RUNNING WITH THE PACK G25

Obzirom da je Love dobio dvije utakmice suspenzije zbog one bezazlene šetnje po Scoli, večeras je bila prava prilika da konačno vidimo Derricka Williamsa u akciji, punu minutažu na idealnoj poziciji. Ali, prije nego se bacimo na analizu rookieva učinka i na to koliko se njegov stil igre (fanatično skakanje i šut iz vana) poklapa s onim Loveovim, zbog čega ih je gotovo nemoguće zamisliti kao budući par pod obručima, nekoliko rečenica o Kevinu.

Dok smo koncentrirani na njegovu igru, fenomenalne brojke, mladost i uopće činjenicu da je nadrastao gomilu fizičkih limita kako bi postao jedna od najvećih zvijezda NBA lige, često zanemarimo njegov karakter. Koji je, po svemu sudeći, poprilično prgav. Naime, iako je Kevin uvijek fin u izjavama i intervjuima, na parketu zna biti poprilično žestok. Njegovo natezanje sa sudcima već postaje iritantno (barem meni), a nerijetko ćete čuti i priče o njegovom guranju svim raspoloživim sredstvima u borbi za što bolju skakačku poziciju. Sad, sve to dijelom možemo pripisati pristupu – za njega ne postoji izgubljena lopta ili nebitna utakmica. Što je ogroman karakterni plus.

Ali, ova agresivnost koja sve više izlazi na površinu znači da ćemo se uskoro morati naviknuti na to da je Kevin nasljednik Billa Laimbeera u svakom pogledu, a ne samo stilom igre.

U ranim danima karijere, još dok je bio brucoš na UCLA-u, prva usporedba koja se vezivala uz Kevina bila je ona s Wesom Unseldom. Unseld, legendarni 201 cm niski centar Bulletsa, osvajač naslova 1978. i MVP Finala, malome Kevinu je nametnut kao ideal još od malih nogu preko oca Stana, NBA prolaznika koji je par sezona bio Wesov suigrač u Bulletsima.

Nije teško pogoditi zašto. Unseld je, usprkos manjku centimetara i fizikalija, uspio postati pojam na najzahtjevnijoj poziciji u košarci, oslanjajući se prije svega na čitanje igre, skakanje, brze pasove nakon obrambenog skoka i žestoki pristup u obrani. Kako je Stana Lovea među profesionalcima održala upravo volja, jer ni sam nije bio ništa više od fajtera pod koševima zaduženog za prljave poslove, logično je što je sinu usadio šljakerske vrijednosti kao jedini pravi način za preživjeti u svijetu koji ne favorizira manjak centimetara i brzine.

Love je od malih nogu spartanski odgajan za život profesionalnog košarkaša i to je glavni razlog zašto uspijeva usprkos manjku fizikalija u ligi koja je najvećim dijelom čista atletika. U svijetu u kojem svi misle da su rođeni savršeni (idealni primjer – LeBron) jer im svi od malih nogu tepaju da su Kraljevi, Carevi i slično, Love je izuzetak zbog toga što je u njega od prvoga dana usađena svijest o vlastitim manama. To je i glavni razlog zašto je već u 23-oj godini kompletan i dominantan igrač.

S tim da Kevin ima nešto što ni njegov otac, pa ni Unseld, nisu imali – šut iz snova. Ta meka ruka digla je njegovu igru na novu razinu, a u povijesti lige postojao je samo jedan visoki igrač all-star kvalitete koji je uz skakačku nadmoć posjedovao i odličan vanjski šut – Bill Laimbeer. Bilo je još velikana pod koševima koji su usprkos manjku centimetara bili dominantni skakači i dobri šuteri, prije svih Willis Reed i Dave Cowens, ali do pojave Laimbeera nijedan centar nije od pick’n’pop igre napravio karijeru.

Laimbeer, donedavni Loveov mentor kao pomoćni trener Wolvesa (prije dolaska Adelmana i njegove ekipe u kojoj se isto nalazi jedan sjajni centar meke ruke, Jack Sikma, legenda Supersonicsa, prototip svih budućih bijelih centara koji su na tricama i skoku izgradili karijeru), osim po šutu iz vana i skokovima, poznat je i po svojoj prljavoj igri pod košem (koliko je čovjek omražen u NBA krugovima govori i podatak da mu usprkos sjajnim referencama nitko ne želi dati priliku kao NBA glavnom treneru) i očito je kako se i po tom detalju Love ugledao na legendu Pistonsa. Ovolika razina agresivnosti uopće nije nešto loše, dapače. U ligi frendova i besmislenih tvitova, u kojoj su oni na parektu jedna kasta, a svi mi uokolo druga, Love nas podsjeća da su postojala i bolja vremena, ona u kojima je bila bitna samo tvoja momčad, tvoja publika i vaše pobjede.

Jedino po čemu Kevin nije kopija Laimbeera je činjenica kako je Bill ipak imao dovoljno centimetara da igra centra puno vrijeme, dok se Love mora švercati kao četvorka. Zbog čega je ovo ljeto i izgubio toliko kilograma, kako bi dobio na pokretljivosti, što je stvarno šteta. S desetak kilograma viška vjerojatno bi bio još žešći. Međutim, Love manjak centimetara nadoknađuje Unseldovskom inteligencijom, tako da nema razloga sumnjati da će jednoga dana nadmašiti i Unselda i Laimbeera i Sikmu.

Sad, nadmašiti tri ovakva ne-atraktivna imena vam se možda ne čini pretjerano važnim (osim ako niste zadrti NBA fan), ali ono zbog čega su dotični cijenjeni prije svega su strast za pobjeđivanjem i srce prvaka. Wes ima jedan prsten, Bill ima dva, a jednoga ima i Sikma (osvojio ga sa Sonicsima godinu dana nakon Unselda, u revanšu za poraz u Finalu godinu ranije upravo od Bulletsa). To su četiri prstena koja su na ovaj ili onaj način izgradila Lovea. I zbog kojih će i on, na ovaj ili onaj način, doći barem do jednoga. Zato što voli to što radi više od ičega na svijetu, ali i zato što je spreman gaziti preko leševa (pa i svoga) da to ostvari. Figurativno, naravno.

Kings @ Wolves

Noćas je Wolvesima bila dovoljna odlična partija Rubia i već standardno Pekovićevo trpanje pod košem (nastavi li Pek ovako do kraja sezone, mislim da mu titula igrača koji je najviše napredovao ne smije izmaći). Dobru rolu odigrao je i Brad Miller (opet), a totalno su zakazali Barea i izgubljeni Tolliver, koji nikako da pronađe ulogu u rotaciji od povratka Millera i rođenja Pekovića.

Na početku smo rekli da ćemo analizirati kako je Williams iskoristio šansu? Solidno. Momak je previše zaljubljen u svoju veličinu, smatra da bi trebao igrati po defaultu, što mu zasigurno ne pomaže u Adelmanovim planovima, ali je skakao vrhunski pod oba obruča i na kraju je s nekoliko poteza u napadu (trica, šut s poludistance, niz ulaza i iznuđenih osobnih) osigurao pobjedu. Doduše, da su on i Rubio bili precizniji sa slobodnih u završnici, izbjegla bi se nepotrebna drama, ali pobjeda je pobjeda.

Williamsov najveći problem trenutno nije trud, već prevelika vjera u svoje sposobnosti, zbog čega se nepotrebno dovodi u situacije u kojima se ne snalazi najbolje (tipa, svaki put kada driblingom krene prema košu). Opet, njegovi umišljaji veličine su ništa prema Beasleyevim. Majstor je potrošio 21 loptu u Kobeovskom stilu za 17 poena (reda radi spomenut ću da je Pek potrošio njih 12 za 23 poena), a nije napravio ništa. Ali, u zadnje vrijeme se stvarno trudi, posebice skakački, i tako nekako anulira većinu glupih poteza.

Kingsi? Što se promijenilo od prve ovosezonske utakmice u Minneapolisu u kojoj ih je Luke Ridnour dobio sam samcat? Pa, ne previše. I dalje im nedostaje play, što jasno pokazuje broj izgubljenih lopti (i ne, igra s malim Thomasom u završnici nije rješenje). Keith Smart je ipak donio napredak nakon Westphalovog mrtvila, lopta puno bolje kruži, ali domet su im još uvijek 2 na 2 akcije, što uglavnom znači da ona preostala trojka stoji na strani kako ne bi smetala.

Najvažnije je da momčad konačno ima nekakvo samopouzdanje, vidi se to povremeno u obrani, a posebice kod Cousinsa. Doduše, to zaključujem po prethodnim utakmicama, obzirom da je u ovoj na brzinu ušao u probleme s osobnima, što mu je, uz lakoću zabijanja i dominaciju u skoku, također obilježje. Peković ga je izvozao, Cousins se još ne zna postaviti protiv nekoga jednako snažnog. Međutim, jednog dana, kada počne igrati i glavom, a ne samo sirovom snagom, Kingsi će imati franšiznog igrača pod košem.

Za ostale je teško išta reći, tu i tamo netko bljesne, ali u svemu tome nema nikakve logike. Evans ovaj put nije skupio dobre brojke, ali je zato opet bio neprimjetan. To nikako nije dobar znak za potencijalnog franšiznog vanjskog igrača. Rotacija Kingsa je zbunjujuća, kako gledateljima tako valjda i igračima, nitko nema definiranu rolu i u tome leži dobar dio problema.

Noćas su tu i tamo spojili par šuteva, spustili bi se ispod deset razlike (u završnici su čak došli do egala), ali Wolvesi bi uvijek nekako odgovorili, uglavnom preko Rubia koji je ritmom i igrom u obrani držao sve pod kontrolom. Za razliku od Rickya koji stroj Wolvesa drži podmazanim, Kingsi jednostavno nisu u stanju održati smisleni nivo igre nekakav duži period, nakon par kvalitetnih napada uvijek se nađe netko tko uštopa loptu ili potegne nerezonski šut, koji zatim opet sve vraća na početak.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *