi drugoga teško mogu zamijeniti Bargnania, ipak su to igrači čija rola je primjerenija podizanju energije ulaskom s klupe. Caseyeva zona nema učinka protiv ovakvih Hawksa koji i dalje oduševljavaju nesebičnom momčadskom igrom i dolaziš do računice da Toronto ni teoretski nema šanse dokopati se pobjede protiv Atlante koja je noćas bila san svakog trenera – lopta je kružila do otvorena čovjeka, a ovaj bi zatim uglavnom zabio šut.

Lijepo je opet vidjeti kapetana Kirka u igri kao idealnog all-round beka s klupe, tu je i Green koji je konačno iz šutera dugih dvica napravio iskorak u tricaša. Znači, klupa radi svoje, Teague i Joe se brinu da stvari štimaju u napadu, a Zaza i Smith da energija u obrani teče. Dodaj još i korisnog Marvina Williamsa i eto utakmice u kojoj su Hawksi usprkos nedoraslom protivniku pokazali svu svoju snagu.

Šteta za njih što Larry Drew nije došao ranije na mjesto trenera, jer ovaj stil igre koji je on uveo, za razliko od onog Woodsonovog Johnsono-centričnog, donosi puno, puno više. Hawksi su for real, bez obzira na manjak Horforda, i to sve govori.

Kings @ Warriors

Warriorsi su dobili Kingse igrom rezervnog vanjskog dvojca Robinson-Rush (kriminalne partije Ellisa i Currya primorale su Jacksona da ih u završnici ostavi na klupi), a posebno je zanimljivo gledati kako Rush izrasta u sjajnog igrača s klupe, pravog 3&D specijalista kakav nikad nije imao šanse postati u Pacersima gdje su ga godinama gurali u ulogu startera.

Cousins igra sve bolje i bolje, na trenutke djeluje nezaustavljivo (Zach Randolph 2.0), a Evans uvijek nekako nađe način da skupi fenomenalne brojke. Tu se krije barem nekakva nada za Kingse da ovaj zadnji pokušaj rebuildinga nije propao, očito treba biti strpljiv jer njihov potencijal je ozbiljan. Problem je samo što nešto pod hitno treba poduzeti kako bi im se pomoglo razviti ga. Recimo, za početak promijeniti cijeli vrh organizacije.

Tek s malim Thomasom u postavi Kingsi djeluju organizirano, radi se o jedinom playu na rosteru koji je noćašnjom solidnom šuterskom epizodom i najzaslužniji što su imali šanse okrenuti rezultat. Morat će mu dati sve više i više minuta ubuduće, ako misle konačno dignuti razinu igre. Mogu mu slobodno dati ove Jimmerove, jer tom liku netko mora objasniti da je jedini način da ostvari NBA karijeru taj da krene stopama Kerra i Reddicka i razvije se u šutera koji igra bez lopte, a ne da poteže kao da je i dalje u zemlji Mormona.

Bobcats @ Lakers

Lakersi su se poigrali s očajnim Bobcatsima, ali ionako je jedino zanimljivo bilo pratiti podjelu minuta kod domaćina. Konačno su uspijeli odmoriti Kobea koji je odigrao samo 28 minuta (i pritom ispalio 21 loptu, car, valjda da ne naškodi prosjeku). Bynum je naravno opet bio glavni, tip je match-up noćna mora za pola lige, a što se Bobcatsa tiče jedino bitno spomena je da se nakon ozljede vratio Reggie Williams koji bi uskoro mogao postati prvi strijelac momčadi. Doduše, više nego za njihov rezultatski uspjeh, to bi moglo biti važno nekoj fantasy ekipi kojoj nedostaje trica i poena.

Nets @ Pacers

Pacersi igraju ružno jer nemaju ni jednog playmakera na rosteru koji bi im olakšao život, Collisonova nesposobnost da probije obranu zabrinjava i tu će se morati nešto poduzeti, možda čak i tijekom ovog prijelaznog roka. Koliko god Collison djelovao nemoćno, toliko je jednaki krivac Vogel koji je noćas zamalo zasrao stvar davši ogroman broj minute kao back-up playu Lanceu Stephensonu, srednjoškolskoj zvijezdi koja se nakon neslavne NCAA epizode jedva provukla do NBA. Larry Bird je navodno zaljubljen u njegove fizikalije, ali sumnjam da ikoga oduševljavaju njegove organizatorske sposobnosti i nije mi jasno zašto ne dobiva minute kao zamjena swingmanima kad su ionako već doveli Georgea Hilla da predvodi drugu postavu.

Dovoljno je bilo malo čvrste obrane da se Pacersi odvoje na prednost koju Netsi čak ni usprkos sjajnoj šuterskoj seriji Morrowa nisu mogli stići. Netsi jednostavno nisu na toj razini da odgovore na onakvih 5-6 minuta agresivne igre, nema kod njih ni energije ni sposobnosti da se stisne protivnik i sve čemu se mogu nadati je luda šuterska večer Morrowa, Williamsa ili Brooksa. Po mogućnosti – u istoj utakmici. Noćas Morrow i Williams nisu bili dovoljni, ali pozitivno je što se Deron konačno budi, igra kao onaj stari i to je najbolja moguća vijest za Netse.

Junak večeri je ipak samo jedna – Lou Amundson. Sjajan kao back-up centar, kretnjama u obrani i količinom parketa koju pokriva podsjeća na Varejaoa, a nije na odmet ni što zadnjih nekoliko utakmica zabija svaki zicer ili odbijanac do kojega dođe. Idealan peti visoki, profesionalac u ragnu Scalabrinea i najozbiljniji kadnidat za spomenicu “ispodobruca”.

1 thought on “THE LEAGUE PASS EXPERIENCE

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *