RUNNING WITH THE PACK G27

Kad pogledaš utakmicu kao ovu noćašnju između Dallasa i Minnesote, postane ti jasno zašto se ljudi bave linzdarijama. Ono što ove sezone gledamo na parketu je većinom bezveze, a glavni razlog tome je lockout, to nam je već odavno jasno. Iako će neki tvrditi da je regularna sezona nebitna čak i u idealnoj situaciji, njena draž je u tome što nam omogućava svaku večer vidjeti nekoliko minuta sjajne košarke, pogotovo u završnicama u kojima bolje momčadi uvijek nađu načina dignuti razinu igre. U ovoj situaciji koja je daleko od idealne, bez treninga i odmora, na tako nešto možemo zaboraviti.

Wolvesi su izgubili od Dallasa jer su istrčali totalno nepripremljeni na parket. Kevin Love je još jednom pokazao da ima najveće srce u ligi, borio se pod obručima cijelu večer, ali, osim jedne kratke tricaške eksplozije Beasleya, nitko od suigrača mu nije pružio ruku. Nije Dallas odigrao nikakvu specijalnu obranu niti se puno više trudio – i njihova igra je bila netipično kilava u napadu, a Kidd, Marion i Terry odigrali su kao istrošeni veterani kojima je mjesto prije u nekoj gimnazijskoj dvorani nego NBA areni.

Nije ni Dirk ostavljao ništa bolji dojam, djeluje toliko tromo da imaš osjećaj da svaki put napravi četiri koraka kad se krene gegati dvokorakom kroz reket, ali je Dirk zabio svoju šutersku kvotu. Uz solidnu rolu Vincea Cartera koji je uništio Rindoura uporno se spuštajući u reket, taj Dirkov šuterski dio bio je sve što je noćas trebalo Dallasu. Jednostavno, Wolvesi niti su mogli išta pogoditi, niti su imali ideje i energije za uopće odigrati smislenu akciju. 27 izgubljenih lopti bolje od ičega opisuju ono što je Adelmanova momčad noćas prikazala.

Zato ću sad prestati pričati o jednoj nebitnoj utakmici i posvetiti se, ma kako to iritantno bilo za priznati, ipak najzanimljivijem događaju u ovom momentu – buđenju Knicksa, poznatijem kao Linsanity.

Lakers @ Knicks

Zaboravite na priče o tome da li je Jeremy Lin novi košarkaški genije ili granični NBA igrač, u ovom trenutku bitno je samo to da je mali u Knicksima probudio glad za košarkom. Momčad koju smo automatski stavljali u playoff na ovako slabašnom Istoku upala je u seriju poraza i loših igara zbog kojih se činilo kako im i osmo mjesto postaje nedostižno.

I onda je odjednom u petorku uletio čovjek kojega su godinama bacali uokolo bez da mu itko da šansu i odjednom Steve Novak zabija otvorene trice, Fields, Shumpert i Walker lete po bokovima i napadaju obruč, a čak i Jared Jeffries tu i tamo stavi otvoreni šut. Ovo zadnje ne treba brkati s prije navedenim – dok se kod svega drugog radi o promjeni mentalnog sklopa, prelaska iz pesimizma (nema šanse da mi uđe ovaj šut) u optimizam (nema šanse da promašim), Jeffriesov šut nije moguće objasniti nikakvom teorijom poznatoj ljudskoj vrsti.

Svi trče, svi se bore i svi su agresivni na oba kraja parketa, a svime koordinira preporođeni Chandler. Koji je i bez Lina dignuo obranu Knicksa, zabijao uredno otpatke i, ukratko, bio savršen profesionalac, da bi sada, kada ima s nekim odigrati pick & roll, djelovao ne samo profesionalno nego i strastveno. Uostalom, pitajte samo Bynuma o Chandlerovoj energiji, Tyson ga je noćas jednostavno pomeo s parketa.

Knicksi su postali košarkaška momčad, a Lin je kemijski sastojak koji je omogučio tu transformaciju, ne toliko svojom igrom koliko svojim pristupom. Umjesto da ih vode zbunjeni tipovi poput Amarea i Mela koji ni sami sebi nisu u stanju priznati da nešto ne štima, Knickse sada vodi momak prepun samopouzdanja svjestan da je ovo šansa koju je čekao cijeli život i za koju je ovih par godina trpio sva ona poniženja koja idu uz šaltanje s rostera na roster, iz lige u ligu, s desetodnevnog ugovora na život bez ugovora. Linovo samopouzdanje ne proizlazi iz nečega što je napravio, dokazanog talenta ili minulog rada, ono proizlazi iz čistog očaja. I zato je tako dobro leglo u momčad koja je bila na rubu istoga.

Nije na odmet ni što se sve jednostavno poklopilo. Knicksi su ušli u seriju domaćih utakmica pred najglasnijom publikom na svijetu gladnom pobjeda, ali, prije svega, karaktera. Naišli su na niz umornih (Lakers, Utah) ili jednostavno loših momčadi bez vizije (Washington, New Jersey). Nije bilo čak ni izgubljenih duša poput Mela i Amarea da ometaju rađanje kolektivnog duha svojom potragom za izgubljenom individualom veličinom. Jebiga, nije se lako prilagoditi na promjene koje su njih pogodile (Amare više nema fizikalije da nadoknadi manjak košarkaškog IQ-a, a Melo po prvi put u životu nije u sistemu u kojem mu je sve servirano na pladnju), pogotovo kada se još nikada u životu nisu susreli s ovakvim preprekama.

Amare je od prvih dana u ligi uz pomoć asista Stevea Nasha lansiran u status zvijezde, a Melo je uvijek bio dio sistema koji su itekako znali koristiti njegove kvalitete (treba imati sreće pa cijeli život raditi sa stručnjacima poput Boeheima i Karla). Tu leži najveći paradoks njihove priče – do sada su bili košarkaški nadljudi jer su sve ostvarivali bez puno truda, a sada, kada su pali na zemlju, još ne mogu prihvatiti da ih samo trud može opet izdići i da se lakoća življenja neće vratiti sama od sebe.

Ne možemo zanemariti ni utjecaj sistema Mikea D’Antonia na igrača poput Lina. Sistem je to izgrađen oko pick & roll napada u kojem je playmaker doslovno sve – on odlučuje hoće li šutnuti, dodati loptu suigraču koji mu postavlja screen ili dobaciti na šut iz vana nekome od preostale trojice uokolo. Lin ima 23 godine, od čega je četiri proveo na sveučilištu igrajući poziciju puno vrijeme. Zaboravite trenutak na konkurenciju, ključ je taj proces treniranja i igranja kojega nema nitko drugi na rosteru Knicksa. Linove 4 godine na Harvardu tijekom kojih je igrao startnog playa 30 minuta po večeri neusporedive su s ičim što su na poziciji odigrali Carmelo, Shumpert ili Douglas (koji je sveučilišnu karijeru započeo kao šuter, da bi je završio u tipičnoj maniri NCAA combo-beka).

Također, ne treba zanemariti ni to što D’Antoni od svoga playa ne traži da igra obranu i što je toliko očajan za nekim tko može micati loptu da mu ne pada na pamet jednog praktički rookiea sjedati na klupu nakon pogreške. Ukratko, kontekst ovakvog New Yorka je kao stvoren za razvoj situacije kakav imamo prilike gledati, a, zahvaljujući tome što netko ili nešto ima smisao za humor i uživa u razbijanju naše krhke ljudske logike, i prostorno-vremensko okruženje kao da se prilagodilo Izabranom klubu.

Sad, to što je kontekst idealan u svakom pogledu, ne znači da bilo tko može upasti u priču i napraviti ovo što je napravio Lin. Shumpert je imao jedan moment kada je svojom energijom zamalo napravio slično, publika u Madisonu se razbudila, momčad je živnula, ali, kao što smo već rekli, Shumpert nema talente kakve ima Lin da taj trenutak pretvori u trajno stanje. Što nas dovodi do najbitnijega – znači li to da je Lin konačno rješenje za Knickse?

Realno je očekivati da ovakve šuterske večeri Novaka, Fieldsa i ostalih neće potrajati, prije svega jer će protivnici opet morati ozbiljno shvatiti vanjski šut do nedavno najgore šuterske momčadi lige. Opet, ni ono što su Knicksi promašivali do dolaska Lina nije bilo realno, tako da će se stvari valjda smiriti negdje u sredini. Pick igra Lina i Chandlera već je druga priča, tu je protivnik manje-više nemoćan dok god je Lin ovako dobar. Kad se još doda Amare kao druga pick opcija, kad se doda Melo kao šuter s poludistance, ispada da ovaj novi segment igre Knicksa neće nigdje.

Međutim, može li Lin ostati ovako dobar? To je ključ, jer nemoguće je išta reći obzirom da nigdje u njegovoj karijeri nije postojala naznake ovakve razine šuterske forme. Sama igra nije upitna, u sposobnost maloga da razigrava nije sumnjao nitko. Ali, fantastičan šuterski učinak je ono što trenutno Lina čini pokretačom Knicksa. Naime, sve izjave skauta, pa i brojke, do sada su govorile o odličnom playu i lošem šuteru. Mislim, ako ovako izgleda loš šuter, onda i ja želim malo toga. Lin jednostavno ne može promašiti s poludistance, što ga praktički pretvara u triple threat opciju, a za takve uvijek ima mjesta u NBA. Istina, šutiranje trice mu već predstavlja problem, ali, obzirom na solidnu tehniku šuta, samo je pitanje vremena kad će i to dodati napadačkom arsenalu.

Ako šut nije problem, ono što bi moglo postati problem je osjećaj kojega se ne mogu riješiti nakon što sam odgledao većinu minuta koje je Lin odigrao u NBA. Osjećaj da tip jednostavno nije dobar playmaker. Momak očito voli driblati, napadati i razigravati, ali, dok to radi, uopće ne ostavlja dojam klase. Ulazi su mu često traljavi, čini ti se da ne kontrolira loptu, a, iako ima dobar pregled igre i sposoban je vrtiti pickove i bacati povratne cijeli dan, nije u stanju stvoriti nešto iz ničega – kad mu zatvorite primarni kut dodavanja, ne očekujte pas u rangu Nasha ili Rubia koji prkosi zakonima fizike.

Taj dojam zbunjenosti može se steći i zbog njegovog netipičnog fizičkog izgleda, ali uzmimo samo primjer jednog vrhunskog asistenta sličnih fizičkih predispozicija, Kendalla Marshala s UNC. Marshall nije vrhunski atleta, nema vanjski šut, ali svaki njegov ulaz pod koš i juriš s loptom su mini remek-djelo. Čovjek je rođen da bude playmaker u NBA ligi, isto kao i Rondo i Rubio i Nash.

Linov pak svaki ulaz djeluje kao potencijalna izgubljena lopta. Jasno, nekoliko utakmica je premalo da izražavamo sumnje u njegovu sposobnost donošenja odluka, uostalom to će se popraviti s iskustvom, ali, sama tehnika vođenja i stil uzimaju svoj danak već sada (8 izgubljenih protiv Jazza i 6 noćas protiv Lakersa prije su pravilo ovakve igre nego iznimke).

Što nas dovodi do sljedećeg zaključka o njegovoj kvaliteti. Kad si ovakav stroj za gubljenje lopti, a da pritom nisi nikakav specijalni kreator (što nije nikakva sramota, to što nije savršen ne znači da Lin ne zna svoj posao), jasno je da ne možeš igrati playmakera u NBA puno vrijeme, osim ako se ne nalaziš u idealnom okruženju. Stoga, ostane li Lin približno pri ovakvom šutu i uspije li dodati tricu, nema razloga da ne bude dobar back-up play, a možda čak i starter u pravoj situaciji. I tu se javlja novi paradoks – naime, nisam siguran da su Knicksi prava situacija.

Koliko god da D’Antoni pomaže Linu ogromnom minutažom, toliko mu odmaže stavljajući ga u poziciju superstara. Kada ti trener nakon jedne utakmice da sve ovlasti i zaboravi na sve drugo, mislim da to više govori o nedostatku kriterija i vizije u New Yorku nego o ičemu drugome. Mislim, koliko loš trener moraš biti da nisi u stanju napraviti ikakav odmak od svoje igre kako bi je prilagodio igračima, već uporno tražiš načine da sve prilagodiš sebi? Lin može biti dio dobre NBA klape, ali D’Antoni očito vjeruje u čuda te je, nakon što je jahao Nasha do ugleda i milijuna, spreman opet pokušati nešto slično. Opet, obzirom da je Lina baš poput Nasha prepoznao Don Nelson, nije nemoguće da se Mikeu opet osmjehne sreća.

Naime, Lina je Nelson snimio tijekom karijere na Harvardu i doveo ga je u Warriorse svjestan da ne može pogriješiti. Čak i da se momak s AND1 stilom igre smještenim u tijelo običnog čovjeka ne dokaže kao NBA igrač, uvijek postoji šansa da bude totalni hit u Zaljevu među mnogobrojnom azijatskom zajednicom. Međutim, Lin nikada nije dobio šansu zbog stava da njegovi plusevi (igra s loptom, aktivnost) teško mogu pokriti minuse (manjak agilnosti, loš šut).

Nakon što su ga se Warriorsi odrekli, pokupili su ga Rocketsi kako bi se iz prve ruke uvjerili ima li istine u nekim brojkama koje su se počele javljati uz njega. Makar bile ostvarene na Harvardu i u NBDL-u, GM zaljubljen u statistiku poput Moreya nije ih mogao zanemariti. Naime, Lin je u svojim rolama uspijevao očito napraviti nešto, jer brojke su ga prikazivale kao itekako dobrog strijelca bez obzira na manjak šuta (brz prvi korak, odličan ulaz i dobra visina za playa), a solidna količina asista i ukradenih anulirala je sklonost gubljenju lopte.

Postoje sistemi koji uzimaju u obzir godine, tijek karijere i brojke te kao rezultat izbacuju usporedbe sa sličnim igračima u određenom razdoblju, a u slučaju Lina imena koja su se pojavljivali kao potencijalni smjer kojim bi njegova karijera mogla krenuti bila su ona Rajona Ronda, Brevina Knighta, Garya Paytona i Erica Snowa. Nekog je vraga očito bilo u ovom malom sve ove godine, znali su to i Morey i Nelson, ali nisu mu dali šansu jer brojke u tako malim uzorcima teško da mogu biti nešto na što ćeš se osloniti.

Sad, jasno je da odmah možemo isključili Ronda i Paytona iz kombinacije jer Lin jednostavno nema takve fizikalije da odigra obranu na njihovoj razini. Teško da može biti strijelac poput Paytona ili slasher poput Ronda, ali bude li razinu ispod u tim segmentima, to je izvrsna vijest za Knickse. Knight, rasni pick ‘n’ roll stroj u svoje vrijeme, nije bio toliko sklon gubljenju lopte kao Lin, dok je s druge strane zbog manjka centimetara mogao samo sanjati da bude strijelac u reketu poput njega. Što nam ostavlja Erica Snowa.

Snow je bio očajan šuter iz vana, ali zabijao je s vrha reketa. Nije bio eksplozivan atleta, ali bio je nesebičan i kompletan playmaker. Sve ovo su atributi koje možemo vezati uz Lina, uz jedan ipak bitan detalj – Snow je bio žilav obrambeni igrač koji je, u paru s Iversonom u Sixersima, često čuvao protivničke dvojke, pa tako i Bryanta u Finalu 2001.

Obzirom na visinu, solidnu pokretljivost i spretne ruke, mislim da i ovdje treba zanemariti sve one priče po kojima je Linova obrana nepostojeća. Čovjek je zaljubljen u košarku, to je očito, a zaljubljeni ljudi se trude. Na tom dijelu parketa, to je najvažnije.

Sad, Eric Snow ni u najluđim snovima nije mogao složiti ovakve partije u nizu, ali Eric Snow nije igrao za Mikea D’Antonia, nego za Larrya i Mikea Browna. Jebiga, to je ipak drugi svemir. Meni se ovo čini ok usporedbom trenutno, a ako tražimo nekakav optmističniji potencijalni razvoj, onda je Andre Miller definitivno uzor kojem Lin mora težiti. Miller je iz limitiranih fizikalija izvukao maksimum zahvaljujući fenomenalnom košarkaškom IQ-u, ali kod Millera je ključ što je više nego u organizaciji igre taj IQ koristio za zabijanje.

Ukratko, Lin definitivno nije hakler koji ostavlja bez daha, kako su ga predstavljali ovih godina (a posebice kako ga predstavljaju ovih dana). On je solidan košarkaš koji je momčad usmjerio na pravi put svojim pristupom i koji će znati iskoristiti svaku priliku koja mu se pruži. Kada se uskoro stvari stabiliziraju i kada odgovornost u New Yorku preuzmu oni koji su za to plaćeni, linomanija će splasnuti, ali ostat će njegovo prisustvo u rotaciji koje će im pomoći da konačno budu momčad kakvu smo očekivali prije početka sezone.

Lin je definitivno original i sjajna priča, stavljena pod svjetla reflektora zbog činjenice da je mjesto radnje New York i da mediji poput ESPN-a nas muškarce, s razlogom, smatraju ženama koje trebaju svoju malo drugačiju verziju Glorije i Larina izbora. Ali, kad maknemo svo pretjerivanje (mene pogled na ovu sliku u postu iritira, da jednog čovjeka poput Kobea, koji iza sebe ima tisuće bitki, na ovaj način ponižavaš stvarno je previše), ostaje činjenica da su Knicksi, kao i obično uz više sreće nego pameti, pronašli kariku koja je nedostajala da ova sezona ipak liči na nešto. Također, najveća pouka je, kao i uvijek, ona o ljepoti sporta i njegovoj religioznoj moći zbog koje je i tako bitan u današnjem Zapadnom društvu u kojem više nikakva vjera ne postoji – taman kada pomislimo da nešto znamo, on nas podsjeti da nemamo pojma i da je sve što nam preostaje uživati u ljepoti trenutka.

4 thoughts on “RUNNING WITH THE PACK G27

  1. “Ulazi su mu često traljavi, čini ti se da ne kontrolira loptu, a, iako ima dobar pregled igre i sposoban je vrtiti pickove i bacati povratne cijeli dan, nije u stanju stvoriti nešto iz ničega – kad mu zatvorite primarni kut dodavanja, ne očekujte pas u rangu Nasha ili Rubia koji prkosi zakonima fizike.”

    opis larry birda

  2. Nemoj takve stvari govorit, mogao bi netko pomislit da Lin ima nešto s Larryem 🙂

    Ma Larry je mogao stvorit nešto iz ničega (plus, uvijek je mogao razigrat preko čuvara). Ali, ovo s traljavim ulazom s dobro nanjušio, iako se to valjda može reć za svakog običnog atletu u NBA (posebice bijelog, od sada i žutog) 🙂

  3. “da jednog čovjeka poput Kobea” – opa kad je Bean posta čovik u tvojim očima?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *