RUNNING WITH THE PACK G22

Pacers @ Wolves

Zajebana je ova NBA. Em igraš gotovo svaku večer, em ti je svaki put na rasporedu drugi protivnik s potpuno drugačijim stilom igre. Nakon što su prije par dana razbili Rocketse koji su operirani od igranja obrane, noćas su Wolvesi u svome domu dočekali totalnu suprotnost – Indianu, momčad kojoj je čvrsta obrana reketa temelj na kojem se baziraju sve ambicije. I za razliku od susreta protiv Rocketsa, kada nisu mogli promašiti, ovom prilikom bacali su ciglu za ciglom, sve zahvaljujući dugorukoj i aktivnoj obrani Pacersa (kojoj je bilo dovoljno pojaviti se na početku susreta i u završnici kako bi ostavila najveći trag na utakmici).

Iz ovakvih radikalnih fluktuacija (s 58% šuta na 37%) se ne može previše toga izvući, osim one klasične kako je istina negdje u sredini (iako, ako ćemo već tražiti istinu, postotak šuta Wolvesa trenutno je puno bliži ovom donjem učinku jer se kreće oko ne baš bajnih 43%). Ipak, neke stvari smo već toliko puta vidjeli da možemo govoriti o trendovima:

– Darko Miličić i Wes Johnson su beskorisni kao starteri, opet su pomogli da momčad upadne u minus koji kasnije netko drugi treba stizati
– Rubio mora odigrati nadahnutu utakmicu da bi Wolvesi došli do pobjede, ovakva solidna izdanja jednostavno nisu dovoljna
– Nikola Peković je treći najbolji igrač ove momčadi

Ove prve dvije crtice mislim da nema potrebe specijalno obrazlagati, dosta je baciti pogled na dvije utakmice Minnesota i bit će vam jasno o čemu govorim, uostalom pitajte samo Lovea koliko je Rubieva nadahnuta izvedba bitna, zar mislite da je slučajno što Kevin zabija iznad svih očekivanja baš u sezoni kada se klubu priključio Ricky (paralelno sa probuđenom željom za šutiranjem, Love je ostao bez želje za pronalaženjem suigrača, ali to je sve rezultat Rubieva prisustva, kad je lopta u njegovim rukama čak ni Adelman ne osjeća potrebu vrtiti akcije s posta u kojima bi Kevinov osjećaj za asist došao do izražaja).

Ova treća crtica pak zahtijeva specijalnu pozornost.

Nikola Peković, spori teškaš koji se ne može odlijepiti od poda, odjednom je treći najvažniji igrač Wolvesa? Za tako nešto tvrditi nemamo dovoljno utakmica, u obzir uzimam samo ovih zadnjih 5 u kojima je ili startao ili igrao minute startera, ali obzirom na ono što je u njima demonstrirao, Peković je potvrdio da je NBA igrač. U čemu je razlika od onoga što nam je prezentirao prije, u manjoj roli? U samo jednoj stvari – skokovima.

Peković bi mogao deset godina provesti kao solidan igrač s klupe zbog samo jedne kvalitete – fenomenalne realizacije u postu. Stvar je jednostavna, on se izbori za dobru poziciju u reketu, suigrač to prepozna, baci mu loptu i u većini slučajeva stvar je riješena – golom fizičkom snagom Peković će si već nekako naći prostora za zabiti koš. Međutim, od kada je svojoj igri dodao i ovu skakačku komponentu, Pek se ne samo izborio za puno veću minutažu, već nas je natjerao da se pitamo ne radi se u njegovom slučaju možda čak i o startnom materijalu?

Odgovor je jednostavan. Bez obzira na to što je spor i nepokretan i što lakoćom skuplja faulove, Peković svoje minute može opravdati dok god zabija 12 koševa uz 60% šuta i skuplja 9 skokova, što mu je prosjek u zadnjih 5 tekmi. Sad, logično je za očekivati da će ovakav napadački učinak pasti, ali ne previše, toliko je dobar u toj realizaciji pod obručima. Međutim, ostane li ovaj skakački učinak i približno na ovom nivou (još konkretniji podatak – Peković je zahvaljujući zadnjih 5 tekmi skočio na respekta vrijednih 11 skokova za 40 minuta, dok je prosjek do sada bio ispod 8, što je premalo za poziciju koju igra), minutaža mu ne gine.

Ukratko, čak i kada posustane napadački, Pek će biti koristan igrač dok god može skakački opravdati minute. Mogu li ga zamisliti kao dugoročno rješenje na petici? Teško, netko tako spor u obrani uvijek će sam sebe izbaciti iz igre brzim skupljanjem osobnih. Ali, da se radi o sjajnom prvom visokom s klupe, u to imamo sve manje razloga sumnjati. Sad, to što je takav profil igrača izborio poziciju trećeg po važnosti u cijeloj momčadi, dovoljno govori i o ostatku rostera Wolvesa.

Inače, Minnesota je danas jedina momčad u NBA (nisam provjeravao, ali nekako sumnjam da ima još netko) kojoj su tri najvažnija igrača – bijela (kvragu, po svemu viđenom čak im je i četvrti bljedolik, Ridnour). I ne samo to, nego su sva tri obrasla u bradu i izgledaju kao drvosječe. Kad su noćas istrčali na parket u dresovima Muskiesa, ABA ekipe koja je jednu jedinu sezonu igrala u Minneapolisu i koja nema nikakve veze o ovim Wolvesima, čovjek je stvarno imao dojam da gleda utakmicu s početka ’70-ih (ili film s Grace Jones svaki put kad bi na parket stupio Martell Webster i ona njegova očajna frizura).

Što se Pacersa tiče, Collison je izgleda ozbiljno shvatio poruku koju mu je Vogel poslao jučer, kada ga je dobar dio utakmice ostavio na klupi i organizaciju igre prepustio mladom swingmanu Stephensonu (koji će izgleda i ubuduće dobiti šansu glumiti playa ozbirom da se George Hill ozljedio, a treći play ekipe Price jednostavno nije NBA kvaliteta). Od samog starta Collison je zaigrao agresivno, kako u obrani gdje je ganjao Rubia i letio na sve strane, tako i u napadu gdje je konačno šutiranje iz vana i davanje lopte Hibbertu ili Grangeru zamijenio ulazima i probijanjem obrane. Što je kao rasni brzanac trebao raditi odavno.

Ovih 9 asista točno su ono što je Pacersima potrebno da napad s ovako kvalitetnim igračima proradi (Granger je bio nezaustavljiv, Hibbert je bio Hibbert, samo jedan od najkompletnijih pravih centara u ligi, a West i George su odradili svoje role). Kao rookie, u onoj sezoni u kojoj je mijenjao ozljeđenog Chrisa Paula u Hornetsima, Collison je dokazao da može biti dovoljno dobar slasher i da kao takav može stvoriti dovoljno prilika suigračima. Dolaskom u Pacerse, taj dio njegove igre je nestao. Sad, ako je problem samo u prilagodbi stilu igre momčadi, onda ovakva partija nije slučajna već je pokazatelj kako bi Collison mogao igrati kad bi mu trener dao priliku.

S druge strane, lanjska sezona i najveći dio dosadašnje jasno pokazuju da čovjek nije u stanju imati više od 5 asista za 30 minuta, a to su brojke ravne back-up talentu. Koje je, dakle, pravo Collisonovo lice? Ovo uopće nije nebitno pitanje ako ste Vogel, jer o odgovoru na njega ovisi rasplet ove sezone.

Thunder @ Mavs

Iako smo već utvrdili kako je tijekom ove regularne sezone najvažnije ostati živ i zdrav, neke utakmice uvijek će imati pečat veće važnosti od ostalih. Ovo je bila jedna od njih iz više razloga. Prvi i očiti je taj što Durant i društvo još dobro pamte način na koji ih je Dallas lani izbacio iz playoffa. A, kao što znamo, nema boljeg za stvaranje pravog rivalstva od neriješenih playoff računa. Ovi nešto suptilniji razlozi također nisu zanemarivi. Nakon što su ih Clippersi zgazili, Thunderovci si jednostavno nisu mogli dozvoliti još jedan poraz od direktnog protivnika koji bi pokrenuo novu lavinu pitanja o tome što nije u redu s ovom momčadi (nešto slično prolazi Heat svaki puta kada izgubi, kao da je poraz momčadi koja ne može obraniti reket i gubi 20 lopti po utakmici nešto čudno).

Čak je i Dallas, koji otvoreno šalje poruku kako ih regularna sezona ne zanima, pred ovakav susret morao osjetiti nešto više želje nego prilikom tipičnog odrađivanja posla. Naravno, na kraju im je lakše podnijeti poraz kad su pripremili tako dobar teren za slučaj svakog posklizuća, veterani su to koji definitivno teže upadaju u mentalne blokade, ali primjetno je kako su maksimalno jahali Dirka i Terrya – Dirk je odigrao najveću minutažu ove sezone, a Terry je samo jednom dobio više minuta, što je dokaz da im je itekako bilo stalo do ove utamice (Cubanovi ispadi protiv suđenja nakon tekme samo su još jedna potvrda ove teze, kao i nervoza koju je iskazao Carlisle kad je zaradio glupe tehničke i isključenje).

Uostalom, prvo poluvrijeme su odigrali punom snagom, održavajući prednost pred vidno fizički nadmoćnijom mladošću Oklahome i praktički su grizli sve do kraja (iako im je Ibloka zamalo slomio duh polovinom treće svojim blokadama). Durant nije briljirao šuterski, ali je odradio veličanstvenu all-round partiju i sve više dokazuje kako s iskustvom postaje sve kompletniji igrač, Westbrook je opet bio Westbrook, ovaj put uglavnom u onom pozitivnom smislu (onda opet, da mu oni 1 na 5 šutevi nisu upali, vjerojatno bi pričali drugu priču, tako je to kada vam se većina napada svodi na izolaciju), Ibaka je bio Ibloka (10 jebačkih banana), a Harden je, nakon najgore partije ove sezone, opet preuzeo ulogu organizatora i pobrinuo se da napad donekle štima namještajući zicere na sve strane (plus ide i Brooksu koji je u petorku umjesto ozljeđenog Sefoloshe ovaj put gurnuo Cooka kako bi Hardenu omogućio da se vrati roli na koju je već navikao).

Dallas možda čeka playoff, ali kad ga jednom dočeka, nemaju nikakve garancije da će opet proći Oklahomu. I ne, u ovom konkretnom match-upu manjak Chandlera nije toliko važan. Važno je to što ovogodišnji Dallas, usprkos uvijek lijepoj i nesebičnoj igri, nije tako efikasan u napadu i teško da će to opet biti (previše se stvari mora poklopiti – Dirk mora briljariti, Beaubois mora zamijeniti Bareu, trice im moraju upadati sa svih strana), dok su Durant i Harden individualno napravili korak naprijed i tako gurnuli napad Thundera u sfere efikasnosti koje, budimo realni, momčad s ovako slabim protokom lopte jednostavno ne bi smjela doseći.

2 thoughts on “RUNNING WITH THE PACK G22

  1. nevjerovatno je kako dirk los… u ovom trenutku se ne bi moga odlucit koga bi radije u svoju momcad, dirka ili boozera…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *